Ogranak MH Novalja – Nove knjige domaćih autora

Ogranak Matice hrvatske u Novalji novi četverogodišnji mandat ( Aleksij Škunca, novi/stari predsjednik, Ivanka Peranić, podpredsjednica i Tea Vidas, nova/stara tajnica) obilježio je proteklih dana objavljivanjem dviju novih knjiga domaćih autora.

U sunakladništvu s Glasom koncila tiskana je knjiga Zvali su me Ribaru, autora Antona Tamaruta ml. U knjizi se donose podatci, bilješke i zapisi koji upućuju na obiteljske i duhovne korijene nadbiskupa Antona Tamaruta, rođenog Novaljca. Rezultati istraživanja, kako se ističe u uvodu knjige, temelje se na izvornim dokumentima, službenima kao što su Izvod iz Matične knjige rođenih, Krsni list, Obiteljska izvjesnica i drugi, te na osobnim spisima, odnosno rukopisima nadbiskupa Antona Tamaruta (Obiteljsko rodoslovlje ili različiti primjerci Životopisa (Curriculum vitae), a u najvećoj mjeri na njegovim dosad neobjavljenim i javnosti nepoznatim dnevnicima i duhovnim bilježnicama koje obuhvaćaju glavninu njegova gimnazijskog razdoblja od 1946. do 1950. godine.

Po mišljenju autora knjige obrađena građa i usputna svjedočanstva dokumentirano i snažno ukazuju na obiteljske i duhovne korijene mons. dr. Antona Tamaruta te ih osvjetljavaju, pokazuju njihov rast, njihovu snagu i rasprostiranje. Duhovne bilježnice, u  koje je mladi sjemeništarac bilježio duhovne vježbe, obnove i razmatranja, dodatno osvjetljuju tlo iz kojeg su korijeni mladog sjemeništarca crpili duhovnu hranu. Po svojim ljudskim i duhovnim osobinama nadbiskup Tamarut nadilazi zavičajne gabarite. Prepoznao je to i doc. dr. sc. Daniel Patafta, OFM, koji je u povodu izlaska knjige zapisao:

Ovim djelom osobnost, duhovni život i rad pokojnog nadbiskupa Tamaruta postaju dio baštine hrvatskih vjernika. On nije više samo akter povijesnih događanja, dio povijesne memorije članova biskupije, obitelji i pojedinaca, natuknica u enciklopediji ili daleka povijesna ličnost, nego živi čovjek čiji obiteljski korijeni i duhovni život iz njegovog najranijeg razdoblja svećeničke formacije postaju stvarnost iz koje mnogi mogu crpsti poticaje za svoj duhovni rast i predanje u svećeništvu.

Neposredni povod i poticaj za objavljivanje knjige je 90. obljetnica Nadbiskupova rođenja (1922.), te 65. obljetnica njegova svećeničkog ređenja i Mlade mise u Novalji (1947.). Mons. dr. Anton Tamarut bio je šibenski biskup te nadbiskup i metropolit riječko-senjski. Umro je u Rijeci 2000. godine.

Knjiga je ilustrirana mnogim fotografijama iz obiteljskog i svećeničkog života nadbiskupa Tamaruta.

Nadbiskup Tamarut s ocem Antonom i majkom Marijom pred rodnom kućom u Novalji.

Autor knjige Anton Tamarut nadbiskupov je nećak, svećenik Krčke biskupije i redoviti profesor u trajnom zvanju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Rođen je u Novalji 1960. godine gdje je i zaređen za svećenika 1986. Posebna su područja njegova zanimanja i istraživanja teološka antropologija i sakramentologija. Autor je brojnih stručnih i znanstvenih radova. Objavio je dvadesetak knjiga među kojima su i četiri zbirke poezije. U njima ima i poetskih radova napisanih na domaćem govoru po čemu se, uz nekolicinu drugih otočnih autora, svrstava u vrijedan niz autora koji promiču i od zaborava čuvaju domaći govor, u konkretnom slučaju novaljsku čakavicu.

Druga knjiga Lunjske štorije djelo je Marijana Badurine, podrijetlom iz Jakišnice na otoku Pagu sa stalnim prebivalištem u Rijeci. Koncem travnja knjiga je predstavljena javnosti u Gradskoj knjižnici Ivan Palčić u Novalji, u sklopu Noći knjige.

Već se iz naslova knjige dade naslutiti sadržaj koji autor želi podijeliti s čitateljima.

Podrobnije o tome piše u predgovoru knjige Palmina Dujmešić, pozivajući se na dugogodišnje prijateljstvo s autorom.

Vrijedno obilježje knjige našla je, prije svega, u činjenici što je autor u svakodnevnom žrvnju kojega trenutno živimo, pronašao dovoljno vremena da zastane i zanimljivim pričama, obojanim nevinim djetinjim humorom, sjetnim sjećanjima i gotovo opipljivom nostalgijom, opiše vrijeme svoje mladosti provedeno na otoku Pagu, u rodnoj Jakišnici.

S protekom vremena, kako čovjek stari, ta su sjećanja najčešće sjetna, čak i u trenutcima kada svijet oko nas možda i nije bio tako idiličan. Naprotiv, upućuje autorica, Badurina je svoje djetinjstvo proživio na otoku u uvjetima koji su bili izuzetno teški.

Na otoku poput Paga, kamenitom i vjetrovitom, trebalo je znati kamenu i buri otrgnuti koricu kruha, žmulj bevande, kakvu ribicu, kap maslinovog ulja, bokun ovčjeg sira i fetu pršuta. Nije bilo lako u poslijeratnim obiteljima prehranjivati djecu, ali ih je definitivno bilo lakše ljudskije odgajati.

Taj kolorit i koloplet života toga vremena može se osjetiti u autorovim pričama, dobrim dijelom začinjenima i domaćim govorom, jer, ističe autorica Predgovora, koliko god puta ćete se u nekim pričama sažaliti nad tim skromnim dječakom koji širom tvorenih očiju otkriva svijet oko sebe, toliko će vas puta još jače ugrijati ljubav koju on živi u svojoj obitelji: ljubav majke i oca, ljubav babe Suše te naposljetku i bezuvjetna njegova ljubav prema svima njima.

Autorova baka, očeva mati, znana po nadimku Suša.

U svim tim pričama, zaključuje, za sva vremena ostat će zabilježena nevina mladost jednog ne tako davnog života.

I ova je knjiga ilustrirana mnogim fotografijama iz obiteljskog albuma, a na kraju je pridodan i kraći  rječnik domaćih izraza.

Knjizi, moram primijetiti, nedostaje kraća biografska bilješka o autoru.

In memoriam: Damir Badurina

U Zadru je 26. veljače  ove godine u 62. godini preminuo Damir Badurina iz Jakišnice na našem otoku. Bio je dugogodišnji i težak bolesnik.

Vjerujem da će ga mnogi otočani, i ne samo oni, pamtiti  kao autora vrijedne knjige  Lunjski libar (Ogranak Matice hrvatske u Novalji i Grad Novalja, 2012.).

Lunjski libar je opsežna monografija o poluotoku Lunu, onom dijelu otoka Paga koji se proteže otprilike  dvadesetak kilometara od Novalje do rta Lun, u smjeru otoka Raba.

Knjiga je napisana prema zapisima o. Odorika Badurine, franjevca (1896. – 1969.) također otočanina s toga područja, ali i drugim pisanim i usmenim izvorima, što je autor naznačio na naslovnici knjige.

U knjizi se redom donose podatci  o povijesti otoka Paga i poluotoka Luna, o geografskom položaju, o vjeri i sakralnim lokalitetima, gospodarskim djelatnostima, stanovništvu župe Lun, naseljima u toj župi te uvjetima života na Lunu. Knjiga sadrži mnogo zanimljivih podataka o Lunu i Lunjanima, pored ostaloga o lunjskim prezimenima, odnosno rodoslovljima te lunjskim tragedijama.

Ilustrirana je mnogobrojnim fotografijama iz prošlih vremena i suvremenoga doba.

Damir Badurina

Damir Badurina rodio se 4. siječnja 1959. godine u Rabu. Osnovnu školu završio je u Jakišnici a srednju Pomorsku školu brodostrojarskog smjera u Bakru. Potom je, do 2007. godine, plovio na brodovima Jugolinije, Slobodne plovidbe Šibenik i Jadrolinije, najprije kao pripravnik stroja a kasnije i kao upravitelj stroja. Bio je oženjen i otac dvoje djece, kćerke i sina.

Prvotna mu je namjera bila, kako sam ističe na početku knjige, da kao zaljubljenik Luna, njegovih ljepota, ljudi i običaja, o svemu tome, ali i o prezimenu Badurina, zapiše nešto za sebe i za svoju djecu. No, što je više istraživao to je više snažila želja i namjera da dublje i opsežnije zahvati u materiju života Luna kroz prošlost pa sve do suvremenog doba.

Bolest s kojom se suočio prerano učinila ga je teškim bolesnikom s mnogo slobodnog vremena.

U poslu kojega se prihvatio imao je relevantnog poticatelja. Štoviše njegov je uzor bio očev mu stric o. Odorik Badurina, franjevac, koji je napisao Kroniku Luna koja je ostala u rukopisu, sačuvana u obitelji autora.

Uzgred, nije to jedino što je o. Odorik Badurina napisao, no o tome se više može doznati u Enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.

Kronika Luna napisana je u šest svezaka. Prva tri sveska obuhvaćaju kroničke zapise o domaćim i svjetskim događajima od 2000. godine prije Krista do 1946. godine poslije Krista. Ostala tri sveska enciklopedijska su djela o mnogim temama, jezikoslovnim, prirodoslovnim, društvenim, kulturnim, religioznim i mnogima drugima.

Upravo je Kronika bila, navodi Damir Badurina, njegova zvijezda vodilja i glavni temelj na kojemu je iznikla njegova knjiga.

Posebno je bio motiviran dvjema pobudama.

Osjetio je potrebu  da mora izvršiti rodbinsku obvezu da velebno djelo svoga prastrica  o. Odorika  sažme, dopuni i uradi da se ono objavi na slavu i čast pokojnog autora i na korist svih čitatelja, u prvom redu Lunjana ali i svih onih koji poštuju i vole Lun, otoke Pag, Rab, Krk, Lošinj i Cres, i cijelu Hrvatsku.

Drugo, događalo se da su rukopise o. Odorika koristili mnogi, nehotice  – kako precizira Damir – i zlorabili pa mnogo toga pripisivali u vlastitu zaslugu. Upravo je zato uz naslov Lunjski libar istaknuto da je napisan prema Kronici o. Odorika  Badurine i drugim pisanim i usmenim izvorima.

U recenziji knjige dr. sc. Josip Faričić, sveučilišni profesor iz Zadra pored ostaloga je zapisao:

Knjiga Lunjski libar Damira Badurine zacijelo predstavlja značajan doprinos proučavanju zavičajne prošlosti Luna ali i cijeloga otoka Paga. Djelo odražava autorovu veliku ljubav prema rodnom kraju bogate prirodne i kulturne baštine. Iscrpan sadržaj Lunjskog libra umnogome je upotpunio postojeće spoznaje o sjevernom dijelu otoka Paga koji se razvijao na dodiru rapskoga i paškoga otočnog sustava. D. Badurina s pravom ističe veliko značenje geografske osnove razvedenoga poluotočnoga prostora te povijesne veze s gradom Rabom. Osobito je dragocjen detaljan pregled lunjskoga gospodarstva u kojemu su poglavitu ulogu imali stočarstvo, maslinarstvo i ribarstvo, dok su u novije vrijeme te djelatnosti upotpunjene turizmom.

A Josip Baričević, franjevac, glavni urednik knjige i suradnik za lunjska prezimena, sažimajući svoje dojmove o knjizi i autoru u Riječi glavnog urednika zapisao je, uz ostalo, i ovo:

Tako se dogodilo da se pranećak o. Odorika svojim Lunjskim librom istodobno očituje vjernim sljedbenikom i  kreativnim nasljednikom svoga prastrica. Time se potvrđuje evanđeoski izričaj da učenik nije nad učiteljem, ali i općeljudsko i duhovno-pedagoško načelo da se kakvoća učitelja mjeri upravo po tome je li omogućio učeniku da ga u mnogočemu nadvisi.

Damir Badurina je nedostatak formalne naobrazbe u ovako zahtjevnom poslu uspio nadrasti snažnom voljom i znalačkim odabirom suradnika koji su mu pomogli da uspije ukoričiti autorski rad trajne vrijednosti.

U svakom slučaju, u nizu publicističke zavičajne literature knjizi Damira Badurine svakako  pripada istaknuto mjesto. Može biti poticajan primjer za slična autorska postignuća i u drugim sredinama na našem otoku.