Davnih tridesetih godina prošloga stoljeća uputila se u nepoznato sa svojim mužem preko granice. Onamo nije krenula iz hira i avanturizma nego iz prijeke potrebe, a neizvjesnost budućnosti bila je prihvatljivija od onoga čime ju je mogla zadovoljiti svakidašnjica u rodnome gradu. Pa ako joj bijeli svijet i nije ispunio baš svaku nadu, ondje je ipak našla razloga za zadovoljstvo i sreću.
Zašto i kako? Odgovor je u ovoj knjizi.
Naslovnica knjige.
Nakladnik je Gradska knjižica Pag, a objavljena je proteklih dana kao prva knjiga u biblioteci Zavičajna zbirka vam predstavlja.
Promocija knjige bit će u nedjelju 25. lipnja 2023. godine, u atriju Kneževa dvora, u 20 sati.
Gradska knjižnica Pag i autor vas pozivaju na promociju i vesele se vašem dolasku.
Na nedavnoj izložbi Novaljski press spomenar u Gradskoj vijećnici Ivan Palčić u Novalji bilo je izloženo je tridesetak kopija mojih novinskih tekstova (crtica, zapisa, razgovora i osvrta), napisanih od 1975. do 2020. godine i objavljenih u dnevnim novinama, Novom listu, Vjesniku i Večernjem listu.
Pisao sam o domaćim ljudima s područja grada Novalje koji su po nečemu svojem specifičnom – pozitivnom, vrijednom, nesvakidašnjem – zapeli novinaru za oko, zaslužili pozornost javnosti pa su, kako se to znalo reći, dospjeli u novine.
Među njima je bio i jedan stranac, poznati njemački novinar Sepp Scherbauer.
Njega i njegovu suprugu Gittu upoznao sam koncem rujna 1989. godine, u Novalji, na skromnoj svečanosti upriličenoj u ondašnjem hotelu Liburnija poduzeća Turist.
Turistički savez Jugoslavije (bivše države koja je u to vrijeme već sigurno koračala putem bez povratka) gospodinu Scherbaueru dodijelio je plaketu za pedesetogodišnju turističku vjernost Novalji. Priznanje mu je uručio Eduard Galić Ero, poznati zadarski turistički djelatnik i novinar, u nazočnosti domaćina iz Turista, direktora Ivana Vidasa i njegovih najbližih suradnika.
Eduard Galić uručuje plaketu g. Seppu Scherbaueru.
Evo što sam nakon svega zabilježio u kraćem razgovoru s g. Scherbauerom i njegovom suprugom gđom. Gittom. Tekst je bio objavljen u Novom listu.
Ovdje je samo kratko prilagođen sadašnjem vremenu.
Danas, 33 godine nakon toga, čini mi se zanimljivim podsjetiti na protekla vremena, neke druge običaje i obrasce kojima su se turisti onih davnih dana priklanjali ljetujući u Novalji.
Živite na najljepšem mjestu na svijetu – uvjeravao je, moju suprugu Margaretu (koja je prevodila s njemačkog) i mene, na kraju razgovora o pedesetogodišnjoj vjernosti Novalji. Novalju doživljavam kao svoju drugu domovinu. Ja sam naprosto inficiran Novaljom, bio je izričit g. Scherbauer!
Nije krio zadovoljstvo zbog dodijeljene mu plakete Turističkog saveza Jugoslavije za taj neobičan jubilej i zbog pažnje koju su mu tim povodom ukazali novaljski domaćini.
To je previše – bio je skroman. – Ljudi su vaši jako, jako gostoljubivi. Turizam je tu donio različite kulture. Ali, znate, bilo je najljepše u ono vrijeme kad je jedna bila blonda i jedna crna djevojka. Ipak, razumijem promjene koje su neminovne.
Prigodne poklone g. Scherbaueru uručio je i Aleksij Škunca, tajnik Turističkog društva Novalja…
… i Ivan Peranić (desno), direktor hotela Liburnija.
Gospodin Sepp Scherbauer (1920.), novinar i publicist iz zapadnonjemačkog grada Reutlingena, tih dana već u sedmom desetljeću života, prvi put je došao u Novalju kao turist 1939. godine. No, to nije bio i njegov prvi dolazak u ondašnju Jugoslaviju. Još 1930. godine, s majkom Paulom i bratom Willijem, ljetovao je u Loparu na Rabu.
Bilo nam je prekrasno – prisjećao se tih dana. – U toj uvali bilo je samo pet šatora, uz nas su još bile tri obitelji iz Beča, a iz Berlina Rudolf König, poznati konstruktor izvanbrodskih motora, sa svojima. Sjećam se tadašnjih cijena: jedno jaje jedan pfennig, litra vina dvadeset pfenniga. Cijene su nam bile bitne, jer je majka primala malu penziju. Bila je udovica. Otac je umro u tridesetoj godini.
Sljedećih devet godina Sepp Scherbauer štedio je svaki pfennig da bi 1939. godine, u kolovozu, sa 150 maraka u džepu, mogao ponovo poći u Jugoslaviju. Tom prigodom odlučio se za otok Pag, jer je u to vrijeme, u Münchenu naišao na propagandni prospekt o našem otoku.
Putovao je vlakom do Rijeke, a odatle parobrodom u Novalju.
Svakako sam morao ostati najmanje tri dana jer je parobrod u Novalju navraćao svaki treći dan.
Za g. Scherbauera i njegovu suprugu organizirana je i svečana večera.
Nasuprot obale uz koju je parobrod pristajao bila je kuća s natpisom Restauracija i hotel Jugoslavija, vlasništvo Milice i Vida Škunce. U hotelu su bila tri kreveta! U Novalji je tada radio još jedan pansion, vlasništvo obitelji Markovina, zvao se Jadran i imao je dva kreveta!
Scherbauer je odsjeo kod obitelji Škunca.
Škunca je imao krevet više, no Markovina je, pak, imao prekrasnu kćerku Grozdanu, koja se mladome Seppu dopala na prvi pogled. U Jugoslaviji je ljetovala i Pavica Wolf, kći prof. Wolfa sa zagrebačkog Tehničkog fakulteta. Znala je njemački pa je uz njenu pomoć prebrodio jezičnu barijeru.
Slijeva, Franjo Škunca, supruga mu Marijica, Sepp Scherbauer i Vide Škunca.
Pavica je bila crnka, Grozdana blonda.
Scherbauer je u Novalji ostao puna četiri tjedna!
Ispričat ću vam jednu zanimljivost. Pavica je u Novalju došla poslije propagandne poruke koju je čula u jednom od zagrebačkih kazališta. Bila je na nekoj predstavi u kojoj se i pjevalo. U pauzi, publici su rekli da pjevač, koga slušaju te večeri, tako dobro pjeva jer je na godišnjem odmoru bio u Novalji!!!
Doista zanimljiva propagandna dosjetka!
Sve je bilo tako nepatvoreno, prirodno, čisto. Prekrasna priroda, obilje svježe ribe. Grozdana je imala jedrilicu, vinograd… Naučio sam tada i nešto hrvatskih riječi, na primjer, gospođo, želim ruku vaše kćeri. (Nasmijao se.)
Nije teško pogoditi da su te riječi bile namijenjene Grozdaninoj majci.
Kad je odlazio iz Novalje, Grozdana ga je otpratila čak do Rijeke, otputovavši s njim parobrodom.
Poslije ratnog vihora (1939./1945.), Sepp Scherbauer ponovo je došao u Novalju. Krajem pedesetih godina pridružila mu se i današnja supruga gospođa Gitta Wojtyna.
Nakon rata bio je seljak, bavio se zemljom. No, onda je naučio pisati na pisaćem stroju, a kako je imao urođenog smisla za pisanje, počeo se javljati za novine. Godine 1950. postao je profesionalni novinar. U početku je pratio uglavnom sport. Dvije godine kasnije zaposlio se na radiju.
U dugogodišnjoj novinarskoj karijeri objavio je desetak tisuća članaka, isto toliko radio priloga i dvije stotine tv-emisija. Naročito je bio ponosan na nagradu Theodor Wolf, jedinu literarnu nagradu za sportske teme, koju je dobio 1964. godine za razgovor s boksačem Cassiusom Clayem (odnosno Muhamedom Alijem). Objelodanio je i knjigu od naslovom Prominente im Profil, knjigu o poznatim ličnostima s kojima je razgovarao, a među kojima su, osim spomenutog boksača, bili dr. Bruno Kreisky, austrijski političar i kancelar, Thor Heyerdahl, norveški etnograf, pustolov, pomorski biolog i antropolog, Anneliese Rothenberg, njemačka operna pjevačica, sopranistica, Max Schmeling, njemački boksač i mnogi drugi.
Naslovnica knjige
Kao novinar i turist Sepp Scherbauer proputovao je cijelu Europu (osim Portugal i Albanije) te bivšu Jugoslaviju. U Travnik ga je, na primjer, odvuklo poštovanje prema književniku Ivi Andriću. Iz ranih pedesetih godina pamtio je generaciju sjajnih splitskih sportaša, nogometaša Hajduka, vaterpolista, plivača. O njima je pisao u njemačkim novinama, a nekima je organizirao turneje po zapadnonjemačkim gradovima.
Na svim putovanjima po bivšoj državi, Novalja je bila neizbježna stanica. Obitelj Škunca, Milica i Vide, sin Franjo i snaha Marijica, pjesnik i ugostitelj Boris Palčić-Caskin, izleti pješice do Caske, janjci na ražnju, dobra rakija, vino, riba.
Caska, sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
“U ta tri tjedna ništa osim jesti, spavati, piti i plivati”, zapisala je u jednoj reportaži o Novalji pod naslovom “Morski psi i niske cijene” Scherbauerova supruga gđa. Gitta.
Toga davnog rujna 1989. godine, u smiraj turističke sezone, rastali smo se uz njegovu želju: želim još puno susreta u idućih pedeset godina!
Nakon toga u Novalji sam ga sreo još samo jedanput.
U godini što je polako na izmaku navršila se devedeseta obljetnica rođenja Ante Zubovića, jednoga od naših poznatih otočana, profesionalnog fotografa, koji je svojim fotografskim opusom ostavio zamjetan trag, kako na našem otoku tako i u Hrvatskoj pa i šire od toga.
Rođen je u Kolanu 17. lipnja 1931.g. U rodnom mjestu je završio osnovnu školu, a klasičnu gimnaziju pohađao je u Zagrebu. Potom je diplomirao na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Amaterskom fotografijom se bavio u srednjoj školi, a profesionalnom fotografijom od 1962. godine, nakon položenog stručnog fotografskog ispita.
Bio je član ULUPUH-a (Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti).
Kao slobodni likovni umjetnik-fotograf autor je velikog broja kalendara, kataloga, prospekata, plakata, malih turističkih monografija, izložaba industrijske fotografije, fotografije arhitekture i drugog. Svojim fotografijama sudjelovao je u nizu monografija velikog formata: Pag – otok, Jugoslavenska tankerska plovidba Zadar, Uljanik Pula, Cres-Lošinj, Đakovo, Monter, Zagreb i okolica, Botanički vrt Zagreb, Katedrala, Biskupski muzej Hvar, Pula i okolica, Opatija rivijera i drugima. Kao koautor također je sudjelovao u više edicija: Hrvatski Jadran, Lijepa naša Hrvatska, Otoci hrvatskog Jadrana, Istra, Hrvatsko Zagorje i Međimurje, Zadar, Prirodna baština Hrvatske, Apsyrtides. Osim u monografiji Pag-otok, Zubovićeve fotografije objavljene su i u otočkim monografijama Kunkera 1989. godine, Pažka pučka poetika, Novalja-grad.
Živio je i radio u Zagrebu, a na našem otoku obiteljsku kuću imao je u mjestu Mandre u Općini Kolan.
Premda je diplomirao kemiju, Ante Zubović u laboratorij nikada nije zalazio. A svojedobno se iz rodnog Kolana, na otoku Pagu, uputio u Zagreb na školovanje ispraćen roditeljskom željom da postane svećenik. Umjesto svega, posvetio se fotografiji.
Portret Ante Zubovića kistom njegove druge supruge, slikarice Branke Ćetković.
U jednom davnom razgovoru za riječki Otočni Novi list (1998.) evocirao je uspomene na svoj profesionalni put.
– Otac se dvaput ženio. Imao sam jednog polubrata i četiri polusestre. U ono vrijeme uglavnom se živjelo od ovaca i od polja. Drugih prihoda nije bilo, a ti prihodi, koje je imala moja porodica, bili su vrlo ograničeni. Teško je bilo doći do novaca, do gotovine.
– Kome ste pošli u Zagreb?
– Pošao sam salezijancima u konvikt gdje su se odgajali kršćanski intelektualci. U Križanićevoj se išlo u gimnaziju, a stanovalo se u Vlaškoj. Nije bilo jednostavno doći iz Kolana. Kolan je bio izolirana sredina, puno toga nisi znao. Ne znaš se odijevati, nisi imao cipela ni odijela, nisi imao ništa što bi kupio gotovo da bi mogao obući. U Zagreb me je odveo tadašnji kolanjski župnik, Franjo Zver. On je cijeli svoj župnički staž proveo u Kolanu. Bio je Slovenac iz Lendave. Kad su ga umirovili nije htio ići u Zadar. Ostao je u Kolanu i moj otac mu je dao svoju staru kuću. U Kolanu je i umro. Bio je dobar s mojima i bile su im očevidno zajedničke namjere da postanem svećenik. To je za Kolan onda bilo najviše postignuće. Međutim, kod mene se već na drugoj ili trećoj godini prelomilo, rekao sam da ja to ne mogu biti. Tako sam poslije rata završio gimnaziju i Tehnološki fakultet.
– Odakle naklonost fotografiji?
– Mislim da je to bio utjecaj djetinjstva. Ljepota koju doživiš na moru odmalena, u rodnom kraju, to te nikad ne ostavlja. Osjećao sam da me ljepota te prirode ispunjava na intenzivan način. I možda je to uzrok da sam se počeo baviti fotografijom. To nekako od djetinjstva ostane u tebi i prati te čitav život.
– Koliko je mora, kasnije, bilo prisutno u Vašem radu?
– Napretek. U monografijama koje sam radio o otocima Pagu, Cresu, Lošinju, zatim o “Uljaniku”, o Puli, Rovinju, Poreču, o zadarskom arhipelagu, u monografiji Lijepa naša Hrvatska, na kalendarima…
Ante Zubović, Morski pejsaž
– Prvi fotoaparat. Netko Vam ga je poklonio ili ste ga kupili?
– To je bilo negdje ’48. ili ’49. Koncem ljeta pošao sam u Zagreb i od oca dobio nešto novaca da preživim prva dva-tri mjeseca. Iz Novalje sam putovao brodom za Rijeku. Kapetan na brodu, koga sam poznavao i koji je znao da ja volim fotografiju, tijekom puta mi je rekao da jedan gospodin prodaje fotoaparat. Pitao sam, koliko traži? Ne sjećam se više koliko je to bilo, samo znam da sam, sve što sam imao, dao za taj fotoaparat. To je bila Rettina II, leica format.
– Što ste najprije snimili s tim aparatom?
– Prve fotografije snimio sam u kolanjskom ugljenokopu na Velim grbama. Bilo je to jedne večeri. Sjećam se, bila je prekrasna vizura. Ugljen koji su Kolanjci kopali stavljali su na hrpice ili hrpe, kako je tko iskopao. Onda su ga dijelili. Govorili su komu voga, komu voga (komu ovoga, op. I.P.). Netko je onda rekao: tebi, meni, po imenu. Poslije bi došle njihove supruge i u vrećama, na magarcima, nosili su u Kolan. Ugljen su prodavali i imali su od toga neki prihod. Još za vrijeme Austro-Ugarske u Kolanu se kopao ugljen. Postojala je uskotračna željeznica kojom se ugljen prevozio od Velih grba preko Kolanjskog polja do luke Šimuni, gdje se krcao u brodove. Bio je i jedan tunel kroz koji je prolazila ta željeznica.
– Na Tehnološkom fakultetu diplomirali ste kemiju, ostali ste živjeti u Zagrebu, ali se njome niste nikada bavili.
– Ne. Mene je fotografija naprosto opsjedala. Snimao sam gdje god sam mogao, pohađao sam tečaj za film i fotografiju kod Narodne tehnike i fotografijom sam se bavio za vrijeme čitavog studija. Od nje sam i živio. Već ’59. ili ’60. godine bio sam profesionalno u fotografiji. Radio sam uglavnom za edicije, za knjige, za monografije.
– To je već bilo po narudžbama.
– Da. Dosta sam putovao po čitavoj bivšoj Jugoslaviji. To su bili poslovi iz područja kulture, umjetnosti, iz područja arhitekture. Recimo, odlazio sam puno u Makedoniju, na Kosmet, snimao njihove ikone, arhitekturu, slikarstvo. Osim spomenutih monografija, radio sam industrijsku fotografiju, monografije poduzeća. Puno sam radio i za Slovence. Osim u bivšoj Jugoslaviji snimao sam i u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj.
– Za sebe ste mi jednom rekli da ste u vječitoj trci za suncem.
– Fotografija je igra svjetla. U ateljeu možeš rasporediti rasvjetu kako ti odgovara, a u prirodi sunce diktira način na koji ćeš nešto snimati i u koje vrijeme. Doživljaj rasvjete je u stvari izražen na fotografiji. Jer za pojedine snimke treba određeno vrijeme i ako to vrijeme prođe, to više nije taj snimak, on je sasvim izmijenjen. I zato je to jedna vječita jurnjava za suncem.
Ante Zubović, Paški krajolik s pogledom na Velebit.
– Koliko je otok Pag provocirao vašu fotografsku znatiželju?
– Nema onog što nisam snimao na Pagu, počevši od narodnih običaja, narodne nošnje, života na otoku pa do prekrasnih pejzaža koje ima samo Pag: recimo, Barbate, područje paških solana, Paških vratiju, Luna s maslinama koje su jedna vrsta umjetnosti u prirodi. Krajolici su ono što mene najviše privlači. Vjerujem da to potiče još iz djetinjstva, iz ljubavi prema moru, kamenu, prema sredini u kojoj si odrastao; tu ljepotu uvijek nosiš u sebi i sve ono što je lijepo registriraš, privlači te, to poistovjetiš sa sobom. Pejzaži su meni najdraži, najbliži, iako nema što nisam radio s područja fotografije.
Fotografija Ante Zubovića na naslovnici moje knjige.
– Prvu samostalnu izložbu fotografija organizirali ste tek 1994. godine u Novalji, u galeriji Era. Zašto?
– Nisam volio da netko kaže ovo je dobro, ovo nije dobro. Smatrao sam da ono što napravim da je to moje, bez obzira sviđa li se to nekome ili ne. Uvijek sam imao veliki izbor materijala, tako da onaj tko je želio štampati neko izdanje mogao je uvijek izabrati ono najbolje što mu odgovara. Sudjelovao sam na izložbama industrije, arhitekture, na naručenim izložbama, tih je izložaba bilo mnogo. Ali samostalne sam izbjegavao. Nikada nisam bio zaražen politikom, uvijek samostalan. Nikada u Partiji. Želio sam biti uvijek svoj. Nisam želio da mi itko diktira, možda i zato nisam imao ranije izložaba.
Naslovnica kataloga za prvu samostalnu izložbu u Novalji. Do kraja života Zubović je pripredio još dvije smostalne izložbe: u travnju 2005. godine u Kolanu i u kolovozu 2007. godine u Gradskom muzeju u Novalji.
– U Eri smo vidjeli mnogo starohrvatskih crkvica na Pagu.
– Iz sredine sam u kojoj je vjera uvijek bila prisutna. Išao si u crkvu, bio si ministrant, mogao si biti i svećenik. Vjera je diktirala život na selu. Svećenik je bio ličnost. Od tada je ostala ta veza s crkvom. Vidio sam koliko je tih crkvica bilo na Pagu, pokazao gdje su bile locirane. Uz njih su bile vezane i legende, primjerice o zakopanom blagu. Meni je to bilo blisko.
– Kako u svom poslu doživljavate najmodernije tehnike, digitalnu fotografiju?
– Ranije si, kod snimanja, morao voditi računa da iz kadra izbaciš sve što nije potrebno. Ako si negdje pogriješio, npr., ako ti se na fotografiji ruši linija vertikale, onda ti je neće objaviti. A danas se kompjutorski sve može iskorigirati. U pripremi možeš raditi što hoćeš. Digitalna fotografija ima velike mogućnosti. Onaj tko radi na kompjutoru, ako je kreativac, može svašta stvoriti. Ipak, klasična fotografija ima svoju vrijednost, svoju draž. A i kod teških snimaka uživaš. Zadovoljstvo je osobito raditi u prirodi.
– Na kraju, samo još jedno pitanje: možemo li očekivati jednu monografiju o Anti Zuboviću, odnosno sukus dosadašnjeg rada?
– Materijala ima jako mnogo i razmišljam da bi s vremenom mogao objelodaniti ono najznačajnije što sam snimio u proteklih četrdesetak godina.
Na žalost, Zubovićeva davnašnja želja se nije se ostvarila.
Posljednji put niz Zubovićevih fotografija objavljen je u opsežnoj monografiji Kolan prošlost i sadašnjost u travnju 2013. godine. Ante nije dočekao vidjeti monografiju. Umro je 8. siječnja te iste godine na otoku, u svojoj kući.
Naslovnica monografije Zubovićevog rodnog mjesta.
Autori monografije na dostojan su se način, prigodnom bilješkom u knjizi, oprostili od njega, ubrojivši ga u one Kolanjce koji zaslužuju pohvalu i lijepu riječ kada odu s ovoga svijeta.
Bio je tih, povučen i srdačan čovjek, s vrlo istančanim osjećajem za lijepo. Bio je strasni fotograf koji je za sobom ostavio vrijedno djelo dokumentarne i umjetničke fotografije. I u ovome izdanju najviše je upravo njegovih fotografija kojima nas je velikodušno obdario i ne žanjući da je to dar na oproštaju Još prije nepunih godinu dana s velikom je radošću izdvajao negative, fotografije, dijapozitive veseleći se izlasku ove knjige o rodnom Kolanu…
Zamoljen da nam dosnimi još dvadesetak fotografija, premda teško bolestan, rado se odazvao, nepuna dva mjeseca prije smrti.
Zato mu i ovdje izražavamo svoju veliku zahvalnost i priznanje! Sa željom da fundus njegovih negativa i fotografija možda nađe doličan smještaj u Kolanjskoj zavičajnoj kući.
Bio je čovjek izuzetno zazuzet za prosperitet Novalje i cijeloga otoka, u vremenima kada je trebalo stvarati temelje toga prosperiteta.
Luka Čemeljić, desno, u društvu s Vjekom Čemeljićem.
Novaljska gradska vlast njegovim imenom nazvala je šetnicu koja se, u Novalji, proteže Primorskm ulicom, uz more.
Nešto više biografskih podataka o njemu može se pročitati u nedavno objavljanoj knjizi Dota autora Antona Šuljića Boškinca, u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Novalji.
Na današnji dan prije 45 godina, 24. srpnja 1976., članovi Kulturno-umjetničkog društva Družina iz Paga izveli su pučku dramu Pašku robinju na Dubrovačkim ljetnim igrama.
Ovo je kratki podsjetnik na taj događaj, do sada najvažniji u više od sedam desetljeća dugoj povijesti paškog Kulturno-umjetničkog društva i prikazivanja Paške robinje.
Paška robinja predstava je s paških ulica i trgova, no članovi Družine prikazivali su je ponekad i u drugim mjestima, izvan Paga. Godinu dana prije Dubrovnika nastupili su u Hvaru na Danima hvarskog kazališta, također važnoj manifestaciji hrvatske kazališne umjetnosti.
Ipak, gostovanje u Dubrovniku predstavljalo je vrhunac u prezentaciji paške pučke tradicije jer se dogodilo na našim najpoznatijim ljetnim kulturnim igrama, u Gradu koji je sam po sebi velika pozornica pa je nastup sjajno korespondirao s tradicijom prikazivanja u Pagu.
Predstava je upriličena na Gundulićevoj poljani kao ponoćna scena.
Izvelo ju je pedesetak članova Družine koji su, napjevima i plesom, paškim tancem i paškim kolom, dočarali karnevalsko ozračje i tradiciju u sklopu koje se inače u Pagu Robinja izvodi. Sama drama, pak, izvedena je onako kako ju je, prema starim zapisima i sjećanjima starijih Pažana, šezdesetih godina prošlog stoljeća obnovio književnik Ante Zemljar, a za dubrovački nastup uvježbao Ante Donadić, predsjednik KUD-a.
Podsjetit ću, za one koji to ne znaju, da je radnja drame vrlo jednostavna. Kćerku bana Vlaska zarobili su Turci. Njezin zaručnik, unuk bana Derenčina, traži ju po trgovima gdje Turci prodaju roblje. Našavši je, pojavljuje se kao trgovac s namjerom da je otkupi. Nakon pregovaranja i natezanja s Turcima to se na kraju i dogodi.
Scenski postav igre u Dubrovniku je bio ponešto izmijenjen od uobičajenog. Akteri su inače na sceni postavljeni po crti elipse na jednom kraju koje je Robinja, a na suprotnom Trgovac. Bilo je tako i na Gundulićevoj poljani s tim da su međusobno bili nešto udaljeniji nego inače, a jedno vrijeme su, tijekom dugačkog plača Robinje, sjedili na podu. Sve to učinjeno je zato da bi publika mogla bolje pratiti samu izvedbu.
Publika je predstavu popratila s oduševljenjem. U novinama se idućih dana moglo pročitati da je prava šteta što se nije više izvodila jer su je mnogi željeli vidjeti, ali im to nije uspjelo zbog toga što nije bilo dovoljno mjesta u gledalištu.
Robinja – ta divna poruka iz mladosti naše drame jedna je od najslasnijih scenskih poslastica u kojoj kazališni sladokusci mogu uživati. Jednako tako u njoj uživaju današnji paški pučani a na isti način zagrijani pjesmom i igrom, uživali su i stari Pažani. To komuniciranje kroz stoljeća njezina je najveća dragocjenost i dokazom da je puk znao cijeniti svoju baštinu. A sve što se cijeni može se i sačuvati – napisao je, među ostalim, u svom osvrtu Robinja po pašku i starinsku Jakša Fiamengo.
