Oznaka: Ivan Mirković

O rodu, rode, da ti pričam

Paška priča o Ivanu Mirkoviću (10.dio)

Smrt Ivana Mirkovića, 4. siječnja 1988. godine, nije ostala bez odjeka u medijima.

Duško Kečkemet u tekstu pod naslovom Nestor kulturnog Splita, objavljenom u Vjesniku 7. siječnja 1988. godine, među ostalim ističe: S Ivanom Mirkovićem nestao je jedan dio kulturnog Splita, onog starog i onog novog, nestao je ne samo plodan umjetnik nego i neobično srdačan i druželjubiv znanac i prijatelj, čovjek koji se uvijek znao izdići nad sve malograđanske neljudske pojave.

Ivan Mirković, Pastir sa stadom, 1917. – 1919., ulje/karton 18,5 x 29 cm, vlasnik Galerija umjetnina Split. Fotografija je preuzeta iz kataloga monografske izložbe.

Tekst objavljen u Vjesniku Kečkemet je uvrstio i u svoju knjigu Slikari, kipari, arhitekti, Likovna umjetnost novijeg doba u Splitu, Splitski umjetnici i likovni život od 1945. do 1992., Marjan tisak, Split 2004.

Naslovnica Kečkemetove knjige.

Milan Dragičević u Slobodnoj Dalmaciji 6. siječnja 1988. godine u tekstu pod naslovom Neprocjenjiv doprinos kulturi podneblja ističe da je Ivan Mirković bio kompletan i izuzetan umjetnik koji je cijeli svoj život posvetio stvaranju u slikarstvu, kiparstvu i karikaturi neizmjerljivo zaduživši likovnu kulturu ovoga prostora i vremena.

U godini Mirkovićeve smrti Grgo Gamulin objavio je knjigu Hrvatsko slikarstvo XX stoljeća, Svezak drugi, u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Naprijed, u kojoj je zasluženo mjesto dobio i Ivan Mirković.

Naslovnica knjige Grge Gamulina.

Za Mirkovićeva života Pag je svoj odnos prema njemu pokazao gestom nečinjenja, ne ostvarivši mu obećano. Kad pišem Pag, mislim na vlast koja nije uspjela realizirati umjetnikovu želju da se otkupi njegova rodna kuća i preuredi u galeriju koja bi nosila njegovo ime. Pred tom činjenicom ostao je posramljen svatko tko je znao cijeniti namjeru jednoga umjetnika da se dostojno i trajno, poslije tolikih desetljeća izbivanja, vrati svome rodnom gradu i tu, posredno, ostane zauvijek.

No, to nije bilo sve. I poslije Mirkovićeve smrti, sve do naših dana i onih tekstova na portalu Radio Paga, objavljenih u prvom nastavku ovog serijala, bilo je postupaka koji izlaze izvan okvira  zdrave pameti i pokazuju razinu odnosa prema njemu, njegovom ukupnom djelu i posebice onome što je poklonio Pagu.

Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. godine i konstituiranja prve višestranačke Skupštine općine Pag, iz općinske vijećnice u zgradi općinske uprave uklonjen je kip Maršala Tita koji je bio jedan od Mirkovićevih poklona. Bilo je očekivano da simbol mračnog komunističkog vremena ne može više dominirati tim prostorom. No, kip nije vraćen obitelji Mirković, što bi bilo pristojno, a niti je ponuđen Kumrovcu, kao što je to učinila bivša predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarević s onom Titovom bistom na Pantovčaku.

Vi pogodite što se s kipom dogodilo!

Godine 1993. poklopile su se tri obljetnice: 100 godina od rođenja i pet godina od smrti Ivana Mirkovića te 550 godina od utemeljenja grada Paga.

Split se sjetio svoga uglednog sugrađanina. Prigodnim tekstom pod naslovom Mediteranac po duhu i motivu (uz petu obljetnicu smrti Ivana Mirkovića) u splitskom časopisu Mogućnosti (br. 11-12., studeni 1993.), autorica Tonka Čović dala je kraću, zaokruženu sliku o umjetniku ističući odmah na početku bitno obilježje: U svim umjetničkim sredinama postoje ustrajnosti zasnovane na jasnim i mirnim koordinatama. Slikarstvo, kiparstvo i karikatura Ivana Mirkovića među takvim su ustrajnostima našeg umjetničkog podneblja.

Obljetnica utemeljenja grada Paga obilježena je te godine prigodnim programom. Pored ostaloga, dugogodišnji paški novinar i publicist Josip Portada (aktualni glavni urednik Radio Paga, a koncem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća glavni urednik lokalnih glasila Ragan i Naša vila, koje nisu dugo izlazile) objavio je knjigu Rod kamena (Nakladnik Ragan d.o.o. Pag, tiskano u Zadarskoj tiskari d.d. Zadar, 1993.).

U knjizi je objavljeno 18 kraćih priča/eseja o znamenitim Pažanima koji su tijekom povijesti svojim djelovanjem ostavili vrijedan trag. Posljednja priča u knjizi je upravo priča o Ivanu Mirkoviću.

Naslovnica Portadine knjige.

Osim ponešto točnih podataka, u priči su navedene i neutemeljene kvalifikacije, primjerice da je Mirković postao svjetski poznato ime, odnosno da se konačno ustoličio kao svjetsko ime nakon one skupne izložbe 1961. godine u Londonu gdje je izlagao sa svjetski poznatim slikarima.

Da ne bih prepričavao Portadin tekst, iskoristi ću mogućnost koju pruža kompjutor i izdvojit ću dvije konstatacije koje posebno bodu oči.

Izvatci iz knjige Rod Kamena.

Upravo je sramotna konstatacija da se o Mirkoviću malo čulo, još manje pisalo, a njegovi svjetski uspjesi da su bili poznatiji vani nego u njegovoj domovini. Portada navodnu Mirkovićevu svjetsku slavu nije ni s čim potkrijepio. A da je Portadi bilo do faktografije u domovinskim gabaritima, priča o Mirkoviću drugačije bi bila napisana. U Splitu je, do 1993. godine, mogao doznati puno toga. Bilo bi dostatno da je, primjerice, posjetio Hrvatsko društvo likovnih umjetnika u Splitu. Ondje je mogao pogledati katalog Mirkovićeve izložbe u Umjetničkom salonu od 19. ožujka do 5. travnja 1980. godine što ga je priredila Nevenka Bezić Božanić. U katalogu su taksativno navedene 192 bibliografske jedinice, od 1913. godine, kad je prvi put izlagao, do 1979. godine. Riječ je o prigodnim tekstovima o Ivanu Mirkoviću objavljivanima u domaćim novinama i drugim glasilima (dakle prije i poslije 1945. godine), (Il Dalmata, Naše Jedinstvo, Novo doba, Obzor, Jadranska pošta, Novosti, Svijet Zagreb, Zborski dnevnik Zagreb, Narodne novine Zagreb, Jutarnji list, Jadranski dnevnik, Politika, Glas Boke, Dom i svijet, Obitelj Split, Republika, Večer, Jutro Ljubljana, Slovenec Ljubljana, Slovenski narod, Glas naroda Ljubljana, Slobodna Dalmacija, Ilustrovani Vjesnik Zagreb, Nova Makedonija, Borba, Vjesnik, Četvrti jul, Plavi putevi Rijeka, Oslobođenje, Večernji list, Svijet, Novosti Beograd).

Izvadak iz knjige Rod kamena.

Kraći odlomak o Mirkovićevoj vezi s Pagom, također je nekorektan i netočan glede poklona kipova Dalmatinca i Kašića, a poglavito glede vrijedne zbirke poprsja koja da je pripala Pagu nakon Mirkovićeve smrti. A slike koje je poklonio, i kojih se Portada, zajedno s mnogima drugima, nagledao u skupštinskoj vijećnici, što je s njima?

Ako je Portadi bilo teško doći do Splita, barem je u Pagu mogao pomnije bilježiti sve što se ticalo Ivana Mirkovića. Teško je povjerovati da Portada do 1993. godine nije znao za ideju da se otkupi Mirkovićeva rodna kuća i preuredi u galeriju. Pa ipak, u tekstu o tomu ni riječi.

Tu je Portada pokazao sve odlike svoga novinarskog i publicističkog habitusa. Najbitnije o Ivanu Mirkoviću Portada je u ovoj priči zatajio iz samo njemu znanih razloga. (Baš kao što je, u istoj knjizi, besramno unaprijedio Pažanina Nikolu Valentića u utemeljitelja i prvog glavnog urednika tjednika Zore Dalmatinske. Zora  je utemeljena 1844. godine u Zadru i izlazila je do 1849. Pokrenuo ju je i prvi glavni urednik bio je Ante Kuzmanić. Valentić ju je uređivao 1846., od broja 1 do 39.  O tome sam pisao u Novom listu u rubrici Reagiranja, pod naslovom Što se babi snilo, nije se i zbilo, 16. svibnja 1997., str. 40.)

U listopadu 2013. godine u Kneževom dvoru u Pagu upriličena je izložba slika i skulptura Ivana Mirkovića. U kraćem životopisu tiskanom u katalogu izložbe istaknuto je da je izložba prvo predstavljanje djela Ivana Mirkovića u njegovom rodnom gradu. Cilj izložbe je davanje doprinosa u istraživanju njegovog likovnog stvaralaštva i populariziranju njegovog rada.

Naslovnica kataloga izložbe.

Na izložbi su, premda to nije eksplicite istaknuto u katalogu, bili izloženi upravo  radovi koje je Mirković poklonio Pagu za obećanu galeriju.

Bilo bi zanimljivo doznati koliko je u međuvremenu ta izložba ispunila onaj istaknuti cilj.

Na fotografijama izloženih skulptura vide se tragovi oštećenja što dovoljno pokazuje koliko su se brižno čuvale te skulpture ondje gdje su se čuvale.

Skulptura, bez naziva, s vidljivim oštećenjima. Fotografija je iz kataloga izložbe.
Skulptura Ribar vuče mrežu, sa znatnim oštećenjima. Fotografija je iz kataloga izložbe.

Otvarajući izložbu, tadašnji gradonačelnik Grada Paga Željko Maržić najavio je da Grad planira urediti poseban prostor koji će se zvati Paška kuća i u tom prostoru da će biti mjesta i za neka od izloženih djela.

Od Paške kuće do danas ništa.

I najnovije informacije glede Ivana Mirkovića, koje sam naveo u prvom nastavku ovog serijala, dodatni su dokaz odnosa gradske vlasti prema tom umjetniku. Pažljivo su dozirane. S jedne strane hoće se pokazati kako se gradska vlast brine o Mirkovićevoj ostavštini poklonjenoj Pagu, a s druge, izbjegava se, sad već povijesni kontekst, a time i činjenica da Pag nije održao obećanje o uređenju galerije Ivana Mirkovića.

Posebno je intrigantna informacija da će se restaurirane slike predati na čuvanje Benediktinskom samostanu sv. Margarite u Pagu i bit će postavljene na Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti.

Slike su u međuvremenu zaprimljene kod koludrica i one će ih, brižne kakve već jesu, siguran sam, s primjerenom pozornošću pohraniti i čuvati. Ali svatko tko išta zna o umjetnosti i povijesti umjetnosti, posebice svatko tko je imao priliku vidjeti Stalnu izložbu crkvene umjetnosti u samostanu benediktinki u Pagu, može lako zaključiti da Mirkovićeve slike ne mogu i neće biti dio toga vrijednog postava. To su mi potvrdili i u samostanu.

Pag, Samostan benediktinki, 13. studenoga 2018. Razgledavanje izložaka prilikom otvorenja Stalne izložbe crkvene umjetnosti.
Crnačka maska, ulje na lesonitu. Jedna od pet Mirkovićevih slika pohranjenih u samostanu benediktinki.

No, postavlja se pitanje: što je sa skulpturama? Hoće li se i one restaurirati i otkloniti oštećenja na njima? Gdje će gradska vlast s njima?

Može li se, zapravo, očekivati da netko u gradskoj vlasti konačno popiše i javno obznani koja sve Mirkovićeva djela još postoje, gdje se i kako čuvaju? I što će biti s njima?

Već sam u prethodnom nastavku naglasio da je ideja o galeriji Ivana Mirkovića u Pagu propala u nepovrat. A mogla se realizirati. Kao što je Pag početkom devedesetih godina prošlog stoljeća smogao snage namaći novce za preuređenje glavnog gradskog trga, tako se moglo i za Galeriju.

Danas se s nelagodom može reći da je Pag u tom smislu pao na ispitu. Hoće li grad ikada imati kakav muzej u kome će biti mjesta i za Mirkovićeve radove poklonjene Pagu?

U proteklih pedesetak godina u Pagu se, naravno, mijenjala vlast. Svaka je nasljeđivala ono što je Mirković Pagu poklonio. Možda svaka nije gajila jednak odnos prema tom poklonu. Možda se ponekoj od njih nije uklapala ideja o galeriji i nije se smatrala obveznom realizirati je jer nije ni preuzela tu obvezu. Ne bi to bilo teško razumjeti i prihvatiti. Ali, u tom slučaju bilo je moralno i korektno obitelji Ivana Mirkovića jasno staviti do znanja što se s poklonjenim radovima planira ili ih, jednostavno, vratiti njegovim nasljednicima uz prikladno obrazloženje.

Galerija Mirković – paška propuštena prilika

Paška priča o Ivanu Mirkoviću (9. dio)

Ideja o Galeriji Ivana Mirkovića odjeknula je izvan paških okvira i dobila odgovarajuću potporu.

Dokaz tomu je pismo što ga je prof. dr. Antun Bauer, voditelj Muzejsko dokumentacijskog centra u Zagrebu, 1. rujna 1975. godine uputio Stjepanu Sabaliću, tadašnjem referentu za prosvjetu i kulturu Općine Pag.

U pismu se dr. Bauer najprije zahvaljuje za primljenu informaciju o Memorijalnoj galeriji Mirković i ističe da smatra da je donaciju potrebno objaviti i istaknuti jer je u našoj sredini to rijedak i izniman događaj.

Ivan Mirković: Paška veduta. Slika iz obiteljske zbirke © Mirković/Zaić.

Smatramo da je vrijedno posebno istaknuti značenje ove Galerije jednog našeg značajnog suvremenog likovnog stvaraoca baš u Pagu kao jakom turističkom centru. Pag je zasićen vrijednim inventarom naše kulturne baštine prošlih vremena. Ovakav memorijal koji dokazuje nastavak likovnog stvaralaštva u toj istoj sredini dokaz je kontinuiteta koji u tako jakom turističkom centru kao što je Pag ima i daleko veće značenje, piše dr. Bauer.

Izrazivši želju za puni uspjeh i što skoriju realizaciju ove memorijalne galerije, dr. Bauer zaključuje da kipar Mirković po kvaliteti svog likovnog stvaralaštva i po njegovom doprinosu našoj suvremenoj likovnoj umjetnosti to i objektivno zaslužuje.

On je u pismu iskazao spremnost pružiti Pažanima stručnu pomoć.

Ivan Mirković, Bunar u dvorištu rodne kuće. Slika je iz obiteljske zbirke © Mirković/Zaić.

Tim povodom Dr. Bauer je uputio pismo, s istim nadnevkom, i Ivanu Mirkoviću izražavajući i njemu zadovoljstvo zbog ideje o galeriji. Poučen iskustvom stečenim pri obilasku nekoliko takvih galerija i zbirki vezanih za pojedine ličnosti, dr. Bauer sugerira da bi bilo dobro u galeriji osigurati prostor za dokumentaciju o galeriji, ali i dokumentaciju vezanu za njegovu ličnost i likovno stvaralaštvo.

Nadalje, izrazio je uvjerenje da će galerija biti još jedna značajna turistička atrakcija i obogaćenje kulturne i umjetničke tematike Paga i prilika za produženje turističke sezone. Galerija bi ujedno bila i značajno obogaćenje naše muzejsko galerijske službe i muzeološke tematike.

Kao poticajni primjer, priložio je informaciju o Memorijalnom centru Oskara Kokoschke, poznatog austrijskog slikara, grafičara i pisca, češkog podrijetla, koji je uređen u njegovoj rodnoj kući u gradu Pöchlarnu, u Donjoj Austriji. Spomenuta informacija bila je objavljena u časopisu Informatica museologica., br. 24., 1974., str. 20-24.

Vrijeme je odmicalo. Dvadesetog listopada 1986. godine Zemljar šalje pismo Mirkoviću u kojemu ga, prema njegovoj želji, obavještava o inventaru u slikama i gipsu koje je Mirković poslao rodnom gradu. Sva su popisana djela u dobrom stanju, piše Zemljar, a čuvaju se na dvjema adresama: u Skupštini općine Pag   (u zgradi Općine, op. I. P.) i u Gradskoj knjižnici, (koja je tada bila smještena na Uhlincu, op. i.P.)

Popis radova Ivana Mirkovića poklonjenih gradu Pagu. Dokument je iz obiteljske arhive © Zemljar.

U odgovoru na to pismo, s datumom od 27. studenoga 1986. godine, supružnici Slavija i Ivan Mirković se zahvaljuju Vjeri i Anti Zemljar što pomažu da se umjetničke vrednote nalaze u dobrom stanju te da su sačuvane i pohranjene.

Naša je davna želja, koju smo izražavali i prenosili predstavnicima s Paga da se osigura prikladan prostor u kojem bi se smjestila sva već poklonjena i nova djela. Velika i jedina je naša želja da se prostor nađe i prilagodi za smještaj još 20 slika te nekoliko ljudskih figura i poprsje u gipsu. Eto to su naše želje, da umjetničko blago koje posjedujemo poklonimo našem dragom rođenom Pagu na sjećanje i uspomenu generacijama na akademskog profesora, kipara i slikara Ivana Mirkovića. Lijepo Vas profesore molimo da prenesete našim i Vašim Pažanima da što prije našu jedinu i posljednju želju ostvare i realiziraju, jer mi smo sami, stari i bolesni te ne možemo bez Vaše i njihove pomoći to ostvariti.

Usprkos svemu što se pokušavalo učiniti u Pagu, usprkos potpori iz Zagreba, Galerija Ivana Mirkovića nije nikada realizirana. Dirljivo je, nakon toliko vremena, čitati Mirkovićeva pisma Zemljaru u kojima ga izvještava što je sve spreman pokloniti Pagu, u kojima ga moli da utječe da se iz Paga u Split pošalje kamion  i da se preuzmu radovi, kao i to da ga obavijesti je li se što maklo što se tiče galerije.

Rodna kuća Ivana Mirkovića dio je stambenog kompleksa Mirkovića dvori smještenog u povijesnoj jezgri grada Paga, između današnjih ulica Nikole Valentića i Ivana Mirkovića. Tu su još i zgrada koja je u Pagu poznata kao Odmaralište Šiška s dvorištem u kojemu je veliki oleandar (kažu najstariji na našoj obali) i jednokatnica koja izlazi na ulicu Katine. Povijest tih građevina, koje je sveučilišni profesor iz Zadra Emil Hilje ubrojio u spomenike srednjovjekovnoga graditeljstva na Pagu zahtijevala bi još jedan serijal napisa. (E.H. Spomenici srednjovjekovnoga graditeljstva na Pagu, Arheološki muzej, Zadar, 1999.)

Mirkovića dvori: Jednokatnica na Katinama.

Obitelj Ivana Mirkovića prodala je svoju kuću prije Drugog svjetskog rata nekolicini paških obitelji.

Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture Rijeka rješenjem od 29. ožujka 1976. godine utvrdio je da rodna kuća kipara Ivana Mirkovića ima svojstvo spomenika kulture te se određuje upis tog spomenika u Registar nepokretnih spomenika kulture tog regionalnog Zavoda. Takav status upisan je i u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pagu. U obrazloženju rješenja navodi se opis zgrade i ističe da je zgrada rodna kuća kipara Ivana Mirkovića, koji je svojim radom i brojnim izložbama kod nas i u svijetu pridonio uspješnoj reprezentaciji naše kulture i svog rodnog kraja.

Mirkovića dvori: središnaj zgrada poznata kao Odmaralište Šiška.

Takav status kuće potvrdila je rješenjem od 4. srpnja 2002. godine Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske s tim da se kuća upiše u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara.

Odmaralište Šiška: zapušteno i izloženo propadanju.

Spomenutim rješenjem utvrđen je i sustav mjera zaštite kulturnog dobra. Zaštitni i drugi radovi na kulturnom dobru mogu se poduzeti samo uz prethodno odobrenje nadležnog tijela. Vlasnik kulturnog dobra dužan je provoditi sve mjere zaštite koje se odnose na održavanje predmetnog kulturnog dobra, a odredi ih nadležno tijelo. I posljednje, kulturno dobro ili njegovi dijelovi mogu biti predmet kupoprodaje samo pod uvjetima iz članka 36.-40. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

Rodna kuća Ivana Mirkovića. Skela i taveloni (debele daske) čuvaju susjede i prolaznike od moguće pogibelji.

Nije teško provjeriti koji su to zakonski uvjeti. Ali, nije teško ni uvjeriti se u kakvom je stanju, godinama već, to zaštićeno kulturno dobro u povijesnoj jezgri grada Paga, koja je sama po sebi iznimna kulturno-povijesna vrednota, urbani unikum zabilježen u udžbenicima Sveučilišta u Zagrebu. (Bruno Milić, Razvoj grada kroz stoljeća 2 srednji vijek, Školska knjiga Zagreb, 1994.)

Mirkovćeva rodna kuća: pogled iz žablje perspektive.

Vlasnici, koji su kupili kuću od obitelji Mirković, u međuvremenu su kuću prodali drugim vlasnicima. Zemljišne knjige su javni dokument i nije teško identificirati nove vlasnike.

Nije teško zamisliti kako sve izgleda iz ptičje perspektive.
Mirkovićevi dvori iz dvorišne vizure. Fotografije su snimljene osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kako tek izgleda danas?

Ideja o Galeriji Ivana Mirkovića u njegovoj rodnoj kući propala je u nepovrat. Ivan Mirković umro je u dubokoj starosti 1988. u svojoj 95. godini. Kao da se nekom unutarnjom snagom opirao neumitnosti odlaska s ovog svijeta iščekujući toliko željenu lijepu vijest iz Paga. Nije ju dočekao. Supruga mu Slavija umrla je 1990.

Posljednja želja supružnika Mirković nije ostvarena.

Na mjestu gdje je trebala biti vrijedna kulturna ustanova kao trajni spomen na kipara i slikara Ivana Mirkovića, ali i na cijelu pašku plemićku obitelj Mirković, danas je ruina. Jezivi dokaz još jedne paške propuštene prilike.

U posljednjem nastavku: Tko je zatajio Mirkovića?

Ivan Mirković i grad Pag

Paška priča o Ivanu Mirkoviću (8. dio).

Ivan Mirković jedan je od onih naših Pažana koji je praktički čitav svoj životni vijek proživio i vrlo uspješnu umjetničku karijeru slikara i kipara realizirao daleko od Paga, u Splitu.

Pa ipak, svoj rodni Pag nije nikada zaboravio.

Pag, Branimirova obala. Spomenik Jurju Dalmaticu autora Ivana Mirkovića.

Kad god je bila prilika, posebno u razgovorima s novinarima, isticao je svoje paško podrijetlo. Jamačno je bio svjestan svojih dubokih obiteljskih korijena iz kojih su, tijekom četiri stotine godina rađanja i umiranja u Pagu, iznikle tolike grane obiteljskog stabla bogate mnoštvom izdanaka, potomstvom koje je oblikovalo raskošnu krošnju urešenu mnogobrojnim značajnim pojedincima i ovjenčanu plemićkim titulama.

Ta intimna veza s rodnim gradom, začeta u dječačkim godinama kada se slike djetinjstva u memoriju još nedozrele osobe mogu itekako snažno utisnuti, mora da je bila učvršćivana armaturom obiteljskog narativa iz kojeg se oblikovala zaokružena slika o znamenitoj paškoj plemićkoj obitelji dio koje je i sȃm bio.

Štoviše, Ivan Mirković bio je jedno od najistaknutijih imena te obitelji.

Početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća Mirković je zakoračio u deveto desetljeće svoga života. Odlučuje se rodnom gradu darovati nešto od svojih radova. Među ostalim, radi bistu Barola Kašića, svog sugrađanina po rođenju, slavnog hrvatskog jezikoslovca koji se također kao mladić otputio iz Paga u bijeli svijet i nikada se više nije vratio. Na simboličan način vratio ga je upravo Ivan Mirković.

Bartol Kašić kakvog je zamislio Ivan Mirković. Bista je postavljena na središnjem gradskom Trgu Kralja Petra Krešimira IV.

Iz pisama koja su međusobno razmjenjivali Ivan Mirković i književnik Ante Zemljar, također rođeni Pažanin (1922-2004.), kao i iz nekih drugih dokumenata te novinskih isječaka koji su mi na raspolaganju, mogu se iščitati osnovni elementi priče koja se godinama tkala na relaciji Ivan Mirković – grad Pag.

Ovdje ću ih iznijeti na najkraći mogući, ali, nadam se, dovoljno ilustrativan način.

U pismu upućenom Zemljaru s nadnevkom 27. siječnja 1974., Mirković šalje fotografiju skulpture Bartola Kašića da vidi kako ga je zamislio. Piše mu da su mnogi poznavaoci umjetnosti vidjeli taj rad i o njemu se najpovoljnije izrazili. Mirković nadalje piše: Nemam riječi kako da Vam zahvalim na ideji da se u našoj bivšoj kući otvori galerija umjetnina i da se toj galeriji dade moje ime. To bi za mene bila osobita čast.

Mirković također obavještava Zemljara da je pisao i gospodinu načelniku (Ivanu Palčiću, tadašnjem predsjedniku Skupštine Općine Pag, op. I. P.) i njemu poslao jednu fotografiju i zatražio da pošalje jedan kamion da može već sada poslati nekoliko svojih radova za buduću galeriju.

Bistu Bartola Kašića otkrio je predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman, 20. travnja 1991. godine, na velikom narodnom skupu i svečanosti upriličenoj u Pagu u prigodi obilježavanja 340. obljetnice smrti Bartola Kašića. Fotografija je preuzeta iz Slobodne Dalmacije od 21. travnja 1991. godine.

Predsjednik Palčić telegramom od 5. veljače 1974. godine najavljuje Mirkoviću svoj dolazak u Split već sutradan, 6. veljače, ističući prethodno: Vaše nas je pismo obradovalo, posebno mene, najsrdačnije zahvaljujemo.

Petnaestak dana kasnije, prof. Miran Ivanišević objavljuje u Vjesniku vijest o poklonima Ivana Mirkovića Pagu i naglašava da je zahvaljujući razumijevanju Općinske skupštine Pag, a ponajviše naporima predsjednika općine Ive Palčića, odlučeno da se Mirkovićeva rodna kuća (zgrada u Primorskoj ulici u Pagu) preuredi u galeriju koja bi nosila ime Ivan Mirkovića.

Ivanišević na kraju ističe da je Mirković obećao pokloniti veći broj svojih djela za tu galeriju. Umjetnik će se obratiti i mnogim umjetnicima kolegama u zemlji i inozemstvu da budućoj galeriji poklone po koje djelo.

Koncem ožujka iste godine Slavko Pernar, tadašnji honorarni dopisnik riječkog Novog lista, objavio je sljedeću vijest.

Isječak iz Novog lista.

Dakle, tako je sve počelo.

Prvog travnja te iste godine Zemljar upućuje novo pismo Ivanu Mirkoviću. U njemu ga izvještava o pripremama za obilježavanje 500. obljetnice smrti Jurja Dalmatinca koja će se upriličiti tijekom 1975. godine. Budući da je Dalmatinac ostavio svoj značajan trag u izgradnji novoga (današnjega) grada Paga, utemeljenog 18. svibnja 1443. godine, Zemljar piše Mirkoviću da se Pag izborio da se dio simpozija o Dalmatincu, koji će započeti i održavati se u Šibeniku, završi upravo u Pagu. Organizatorima simpozija nagovijestio je da će se, možda, u te dane u Pagu moći otkriti bista ili statua Jurja, ukoliko bi Pažanin Ive Mirković bio raspoložen i zadovoljan svojima djelom i ako stigne (napraviti, op. I.P.) ono što želi.

U pismu Zemljar piše i o tome što je, u međuvremenu, on osobno učinio na identifikaciji Jurjeva lika.

 Na kraju pisma poručuje Mirkoviću da se ne ustručava izvijestiti o troškovima izrade i da će se naći sredstva da barem ti troškovi ne ostanu na teret umjetnika.

Ivan Mirković i Ante Zemljar u Mirkovićevom domu u Splitu. Fotografija je iz obiteljskog albuma © Mirković/Zaić.

U odgovoru na to pismo, Mirković piše Zemljaru (4. travnja 1974.) da ga veseli što će se proslava iz Šibenika prenijeti i na otok Pag i ističe da mora nešto uraditi za tu proslavu. Jedna mu je zamisao bila da Jurja Dalmatinca prikaže kako sjedi i drži u ruci mali model crkve koja je na trgu, a druga kako kleše jednu skulpturu. Ako ne bi bilo moguće u roku uraditi skulpturu, onda će, ističe Mirković, svakako uraditi bistu veliku poput one Bartola Kašića.

Godinu dana kasnije, u pismu s datumom 8. travnja 1975., Zemljar izvještava Mirkovića o poslovima oko organizacije rekonstrukcije i konzervacije starina (u Pagu, op. I.P.) i o tome da je preuzeo organizaciju pisanja historije Paga na 600 stranica, a predsjednik redakcije projekta je dr. Grga Novak. (Taj projekt nije nikada realiziran, op. I.P.)

Zemljar nadalje moli da se konkretnije krene u stvaranju galerije, da se u dogovoru s Mirkovićem načini popis umjetnika, njegovih prijatelja i učenika, koje bi se zamolilo da svojim umjetničkim radovima doprinesu ukupnom fundusu galerije.

I ono najvažnije: kako je s Dalmatincem?, pita Zemljar, ističući da se o Mirkovićevom spomeniku već obavijestilo i narod i organizaciju proslave i Sekretarijat za kulturu u Zagrebu pa i druge zainteresirane za proslavu.

Ivan Mirković u svom ateljeu završava statuu Jurja Dalmatinca. Fotografija je iz obiteljskog albuma © Mirković/Zaić.



Ivan Mirković u Pagu, 25. rujna 1975. godine, na svečanosti otkrivanja spomenika Jurju Dalmatincu u povodu obilježavanja 500. godišnjice njegove smrti. Šime Maržić (lijevo), tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Pag, autoru spomenika uručuje prigodan poklon. Fotografija je iz obiteljskog albuma © Mirković/Zaić.
Spomenik Jurju Dalmatincu bio je na središnjem gradskom trgu sve do 1996. godine kada je, nakon preuređenja trga po projektu arhitekta Nenada Fabijanića, premješten na drugo mjesto.

U izradi spomenika Jurju Dalmatincu Mirković se u konačnici opredijelio za onu drugu varijantu, statuu visoku oko 2,5 m. Usprkos svim tehničkim i zdravstvenim problemima koji su se pojavljivali tijekom izrade statue (naš je umjetnik tada imao 82 godine!), Mirković piše Zemljaru (28. lipnja 1975.) da je dovršio spomenik i moli ga da ode u Akademijinu ljevaonicu (u Zagrebu, op. I.P.) da mu pošalju jednog dobrog ljevača i jednog pomagača kako bi se spomenik u Splitu mogao konačno realizirati.

Što je obećao Pažanima, to je Ivan Mirković i ispunio.

U sljedećem nastavku: Galerija Ivana Mirkovića.

Meštrović Mirkoviću: Veseli me da naša skulptura lijepo napreduje

Paška priča o Ivanu Mirkoviću (7. dio)

Upitan svojedobno kada se počeo baviti likovnom umjetnošću (bilo je to u prigodi njegove 80. obljetnice života i 60 godina umjetničkog stvaralaštva), Ivan Mirković odgovorio je novinaru Nikici Marinkoviću sljedeće:

Prvu sliku napravio sam u svojoj šestoj godini. Dječačka škrabarija. Ali i neka vrst potvrde da će mi „likovnjaštvo“ biti životni poziv, put… (Citirano prema Slobodnoj Dalmaciji od 9. lipnja 1973.)

Pag, pogled na Katine iz vremena Mirkovićeva djetinjstva. Autor fotografije nije mi poznat.

Mirković je, u razgovoru s novinarima, isticao da je rođen na otoku, u Pagu. Od najranijeg djetinjstva volio je more, gajete i ribare. To mu je bila prva ljubav. Premda se iz Paga u Split odselio kao dvanaestogodišnji dječak, bio je dovoljno velik da snažno upije slike djetinjstva s paških prostora, iz Mandraća, gradske luke i s Katina. Kako je rastao i sazrijevao tako je to osjećanje poprimalo sve šire, humanije oblike.

Naime, ovaj kraj i ribare nisam volio više samo zbog njihove pitoresknosti, shvatio sam takoreći dramu mora: karakter ovih ljudi u stalnome sukobu s elementima prirode. To je ono što sam nastojao prenijeti na svoja platna i u mnogim skulpturama. (Citirano prema Slobodnoj Dalmaciji od 18. svibnja 1957.)

Ribari vuku mrežu, 1942., obojena sadra, 30 x 37,5 x 18 cm, vl. Galerija umjetnina Split.

Ivan Mirković bio je jednako plodan kipar, slikar i karikaturist. Zanimljiv je njegov umjetnički početak. Slikarstvo je počeo učiti u ateljeu Emanuela Vidovića, ali malo zatim sve češće je boravio i u Meštrovićevom ateljeu gdje je kiparstvo učio kod prof. Svetoslava Mihaela Peruzzija. I tako mu se umjetnički interes, kako je sam jednom priznao, počeo miješati.

Na prašku akademiju sam se zaputio kao slikar. Završio sam kiparstvo u klasi prof. Španiela. Slučajno. Na slikarstvu je naime bilo sve prepuno. Zakasnio sam. Ipak, nikad ga nisam potpuno napustio. U tome su mi pomogli i dugi sati u Bukovčevu ateljeu u Pragu. (Citirano prema Slobodnoj Dalmaciji od 12. listopada 1968.)

Ne samo da nikada nije napustio slikarstvo, nego je upravo kao slikar ostvario umjetnički opus koji broji više od 2500 likovnih radova, a kao kipar, računa se, izradio je 500 skulptura.

U skulpturi je oblikovao čitavu galeriju portreta, aktova, spomenika i studija različitih motiva i tema te animalističku plastiku.

Pjesma, oko 1951.? bronca, 52,5 x 40 x 29 cm, privatno vlasništvo, Split.
Majčinstvo, sadra, 47 x 22,5 x 22 cm, privatno vlasništvo Split.
Mljekarica, oko 1960., obojena sadra, 151 x 28 x 34 cm, privatno vlasništvo Split.
Bogorodica s Djetetom, oko 1923., sadra, 40 x 11,5 x 19 cm, vl. Etnografski muzej Split.

Izradio je portrete i skulpture mnogih poznatih osoba s kojima je radio ili prijateljevao, poput Tina Ujevića, Emanuela Vidovića, Ivana Meštrovića, Josipa Hatzea, Branislava Deškovića, Grge Novaka, Tome Rosandića, ali i drugih poznatih osoba, primjerice Petra Hektorovića, Natka Nodila, Rikarda Katalinića Jeretova, Maršala Tita, Lava Nikolajeviča Tolstoja, zatim osoba iz njegova obiteljskog kruga te manje poznatih ličnosti.

Portret Emanuela Vidovića, 1918., sadra, 51 x 29 x28 cm, vl. Muzej grada Splita, Split.
Ivan Mirković oblikuje bistu Grge Novaka.
Fotografija je iz obiteljskog albuma © Mirković/Zaić.
Portret D. M., 1923., patinirana sadra, 50 x 46 x 26 cm, privatno vlasništvo, Split.
Moja unuka Danica, 1963., obojena sadra, 38,5 x 20 x 27 cm, vl. Marijana Zaić, Split.

Nikici Vukašinu za Vjesnik (18. listopada 1973.) ispričao je zanimljivu reakciju Tina Ujevića kad je završio njegov portret. Ujević je bio oduševljen kad je djelo vidio, ali se nakon toga odmah snuždio. Zar vam se ne dopada?, upitao ga je Mirković.

Pogođeno je više nego što treba i baš zato sam žalostan. Ne mogu podnijeti da postoje dva ista Tina, odgovorio je Ujević.

Portret Tina Ujevića, 1934., bronca, 56,5 x 31,5 x 28, 5 cm, vl. Galerija umjetnina Split.

U vremenu poslije Drugog svjetskog rata izradio je dvanaest javnih spomenika, među kojima više njih posvećenih palim partizanskim borcima u Narodnooslobodilačkom ratu 1941. – 45., po narudžbi pojedinih lokalnih sredina ili temeljem javnih natječaja. Njegovi su spomenici bili postavljeni u Trogiru, Podgori, Dugom Ratu, Sinju, Lastovu, Prološcu, Korčuli, Visu, u Splitu na Blatinama…

Bombaš, 1950., sadra, 41 x 39 x 18 cm, vl. Galerija umjetnina Split. Sve fotografije Mirkovićevih skulptura preuzete su iz kataloga monografske izložbe u Galeriji umjetnina Split.

Jedan od tih spomenika posvećenih Narodnooslobodilačkom ratu – Mirkoviću najdraži – spada među najveća njegova ostvarenja. To je spomenik osloboditeljima Skoplja koji se smatra jednim od najvećih djela kiparstva toga vremena. Za spomenik je bio raspisan javni natječaj u ondašnjoj Jugoslaviji. Mirković je dobio prvu nagradu. Radio ga je godinu i pol dana. Pri izradi su mu pomagali kipari Petar Bibić, Šime Dujmović i Dimo Todorovski, poznati makedonski kipar. Spomenik se sastoji od sedam monumentalnih figura koje predstavljaju makedonski narod u oslobodilačkoj borbi.

Monumentalni spomenik osloboditeljima Skoplja, 1949.

Spomenik je postavljen u Skoplju 1949. godine pred tamošnjom gimnazijom. U razornom potresu, koji je 26. srpnja 1963. pogodio Skoplje, gimnazija  je bila srušena, no spomenik je ostao čitav. Kasnije je bio premješten na drugo mjesto, a danas je pred zgradom Vlade Republike Sjeverne Makedonije. 

Spomenik je postavljen pred zgradom Vlade Republike Sjeverne Makedonije. Fotografije spomenika preuzete su s Interneta.

To je moj najmonumentalniji rad. Neki su ga ocijenili kao jedan od najljepših javnih spomenika u zemlji. Od tada sam stekao mnoge simpatije i znance među građanstvom Skoplja. Ponuđeno mi je i mjesto profesora. A sada sam primio i poziv da tamo priredim slikarsku izložbu. (Citirano prema Slobodnoj Dalmaciji od 18. svibnja 1957.)

Ivan Meštrović cijenio je rad svog deset godina mlađeg kolege s kojim je održavao prijateljsku vezu. U posljednjem pismu Mirkoviću, neposredno prije smrti, veliki kipar je napisao:

Omotnica jednog od pisama Ivana Meštrovića upućenih Ivanu Mirkoviću. Fotografija je iz obiteljskog arhiva © Mirković/Zaić.

… Veseli me činjenica da naša skulptura, uzevši uopće, lijepo napreduje i da se, čini mi se, ne trebamo stidjeti uspoređujući je s najboljom kod drugih naroda. Meni je drago da je Hektorović dobio spomenik što ste ga Vi izradili, a Vama čestitam na ovom lijepom i krepkom radu. Milo mi je čuti da ste zaposleni i da će iz Vašeg dlijeta proizići još pokoji spomenik onakvih dimenzija kao onaj u Skopju… (Citirano prema Plavi putevi, Rijeka,10. listopada 1962.)

U sljedećem nastavku: Ivan Mirković i njegov rodni grad Pag.

Dobrohotan karikaturist

Paška priča o Ivanu Mirkoviću (6. dio)

Poznato je da je Split grad duha i duhovnosti, sredina na poseban način naklonjena humoru i demonstraciji  humora.

U kontekstu ove priče o Ivanu Mirkoviću tome su dokaz, s jedne strane, humoristični listovi koji su izlazili u Splitu, od prvog Duje Balavca (1908. g.) pa poslije Duje Brbljavca, Groma iz vedra neba, Udice, Pometa, Ježinca i Berekina i drugih, a s druge strane, toj vrsti stvaralaštva i ozračja dali su i mnogi splitski likovni umjetnici svojim mnogobrojnim karikaturama.

Naslovnice splitskih humorističkih listova, BEREKINA utemeljenog 1979. i DUJE BRBLJAVCA osnovanog 1937. godine. Fotografije su iz obiteljske arhive © Mirković/Zaić.

U listovima su svoje karikature objavljivali Ante Katunarić, Emanuel Vidović, Virgil Meneghello Dinčić.  Zahvaljujući njihovim prilozima malo se humorističkih listova u Europi moglo pohvaliti takvom kvalitetom karikatura. Njima su se kasnije svojim karikaturama pridružili Anđelo Uvodić, Milan Tolić, Petar Mitrović, Antun Zuppa, Zvonimir Rakamarić (još jedan Pažanin? op. I. P.) i drugi slikari koji su s mnogo uspjeha njegovali društvenu i političku karikaturu.

Izložbe karikatura, koje su se počele priređivati poslije Prvog svjetskog rata, izvanredno su bile primljene kod splitske publike.

U svom bogatom stvaralačkom opusu i naš je Ivan Mirković osobitu popularnost stekao mnogobrojnim karikaturama u crtežima i skulpturama kojima se počeo baviti vrlo rano. Karikature je radio u akvarelu, crtežu i glini koju je lijevao u gipsu (sadri) i zatim ju bojao.

Karikature Ivana Mirkovića na stranicama Berekina. Fotografije su iz obiteljske arhive © Mirković/Zaić.

Već 1919. godine prve karikature izložio je na izložbi društva Medulić, zajedno s drugim umjetnicima iz Dalmacije.

Godine 1928. priredio je čak dvije samostalne izložbe karikatura: jednu u Salonu Galić, krajem siječnja te godine, a drugu, kasnije, u jesen, u dućanu Ševeljević na Narodnom trgu.

Izložba u Salonu Galić, (to Mirkovićevo uranjanje u medij karikature, kako piše Iris Slade u već ranije navedenom katalogu monografske izložbe u Galeriji umjetnina u Splitu), izazvala je veliko iznenađenje splitske publike i kritičara s obzirom na javnu predodžbu o umjetniku, koja je očigledno isključivala tu mogućnost.

 Bilo je izloženo stotinu i deset karikatura u akvarelu i jedna karikatura-skulptura. Izložbu je vidjelo skoro tisuću posjetitelja, što je bila i ostala nedostižna brojka mnogim izlagačima u Salonu.

Mirkovićeve karikature, akvarel / papir kaširan na kartonu. Gore lijevo, karikatura Olge Flego, 1957. – 1958., 39 x 27,2 cm, vl. Ante Račić, Split; desno, karikatura Josipa Mrklića, 1957. – 1958., 41 x 28,5 cm, vl. Vinka Mrklić-Ježina, Split. Dolje lijevo, karikatura Lepe Smoje, 1957. – 1958.. 40,4 x 28,4 cm; dolje desno, karikatura Miljenka Smoje, 1957. – 1958., 40,1 x 28,5 cm, vl. Lepa Smoje, Split. Fotograrafije su preuzete iz kataloga monografske izložbe u Galeriji umjetnina Split.

U kritičkom osvrtu na izložbu, književnik i publicist Ćiro Čičin Šain zapisao je pored ostaloga: Izlaže onaj tihi i skromni naš g. Mirković, za koga nismo do sada znali da nam umije da priredi jedno takvo iznenađenje: izložbu svojih karikatura u punom raspoloženju karnevalskog raspojasa.

Godine 1937. priredio je još jednu samostalnu izložbu. U prostorijama Plivačkog kluba Jadran izložio je Ljepotice Splita u karikaturi.

Najava izložbe Ivana Mirkovića Ljepotice Splita u karikaturi u novinama NOVO DOBA, 29. 05. 1937., str 3. Fotografija je iz obiteljske arhive © Mirković/Zaić.

Poslije Drugog svjetskog rata Mirković je priredio dvije izložbe, jednu 1958., a drugu deset godina kasnije, 1968. godine.

Naslovnica kataloga izložbe 1968. godine. Fotografija je iz obiteljske arhive © Mirković/Zaić.
Karikature u skulpturi. Lijevo, Tin Ujević, obojena sadra, 1928., 78 x 36,5 x 25,5 cm. Desno, Krešimir Ćorak,obojena sadra, 73 x 16,3 x 27,3 cm. obje u vl. Muzeja grada Splita.
Karikatura Rate Tvrdića,, 1975., obojena sadra, 71,5 x 29 x32 cm. Vl. Rato Tvrdić.
Karikature u skulpturi. Lijevo, Autokarikatura, 1966.-1968., obojena sadra, 58 x 25 x 20,5 cm; desno, karikatura supruge Slavije Mirković, 1968., obojena sadra, 52,5 x 22 x 21 cm. Obje u privatnom vlasništvu. Sve fotografije karikatura u skulpturi preuzete se iz kataloga monografske izložbe u Galeriji umjetnina Split.

Mirković je bio vrlo produktivan u izradi karikatura. Na izložbama je postavljao, u pravilu, više od stotinu izložaka. Njegove su karikature bile dobrohotne, načinjene s namjerom da zabave, a ne da izruguju ili vrijeđaju osobe. Bio je usredotočen na karakteristična obilježja vanjskog izgeda, ne zadirući u intimu svojih modela.

Ivan Mirković, Autokarikatura s izložbe 1958. godine. Fotografija je preuzeta iz Slobodne Dalmacije od 19. ožujka 1958., br 4068. Fotografija je iz obiteljske arhive © Mirković/Zaić.

Odgovarajući na pitanje novinara Slobodne Dalmacije, u prigodi izložbe postavljene u ožujku 1958. godine, o tome kako uspijeva portretirati toliki broj građana, odgovorio je:

Svakako da je to obiman rad, ali vjerujte da ga nisam izveo naprečac. Naš Split nije više mali provincijski gradić, nego grad pun dinamike i pokreta, ali ipak neke stare dobre navike njegovi građani su sačuvali i predaju ih kao tradiciju novom stanovništvu. I u ovom današnjem Splitu svi se mi uglavnom međusobno poznajemo i srećemo se svakodnevno na jednom od naših omiljenih sastajališta: na rivi i pjaci ili u kavani. Ima već godinu dana kako revnosnije izlazim iz kuće s blokom u džepu i gledam, studiram svoje klijente i crteži se nižu…

Deset godina poslije Mirkovićeve smrti, Muzej Grada Splita priredio je skupnu izložbu pod nazivom Stoljeće karikature u Splitu.

Naslovnica kataloga izložbe. Fotografija je iz obiteljske arhive © Mirković/Zaić.

Na izložbi su bili pokazani radovi Antuna Zuppe, Davora Štambuka, Krune Mateljana, Jakova Pavića, Joke Kneževića, Tončija Keruma, Joze Vrdoljaka, Milana Tolića, Virgilija Meneghella Dinčića i drugih.

 Ivan Mirković bio je zastupljen sa dvanaest radova, mahom u gipsu.

Osim radova slikara bili su izloženi i primjerci humorističnog tiska, časopisa i knjiga.

U sljedećem nastavku: Što je Meštrović poručio Mirkoviću?