Pag, 11. Međunarodni festival čipke od 23. do 26. lipnja 2022.

Prenosim najavu ove manifestacije s mrežne stranice Grada Paga.

Nakon dvije godine pauze zbog korone, od 23. do 26. lipnja 2022. godine u gradu Pagu održat će se 11. Međunarodni festival čipke u organizaciji Turističke zajednice Grada Paga, Grada Paga i Društva paških čipkarica ‘Frane Budak’. Ovogodišnji festival održava se pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija RH i Ministarstva turizma i sporta RH.

Razne čipke europskih čipkarica.
Skulptura paške čipkarice postavljena pred Gradskom knjižnicom. Autor Tomislav Kršnjavi.


Festival započinje u četvrtak, 23. lipnja u večernjim satima kada će se na Trgu Petra Krešimira IV u Pagu s početkom u 19.30 sati održati svečano otvorenje Festivala uz nastup Gradske glazbe Pag, razgled svih postavljenih izložbi i koncert grupe Infishando.



U petak, 24. lipnja na rasporedu su radionice lepoglavske i paške čipke koje će se održati u Kneževom dvoru s početkom u 10 i 18 sati dok će u večernjem dijelu programa nastupiti klapa Kaše iz Dubrovnika. Zatvaranje festivala je u subotu, 25. lipnja u 20 sati koji će završiti podjelom zahvalnica sudionicima na glavnom gradskom trgu u Pagu te nastupom KUD-a Hrvatska čitaonica Selci Đakovački i nastupom mlađe grupe KUD-a Družina s početkom u 21 sat.

Na ovogodišnjem 11. Međunarodnom festivalu sudjeluju čipkarice iz šest zemalja; Bugarske, Mađarske, Poljske, Slovačke, Slovenije i Hrvatske čiji će se izložbeni eksponati moći pogledati u prizemlju Kneževog dvora za vrijeme trajanja festivala, u jutarnjim satima od 9.30 do 13.00 i večernjim satima 17.00 do 22:00 sata. Svi posjetitelji u istom vremenu moći će u gradu Pagu razgledati i Izložbu Paške čipke Društva paških čipkarica ‘Frane Budak’ u Galeriji paške čipke na Trgu Petra Krešimira IV, Izložbu Paške čipke u Benediktinskom samostanu, Izložbu crkvenog ruha u Zbornoj crkvi Marijinog Uznesenja, Izložbu fotografija Radivoja Pastorčića u Crkvi sv. Jurja i stalni postav Etno kuće KUD-a Družina u ulici sv. Marije te se upoznati sa bogatom kulturnom, vjerskom i tradicijskom baštinom Grada Paga.

S nekoliko arhivskih fotografija podsjetit ću na ozračje festivala održanog 2018. godine.

Na prethodnim su fotografijama čipkarice iz europskih zemalja u prizemlju Kneževa dvora na Trgu kralja Petra Krešimira IV.
Detalj z Galerije paške čipke Udruge paških čipkarica Frane Budak na istoimenom trgu.
Izložba tradicionalne dote (miraza).
Paška kuća s karakterističnim kućnim i obiteljskim etno detaljima iz nekadašnjeg, ali i današnjeg života.
Prikaz dijela izložaka na Stalnoj izložbi paške čipke u Samostanu časnih sestara benediktinki (gore i dolje).

Stare priče, nove priče

Izložbom Stare priče, nove priče, novaljska Galerija Era označila je početak ovogodišnjih ljetnih izlaganja u utorak navečer, 14. lipnja.

U manjoj prostoriji izložene su četiri reprodukcije poznatih motiva, starinski kvadri (uramljene slike) koje prikazuju  važne događaje hrvatske povijesti. Njima je pridružena jedna fotografija iz Belgije, također starija od jednog stoljeća.

Starinski kvadri složeni ovako samo za ovu prigodu.

Obraćajući se nazočnima, Dominik Kunkera, vlasnik galerije, evocirao je uspomene na te kvadre.

U obiteljsku kuću donijeli su ih davnih dana, prije više od stotinu godina, njegovi stričevi kao poklon svom bratu, a kako kuća nije obilovala prostorom na koji bi se slike objesile, dospjele su onamo gdje je bilo moguće – u sobu u kojoj je spavao mali Dominik.

Najuzbudljivija su, rekao je, bila jutarnja buđenja, vizualni kontakt i svojevrsno komuniciranje s detaljima na slikama. Ne znajući stvarnu faktografiju tog likovnog rukopisa, njegova je dječja mašta, ničim ograničena, producirala svijet raznovrsnih bajki.

Kako je vrijeme odmicalo, naš domaćin na izložbi  rastao i sazrijevao, bajke su se sve više rasplinjavale. Iz onoga što zovemo školovanje, znanje, iskustvo, izranjali su obrisi koji su se postupno oblikovali u čvrstu konstrukciju na kojoj je odrasli čovjek, u međuvremenu diplomiravši arhitekturu, one slike iz djetinjstva nalazio u svom životu, na drugačiji način.

Priča o fotografiji dio je njegove belgijske valiže (kufera) donesene iz te zemlje u kojoj se našao kao mladi arhitekt na jednom projektantskom zadatku i, kako to nerijetko biva, ostao čitav radni vijek.

U centru Bruxellesa, gdje je živio i radio, jednom je zgodom sudjelovao u rekonstrukciji neke stare kuće. U njoj se našla i spomenuta fotografija. Snimljena je 1919. godine. Prikazuje skupinu vojnika, belgijskih domoljuba, koji su okupljeni na obuci da bi mogli pružiti otpor neprijatelju, Nijemcima koji su, u to vrijeme,  njihovu zemlju okupirali i pregazili.  

Između hrvatskih kvadrov i fotografije iz Bruxellesa struji simbolička povezanost što izvire iz povijesnih okolnosti u kojima su se, tijekom vremena, našle obje zemlje, svaka na svoj način.

Gledano iz osobne točke motrišta, tom je fotografijom, opet na simboličan način, Dominik Kunkera pokazao čvrstu vezu između dviju životnih sredina, one u kojoj je potekao i s kojom je cijeli život ostao čvrsto vezan te one koja ga je svojedobno prijateljski primila i pružila mu priliku da se afirmira kao stručnjak i umjetnik, kao lojalan građanin i čovjek.

U većoj prostoriji postavljeno je sedamdeset izložaka formata 50×50 cm. Riječ je o eksponatima autorâ koji su u Galeriji izlagali tijekom više od trideset godina djelovanja, a izrađeni su na zamolbu vlasnika da budu poseban dio njezina ukupnoga fundusa i specifična iskaznica te privatne ustanove koja je obilježila likovni život Novalje.

Među izlošcima ima radova izrađenih u različitim likovnim tehnikama, ali i fotografija.

Galerija je otvorena 6. kolovoza 1988. godine. Od tada do danas u njoj su izlagala najuglednija imena hrvatske likovne scene, poput Zlatka Price, Vilima Svečnjaka, Grete Vizler, Matka Trebotića, Vatroslava Kuliša, Damir Fabijanića, Fadila Hadžića, Miroslava Šuteja, Vasilija Josipa Jordana, Vaska Lipovaca, Ede Murtića, Đure Sedera, Nikole Reisera, Dubravke Babić, Dimitrija Popovića, Nade Žiljak, Mersada Berbera…

Galerija je ugostila i niz manje poznatih imena kao i lokalne umjetnike, među kojima su bili, primjerice, Branka Ćetković, Mladen Peranić, Ante Zubović, Frane Gligora, Rajko Vukomanović, Ankica Peranić, Ivo Škunca, Vinko Maržić, Zdravko Matković, Anton Dabo Kirin, Marina Badurina, Ana Gezi …

U Galeriji je svoje crtopise izlagao i sâm vlasnik.

Eksponati poredani pravilno u niz, kojeg tek na dva mjesta prekida raspored zidova, predstavljaju svojevrsnu vremensku crtu, lentu vremena Galerije iz kojeg se može iščitati njezin osobni identitet.

Dominik Kunkera po zvanju je arhitekt, a po unutarnjoj vokaciji umjetnik. Ta je karakteristika njegova osobnog habitusa došla do izražaja u profesionalnom angažmanu jednako kao i u likovnoj aktivnosti kojoj je bio naklonjen.

Dominik Kunkera, vitalan i iznimno aktivan i u 96. godini života.

Svoj je autorski trag ostavio diljem svijeta, a u Novalji je mnogobrojnim konkretnim rješenjima, projektima, sugestijama, intervencijama na mnogim objektima i javnom prostoru pokazao svoje poimanje graditeljstva, funkcionalnosti i likovnosti te uopće kulture stanovanja.

Istaknuo je to te večeri na svoj način i Dražen Peranić, ravnatelj Kulturnog centra Gozdenica u Novalji, koji je izložbu proglasio otvorenom.

Dražen Peranić

Galerija Era dugo je godina bila središnja  kulturna ustanova u Novalji. Postala je mjestom okupljanja najuglednijih imena domaće likovne scene, žarište nesvakidašnjih događanja, drugačijeg duhovnog ozračja i smislenijeg načina življenja. Po učinku i odjeku onoga što se u njoj događalo (a likovne izložbe su bile najbrojniji, ali ne i jedini događaji), Galerija je dala doprinos brisanju one (nevidljive) crte koja odvaja sredine bogate kulturnim zbivanjima od tzv. provincije.

Razgovor ugodni s posjetiteljima izložbe. Fotografije: Foto copyright © IVO PALČIĆ dp.

Izložba ostaje otvorena do 5. srpnja ove godine. Može se pogledati  svakog dana od 11 do 12,30 sati prijepodne te od 20 do 22,30 sati navečer.

Galerija Era otvara sezonu

Novaljska Galerija Era večerašnjom izložbom (utorak, 14. lipnja), pod naslovom “Stare priče Nove priče” otvara ovogodišnju sezonu događanja. Otvorenje je u 20 sati.

Posjetitelji će moći pogledati radove sedamdeset autora koji su izlagali u Galeriji tijekom više od tri desetljeća koliko Galerija postoji i nekoliko reprodukcija nekada vrlo popularnih “kvadrov” s poznatim povijesnim motivima.

Galerija kunkera
Deplijan izložbe.

Izložba će ostati otvorena do 5. srpnja. Ulaz je slobodan.

Zvali su me Ribaru

U Novalji, u Kulturnom centru Gozdenica, u subotu navečer, 11. lipnja, predstavljena je knjiga „Zvali su me Ribaru“ autora  Antona Tamaruta ml. U knjizi se donose podatci, bilješke i zapisi koji upućuju na obiteljske i duhovne korijene nadbiskupa Antona Tamaruta, rođenog Novaljca. Nakladnici su Glas koncila i Ogranak Matice hrvatske Novalja.

Na istom mjestu postavljena je i izložba  o životu i službi nadbiskupa Antona Tamaruta.

Knjigu su predstavili recenzenti doc. dr. sc . Daniel Patafta, profesor na Katedri crkvene povijesti Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i izv. prof. mons. dr. Franjo Velčić, generalni vikar Krčke biskupije. Svoje su rekli i predstavnici nakladnika, Branimir Stanić, glavni urednik Glasa koncila i prof. Aleksij Škunca, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Novalji te, na kraju,  autor knjige prof. dr. sc. Anton Tamarut.

Izložbu je predstavio prof. Anton Šuljić, svećenik Krčke biskupije.

S lijeva: Franjo Velčić, Daniel Patafta, Anton Tamarut ml., Branimir Stanić i Aleksij Škunca.

Događaj s trima glazbenim točkama upotpunili vlč. mo. Josip Vidas na klaviru i Damir Stošić, učenik Nadbiskupijske glazbene škole za crkvenu glazbu u Rijeci.

Program je vodila Tea Vidas, stručna suradnica za društvene djelatnosti Grada Novalje.

Recenzenti su, svaki sa svog osobnog iskustva, govorili o nadbiskupu Tamarutu ističući njegove ljudske i duhovne karakteristike. Sažeto, označili su ga kao radišnog, mirnog i staloženog čovjeka uravnotežene intelektualne i duhovne formacije koji je izrastao u pravog pastira Crkve. Bio je duhovna i intelektualna veličina koji je živio i umro na glasu svetosti. Obojica su istakli važnost činjenice što su njegovi spisi sačuvani jer nisu zastarjeli, jer su Tamarutovo svjedočanstvo kako sebe izgrađivati u najmlađoj dobi, kako sagledavati svoje mane ali i prednosti, kako se, gotovo svakodnevno, autoanalizirati na životnom putu koji je odabrao na Božji poziv.

Naslovnica knjige.

Branimir Stanić izrazio je, pored ostalog, zadovoljstvo ovim nakladničkim pothvatom i pohvalio način na koji je autor knjigu koncipirao i napisao, istakavši da je knjiga namijenjena mladima da shvate što znači živjeti autentično.

Aleksij Škunca je rekao da se Ogranak MH, uz potporu Grada Novalje, rado prihvatio sunakladništva knjige. Novalja je već ranije prepoznala vrijednosti nadbiskupove osobe i odmah nakon njegove smrti Grad je ulicu u kojoj je nadbiskupova rodna kuća imenovao njegovim imenom i na kući je postavljena spomen ploča. Ova knjiga predstavlja daljnji doprinos otkrivanju veličine nadbiskupa Antona Tamaruta, koji je, prema dostupnim podacima, dosada jedini Novaljac koji je imao čast biti tako visoki crkveni dostojanstvenik.

Podsjetivši kako su se i gdje u obiteljskoj kući sačuvali nadbiskupovi spisi, autor knjige Anton Tamarut ml. naglasio je da je knjigu imao dugo spremnom, ali je odlučio objaviti je upravo u godini dviju nadbiskupovih obljetnica, 90. godini rođenja i 65. obljetnici svećeničkog ređenja i Mlade mise, te je predstaviti javnosti upravo u Novalji, na tlu iz kojeg je njegov stric iznikao, napravljen od ovog našeg kamena, bure i soli. Knjiga nudi njegovu nutrinu, njegovu osobnost kao mladića. Bio je veliki vjernik, imao je finoću, otmjenost, veličinu. Bio je Božji čovjek. Knjiga je ujedno svjedočanstvo prijateljstva i obiteljskih korijena, ne samo Tamarutovih nego i cijele Novalje koja je u ono vrijeme sva bila jedna mala obitelj. Zahvalio se Gradu i župi Novalja, nakladnicima i svim pojedincima koji su mu pripomogli da se knjiga objavi.

Anton Tamarut ml.

Izložbu o životu i službi nadbiskupa Tamaruta čine različiti nadbiskupovi dokumenti, rukopisi, školske svjedodžbe, Papine bule o imenovanju biskupom i nadbiskupom, osobni predmeti, pokloni koje je dobivao, obiteljske i svećeničke fotografije, insignije i biskupska odjeća. Objašnjavajući nazočnima postav izložbe, Anton Šuljić istaknuo je da je ona obimom skromna, ali je važnošću dokumenata vrlo vrijedna. Zaključio je neka Novalji bude na čast što je imala nadbiskupa Antona Tamaruta.

Anton Šuljić
Publika je imala prilike razgledati izložene dokumente, predmete…
… kao i nadbiskupovu odjeću.

Knjiga „Zvali su me Ribaru temelji se na izvornim dokumentima, službenima kao što su Izvod iz Matične knjige rođenih, Krsni list, Obiteljska izvjesnica i drugi, te na osobnim spisima, odnosno rukopisima nadbiskupa Antona Tamaruta (Obiteljsko rodoslovlje ili različiti primjerci Životopisa (Curriculum vitae), a u najvećoj mjeri na njegovim dosad neobjavljenim i javnosti nepoznatim dnevnicima i duhovnim bilježnicama koje obuhvaćaju glavninu njegova gimnazijskog razdoblja od 1946. do 1950. godine.

Po mišljenju autora knjige, obrađena građa i usputna svjedočanstva osoba iz njegova obiteljskog i rodbinskog okruženja dokumentirano i snažno ukazuju na obiteljske i duhovne korijene mons. dr. Antona Tamaruta te ih osvjetljavaju, pokazuju njihov rast, njihovu snagu i rasprostiranje. Duhovne bilježnice, u  koje je mladi sjemeništarac bilježio duhovne vježbe, obnove i razmatranja, dodatno osvjetljuju tlo iz kojeg su korijeni mladog sjemeništarca crpili duhovnu hranu.

Nazočni su sa zanimanjem slušali izlaganja predstavljača knjige.

Anton Tamarut rodio u jednostavnoj, skromnoj i radinoj, ribarskoj i zemljoradničkoj kršćanskoj obitelji u kojoj se svojom pobožnošću i željom da joj sin Anton postane svećenik posebno isticala njegova majka Marija. U njemu je već od rana djetinjstva proklijala klica duhovnog zvanja koju je posebno pokazivao ministriranjem, kao i igrom (gumom) svećenika kod kuće, po čemu su ga njegovi vršnjaci, ali i odrasli iz obitelji i roda označili kao mladog popića. Kao sjemeništarac stalno je izražavao i potvrđivao da želi biti svećenik i to „svet svećenik“, „po Presvetom Srcu Isusovu“. U njegovim osobnim spisima ne da se ni naslutiti sjena kakva kolebanja u tom pogledu. Naprotiv, redovito u svojim dnevničkim zapisima potvrđivao je gorljivu želju da postane svećenik te stalno obnavljao molitvu da ga Gospodin utvrdi u svetom zvanju.

Anton Tamarut sa svojim roditeljima, majkom Marijom i ocem Antonom.

Izvori na kojima se temelje istraživanja o obiteljskim i duhovnim korijenima mons. dr. Antona Tamaruta svjedoče u prilog njegovu kasnijem čvrstom ljudskom, duhovnom i vjerničkom značenju, svjedoče o njegovoj nepokolebljivoj vjernosti i predanosti svećeničkom i biskupskom poslanju, o rijetkoj savjesnosti i odgovornosti glede izvršavanja povjerenih dužnosti i obveza.

Anton Tamarut rođen je u Novalji 1. prosinca 1932. Za svećenika je zaređen također u Novalji 7. srpnja 1957. Nakon toga obnašao je više raznovrsnih svećeničkih službi u župama Krčke biskupije. Za šibenskog biskupa zaređen je 16. ožujka 1986. godine. Na toj je dužnosti ostao do 4. prosinca 1987. kada je imenovan nadbiskupom koadjutorom u Rijeci. Nakon umirovljenja nadbiskupa Josipa Pavlišića, odlukom Pape Ivana Pavla II, 13. siječnja 1990. preuzeo je službu nadbiskupa i metropolita u Rijeci. Bio je predsjednik Liturgijskog vijeća Hrvatske biskupske konferencije, član Stalnog vijeća HBK i predsjednik Komisije za odnose s državom. Umro je u Rijeci 28. lipnja 2000. godine, u 68. godini života, 43. godini svećeništva i 15. godini biskupstva.

Anton Tamarut s kolegom Marijanom Volkovićem u Rimu a Trgu sv. Petra, na dan otvorenja Drugoga vatikanskog koncila 11. listopada 1962.

U knjizi su, osim sjemenišnog dnevnika i duhovnih bilježnica, objavljena opsežnija sjećanja dvojice nadbiskupovih prijatelja, kolege svećenika Antona Barbiša te rođaka prof. Krešimira Šćirana. Ta niska dojmljivih i toplih ljudskih uspomena izvan onih nadbiskupovih osobnih gabarita, zaokružuju opću sliku o čovjeku i duhovniku koju je pregnantno izrazio doc. dr. sc. Daniel Patafta u kraćem zapisu što je otisnut na zadnjoj korici knjige.

„Ovim djelom osobnost, duhovni život i rad pokojnog nadbiskupa Tamaruta postaju dio baštine hrvatskih vjernika. On nije više samo akter povijesnih događanja, dio povijesne memorije članova biskupije, obitelji i pojedinaca, natuknica u enciklopediji ili daleka povijesna ličnost, nego živi čovjek čiji obiteljski korijeni i duhovni život iz njegovog najranijeg razdoblja svećeničke formacije postaju stvarnost iz koje mnogi mogu crpsti poticaje za svoj duhovni rast i predanje u svećeništvu“.

Anton Tamarut kao nadbiskup u riječkoj katedrali sv. Vida. Fotografije iz obiteljskog albuma preuzete su iz knjige.

Knjiga je ilustrirana mnogim fotografijama iz obiteljskog i svećeničkog života nadbiskupa Tamaruta, a objavljen je i njegov životopis te popis nekoliko knjiga koje su mu posvećene.

Autor knjige Anton Tamarut nadbiskupov je nećak, svećenik Krčke biskupije i redoviti profesor u trajnom zvanju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Rođen je u Novalji 1960. godine gdje je i zaređen za svećenika 1986. Posebna su područja njegova zanimanja i istraživanja teološka antropologija i sakramentologija. Autor je brojnih stručnih i znanstvenih radova. Objavio je dvadesetak knjiga među kojima su i četiri zbirke poezije. U njima ima i poetskih radova napisanih na domaćem govoru po čemu se, uz nekolicinu drugih otočnih autora, svrstava u vrijedan niz autora koji promiču i od zaborava čuvaju domaći govor, u konkretnom slučaju novaljsku čakavicu.

Paška čipka u Bruxellesu

U povodu obilježavanja 30. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i uspostave diplomatskih odnosa između Republike Hrvatske i Kraljevine Belgije, sinoć je (utorak, 7. lipnja), u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Bruxellesu upriličeno je primanje i izložba paške čipke.

Sudionike je pozdravio domaćin, veleposlanik Joško Paro, rođeni Pažanin.

Gošće skupa bile su članice Udruge paških čipkarica Frane Budak, predsjednica Neda Oros i članica Gordana Maržić.

Veleposlanik Joško Paro, Neda Oros i Gordana Maržić u paškoj narodnoj nošnji.

O dugoj tradiciji čipkarstva u gradu Pagu i nastojanjima da se čipkarstvo očuva i primjereno zaštiti, govorili su veleposlanik Joško Paro i Neda Oros. Nazočni su mogli čuti njihova autentična svjedočanstva jer oboje potječu iz obitelji u kojima se čipkarstvo prakticiralo. Njihove su majke bile čipkarice.

Očuvanju čipkarstva veliki obol daju Grad Pag, Čipkarska škola obnovljena 1994. godine u sklopu Srednje škole Bartola Kašića i Udruga čipkarica Frane Budak (osnovana 1997.). Čine to i Samostan benediktinki, Čipkarska sekcija u Osnovnoj školi Jurja Dalmatinca te mnoge druge osobe, poglavito aktivne čipkarice.

Udruga čipkarica Frane Budak, ovakvim i sličnim gostovanjima, promiče paško čipkarstvo diljem Europe i svijeta

I ovom zgodom valja podsjetiti da je UNESCO 2009. godine paško čipkarstvo, zajedno s hvarskim i lepoglavskim, uvrstio na popis svjetske nematerijalne kulturne baštine.

Zahvaljujući mojoj “vezi” u Bruxellesu, u prilici sam čiteteljima prikazati dio ozračja s događaja.

Fotografija za uspomenu. Veleposlanik Joško Paro, Gordana Maržić i Neda Oros…
… kojima se pridružio i Ivan Palčić, savjetnik u Stalnom predstavništvu Republike Hrvatske pri Europskoj Uniji.

Fotografije: Ivan Palčić.