Zvali su me Ribaru

U Novalji, u Kulturnom centru Gozdenica, u subotu navečer, 11. lipnja, predstavljena je knjiga „Zvali su me Ribaru“ autora  Antona Tamaruta ml. U knjizi se donose podatci, bilješke i zapisi koji upućuju na obiteljske i duhovne korijene nadbiskupa Antona Tamaruta, rođenog Novaljca. Nakladnici su Glas koncila i Ogranak Matice hrvatske Novalja.

Na istom mjestu postavljena je i izložba  o životu i službi nadbiskupa Antona Tamaruta.

Knjigu su predstavili recenzenti doc. dr. sc . Daniel Patafta, profesor na Katedri crkvene povijesti Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i izv. prof. mons. dr. Franjo Velčić, generalni vikar Krčke biskupije. Svoje su rekli i predstavnici nakladnika, Branimir Stanić, glavni urednik Glasa koncila i prof. Aleksij Škunca, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Novalji te, na kraju,  autor knjige prof. dr. sc. Anton Tamarut.

Izložbu je predstavio prof. Anton Šuljić, svećenik Krčke biskupije.

S lijeva: Franjo Velčić, Daniel Patafta, Anton Tamarut ml., Branimir Stanić i Aleksij Škunca.

Događaj s trima glazbenim točkama upotpunili vlč. mo. Josip Vidas na klaviru i Damir Stošić, učenik Nadbiskupijske glazbene škole za crkvenu glazbu u Rijeci.

Program je vodila Tea Vidas, stručna suradnica za društvene djelatnosti Grada Novalje.

Recenzenti su, svaki sa svog osobnog iskustva, govorili o nadbiskupu Tamarutu ističući njegove ljudske i duhovne karakteristike. Sažeto, označili su ga kao radišnog, mirnog i staloženog čovjeka uravnotežene intelektualne i duhovne formacije koji je izrastao u pravog pastira Crkve. Bio je duhovna i intelektualna veličina koji je živio i umro na glasu svetosti. Obojica su istakli važnost činjenice što su njegovi spisi sačuvani jer nisu zastarjeli, jer su Tamarutovo svjedočanstvo kako sebe izgrađivati u najmlađoj dobi, kako sagledavati svoje mane ali i prednosti, kako se, gotovo svakodnevno, autoanalizirati na životnom putu koji je odabrao na Božji poziv.

Naslovnica knjige.

Branimir Stanić izrazio je, pored ostalog, zadovoljstvo ovim nakladničkim pothvatom i pohvalio način na koji je autor knjigu koncipirao i napisao, istakavši da je knjiga namijenjena mladima da shvate što znači živjeti autentično.

Aleksij Škunca je rekao da se Ogranak MH, uz potporu Grada Novalje, rado prihvatio sunakladništva knjige. Novalja je već ranije prepoznala vrijednosti nadbiskupove osobe i odmah nakon njegove smrti Grad je ulicu u kojoj je nadbiskupova rodna kuća imenovao njegovim imenom i na kući je postavljena spomen ploča. Ova knjiga predstavlja daljnji doprinos otkrivanju veličine nadbiskupa Antona Tamaruta, koji je, prema dostupnim podacima, dosada jedini Novaljac koji je imao čast biti tako visoki crkveni dostojanstvenik.

Podsjetivši kako su se i gdje u obiteljskoj kući sačuvali nadbiskupovi spisi, autor knjige Anton Tamarut ml. naglasio je da je knjigu imao dugo spremnom, ali je odlučio objaviti je upravo u godini dviju nadbiskupovih obljetnica, 90. godini rođenja i 65. obljetnici svećeničkog ređenja i Mlade mise, te je predstaviti javnosti upravo u Novalji, na tlu iz kojeg je njegov stric iznikao, napravljen od ovog našeg kamena, bure i soli. Knjiga nudi njegovu nutrinu, njegovu osobnost kao mladića. Bio je veliki vjernik, imao je finoću, otmjenost, veličinu. Bio je Božji čovjek. Knjiga je ujedno svjedočanstvo prijateljstva i obiteljskih korijena, ne samo Tamarutovih nego i cijele Novalje koja je u ono vrijeme sva bila jedna mala obitelj. Zahvalio se Gradu i župi Novalja, nakladnicima i svim pojedincima koji su mu pripomogli da se knjiga objavi.

Anton Tamarut ml.

Izložbu o životu i službi nadbiskupa Tamaruta čine različiti nadbiskupovi dokumenti, rukopisi, školske svjedodžbe, Papine bule o imenovanju biskupom i nadbiskupom, osobni predmeti, pokloni koje je dobivao, obiteljske i svećeničke fotografije, insignije i biskupska odjeća. Objašnjavajući nazočnima postav izložbe, Anton Šuljić istaknuo je da je ona obimom skromna, ali je važnošću dokumenata vrlo vrijedna. Zaključio je neka Novalji bude na čast što je imala nadbiskupa Antona Tamaruta.

Anton Šuljić
Publika je imala prilike razgledati izložene dokumente, predmete…
… kao i nadbiskupovu odjeću.

Knjiga „Zvali su me Ribaru temelji se na izvornim dokumentima, službenima kao što su Izvod iz Matične knjige rođenih, Krsni list, Obiteljska izvjesnica i drugi, te na osobnim spisima, odnosno rukopisima nadbiskupa Antona Tamaruta (Obiteljsko rodoslovlje ili različiti primjerci Životopisa (Curriculum vitae), a u najvećoj mjeri na njegovim dosad neobjavljenim i javnosti nepoznatim dnevnicima i duhovnim bilježnicama koje obuhvaćaju glavninu njegova gimnazijskog razdoblja od 1946. do 1950. godine.

Po mišljenju autora knjige, obrađena građa i usputna svjedočanstva osoba iz njegova obiteljskog i rodbinskog okruženja dokumentirano i snažno ukazuju na obiteljske i duhovne korijene mons. dr. Antona Tamaruta te ih osvjetljavaju, pokazuju njihov rast, njihovu snagu i rasprostiranje. Duhovne bilježnice, u  koje je mladi sjemeništarac bilježio duhovne vježbe, obnove i razmatranja, dodatno osvjetljuju tlo iz kojeg su korijeni mladog sjemeništarca crpili duhovnu hranu.

Nazočni su sa zanimanjem slušali izlaganja predstavljača knjige.

Anton Tamarut rodio u jednostavnoj, skromnoj i radinoj, ribarskoj i zemljoradničkoj kršćanskoj obitelji u kojoj se svojom pobožnošću i željom da joj sin Anton postane svećenik posebno isticala njegova majka Marija. U njemu je već od rana djetinjstva proklijala klica duhovnog zvanja koju je posebno pokazivao ministriranjem, kao i igrom (gumom) svećenika kod kuće, po čemu su ga njegovi vršnjaci, ali i odrasli iz obitelji i roda označili kao mladog popića. Kao sjemeništarac stalno je izražavao i potvrđivao da želi biti svećenik i to „svet svećenik“, „po Presvetom Srcu Isusovu“. U njegovim osobnim spisima ne da se ni naslutiti sjena kakva kolebanja u tom pogledu. Naprotiv, redovito u svojim dnevničkim zapisima potvrđivao je gorljivu želju da postane svećenik te stalno obnavljao molitvu da ga Gospodin utvrdi u svetom zvanju.

Anton Tamarut sa svojim roditeljima, majkom Marijom i ocem Antonom.

Izvori na kojima se temelje istraživanja o obiteljskim i duhovnim korijenima mons. dr. Antona Tamaruta svjedoče u prilog njegovu kasnijem čvrstom ljudskom, duhovnom i vjerničkom značenju, svjedoče o njegovoj nepokolebljivoj vjernosti i predanosti svećeničkom i biskupskom poslanju, o rijetkoj savjesnosti i odgovornosti glede izvršavanja povjerenih dužnosti i obveza.

Anton Tamarut rođen je u Novalji 1. prosinca 1932. Za svećenika je zaređen također u Novalji 7. srpnja 1957. Nakon toga obnašao je više raznovrsnih svećeničkih službi u župama Krčke biskupije. Za šibenskog biskupa zaređen je 16. ožujka 1986. godine. Na toj je dužnosti ostao do 4. prosinca 1987. kada je imenovan nadbiskupom koadjutorom u Rijeci. Nakon umirovljenja nadbiskupa Josipa Pavlišića, odlukom Pape Ivana Pavla II, 13. siječnja 1990. preuzeo je službu nadbiskupa i metropolita u Rijeci. Bio je predsjednik Liturgijskog vijeća Hrvatske biskupske konferencije, član Stalnog vijeća HBK i predsjednik Komisije za odnose s državom. Umro je u Rijeci 28. lipnja 2000. godine, u 68. godini života, 43. godini svećeništva i 15. godini biskupstva.

Anton Tamarut s kolegom Marijanom Volkovićem u Rimu a Trgu sv. Petra, na dan otvorenja Drugoga vatikanskog koncila 11. listopada 1962.

U knjizi su, osim sjemenišnog dnevnika i duhovnih bilježnica, objavljena opsežnija sjećanja dvojice nadbiskupovih prijatelja, kolege svećenika Antona Barbiša te rođaka prof. Krešimira Šćirana. Ta niska dojmljivih i toplih ljudskih uspomena izvan onih nadbiskupovih osobnih gabarita, zaokružuju opću sliku o čovjeku i duhovniku koju je pregnantno izrazio doc. dr. sc. Daniel Patafta u kraćem zapisu što je otisnut na zadnjoj korici knjige.

„Ovim djelom osobnost, duhovni život i rad pokojnog nadbiskupa Tamaruta postaju dio baštine hrvatskih vjernika. On nije više samo akter povijesnih događanja, dio povijesne memorije članova biskupije, obitelji i pojedinaca, natuknica u enciklopediji ili daleka povijesna ličnost, nego živi čovjek čiji obiteljski korijeni i duhovni život iz njegovog najranijeg razdoblja svećeničke formacije postaju stvarnost iz koje mnogi mogu crpsti poticaje za svoj duhovni rast i predanje u svećeništvu“.

Anton Tamarut kao nadbiskup u riječkoj katedrali sv. Vida. Fotografije iz obiteljskog albuma preuzete su iz knjige.

Knjiga je ilustrirana mnogim fotografijama iz obiteljskog i svećeničkog života nadbiskupa Tamaruta, a objavljen je i njegov životopis te popis nekoliko knjiga koje su mu posvećene.

Autor knjige Anton Tamarut nadbiskupov je nećak, svećenik Krčke biskupije i redoviti profesor u trajnom zvanju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Rođen je u Novalji 1960. godine gdje je i zaređen za svećenika 1986. Posebna su područja njegova zanimanja i istraživanja teološka antropologija i sakramentologija. Autor je brojnih stručnih i znanstvenih radova. Objavio je dvadesetak knjiga među kojima su i četiri zbirke poezije. U njima ima i poetskih radova napisanih na domaćem govoru po čemu se, uz nekolicinu drugih otočnih autora, svrstava u vrijedan niz autora koji promiču i od zaborava čuvaju domaći govor, u konkretnom slučaju novaljsku čakavicu.

Ogranak MH Novalja – Nove knjige domaćih autora

Ogranak Matice hrvatske u Novalji novi četverogodišnji mandat (Aleksij Škunca, novi/stari predsjednik, Ivanka Peranić, podpredsjednica i Tea Vidas, nova/stara tajnica) obilježio je proteklih dana objavljivanjem dviju novih knjiga domaćih autora.

U sunakladništvu s Glasom koncila tiskana je knjiga Zvali su me Ribaru, autora Antona Tamaruta ml. U knjizi se donose podatci, bilješke i zapisi koji upućuju na obiteljske i duhovne korijene nadbiskupa Antona Tamaruta, rođenog Novaljca. Rezultati istraživanja, kako se ističe u uvodu knjige, temelje se na izvornim dokumentima, službenima kao što su Izvod iz Matične knjige rođenih, Krsni list, Obiteljska izvjesnica i drugi, te na osobnim spisima, odnosno rukopisima nadbiskupa Antona Tamaruta (Obiteljsko rodoslovlje ili različiti primjerci Životopisa (Curriculum vitae), a u najvećoj mjeri na njegovim dosad neobjavljenim i javnosti nepoznatim dnevnicima i duhovnim bilježnicama koje obuhvaćaju glavninu njegova gimnazijskog razdoblja od 1946. do 1950. godine.

Po mišljenju autora knjige obrađena građa i usputna svjedočanstva dokumentirano i snažno ukazuju na obiteljske i duhovne korijene mons. dr. Antona Tamaruta te ih osvjetljavaju, pokazuju njihov rast, njihovu snagu i rasprostiranje. Duhovne bilježnice, u  koje je mladi sjemeništarac bilježio duhovne vježbe, obnove i razmatranja, dodatno osvjetljuju tlo iz kojeg su korijeni mladog sjemeništarca crpili duhovnu hranu. Po svojim ljudskim i duhovnim osobinama nadbiskup Tamarut nadilazi zavičajne gabarite. Prepoznao je to i doc. dr. sc. Daniel Patafta, OFM, koji je u povodu izlaska knjige zapisao:

Ovim djelom osobnost, duhovni život i rad pokojnog nadbiskupa Tamaruta postaju dio baštine hrvatskih vjernika. On nije više samo akter povijesnih događanja, dio povijesne memorije članova biskupije, obitelji i pojedinaca, natuknica u enciklopediji ili daleka povijesna ličnost, nego živi čovjek čiji obiteljski korijeni i duhovni život iz njegovog najranijeg razdoblja svećeničke formacije postaju stvarnost iz koje mnogi mogu crpsti poticaje za svoj duhovni rast i predanje u svećeništvu.

Neposredni povod i poticaj za objavljivanje knjige je 90. obljetnica Nadbiskupova rođenja (1932.), te 65. obljetnica njegova svećeničkog ređenja i Mlade mise u Novalji (1957.). Mons. dr. Anton Tamarut bio je šibenski biskup te nadbiskup i metropolit riječko-senjski. Umro je u Rijeci 2000. godine.

Knjiga je ilustrirana mnogim fotografijama iz obiteljskog i svećeničkog života nadbiskupa Tamaruta.

Nadbiskup Tamarut s ocem Antonom i majkom Marijom pred rodnom kućom u Novalji.

Autor knjige Anton Tamarut nadbiskupov je nećak, svećenik Krčke biskupije i redoviti profesor u trajnom zvanju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Rođen je u Novalji 1960. godine gdje je i zaređen za svećenika 1986. Posebna su područja njegova zanimanja i istraživanja teološka antropologija i sakramentologija. Autor je brojnih stručnih i znanstvenih radova. Objavio je dvadesetak knjiga među kojima su i četiri zbirke poezije. U njima ima i poetskih radova napisanih na domaćem govoru po čemu se, uz nekolicinu drugih otočnih autora, svrstava u vrijedan niz autora koji promiču i od zaborava čuvaju domaći govor, u konkretnom slučaju novaljsku čakavicu.

Druga knjiga Lunjske štorije djelo je Marijana Badurine, podrijetlom iz Jakišnice na otoku Pagu sa stalnim prebivalištem u Rijeci. Koncem travnja knjiga je predstavljena javnosti u Gradskoj knjižnici Ivan Palčić u Novalji, u sklopu Noći knjige.

Već se iz naslova knjige dade naslutiti sadržaj koji autor želi podijeliti s čitateljima.

Podrobnije o tome piše u predgovoru knjige Palmina Dujmešić, pozivajući se na dugogodišnje prijateljstvo s autorom.

Vrijedno obilježje knjige našla je, prije svega, u činjenici što je autor u svakodnevnom žrvnju kojega trenutno živimo, pronašao dovoljno vremena da zastane i zanimljivim pričama, obojanim nevinim djetinjim humorom, sjetnim sjećanjima i gotovo opipljivom nostalgijom, opiše vrijeme svoje mladosti provedeno na otoku Pagu, u rodnoj Jakišnici.

S protekom vremena, kako čovjek stari, ta su sjećanja najčešće sjetna, čak i u trenutcima kada svijet oko nas možda i nije bio tako idiličan. Naprotiv, upućuje autorica, Badurina je svoje djetinjstvo proživio na otoku u uvjetima koji su bili izuzetno teški.

Na otoku poput Paga, kamenitom i vjetrovitom, trebalo je znati kamenu i buri otrgnuti koricu kruha, žmulj bevande, kakvu ribicu, kap maslinovog ulja, bokun ovčjeg sira i fetu pršuta. Nije bilo lako u poslijeratnim obiteljima prehranjivati djecu, ali ih je definitivno bilo lakše ljudskije odgajati.

Taj kolorit i koloplet života toga vremena može se osjetiti u autorovim pričama, dobrim dijelom začinjenima i domaćim govorom, jer, ističe autorica Predgovora, koliko god puta ćete se u nekim pričama sažaliti nad tim skromnim dječakom koji širom tvorenih očiju otkriva svijet oko sebe, toliko će vas puta još jače ugrijati ljubav koju on živi u svojoj obitelji: ljubav majke i oca, ljubav babe Suše te naposljetku i bezuvjetna njegova ljubav prema svima njima.

Autorova baka, očeva mati, znana po nadimku Suša.

U svim tim pričama, zaključuje, za sva vremena ostat će zabilježena nevina mladost jednog ne tako davnog života.

I ova je knjiga ilustrirana mnogim fotografijama iz obiteljskog albuma, a na kraju je pridodan i kraći  rječnik domaćih izraza.

Knjizi, moram primijetiti, nedostaje kraća biografska bilješka o autoru.