Trkač za suncem

Spomen na Antu Zubovića (1931. – 2013.)

U godini što je polako na izmaku navršila se devedeseta obljetnica rođenja Ante Zubovića, jednoga od naših poznatih otočana, profesionalnog fotografa, koji je svojim fotografskim opusom ostavio zamjetan trag, kako na našem otoku tako i u Hrvatskoj pa i šire od toga.

Rođen je u Kolanu 17. lipnja 1931.g. U rodnom mjestu je završio osnovnu školu, a klasičnu gimnaziju pohađao je u Zagrebu. Potom je diplomirao na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Amaterskom fotografijom se bavio u srednjoj školi, a profesionalnom fotografijom od 1962. godine, nakon položenog stručnog fotografskog ispita.

Bio je član ULUPUH-a (Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti).

 Kao slobodni likovni umjetnik-fotograf autor je velikog broja kalendara, kataloga, prospekata, plakata, malih turističkih monografija, izložaba industrijske fotografije, fotografije arhitekture i drugog. Svojim fotografijama sudjelovao je u nizu monografija velikog formata: Pag – otok, Jugoslavenska tankerska plovidba Zadar, Uljanik Pula, Cres-Lošinj, Đakovo, Monter, Zagreb i okolica, Botanički vrt Zagreb, Katedrala, Biskupski muzej Hvar, Pula i okolica, Opatija rivijera i drugima. Kao koautor također je sudjelovao u više edicija: Hrvatski Jadran, Lijepa naša Hrvatska, Otoci hrvatskog Jadrana, Istra, Hrvatsko Zagorje i Međimurje, Zadar, Prirodna baština Hrvatske, Apsyrtides. Osim u monografiji Pag-otok, Zubovićeve fotografije objavljene su i u otočkim monografijama Kunkera 1989. godine, Pažka pučka poetika, Novalja-grad.

Živio je i radio u Zagrebu, a na našem otoku obiteljsku kuću imao je u mjestu Mandre u Općini Kolan.

Premda je diplomirao kemiju, Ante Zubović u laboratorij nikada nije zalazio. A svojedobno se iz rodnog Kolana, na otoku Pagu, uputio u Zagreb na školovanje ispraćen roditeljskom željom da postane svećenik. Umjesto svega, posvetio se fotografiji.

Portret Ante Zubovića kistom njegove druge supruge, slikarice Branke Ćetković.

U jednom davnom razgovoru za riječki Otočni Novi list (1998.) evocirao je uspomene na svoj profesionalni put.

– Otac se dvaput ženio. Imao sam jednog polubrata i četiri polusestre. U ono vrijeme uglavnom se živjelo od ovaca i od polja. Drugih prihoda nije bilo, a ti prihodi, koje je imala moja porodica, bili su vrlo ograničeni. Teško je bilo doći do novaca, do gotovine.

– Kome ste pošli u Zagreb?

– Pošao sam salezijancima u konvikt gdje su se odgajali kršćanski intelektualci. U Križanićevoj se išlo u gimnaziju, a stanovalo se u Vlaškoj. Nije bilo jednostavno doći iz Kolana. Kolan je bio izolirana sredina, puno toga nisi znao. Ne znaš se odijevati, nisi imao cipela ni odijela, nisi imao ništa što bi kupio gotovo da bi mogao obući. U Zagreb me je odveo tadašnji kolanjski župnik, Franjo Zver. On je cijeli svoj župnički staž proveo u Kolanu. Bio je Slovenac iz Lendave. Kad su ga umirovili nije htio ići u Zadar. Ostao je u Kolanu i moj otac mu je dao svoju staru kuću. U Kolanu je i umro. Bio je dobar s mojima i bile su im očevidno zajedničke namjere da postanem svećenik. To je za Kolan onda bilo najviše postignuće. Međutim, kod mene se već na drugoj ili trećoj godini prelomilo, rekao sam da ja to ne mogu biti. Tako sam poslije rata završio gimnaziju i Tehnološki fakultet.

– Odakle naklonost fotografiji?

– Mislim da je to bio utjecaj djetinjstva. Ljepota koju doživiš na moru odmalena, u rodnom kraju, to te nikad ne ostavlja. Osjećao sam da me ljepota te prirode ispunjava na intenzivan način. I možda je to uzrok da sam se počeo baviti fotografijom. To nekako od djetinjstva ostane u tebi i prati te čitav život.

– Koliko je mora, kasnije, bilo prisutno u Vašem radu?

– Napretek. U monografijama koje sam radio o otocima Pagu, Cresu, Lošinju, zatim o “Uljaniku”, o Puli, Rovinju, Poreču, o zadarskom arhipelagu, u monografiji Lijepa naša Hrvatska, na kalendarima…

Ante Zubović, Morski pejsaž

– Prvi fotoaparat. Netko Vam ga je poklonio ili ste ga kupili?

– To je bilo negdje ’48. ili ’49. Koncem ljeta pošao sam u Zagreb i od oca dobio nešto novaca da preživim prva dva-tri mjeseca. Iz Novalje sam putovao brodom za Rijeku. Kapetan na brodu, koga sam poznavao i koji je znao da ja volim fotografiju, tijekom puta mi je rekao da jedan gospodin prodaje fotoaparat. Pitao sam, koliko traži? Ne sjećam se više koliko je to bilo, samo znam da sam, sve što sam imao, dao za taj fotoaparat. To je bila Rettina II, leica format.

– Što ste najprije snimili s tim aparatom?

– Prve fotografije snimio sam u kolanjskom ugljenokopu na Velim grbama. Bilo je to jedne večeri. Sjećam se, bila je prekrasna vizura. Ugljen koji su Kolanjci kopali stavljali su na hrpice ili hrpe, kako je tko iskopao.  Onda su ga dijelili. Govorili su komu voga, komu voga (komu ovoga, op. I.P.). Netko je onda rekao: tebi, meni, po imenu. Poslije bi došle  njihove supruge i u vrećama, na magarcima, nosili su u Kolan. Ugljen su prodavali i imali su od toga neki  prihod. Još za vrijeme Austro-Ugarske u Kolanu se kopao ugljen. Postojala je uskotračna željeznica kojom se ugljen prevozio od Velih grba preko Kolanjskog polja do luke Šimuni, gdje se krcao u brodove. Bio je i jedan tunel kroz koji je prolazila ta željeznica.

– Na Tehnološkom fakultetu diplomirali ste kemiju, ostali ste živjeti u Zagrebu, ali se njome niste nikada bavili.

– Ne. Mene je fotografija naprosto opsjedala. Snimao sam gdje god sam mogao, pohađao sam tečaj za film i fotografiju kod Narodne tehnike i fotografijom sam se bavio za vrijeme čitavog studija. Od nje sam i živio. Već ’59. ili ’60. godine bio sam profesionalno u fotografiji. Radio sam uglavnom za edicije, za knjige, za monografije.

– To je već bilo po narudžbama.

– Da. Dosta sam putovao po čitavoj bivšoj  Jugoslaviji. To su bili poslovi iz područja kulture, umjetnosti, iz područja arhitekture. Recimo, odlazio sam puno u Makedoniju, na Kosmet, snimao njihove ikone, arhitekturu, slikarstvo. Osim spomenutih monografija, radio sam industrijsku fotografiju, monografije poduzeća. Puno sam radio i za Slovence. Osim u bivšoj Jugoslaviji snimao sam i u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj.

– Za sebe ste mi jednom rekli da ste u vječitoj trci za suncem.

– Fotografija je igra svjetla. U ateljeu možeš rasporediti rasvjetu kako ti odgovara, a u prirodi sunce diktira način na koji ćeš nešto snimati i u koje vrijeme. Doživljaj rasvjete je u stvari izražen na fotografiji. Jer za pojedine snimke treba određeno vrijeme i ako to vrijeme prođe, to više nije taj snimak, on je sasvim izmijenjen. I zato je to jedna vječita jurnjava za suncem.

Ante Zubović, Paški krajolik s pogledom na Velebit.

– Koliko je otok Pag provocirao vašu fotografsku znatiželju?

– Nema onog što nisam snimao na Pagu, počevši od narodnih običaja, narodne nošnje, života na otoku pa do prekrasnih pejzaža koje ima samo Pag: recimo, Barbate, područje paških solana, Paških vratiju, Luna s maslinama koje su jedna vrsta umjetnosti u prirodi. Krajolici su ono što mene najviše privlači. Vjerujem da to potiče još iz djetinjstva, iz ljubavi prema moru, kamenu, prema sredini u kojoj si odrastao; tu ljepotu uvijek nosiš u sebi i sve ono što je lijepo registriraš, privlači te, to poistovjetiš sa sobom. Pejzaži su meni najdraži, najbliži, iako nema što nisam radio s područja fotografije.

Fotografija Ante Zubovića na naslovnici moje knjige.

– Prvu samostalnu izložbu fotografija organizirali ste tek 1994. godine u Novalji, u galeriji Era. Zašto?

– Nisam volio da netko kaže ovo je dobro, ovo nije dobro. Smatrao sam da ono što napravim da je to moje, bez obzira sviđa li se to nekome ili ne. Uvijek sam imao veliki izbor materijala, tako da onaj tko je želio štampati neko izdanje mogao je uvijek izabrati ono najbolje što mu odgovara. Sudjelovao sam na izložbama industrije, arhitekture, na naručenim izložbama, tih je izložaba bilo mnogo. Ali samostalne sam izbjegavao. Nikada nisam bio zaražen politikom, uvijek samostalan. Nikada u Partiji. Želio sam biti uvijek svoj. Nisam želio da mi itko diktira, možda i zato nisam imao ranije izložaba.

Naslovnica kataloga za prvu samostalnu izložbu u Novalji. Do kraja života Zubović je pripredio još dvije smostalne izložbe: u travnju 2005. godine u Kolanu i u kolovozu 2007. godine u Gradskom muzeju u Novalji.

– U Eri smo vidjeli mnogo starohrvatskih crkvica na Pagu.

– Iz sredine sam u kojoj je vjera uvijek bila prisutna. Išao si u crkvu, bio si ministrant, mogao si biti i svećenik. Vjera je diktirala život na selu. Svećenik je bio ličnost. Od tada je ostala ta veza s crkvom. Vidio sam koliko je tih crkvica bilo na Pagu, pokazao gdje su bile locirane. Uz njih su bile vezane i legende, primjerice o zakopanom blagu. Meni je to bilo blisko.

– Kako u svom poslu doživljavate najmodernije tehnike, digitalnu fotografiju?

– Ranije si, kod snimanja, morao voditi računa da iz kadra izbaciš sve što nije potrebno. Ako si negdje pogriješio, npr., ako ti se na fotografiji ruši linija vertikale, onda ti je neće objaviti. A danas se kompjutorski sve može iskorigirati. U pripremi možeš raditi što hoćeš. Digitalna fotografija ima velike mogućnosti. Onaj tko radi na kompjutoru, ako je kreativac, može svašta stvoriti. Ipak, klasična fotografija ima svoju vrijednost, svoju draž. A i kod teških snimaka uživaš. Zadovoljstvo je osobito raditi u prirodi.

– Na kraju, samo još jedno pitanje: možemo li očekivati jednu monografiju o Anti Zuboviću, odnosno sukus dosadašnjeg rada?

– Materijala ima jako mnogo i razmišljam da bi s vremenom mogao objelodaniti ono najznačajnije što sam snimio u proteklih četrdesetak godina.

Na žalost, Zubovićeva davnašnja želja se nije se ostvarila.

Posljednji put niz Zubovićevih fotografija objavljen je u opsežnoj monografiji Kolan prošlost i sadašnjost u travnju 2013. godine. Ante nije dočekao vidjeti monografiju. Umro je 8. siječnja te iste godine na otoku, u svojoj kući.

Naslovnica monografije Zubovićevog rodnog mjesta.

Autori monografije na dostojan su se način, prigodnom bilješkom u knjizi, oprostili  od njega, ubrojivši ga u one Kolanjce koji zaslužuju pohvalu i lijepu riječ kada odu s ovoga svijeta.

Bio je tih, povučen i srdačan čovjek, s vrlo istančanim osjećajem za lijepo. Bio je strasni fotograf koji je za sobom ostavio vrijedno djelo dokumentarne i umjetničke fotografije. I u ovome izdanju najviše je upravo njegovih fotografija kojima nas je velikodušno obdario i ne žanjući da je to dar na oproštaju Još prije nepunih godinu dana s velikom je radošću izdvajao negative, fotografije, dijapozitive veseleći se izlasku ove knjige o rodnom Kolanu…

Zamoljen da nam dosnimi još dvadesetak fotografija, premda teško bolestan, rado se odazvao, nepuna dva mjeseca prije smrti.

Zato mu i ovdje izražavamo svoju veliku zahvalnost i priznanje! Sa željom da fundus njegovih negativa i fotografija možda nađe doličan smještaj u Kolanjskoj zavičajnoj kući.

Vrijedilo bi truda barem ovu želju ostvariti.

Luka Čemeljić, 1921. – 1994.

Na današnji dan, 27. srpnja 1921. godine, rodio se Luka Čemeljić.

Jubilarnu, stotu obljetnicu rođenja popratit ću samo s nekoliko rečenica.

Rodio se u Novalji, a umro je 13. kolovoza 1994. godine u Zagrebu. Sahranjen je u Novalji.

Luka Čemeljić iz mlađih dana. Fotografija je iz obiteljskog albuma © Katice Čemeljić.

Bio je čovjek izuzetno zazuzet za prosperitet Novalje i cijeloga otoka, u vremenima kada je trebalo stvarati temelje toga prosperiteta.

Luka Čemeljić, desno, u društvu s Vjekom Čemeljićem.

Novaljska gradska vlast njegovim imenom nazvala je šetnicu koja se, u Novalji, proteže Primorskm ulicom, uz more.

Nešto više biografskih podataka o njemu može se pročitati u nedavno objavljanoj knjizi Dota autora Antona Šuljića Boškinca, u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Novalji.

Na stranicama 26. i 27.

Paška robinja na Dubrovačkim ljetnim igrama 1976.

Na današnji dan prije 45 godina, 24. srpnja 1976., članovi Kulturno-umjetničkog društva Družina iz Paga izveli su pučku dramu Pašku robinju na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Ovo je kratki podsjetnik na taj događaj, do sada najvažniji u više od sedam desetljeća dugoj povijesti paškog Kulturno-umjetničkog društva i prikazivanja Paške robinje.

Paška robinja predstava je s paških ulica i trgova, no članovi Družine prikazivali su je ponekad i u drugim mjestima, izvan Paga. Godinu dana prije Dubrovnika nastupili su u Hvaru na Danima hvarskog kazališta, također važnoj manifestaciji hrvatske kazališne umjetnosti.

Ipak, gostovanje u Dubrovniku predstavljalo je vrhunac u prezentaciji paške pučke tradicije jer se dogodilo na našim najpoznatijim ljetnim kulturnim igrama, u Gradu koji je sam po sebi velika pozornica pa je nastup sjajno korespondirao s tradicijom prikazivanja u Pagu.

Naslovnica kataloga o nastupu KUD-a Družina iz Paga.
© Ivo Palčić dp.

Predstava je upriličena na Gundulićevoj poljani kao ponoćna scena.

Izvelo ju je pedesetak članova Družine koji su, napjevima i plesom, paškim tancem i paškim kolom, dočarali karnevalsko ozračje i tradiciju u sklopu koje se inače u Pagu Robinja izvodi. Sama drama, pak, izvedena je onako kako ju je, prema starim zapisima i sjećanjima starijih Pažana, šezdesetih godina prošlog stoljeća obnovio književnik Ante Zemljar, a za dubrovački nastup uvježbao Ante Donadić, predsjednik KUD-a.

Popis članova KUD-a Družina koji su nastupili u Dubrovniku.
© Ivo Palčić dp.

Podsjetit ću, za one koji to ne znaju, da je radnja drame vrlo jednostavna. Kćerku bana Vlaska zarobili su Turci. Njezin zaručnik, unuk bana Derenčina, traži ju po trgovima gdje Turci prodaju roblje. Našavši je, pojavljuje se kao trgovac s namjerom da je otkupi. Nakon pregovaranja i natezanja s Turcima to se na kraju i dogodi.

Scenski postav igre u Dubrovniku je bio ponešto izmijenjen od uobičajenog. Akteri su inače na sceni postavljeni po crti elipse na jednom kraju koje je Robinja, a na suprotnom Trgovac. Bilo je tako i na Gundulićevoj poljani s tim da su međusobno bili nešto udaljeniji nego inače, a jedno vrijeme su, tijekom dugačkog plača Robinje, sjedili na podu. Sve to učinjeno je zato da bi publika mogla bolje pratiti samu izvedbu.

Izvedba Paške robinje na Gundulićevoj poljani. Foto: Enes Midžić © Arhiv Dubrovačkih ljetnih igara.

Publika je predstavu popratila s oduševljenjem. U novinama se idućih dana moglo pročitati da je prava šteta što se nije više izvodila jer su je mnogi željeli vidjeti, ali im to nije uspjelo zbog toga što nije bilo dovoljno mjesta u gledalištu.

Robinja – ta divna poruka iz mladosti naše drame jedna je od najslasnijih scenskih poslastica u kojoj kazališni sladokusci mogu uživati. Jednako tako u njoj uživaju današnji paški pučani a na isti način zagrijani pjesmom i igrom, uživali su i stari Pažani. To komuniciranje kroz stoljeća njezina je najveća dragocjenost i dokazom da je puk znao cijeniti svoju baštinu. A sve što se cijeni može se i sačuvati – napisao je, među ostalim, u svom osvrtu Robinja po pašku i starinsku Jakša Fiamengo.

O rodu, rode, da ti pričam

Paška priča o Ivanu Mirkoviću (10.dio)

Smrt Ivana Mirkovića, 4. siječnja 1988. godine, nije ostala bez odjeka u medijima.

Duško Kečkemet u tekstu pod naslovom Nestor kulturnog Splita, objavljenom u Vjesniku 7. siječnja 1988. godine, među ostalim ističe: S Ivanom Mirkovićem nestao je jedan dio kulturnog Splita, onog starog i onog novog, nestao je ne samo plodan umjetnik nego i neobično srdačan i druželjubiv znanac i prijatelj, čovjek koji se uvijek znao izdići nad sve malograđanske neljudske pojave.

Ivan Mirković, Pastir sa stadom, 1917. – 1919., ulje/karton 18,5 x 29 cm, vlasnik Galerija umjetnina Split. Fotografija je preuzeta iz kataloga monografske izložbe.

Tekst objavljen u Vjesniku Kečkemet je uvrstio i u svoju knjigu Slikari, kipari, arhitekti, Likovna umjetnost novijeg doba u Splitu, Splitski umjetnici i likovni život od 1945. do 1992., Marjan tisak, Split 2004.

Naslovnica Kečkemetove knjige.

Milan Dragičević u Slobodnoj Dalmaciji 6. siječnja 1988. godine u tekstu pod naslovom Neprocjenjiv doprinos kulturi podneblja ističe da je Ivan Mirković bio kompletan i izuzetan umjetnik koji je cijeli svoj život posvetio stvaranju u slikarstvu, kiparstvu i karikaturi neizmjerljivo zaduživši likovnu kulturu ovoga prostora i vremena.

U godini Mirkovićeve smrti Grgo Gamulin objavio je knjigu Hrvatsko slikarstvo XX stoljeća, Svezak drugi, u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Naprijed, u kojoj je zasluženo mjesto dobio i Ivan Mirković.

Naslovnica knjige Grge Gamulina.

Za Mirkovićeva života Pag je svoj odnos prema njemu pokazao gestom nečinjenja, ne ostvarivši mu obećano. Kad pišem Pag, mislim na vlast koja nije uspjela realizirati umjetnikovu želju da se otkupi njegova rodna kuća i preuredi u galeriju koja bi nosila njegovo ime. Pred tom činjenicom ostao je posramljen svatko tko je znao cijeniti namjeru jednoga umjetnika da se dostojno i trajno, poslije tolikih desetljeća izbivanja, vrati svome rodnom gradu i tu, posredno, ostane zauvijek.

No, to nije bilo sve. I poslije Mirkovićeve smrti, sve do naših dana i onih tekstova na portalu Radio Paga, objavljenih u prvom nastavku ovog serijala, bilo je postupaka koji izlaze izvan okvira  zdrave pameti i pokazuju razinu odnosa prema njemu, njegovom ukupnom djelu i posebice onome što je poklonio Pagu.

Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. godine i konstituiranja prve višestranačke Skupštine općine Pag, iz općinske vijećnice u zgradi općinske uprave uklonjen je kip Maršala Tita koji je bio jedan od Mirkovićevih poklona. Bilo je očekivano da simbol mračnog komunističkog vremena ne može više dominirati tim prostorom. No, kip nije vraćen obitelji Mirković, što bi bilo pristojno, a niti je ponuđen Kumrovcu, kao što je to učinila bivša predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarević s onom Titovom bistom na Pantovčaku.

Vi pogodite što se s kipom dogodilo!

Godine 1993. poklopile su se tri obljetnice: 100 godina od rođenja i pet godina od smrti Ivana Mirkovića te 550 godina od utemeljenja grada Paga.

Split se sjetio svoga uglednog sugrađanina. Prigodnim tekstom pod naslovom Mediteranac po duhu i motivu (uz petu obljetnicu smrti Ivana Mirkovića) u splitskom časopisu Mogućnosti (br. 11-12., studeni 1993.), autorica Tonka Čović dala je kraću, zaokruženu sliku o umjetniku ističući odmah na početku bitno obilježje: U svim umjetničkim sredinama postoje ustrajnosti zasnovane na jasnim i mirnim koordinatama. Slikarstvo, kiparstvo i karikatura Ivana Mirkovića među takvim su ustrajnostima našeg umjetničkog podneblja.

Obljetnica utemeljenja grada Paga obilježena je te godine prigodnim programom. Pored ostaloga, dugogodišnji paški novinar i publicist Josip Portada (aktualni glavni urednik Radio Paga, a koncem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća glavni urednik lokalnih glasila Ragan i Naša vila, koje nisu dugo izlazile) objavio je knjigu Rod kamena (Nakladnik Ragan d.o.o. Pag, tiskano u Zadarskoj tiskari d.d. Zadar, 1993.).

U knjizi je objavljeno 18 kraćih priča/eseja o znamenitim Pažanima koji su tijekom povijesti svojim djelovanjem ostavili vrijedan trag. Posljednja priča u knjizi je upravo priča o Ivanu Mirkoviću.

Naslovnica Portadine knjige.

Osim ponešto točnih podataka, u priči su navedene i neutemeljene kvalifikacije, primjerice da je Mirković postao svjetski poznato ime, odnosno da se konačno ustoličio kao svjetsko ime nakon one skupne izložbe 1961. godine u Londonu gdje je izlagao sa svjetski poznatim slikarima.

Da ne bih prepričavao Portadin tekst, iskoristi ću mogućnost koju pruža kompjutor i izdvojit ću dvije konstatacije koje posebno bodu oči.

Izvatci iz knjige Rod Kamena.

Upravo je sramotna konstatacija da se o Mirkoviću malo čulo, još manje pisalo, a njegovi svjetski uspjesi da su bili poznatiji vani nego u njegovoj domovini. Portada navodnu Mirkovićevu svjetsku slavu nije ni s čim potkrijepio. A da je Portadi bilo do faktografije u domovinskim gabaritima, priča o Mirkoviću drugačije bi bila napisana. U Splitu je, do 1993. godine, mogao doznati puno toga. Bilo bi dostatno da je, primjerice, posjetio Hrvatsko društvo likovnih umjetnika u Splitu. Ondje je mogao pogledati katalog Mirkovićeve izložbe u Umjetničkom salonu od 19. ožujka do 5. travnja 1980. godine što ga je priredila Nevenka Bezić Božanić. U katalogu su taksativno navedene 192 bibliografske jedinice, od 1913. godine, kad je prvi put izlagao, do 1979. godine. Riječ je o prigodnim tekstovima o Ivanu Mirkoviću objavljivanima u domaćim novinama i drugim glasilima (dakle prije i poslije 1945. godine), (Il Dalmata, Naše Jedinstvo, Novo doba, Obzor, Jadranska pošta, Novosti, Svijet Zagreb, Zborski dnevnik Zagreb, Narodne novine Zagreb, Jutarnji list, Jadranski dnevnik, Politika, Glas Boke, Dom i svijet, Obitelj Split, Republika, Večer, Jutro Ljubljana, Slovenec Ljubljana, Slovenski narod, Glas naroda Ljubljana, Slobodna Dalmacija, Ilustrovani Vjesnik Zagreb, Nova Makedonija, Borba, Vjesnik, Četvrti jul, Plavi putevi Rijeka, Oslobođenje, Večernji list, Svijet, Novosti Beograd).

Izvadak iz knjige Rod kamena.

Kraći odlomak o Mirkovićevoj vezi s Pagom, također je nekorektan i netočan glede poklona kipova Dalmatinca i Kašića, a poglavito glede vrijedne zbirke poprsja koja da je pripala Pagu nakon Mirkovićeve smrti. A slike koje je poklonio, i kojih se Portada, zajedno s mnogima drugima, nagledao u skupštinskoj vijećnici, što je s njima?

Ako je Portadi bilo teško doći do Splita, barem je u Pagu mogao pomnije bilježiti sve što se ticalo Ivana Mirkovića. Teško je povjerovati da Portada do 1993. godine nije znao za ideju da se otkupi Mirkovićeva rodna kuća i preuredi u galeriju. Pa ipak, u tekstu o tomu ni riječi.

Tu je Portada pokazao sve odlike svoga novinarskog i publicističkog habitusa. Najbitnije o Ivanu Mirkoviću Portada je u ovoj priči zatajio iz samo njemu znanih razloga. (Baš kao što je, u istoj knjizi, besramno unaprijedio Pažanina Nikolu Valentića u utemeljitelja i prvog glavnog urednika tjednika Zore Dalmatinske. Zora  je utemeljena 1844. godine u Zadru i izlazila je do 1849. Pokrenuo ju je i prvi glavni urednik bio je Ante Kuzmanić. Valentić ju je uređivao 1846., od broja 1 do 39.  O tome sam pisao u Novom listu u rubrici Reagiranja, pod naslovom Što se babi snilo, nije se i zbilo, 16. svibnja 1997., str. 40.)

U listopadu 2013. godine u Kneževom dvoru u Pagu upriličena je izložba slika i skulptura Ivana Mirkovića. U kraćem životopisu tiskanom u katalogu izložbe istaknuto je da je izložba prvo predstavljanje djela Ivana Mirkovića u njegovom rodnom gradu. Cilj izložbe je davanje doprinosa u istraživanju njegovog likovnog stvaralaštva i populariziranju njegovog rada.

Naslovnica kataloga izložbe.

Na izložbi su, premda to nije eksplicite istaknuto u katalogu, bili izloženi upravo  radovi koje je Mirković poklonio Pagu za obećanu galeriju.

Bilo bi zanimljivo doznati koliko je u međuvremenu ta izložba ispunila onaj istaknuti cilj.

Na fotografijama izloženih skulptura vide se tragovi oštećenja što dovoljno pokazuje koliko su se brižno čuvale te skulpture ondje gdje su se čuvale.

Skulptura, bez naziva, s vidljivim oštećenjima. Fotografija je iz kataloga izložbe.
Skulptura Ribar vuče mrežu, sa znatnim oštećenjima. Fotografija je iz kataloga izložbe.

Otvarajući izložbu, tadašnji gradonačelnik Grada Paga Željko Maržić najavio je da Grad planira urediti poseban prostor koji će se zvati Paška kuća i u tom prostoru da će biti mjesta i za neka od izloženih djela.

Od Paške kuće do danas ništa.

I najnovije informacije glede Ivana Mirkovića, koje sam naveo u prvom nastavku ovog serijala, dodatni su dokaz odnosa gradske vlasti prema tom umjetniku. Pažljivo su dozirane. S jedne strane hoće se pokazati kako se gradska vlast brine o Mirkovićevoj ostavštini poklonjenoj Pagu, a s druge, izbjegava se, sad već povijesni kontekst, a time i činjenica da Pag nije održao obećanje o uređenju galerije Ivana Mirkovića.

Posebno je intrigantna informacija da će se restaurirane slike predati na čuvanje Benediktinskom samostanu sv. Margarite u Pagu i bit će postavljene na Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti.

Slike su u međuvremenu zaprimljene kod koludrica i one će ih, brižne kakve već jesu, siguran sam, s primjerenom pozornošću pohraniti i čuvati. Ali svatko tko išta zna o umjetnosti i povijesti umjetnosti, posebice svatko tko je imao priliku vidjeti Stalnu izložbu crkvene umjetnosti u samostanu benediktinki u Pagu, može lako zaključiti da Mirkovićeve slike ne mogu i neće biti dio toga vrijednog postava. To su mi potvrdili i u samostanu.

Pag, Samostan benediktinki, 13. studenoga 2018. Razgledavanje izložaka prilikom otvorenja Stalne izložbe crkvene umjetnosti.
Crnačka maska, ulje na lesonitu. Jedna od pet Mirkovićevih slika pohranjenih u samostanu benediktinki.

No, postavlja se pitanje: što je sa skulpturama? Hoće li se i one restaurirati i otkloniti oštećenja na njima? Gdje će gradska vlast s njima?

Može li se, zapravo, očekivati da netko u gradskoj vlasti konačno popiše i javno obznani koja sve Mirkovićeva djela još postoje, gdje se i kako čuvaju? I što će biti s njima?

Već sam u prethodnom nastavku naglasio da je ideja o galeriji Ivana Mirkovića u Pagu propala u nepovrat. A mogla se realizirati. Kao što je Pag početkom devedesetih godina prošlog stoljeća smogao snage namaći novce za preuređenje glavnog gradskog trga, tako se moglo i za Galeriju.

Danas se s nelagodom može reći da je Pag u tom smislu pao na ispitu. Hoće li grad ikada imati kakav muzej u kome će biti mjesta i za Mirkovićeve radove poklonjene Pagu?

U proteklih pedesetak godina u Pagu se, naravno, mijenjala vlast. Svaka je nasljeđivala ono što je Mirković Pagu poklonio. Možda svaka nije gajila jednak odnos prema tom poklonu. Možda se ponekoj od njih nije uklapala ideja o galeriji i nije se smatrala obveznom realizirati je jer nije ni preuzela tu obvezu. Ne bi to bilo teško razumjeti i prihvatiti. Ali, u tom slučaju bilo je moralno i korektno obitelji Ivana Mirkovića jasno staviti do znanja što se s poklonjenim radovima planira ili ih, jednostavno, vratiti njegovim nasljednicima uz prikladno obrazloženje.

Galerija Mirković – paška propuštena prilika

Paška priča o Ivanu Mirkoviću (9. dio)

Ideja o Galeriji Ivana Mirkovića odjeknula je izvan paških okvira i dobila odgovarajuću potporu.

Dokaz tomu je pismo što ga je prof. dr. Antun Bauer, voditelj Muzejsko dokumentacijskog centra u Zagrebu, 1. rujna 1975. godine uputio Stjepanu Sabaliću, tadašnjem referentu za prosvjetu i kulturu Općine Pag.

U pismu se dr. Bauer najprije zahvaljuje za primljenu informaciju o Memorijalnoj galeriji Mirković i ističe da smatra da je donaciju potrebno objaviti i istaknuti jer je u našoj sredini to rijedak i izniman događaj.

Ivan Mirković: Paška veduta. Slika iz obiteljske zbirke © Mirković/Zaić.

Smatramo da je vrijedno posebno istaknuti značenje ove Galerije jednog našeg značajnog suvremenog likovnog stvaraoca baš u Pagu kao jakom turističkom centru. Pag je zasićen vrijednim inventarom naše kulturne baštine prošlih vremena. Ovakav memorijal koji dokazuje nastavak likovnog stvaralaštva u toj istoj sredini dokaz je kontinuiteta koji u tako jakom turističkom centru kao što je Pag ima i daleko veće značenje, piše dr. Bauer.

Izrazivši želju za puni uspjeh i što skoriju realizaciju ove memorijalne galerije, dr. Bauer zaključuje da kipar Mirković po kvaliteti svog likovnog stvaralaštva i po njegovom doprinosu našoj suvremenoj likovnoj umjetnosti to i objektivno zaslužuje.

On je u pismu iskazao spremnost pružiti Pažanima stručnu pomoć.

Ivan Mirković, Bunar u dvorištu rodne kuće. Slika je iz obiteljske zbirke © Mirković/Zaić.

Tim povodom Dr. Bauer je uputio pismo, s istim nadnevkom, i Ivanu Mirkoviću izražavajući i njemu zadovoljstvo zbog ideje o galeriji. Poučen iskustvom stečenim pri obilasku nekoliko takvih galerija i zbirki vezanih za pojedine ličnosti, dr. Bauer sugerira da bi bilo dobro u galeriji osigurati prostor za dokumentaciju o galeriji, ali i dokumentaciju vezanu za njegovu ličnost i likovno stvaralaštvo.

Nadalje, izrazio je uvjerenje da će galerija biti još jedna značajna turistička atrakcija i obogaćenje kulturne i umjetničke tematike Paga i prilika za produženje turističke sezone. Galerija bi ujedno bila i značajno obogaćenje naše muzejsko galerijske službe i muzeološke tematike.

Kao poticajni primjer, priložio je informaciju o Memorijalnom centru Oskara Kokoschke, poznatog austrijskog slikara, grafičara i pisca, češkog podrijetla, koji je uređen u njegovoj rodnoj kući u gradu Pöchlarnu, u Donjoj Austriji. Spomenuta informacija bila je objavljena u časopisu Informatica museologica., br. 24., 1974., str. 20-24.

Vrijeme je odmicalo. Dvadesetog listopada 1986. godine Zemljar šalje pismo Mirkoviću u kojemu ga, prema njegovoj želji, obavještava o inventaru u slikama i gipsu koje je Mirković poslao rodnom gradu. Sva su popisana djela u dobrom stanju, piše Zemljar, a čuvaju se na dvjema adresama: u Skupštini općine Pag   (u zgradi Općine, op. I. P.) i u Gradskoj knjižnici, (koja je tada bila smještena na Uhlincu, op. i.P.)

Popis radova Ivana Mirkovića poklonjenih gradu Pagu. Dokument je iz obiteljske arhive © Zemljar.

U odgovoru na to pismo, s datumom od 27. studenoga 1986. godine, supružnici Slavija i Ivan Mirković se zahvaljuju Vjeri i Anti Zemljar što pomažu da se umjetničke vrednote nalaze u dobrom stanju te da su sačuvane i pohranjene.

Naša je davna želja, koju smo izražavali i prenosili predstavnicima s Paga da se osigura prikladan prostor u kojem bi se smjestila sva već poklonjena i nova djela. Velika i jedina je naša želja da se prostor nađe i prilagodi za smještaj još 20 slika te nekoliko ljudskih figura i poprsje u gipsu. Eto to su naše želje, da umjetničko blago koje posjedujemo poklonimo našem dragom rođenom Pagu na sjećanje i uspomenu generacijama na akademskog profesora, kipara i slikara Ivana Mirkovića. Lijepo Vas profesore molimo da prenesete našim i Vašim Pažanima da što prije našu jedinu i posljednju želju ostvare i realiziraju, jer mi smo sami, stari i bolesni te ne možemo bez Vaše i njihove pomoći to ostvariti.

Usprkos svemu što se pokušavalo učiniti u Pagu, usprkos potpori iz Zagreba, Galerija Ivana Mirkovića nije nikada realizirana. Dirljivo je, nakon toliko vremena, čitati Mirkovićeva pisma Zemljaru u kojima ga izvještava što je sve spreman pokloniti Pagu, u kojima ga moli da utječe da se iz Paga u Split pošalje kamion  i da se preuzmu radovi, kao i to da ga obavijesti je li se što maklo što se tiče galerije.

Rodna kuća Ivana Mirkovića dio je stambenog kompleksa Mirkovića dvori smještenog u povijesnoj jezgri grada Paga, između današnjih ulica Nikole Valentića i Ivana Mirkovića. Tu su još i zgrada koja je u Pagu poznata kao Odmaralište Šiška s dvorištem u kojemu je veliki oleandar (kažu najstariji na našoj obali) i jednokatnica koja izlazi na ulicu Katine. Povijest tih građevina, koje je sveučilišni profesor iz Zadra Emil Hilje ubrojio u spomenike srednjovjekovnoga graditeljstva na Pagu zahtijevala bi još jedan serijal napisa. (E.H. Spomenici srednjovjekovnoga graditeljstva na Pagu, Arheološki muzej, Zadar, 1999.)

Mirkovića dvori: Jednokatnica na Katinama.

Obitelj Ivana Mirkovića prodala je svoju kuću prije Drugog svjetskog rata nekolicini paških obitelji.

Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture Rijeka rješenjem od 29. ožujka 1976. godine utvrdio je da rodna kuća kipara Ivana Mirkovića ima svojstvo spomenika kulture te se određuje upis tog spomenika u Registar nepokretnih spomenika kulture tog regionalnog Zavoda. Takav status upisan je i u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pagu. U obrazloženju rješenja navodi se opis zgrade i ističe da je zgrada rodna kuća kipara Ivana Mirkovića, koji je svojim radom i brojnim izložbama kod nas i u svijetu pridonio uspješnoj reprezentaciji naše kulture i svog rodnog kraja.

Mirkovića dvori: središnaj zgrada poznata kao Odmaralište Šiška.

Takav status kuće potvrdila je rješenjem od 4. srpnja 2002. godine Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske s tim da se kuća upiše u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara.

Odmaralište Šiška: zapušteno i izloženo propadanju.

Spomenutim rješenjem utvrđen je i sustav mjera zaštite kulturnog dobra. Zaštitni i drugi radovi na kulturnom dobru mogu se poduzeti samo uz prethodno odobrenje nadležnog tijela. Vlasnik kulturnog dobra dužan je provoditi sve mjere zaštite koje se odnose na održavanje predmetnog kulturnog dobra, a odredi ih nadležno tijelo. I posljednje, kulturno dobro ili njegovi dijelovi mogu biti predmet kupoprodaje samo pod uvjetima iz članka 36.-40. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

Rodna kuća Ivana Mirkovića. Skela i taveloni (debele daske) čuvaju susjede i prolaznike od moguće pogibelji.

Nije teško provjeriti koji su to zakonski uvjeti. Ali, nije teško ni uvjeriti se u kakvom je stanju, godinama već, to zaštićeno kulturno dobro u povijesnoj jezgri grada Paga, koja je sama po sebi iznimna kulturno-povijesna vrednota, urbani unikum zabilježen u udžbenicima Sveučilišta u Zagrebu. (Bruno Milić, Razvoj grada kroz stoljeća 2 srednji vijek, Školska knjiga Zagreb, 1994.)

Mirkovćeva rodna kuća: pogled iz žablje perspektive.

Vlasnici, koji su kupili kuću od obitelji Mirković, u međuvremenu su kuću prodali drugim vlasnicima. Zemljišne knjige su javni dokument i nije teško identificirati nove vlasnike.

Nije teško zamisliti kako sve izgleda iz ptičje perspektive.
Mirkovićevi dvori iz dvorišne vizure. Fotografije su snimljene osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kako tek izgleda danas?

Ideja o Galeriji Ivana Mirkovića u njegovoj rodnoj kući propala je u nepovrat. Ivan Mirković umro je u dubokoj starosti 1988. u svojoj 95. godini. Kao da se nekom unutarnjom snagom opirao neumitnosti odlaska s ovog svijeta iščekujući toliko željenu lijepu vijest iz Paga. Nije ju dočekao. Supruga mu Slavija umrla je 1990.

Posljednja želja supružnika Mirković nije ostvarena.

Na mjestu gdje je trebala biti vrijedna kulturna ustanova kao trajni spomen na kipara i slikara Ivana Mirkovića, ali i na cijelu pašku plemićku obitelj Mirković, danas je ruina. Jezivi dokaz još jedne paške propuštene prilike.

U posljednjem nastavku: Tko je zatajio Mirkovića?