Ivan Mirković – učitelj, kipar, slikar

Paška priča o Ivanu Mirkoviću ( 3. dio )

Ivan Mirković rodio se 17. listopada 1893. godine u Pagu, kao jedino dijete Josipa i Lucije rođene Pečarević. U rodnom gradu je pohađao osnovnu školu. Kad je imao dvanaest godina roditelji mu se sele u Split pa ondje nastavlja daljnje školovanje. Od 1909. do 1911. pohađa  III i IV razred C.K. velike realke, a od 1911. do 1916. pohađa naizmjence Javnu dvoranu risanja i Strukovnu školu za kiparstvo na C.K. graditeljskoj, zanatlijskoj i umjetničkoj školi u Splitu. Među nastavnicima su bili slikar Emanuel Vidović i kipar Svetoslav Mihael Peruzzi.

Ivan Mirković sa kćerkom Asjom. Fotografija iz obiteljskog albuma © Mirković/Zaić.

Prvu svoju izložbu postavio je u dućanu Singer u Splitu, u kolovozu 1913. godine, što je bilo zabilježeno u novinama Il Dalmata.

Posvećen umjetnosti, Mirković se 1919. godine upućuje u Prag gdje do 1923. g. studira kiparstvo na likovnoj akademiji u klasi profesora Otakara Španiela. Ondje povremeno slika u ateljeu slikara Vlaha Bukovca.

Nakon povratka iz Praga Mirković se ženi s Danicom Stolica. U tom braku rođena je njihova kćerka Asja (kasnije udana Račić).

Mirkovićeva pedagoška aktivnost počinje 1923. godine. Radio je u mnogim splitskim školama kao učitelj vještina, pomoćni nastavnik dnevničar, a poučavao je crtanje i kaligrafiju.

Obiteljski grb. Fotografija iz obiteljskog albuma © Mirković/Zaić.

Nakon smrti prve supruge Danice, u srpnju 1927., Mirković odlazi u Pariz gdje boravi od prosinca 1928. do konca veljače 1929. godine.

Godine 1933. sklapa novi brak sa Slavijom Vranković.

Od 1937. nastavlja svoj pedagoški rad u raznim splitskim školama kao učitelj vještina, obrtni učitelj, nastavnik crtanja i nastavnik prosvjetno-naučne struke.

Godine 1946. Ivan Mirković je jedan od sedamnaestorice umjetnika izabranih za redovne članove Udruženja likovnih umjetnika Dalmacije. To su bili prvi članovi Udruženja, osnovanog 25. studenoga 1945. godine u Splitu, čiji je sljedbenik Hrvatska udruga likovnih umjetnika u Splitu.

Ivan Mirković u svom ateljeu na Mejama. Fotografija iz obiteljskog albuma © Mirković/Zaić.

U vremenu od 1961. do 1963. godine Mirković se udružuje sa splitskim slikarima Nikolom Ignjatovićem, Ivanom Krstulovićem, Bartolom Petrićem i Milanom Tolićem, te kiparima Radoslavom Duhovićem i Andrijom Krstulovićem u grupu Novembar 1961. Zajedno izlažu do 1963.

Četiri godine kasnije, 1967., Mirković, zajedno s umjetnicima Ljubomirom Bašićem, Radoslavom Duhovićem, Antom Franičevićem, Andrijom Frankom, Antunom Gojakom, Lucijom Jelovac-Rizzi, Jokom Kneževićem, Božidarom Matasom, Krešimirom Mateljanom, Jakovom Pavićem, Alfredom Petričićem, Milom Skračićem, Antom Šitićem i Petrom Zrinskim, osniva grupu Mar. Zajedno izlažu do 1969. godine.

Ivan Mirković u svom ateljeu s modelom. Fotografija iz obiteljskog albuma © Mirković/Zaić.

Split je cijenio svoga sugrađanina i njegovu umjetničku i stvaralačku aktivnost. Za izuzetan doprinos tijekom sedam desetljeća stvaralaštva u splitskoj kulturnoj sredini, Skupština općine Split dodijelila mu je priznanje za životno djelo, Nagradu oslobođenja. Bilo je to 16. lipnja 1980. godine.

Priznanje Skupštine općine Split. Fotografija iz obiteljskog albuma © Mirković/Zaić.

U tom razdoblju nastaju njegovi posljednji radovi.

Ivan Mirković sa skupinom paških gimnazijalaca maturanata pred njegovom kućom na Mejama. Snimljeno sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Fotografija iz obiteljskog albuma © Katice Palčić Jakopović.

Ivan Mirković umro je 4. siječnja 1988. godine, u dubokoj starosti. Sahranjen je na splitskom groblju Lovrinac.

Nakon demokratskih promjena 1990. godine, Skupština općine Pag promijenila je nazive ulica u Pagu pa je jedna od ulica u povijesnoj jezgri grada, upravo ona u kojoj je rodna kuća našeg umjetnika, imenovana njegovim imenom.

U sljedećem nastavku: Kome je Mirković bio vjeran cijelog života?

Mirkovići – paška plemićka obitelj

Paška priča o Ivanu Mirkoviću ( 2. dio )

Mirkovići su stara i jedna od najuglednijih plemićkih porodica  na Pagu. Prema povijesnim zapisima, u Pag su doselili iz nedalekog Baga (današnjeg Karlobaga) koncem 14. stoljeća. Tijekom vremena iz te prvotne obiteljske jezgre razvilo se mnogobrojno potomstvo.

Karlobag, pod konac sedamdesetih godina 20. stoljeća.

Mirkovići su već u Bagu dobili prvu plemićku diplomu-povelju od kralja Sigismunda 1432. g., a u Pagu su dobili još tri plemićka naslova što ih svrstava u rijetke plemiće u Hrvatskoj koji imaju četiri diplome-povelje i dva rodoslovlja.

Pet grbova obitelji pl. Mirković u dalmatinskom grbovniku izdanom 1873. u Nürnbergu. Fotografija je preuzeta iz knjige PAŠKA PLEMIĆKA OBITELJ MIRKOVIĆ autora prof. Karla Dragutina pl. Mirkovića (1931.) .
Naslovnica knjige prof. Karla Dragutina pl. Mirkovića. Vlastita naklada autora, Rijeka 2013. Knjiga se može posuditi u Gradskoj knjižnici Pag.

Iz te mnogobrojne porodice potekli su mnogi ugledni članovi, među kojima je bilo četrnaest javnih bilježnika, tri doktora prava, četiri zapovjednika galija-soprakomita, sedam svećenika, sedamnaest redovnica u samostanu benediktinki od kojih osam opatica, zatim načelnika, više učitelja, časnika te dva tvorničara.

Etikete za posude s konzervom. Fotografija je preuzeta iz knjige PAŠKA PLEMIĆKA OBITELJ MIRKOVIĆ.
Etiketa za vino Vermuth. Fotografija je preuzeta iz knjige PAŠKA PLEMIĆKA OBITELJ MIRKOVIĆ.

Najstariji živući Pažani, među koje spada i moja majka Ruža (1935.), još se živo sjećaju proizvodnih pogona obitelji Mirković ondje gdje se dotiču današnje paške ulice, Zagrebačka, Podmir i Stjepana Radića, na lokaciji gdje je nekada bilo poduzeće Budućnost, a potom Zanatstvo i Komunalije. Ondje je bila tvornica konzerve, a na istom mjestu Mirkovići su proizvodili i vino vermouth. U gradu, na Katinama, u onoj zgradi jednokatnici u sklopu Mirkovićevih kuća, bio je motorni mlin za mljevenje žitarica, na usluzi stanovnicima Paga.

Na ovom je mjestu nekada bila tvornica, a na donjoj slici, u jednokatnici na Katinama, bio je mlin.

U spomenutoj knjizi Karlo Dragutin pl. Mirković piše da Mirkovići napuštaju Pag nakon 1900. godine. Neki prije, neki kasnije. Neke od njih sjećam se iz svog djetinjstva, iz šezdesetih godina prošlog stoljeća: gospođe Anke Mirković i njezinih sinova Nikše i Branka.

Mirkovići su se raselili diljem Hrvatske, Europe i svijeta. Među njihovim potomcima bilo je uglednih pojedinaca, profesora, inženjera, sportaša, upravitelja pošta, časnika, glazbenika.

Jedan od uglednijih članova obitelji Mirković bio je Ivan Mirković, slikar i kipar, profesor crtanja i likovne umjetnosti.

O njemu i njegovoj vezi s Pagom u sljedećim nastavcima.

Paška priča o Ivanu Mirkoviću

Na internetskom portalu Radio Paga svojedobno su objavljene dvije informacije. Ovdje ih objavljujem bez ikakve intervencije u tekstovima.

Prvu smo mogli pročitati 30. listopada 2019.

Kako je najavljeno u gradskoj upravi Grada Paga, restaurirat će se vrijedna zbirka slika autora Ivana Mirkovića koja je u vlasništvu Grada Paga. Na tri slike rađene u tehnici ulje na lezonitu, “Ribar krpa mrežu”, “Umorni ribar” i “Ribar pri ručku”, zamijeniti će se okviri. Nakon restauracije, slike će se predati na čuvanje Benediktinskom samostanu sv. Margarite u Pagu i bit će postavljene na Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti.

Ivan Mirković rođen je 17. listopada 1893. u Pagu. Pučku školu pohađao je u Pagu, a klasičnu gimnaziju u Zadru. Prvu slikarsku poduku dobio od Emanuela Vidovića, nakon čega je pohađao likovnu akademiju u Pragu u klasi Vlahe Bukovca i Otta Oskara Španiela. U Pragu se družio s Ivom Režekom. Osim Vidovića i Bukovca, učio je i od Meštrovića, a neko vrijeme boravio je i u inozemstvu. Učio je od najvećih imena hrvatske umjetnosti 20. stoljeća. Mirković je u slikarstvu poznat po sakralnim temama i toplim, intimističkim vedutama dalmatinskih krajolika, uhvaćenim situacijama svakodnevnoga života ljudi primorskog kraja (ribara, kartaša). Izradio je u obojenom gipsu brojne karakterne karikature, ali i psihološke skulptorske portrete mnogih poznatih umjetnika i javnih ličnosti (Emanuela Vidovića, Ivana Meštrovića, Grge Novaka, Branislava Deškovića). Ostvario je 12 samostalnih izložbi slika, plastika i karikatura u Splitu u razdoblju od 1917. do 1959. godine. Samostalno je izlagao u brojnim evropskim gradovima, a sudjelovao je i na nizu skupnih izložbi u tuzemstvu i inozemstvu. Imao je i dvije retrospektivne izložbe. Osim slikarstva bavio se i kiparstvom te je izradio je kip Jurja Dalmatinca koji se nalazi na Branimirovoj obali i poprsje Bartula Kašića koje je postavljeno na Trgu Petra Krešimira IV. u Pagu. Ivan Mirković umro je 4. siječnja 1988. u Splitu.

Ivan Mirković, Autoportret, ulje/lesonit

Druga je objavljena 26. studenoga 2020. godine.

Grad Pag je otkupio sliku “Ribari” Ivana Mirkovića, koja se smatra jednim od njegovih najznačajnijih i najvrijednijih radova. U paškoj gradskoj upravi nalazi se nekoliko Mirkovićevih slika koje je poklonio Pagu 1984. godine. Tada je Pagu poklonio i kip Jurja Dalmatinca koji je postavljen na Branimirovoj obali i poprsje Bartula Kašića koje je postavljeno na Trgu kralja Petra Krešimira IV., na paškoj pjaci, pored Zborne crkve Marijina Uznesenja. Uz to, Mirković je Pagu poklonio i veliku kolekciju kipova i poprsja, a među poklonjenim radovima posebno je vrijedan kip “Ribar” kojeg se planira postaviti na Staroj rivi. Nabavom slike “Ribari” zbirka radova Ivana Mirkovića u Pagu obogaćena je još jednim vrijednim djelom.
“Za sada će se slika nalaziti u gradskoj upravi, a želja nam je da ta slika, ali i drugi radovi Ivana Mirkovića jednom budu u muzeju,” rekao je gradonačelnik Grada Paga Ante Fabijanić.


Ivan Mirković rođen je 17. listopada 1893. u Pagu, u cijenjenoj plemićkoj obitelji. U Pagu je završio Pučku školu, a u Zadru je završio klasičnu gimnaziju. Prvu slikarsku poduku dobio je od Emanuela Vidovića, nakon čega je pohađao Likovnu akademiju u Pragu, u klasi Vlahe Bukovca i Otta Oskara Španiela. Osim od velikih umjetnika kao što su Vidović i Bukovac, učio je i od Meštrovića. Najčešći motivi na slikama Ivana Mirkovića su vedute dalmatinskih krajolika, svakodnevni život malih mjesta uz more, posebno ribara. U obojenom gipsu izradio je velik broj karakternih karikatura i poprsja mnogih poznatih umjetnika i javnih osoba, među ostalim Emanuela Vidovića, Ivana Meštrovića, Grge Novaka i Branislava Deškovića. U Splitu je, od 1917. do 1959. godine, imao dvanaest samostalnih izložbi slika, plastika i karikatura. Samostalno je izlagao u brojnim europskim gradovima, a sudjelovao je i na nizu skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Imao je i dvije retrospektivne izložbe. Izradio je memorijalne spomenike u Trogiru, Sinju, Podgori, Dugom Ratu, Visu, Pagu i Skopju. Ivan Mirković umro je 4. siječnja 1988. u Splitu.

Ivan Mirković, Ribari. Fotografija je preuzeta s web stranice Grada Paga.

Ove su informacije samo dijelovi paške priče o Ivanu Mirkoviću početci koje sežu u sedamdesete godine prošloga stoljeća. Djelomično su manjkave, sadrže i neke pogrešne podatke, a nedostaje im bitna komponenta iz konteksta o darovanim umjetninama koje je Ivan Mirković poklonio svom rodnom gradu Pagu. Zato ću u nekoliko narednih nastavaka čitateljima predočiti najzanimljivije dijelove te priče pohranjene u mom zavičajnom spomenaru.

Dominik Škunca – od Novalje do Pariza

Za novaljskog arhitekta, slikara, grafičara i kipara Dominika Škuncu moglo bi se reći da je bio čovjek između dva ožujka: svjetlo dana ugledao je 12. ožujka 1939. godine u Novalji, a svoje oči zaklopio je zanavijek 9. dana istog mjeseca 2011. godine u Parizu. Gotovo mu se dogodilo ono što se rijetko događa: da se poklope dan rođenja i dan smrti, kao što se to, primjerice, dogodilo poznatom hrvatskom glumcu Mirku Vojkoviću, pošćeru iz Maloga mista, koji se rodio i umro 25. rujna.

Između ta dva ožujska nadnevka utisnuo se život obilježen bogatom umjetničkom stvaralačkom aktivnošću, začet u najranijim dječačkim danima, protkan izrazitim likovnim talentom, tijekom vremena dograđivan znatiželjom, učenjem i propitkivanjima, osvajanjima i usvajanjima raznovrsnih elemenata likovnog izražavanja.

Na desetu obljetnicu smrti vrijedi se prisjetiti Dominika Škunce.

Dominik Škunca u svom ateljeu

Već od ranog djetinjstva zanimao se za crtanje, kiparstvo i arhitekturu.

U svojim biografskim bilješkama zapisao je:

Kao dijete pravio sam od ilovače crkvice ili druge predmete. U osnovnoj školi imao sam uvijek najbolje ocjene iz crtanja. Običavali smo crtati ornamente u boji, ali smo imali slobodno crtanje u prirodi. U jednom je crtežu učiteljica, gospođica Fišer, uočila moj način slikanja oblaka i ukazala mi da bih u budućnosti mogao poći i mnogo dalje. Vrlo sam rano imao vlastitu zbirku razglednica, sličica i figurica. Još i sada se sjećam razglednice na kojoj je bio reproduciran Leonardov crtež Gospe. Te su razglednice mahom potjecale od raznih crkvenih okupljanja („kongresa“) koja su se znala održavati u Novalji. Tako je moja majka često znala reći kako volim „svete stvari od kongresa“ pa ću biti slikar ili svećenik.

Majčina se u konačnici ostvarila.

U ranim, formativnim godinama, Škunca je imao sreće. Osim učiteljice Fišer u osnovnoj školi, Dominik je i u klasičnoj gimnaziji u Pazinu imao vrsnog učitelja crtanja, talentiranog slikara, restauratora i likovnog pedagoga Vinka Fugošića, franjevca s Krka, koji je znao pobuditi, ali i očuvati, već zamijećeni likovni talent u mladih.

Tijekom školovanja u Zadru, gdje je boravio njegov stric, franjevac Robert Škunca,  Dominik je upoznao umjetničko blago i spomeničku baštinu Zadra, što je ostavilo snažan dojam na mladog čovjeka naklonjenog likovnoj umjetnosti.

Kao mladac s tek 23 godine, 1962., našao se u Parizu.

Ondje su se otvorili novi horizonti, nudile nove mogućnosti koje naš otočanin nije propustio iskoristiti.

Braća i sestre Škunca. Slijeva: Dominik, Urica Segarić, Daria Klanac Škunca, Ante, Florijan i fra Bernardin. Snimljeno 2000. godine na obiteljskom okupljanju u jednom malom mjestu na granici Španjolske i Francuske. Fotografija je iz obitelsjkog albuma Tomislava Škunce.

U početku je svoj talent i poticaj za likovno izražavanje usmjerio najvećim dijelom prema arhitekturi. Pohađao je intenzivno tečajeve crtanja pa se, nakon dvije godine, zaposlio u jednom arhitektonskom studiju kao crtač početnik.

Kasnije je upisao studij arhitekture i uspješno ga završio. Kao arhitekt radio je u više ustanova sudjelujući u obnovi velikog broja građevina u Parizu i okolici.

Osim profesionalnim obvezama, Škunca se posvetio i likovnom stvaralaštvu. Počeo je s mnogobrojnim crtežima prema sjećanju, a istovremeno je prakticirao slikanje uljenim bojama. Započeo je i s kiparstvom, izvodeći najvećim dijelom plitke reljefe i stilizirane kipove u gipsu, koji su oblikovani prema njegovim crtanim predlošcima.

Zajedno – 2005., tuš na papiru
Bijeg iz Egipta -1969., reljef u gipsu
Advent – 1980., terakota

Priliku da svoje radove prvi put pokaže javno Škunca je dobio 1969. godine na kolektivnoj izložbi XX međunarodna velika nagrada za slikarstvo u Deauvilleu gdje je izložio dvije slike, Zabranjeno voće i Sjedeći akt.

Dominik Škunca i u zrelim godinama pomicao je granice svoga likovnoga interesa potican znatiželjom da nauči nove tehnike likovnog izražavanja.

U drugoj polovici 1978. godine u Splitu mu se pružila prilika da u restauratorskom odjelu Hrvatskog restauratorskog zavoda od restauratora Slavka Alača dobije ozbiljnu pouku o drevnoj tehnologiji slikanja ikona na drvenoj podlozi.

Bogorodica s Djetetom
Sveti Franjo Asiški i ptice – 2002., bakropis i vernis mou
Žena na prozoru – 2000., bakropis i vernis mou
Magarac ispod badema – 2004., bakropis i akvatinta

Desetak godina kasnije pružila mu se nova, izvanredna,  prilika učiti grafičke tehnologije pod vodstvom jednog od najznamenitijih slikara, a osobito grafičara 20. stoljeća – Stanleyja Williama Haytera, u čuvenom studiju Atelier 17 u Parizu.

De Gaulle – 2006., kaligram, kip u umjetnom drvu prekriven bakrenim listićima

Stečena znanja i vještine uspješno je realizirao u bogatom likovnom opusu, kojemu se od 1999. godine u potpunosti posvetio stekavši s vremenom respektabilnu umjetničku reputaciju u Francuskoj, čiji je državljanin bio od 1971.

Obeshrabenje – 1967., ulje na platnu

Živio je u gradu Marly le Roi, sjeverozapadno od Versaillesa. Njegova supruga Solange Armengaud Škunca, koja je i sama imala umjetničkih predispozicija,  bila mu je velika potpora u radu, pružajući mu pomoć u organiziranju glavnine izložaba te u pripremanju i realizaciji pojedinih radova.

Supružnici Solange i Dominik Škunca

Dominik Škunca tijekom života sudjelovao je na 7 skupnih i 17 samostalnih izložaba, najviše u Francuskoj, a zatim u Njemačkoj, Kanadi i Belgiji.

U Hrvatskoj je izlagao dvaput na otočiću Košljunu kraj Krka, 2004. i 2005. godine. U rodnoj Novalji izlagao je u Gradskom muzeju, 2008., a posmrtno mu je, na istom mjestu, priređna izložba i 2013. godine.

Portret Dominika Škunca, nacrtao novaljski slikar Ivan Palčić, 1968.

Život i umjetničko stvaralaštvo Dominika Škunce opisani su u dvije monografije. Autori su vrsni poznavatelji povijesti umjetnosti i likovnog stvaralaštva pa su publikacije sadržajno, grafički i likovno sjajno oblikovane, ispisane pomnim, gustim, sočnim, akribičnim tekstovima na hrvatskom i francuskom jeziku. Sve ovdje objavljene foto ilustracije preuzete su iz tih monografija.

Naslovnica monografije Antuna Travirke

Prvu, tiskanu 2007. godine u nakladi Matice hrvatske Novalje i Grada Novalje, napisao je Antun Travirka (1945.-2016.). Monografija je bogato ilustrirana Škuncinim radovima koji dočaravaju svu raskoš njegova likovnog rukopisa.

Njegovo djelo, osobito grafički ciklusi sadržavaju čistoću, jedinstvo i istinu. Ideal mu je prirodna jednostavnost tamo gdje se podudara sa savršenstvom organske forme. U Škuncinu djelu postoji prava kultura, pasionirano „gajenje oblika“, pa mu je umjetnost satkana od sretnih ravnoteža. Djelo mu je čudna mješavina osjećajnosti, umnosti i podčinjavanja ezoteričnim znacima i porukama. Djelo mu se manifestira istovremeno kao umjetnost koja je subjektivna, sintetička i simbolička, zaključio je na kraju svog ogleda Antun Travirka.

Naslovnica monografije Ive Šimat Banova i Margarite Sveštarov Šimat

Drugu, objavljenu nakon umjetnikove smrti, 2014. godine, u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Novalji i umjetnikove supruge Solange Armengaud Škunca, napisali su Ive Šimat Banov i  Margarita Sveštarov Šimat. Za razliku od Travirke, oni su od ilustracija ponudili isključivo crteže u tušu. Obogatili su je kraćim lirskim zapisima iz knjige Prorok Khalila Gibrana, libanonsko-američkog pjesnika i slikara, izuzetnog senzibiliteta i nadarenosti.

Te su publikacije dva sjajna uresa na kruni svekolikog umjetničkog opusa Dominika Škunce. Budući da autor u Hrvatskoj nije češće izlagao, tim je monografijama primjereno predstavljen široj hrvatskoj javnosti.

Peračom po sterači

U kolanjskoj kakofoniji koja se povremeno može čuti,  iz prikrajka slušana uhom neutralnog slušatelja, i u kojoj zna biti i gornjih laga i donjih niskih obostranih udaraca u nevelikom orkestru  disharmoničnih gudača s insignijama onih koji drže vlast u Općini, koji po glazbalima nerijetko gude gudalima svakovrsnih struna, u uhu mi je nedavno zazvonila informacija o obnovi Etnografske zbirke.

Budući sam imao priliku svjedočiti otvorenju te vrijedne mjesne institucije 1980. godine, pošao sam tragom spomenute informacije. Dodatni poticaj bio je i nedavni istup praktički razvlaštenog načelnika Marina Pernjaka. Nakon što općinski vijećnici nisu prihvatili njegov prijedlog proračuna Općine Kolan za 2021. godinu, a potom ni Odluku o privremenom financiranju, ispunili su se uvjeti za raspuštanje Općinskog vijeća i Vlada je imenovala povjerenicu.  Referirajući se na tu činjenicu, Pernjak  je u svojoj žalopojki, pored ostaloga, spomenuo više važnih projekata realizacija kojih će sada biti usporena, kao kad orkestar iz nekog svog razloga zanemari dirigenta pa iz vivace nenadano prijeđe u adagio, premda za to nema osnova u partituri. Među tim projektima je i etnomuzej i vizitor centar.

Koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća Kolanjci su krenuli u vrijednu akciju. Nekadašnju staru školu odlučili su preurediti u Dom kulture. Najagilniji su u tome bili članovi KUD-a Bartol Kašić osnovanog 1978. godine.

Nekadašnja zgrada škole u kojoj je na katu Etnografska zbirka, a u prizemlju Općinska knjižnica Šime Šugar Ivanov.

Stara škola, premda ruševna i trošna, bila je dobra prilika da se KUD okući. Poslu se prionulo zdušno.  Nešto je novaca kapnulo iz ondašnjih fondova (zvali su se samoupravne interesne zajednice, u ovom slučaju za kulturu), ali najviše su ipak učinili sami, radeći dobrovoljno.

Proteklo je nešto manje od tri godine do dana kada je Dom bio spreman za korištenje. Uređeno je nekoliko prostorija, a u prizemlju je postavljena Etnografska zbirka, jedina takva na cijelom otoku. Dom je predan upravo KUD-u na prigodnoj svečanosti 30. studenoga 1980. godine. 

Četrdeset godina nakon svega moj sugovornik je Frane Šupraha Matešić (1939.), čovjek koji je u cijeloj priči bio od samog početka. Slušam ga i bilježim.

Frane Šupraha, cijeloga života posvećen mahom poljoprivredi i stočarstvu, ali i turizmu kad su se za to stekli uvjeti.

Prikupiti izloške, autentične artefakte zavičajnog prostora i izvući ih iz raznovrsnih pretinaca onoga što je obilježilo način življenja tijekom dugih minulih dionica seoskog, mahom težačkog i pastirskog života i na jednom ih mjestu, sakupljene, pokazati kao timbar autohtonog, nije bilo jednostavno. Trebalo je obilaziti i konobe i šufite.

I opet su članovi KUD-a bili vrijedni i uporni. U tome su im stručnom optikom pomogle kustosice splitskog Etnografskog muzeja, etnologinje Jelena Gamulin i naša otočanka, Novaljka Zdenka Crnković Palčić.

Ljudi su pokazali razumijevanje pa se, malo po malo, za Etnografsku zbirku prikupilo stotinjak raznovrsnih predmeta različitih namjena. Cilj je bio postignut, a učinak se vrlo brzo pokazao.

Od samog otvorenja 80-tih godina prošlog stoljeća zbirku su posjećivali domaći ljudi i turisti.

Ljeti su počeli dolaziti turisti, kaže Frane Šupraha, pa se moglo i štogod novaca zaraditi. To nas je ponukalo da dvije godine kasnije realiziramo  i drugi dio plana.

U istoj zgradi uredili su izvornu dalmatinsku konobu kao svojevrsnu nadopunu zbirke, u kojoj se mogla osjetiti autentična matrica tog inspirativnog obitavališta i društvenih okupljališta u ovim našim krajevima.

Mladi Kolanjci skrbno su se odnosili prema izlošcima, kako onima od čvrstog materijala…
… tako i onima vunenima, biljcima i steračama (pokrivalima za krevete) koje su redovito ispirali u moru udarajući ih peračama (plosnatim drvenim udaraljkama namijenjenima za pranje rublja).

I tako, teklo je vrijeme… Inicijalni taktovi postupno su se razvili u uhu ugodnu glazbenu kreaciju na zadovoljstvo mnogih.

Ali onda se dogodio obrat. Baš u vrijeme koje se činilo bogomdanim za nove moguće kreativne iskorake (mislim samo na zbirku) – u ono vrijeme kad je Kolan 2003. godine postao Općina, kad je dobio priliku da se oglasi oktavom više, Etnografska se zbirka počela zapuštati. Dogodila se zbrka. Postav zbirke, koja je u međuvremenu bila iz prizemlja premještena na kat, preseljen je na drugo mjesto, konoba je devastirana, a kat je pregrađen jer je trebalo osigurati prostor za privremeni rad katastra. Reklo bi se: svako vrijeme ima svoje običaje. Da se razumijemo: i aktere, među kojima se uvijek nađe onih kojima kantilene onih drugih zvuče kao njakanje magaradi pa je teško od takvih elemenata iskemijati prihvatljivi amalgam i eto razloga da se razvodni gustoća jednog lijepog nataloženog iskustva.

Sve je vodilo k tome da se izvede rekvijem za nešto što je istinsko etnografsko blago, praktički neprocjenjivo, s kojim tako zorno možeš dočarati i u pamet dozvati i nekadašnju kuhinju i konobu i vrijeme koje je prohujalo i način života tolikih naraštaja.

Nije se teško domisliti kakav je tih godina izgledao seizmogram onih ljudi koji su zbirku stvarali i učinili je respektabilnom i izvan granica svoga mjesta.

Mi koji smo stvarali zbirku, dodaje Šupraha, opet smo se okupili, razgovarali, riješeni da sve ne ostane na tome. Obratili smo se načelniku Marinu Pernjaku. On i općinska uprava pokazali su razumijevanje i prihvatili su naš prijedlog da se Etnografska zbirka obnovi. I evo, danas je opet možemo pokazati.


Preuređena Etnografska zbirka, nakon što je više od desetljeća bila zanemarena, ponovno je otvorena za posjetitelje na spomendan sv. Luke, zaštitnika Općine Kolan, 18. listopada 2020. godine.
Nova zbirka postavljena je uz stručnu pomoć Petre Valovčić, univ. bacc. ethnol. et anthrop.
Etnografska zbirka ima oko 200 predmeta. Svi su predmeti popisani i fotografirani.
Dio predmeta, međutim, nije izložen jer će za to biti potrebno urediti još jednu prostoriju.
Izloženi predmeti…
… od kojih su neki, poput ovog pročelja škrinje, izrađeni vrlo minuciozno…
… zorno dočaravaju nekadašnji način života.
Predmeti su grupirani tako da dočaravaju sliku stambenog dijela kuće…
… i onog radno-skladišnog: konobe, u kojoj se držalo toliko toga potrebnog za svakodnevni život: žrna za mljevenje kukuruza i pšenice…
… brimenica za vodu, tocilj za oštrenje noževa, kose i srpovi…
… metalni lub za sir, uski drveni stap za proizvdnju masla od ovčjih proizvoda nakon dobivanja sira…
… plugovi za plitko i dublje oranje.

Bude li i nova općinska uprava pokazala interes da revitalizirana Etnografska zbirka dobije dodatnu vrijednost, osigura li joj predanog skrbnika i primjerenu financijsku potporu pa da dosegne viši stupanj organiziranosti, a time i drugi institucionalni naziv, kako je to naznačio načelnik Pernjak, iz tog etno kutka u Kolanu mogla bi se u buduće razlijegati druga vrsta glazbe, uhu ugodna, harmonična i znatiželjnicima privlačna.

Kolan bi tako na otočnoj karti mogao biti označen kao etnografski punkt, vrijedan poput onih drugih diljem otoka, kao što su u  Pagu Samostan benediktinki sv. Margarite sa samostanskom zbirkom vrijednih umjetničkih predmeta  i postavom zbirke paške čipke, Galerija paške čipke, Izložba solarstva, u Novalji Gradski muzej i Galerija Era,  u Lunu Vrtovi lunjskih maslina.

Ima Kolan još toga što bi primjerenim spomenom valjalo obilježiti, a ponešto i revitalizirati, poput nekadašnjih ugljenokopa, željeznice, akvedukta, gradina… Ali to je za neku drugu priču.