Ivan Mirković – učitelj, kipar, slikar

Paška priča o Ivanu Mirkoviću ( 3. dio )

Ivan Mirković rodio se 17. listopada 1893. godine u Pagu, kao jedino dijete Josipa i Lucije rođene Pečarević. U rodnom gradu je pohađao osnovnu školu. Kad je imao dvanaest godina roditelji mu se sele u Split pa ondje nastavlja daljnje školovanje. Od 1909. do 1911. pohađa  III i IV razred C.K. velike realke, a od 1911. do 1916. pohađa naizmjence Javnu dvoranu risanja i Strukovnu školu za kiparstvo na C.K. graditeljskoj, zanatlijskoj i umjetničkoj školi u Splitu. Među nastavnicima su bili slikar Emanuel Vidović i kipar Svetoslav Mihael Peruzzi.

Ivan Mirković sa kćerkom Asjom. Fotografija iz obiteljskog albuma © Mirković/Zaić.

Prvu svoju izložbu postavio je u dućanu Singer u Splitu, u kolovozu 1913. godine, što je bilo zabilježeno u novinama Il Dalmata.

Posvećen umjetnosti, Mirković se 1919. godine upućuje u Prag gdje do 1923. g. studira kiparstvo na likovnoj akademiji u klasi profesora Otakara Španiela. Ondje povremeno slika u ateljeu slikara Vlaha Bukovca.

Nakon povratka iz Praga Mirković se ženi s Danicom Stolica. U tom braku rođena je njihova kćerka Asja (kasnije udana Račić).

Mirkovićeva pedagoška aktivnost počinje 1923. godine. Radio je u mnogim splitskim školama kao učitelj vještina, pomoćni nastavnik dnevničar, a poučavao je crtanje i kaligrafiju.

Obiteljski grb. Fotografija iz obiteljskog albuma © Mirković/Zaić.

Nakon smrti prve supruge Danice, u srpnju 1927., Mirković odlazi u Pariz gdje boravi od prosinca 1928. do konca veljače 1929. godine.

Godine 1933. sklapa novi brak sa Slavijom Vranković.

Od 1937. nastavlja svoj pedagoški rad u raznim splitskim školama kao učitelj vještina, obrtni učitelj, nastavnik crtanja i nastavnik prosvjetno-naučne struke.

Godine 1946. Ivan Mirković je jedan od sedamnaestorice umjetnika izabranih za redovne članove Udruženja likovnih umjetnika Dalmacije. To su bili prvi članovi Udruženja, osnovanog 25. studenoga 1945. godine u Splitu, čiji je sljedbenik Hrvatska udruga likovnih umjetnika u Splitu.

Ivan Mirković u svom ateljeu na Mejama. Fotografija iz obiteljskog albuma © Mirković/Zaić.

U vremenu od 1961. do 1963. godine Mirković se udružuje sa splitskim slikarima Nikolom Ignjatovićem, Ivanom Krstulovićem, Bartolom Petrićem i Milanom Tolićem, te kiparima Radoslavom Duhovićem i Andrijom Krstulovićem u grupu Novembar 1961. Zajedno izlažu do 1963.

Četiri godine kasnije, 1967., Mirković, zajedno s umjetnicima Ljubomirom Bašićem, Radoslavom Duhovićem, Antom Franičevićem, Andrijom Frankom, Antunom Gojakom, Lucijom Jelovac-Rizzi, Jokom Kneževićem, Božidarom Matasom, Krešimirom Mateljanom, Jakovom Pavićem, Alfredom Petričićem, Milom Skračićem, Antom Šitićem i Petrom Zrinskim, osniva grupu Mar. Zajedno izlažu do 1969. godine.

Ivan Mirković u svom ateljeu s modelom. Fotografija iz obiteljskog albuma © Mirković/Zaić.

Split je cijenio svoga sugrađanina i njegovu umjetničku i stvaralačku aktivnost. Za izuzetan doprinos tijekom sedam desetljeća stvaralaštva u splitskoj kulturnoj sredini, Skupština općine Split dodijelila mu je priznanje za životno djelo, Nagradu oslobođenja. Bilo je to 16. lipnja 1980. godine.

Priznanje Skupštine općine Split. Fotografija iz obiteljskog albuma © Mirković/Zaić.

U tom razdoblju nastaju njegovi posljednji radovi.

Ivan Mirković sa skupinom paških gimnazijalaca maturanata pred njegovom kućom na Mejama. Snimljeno sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Fotografija iz obiteljskog albuma © Katice Palčić Jakopović.

Ivan Mirković umro je 4. siječnja 1988. godine, u dubokoj starosti. Sahranjen je na splitskom groblju Lovrinac.

Nakon demokratskih promjena 1990. godine, Skupština općine Pag promijenila je nazive ulica u Pagu pa je jedna od ulica u povijesnoj jezgri grada, upravo ona u kojoj je rodna kuća našeg umjetnika, imenovana njegovim imenom.

U sljedećem nastavku: Kome je Mirković bio vjeran cijelog života?

Paška priča o Ivanu Mirkoviću

Na internetskom portalu Radio Paga svojedobno su objavljene dvije informacije. Ovdje ih objavljujem bez ikakve intervencije u tekstovima.

Prvu smo mogli pročitati 30. listopada 2019.

Kako je najavljeno u gradskoj upravi Grada Paga, restaurirat će se vrijedna zbirka slika autora Ivana Mirkovića koja je u vlasništvu Grada Paga. Na tri slike rađene u tehnici ulje na lezonitu, “Ribar krpa mrežu”, “Umorni ribar” i “Ribar pri ručku”, zamijeniti će se okviri. Nakon restauracije, slike će se predati na čuvanje Benediktinskom samostanu sv. Margarite u Pagu i bit će postavljene na Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti.

Ivan Mirković rođen je 17. listopada 1893. u Pagu. Pučku školu pohađao je u Pagu, a klasičnu gimnaziju u Zadru. Prvu slikarsku poduku dobio od Emanuela Vidovića, nakon čega je pohađao likovnu akademiju u Pragu u klasi Vlahe Bukovca i Otta Oskara Španiela. U Pragu se družio s Ivom Režekom. Osim Vidovića i Bukovca, učio je i od Meštrovića, a neko vrijeme boravio je i u inozemstvu. Učio je od najvećih imena hrvatske umjetnosti 20. stoljeća. Mirković je u slikarstvu poznat po sakralnim temama i toplim, intimističkim vedutama dalmatinskih krajolika, uhvaćenim situacijama svakodnevnoga života ljudi primorskog kraja (ribara, kartaša). Izradio je u obojenom gipsu brojne karakterne karikature, ali i psihološke skulptorske portrete mnogih poznatih umjetnika i javnih ličnosti (Emanuela Vidovića, Ivana Meštrovića, Grge Novaka, Branislava Deškovića). Ostvario je 12 samostalnih izložbi slika, plastika i karikatura u Splitu u razdoblju od 1917. do 1959. godine. Samostalno je izlagao u brojnim evropskim gradovima, a sudjelovao je i na nizu skupnih izložbi u tuzemstvu i inozemstvu. Imao je i dvije retrospektivne izložbe. Osim slikarstva bavio se i kiparstvom te je izradio je kip Jurja Dalmatinca koji se nalazi na Branimirovoj obali i poprsje Bartula Kašića koje je postavljeno na Trgu Petra Krešimira IV. u Pagu. Ivan Mirković umro je 4. siječnja 1988. u Splitu.

Ivan Mirković, Autoportret, ulje/lesonit

Druga je objavljena 26. studenoga 2020. godine.

Grad Pag je otkupio sliku “Ribari” Ivana Mirkovića, koja se smatra jednim od njegovih najznačajnijih i najvrijednijih radova. U paškoj gradskoj upravi nalazi se nekoliko Mirkovićevih slika koje je poklonio Pagu 1984. godine. Tada je Pagu poklonio i kip Jurja Dalmatinca koji je postavljen na Branimirovoj obali i poprsje Bartula Kašića koje je postavljeno na Trgu kralja Petra Krešimira IV., na paškoj pjaci, pored Zborne crkve Marijina Uznesenja. Uz to, Mirković je Pagu poklonio i veliku kolekciju kipova i poprsja, a među poklonjenim radovima posebno je vrijedan kip “Ribar” kojeg se planira postaviti na Staroj rivi. Nabavom slike “Ribari” zbirka radova Ivana Mirkovića u Pagu obogaćena je još jednim vrijednim djelom.
“Za sada će se slika nalaziti u gradskoj upravi, a želja nam je da ta slika, ali i drugi radovi Ivana Mirkovića jednom budu u muzeju,” rekao je gradonačelnik Grada Paga Ante Fabijanić.


Ivan Mirković rođen je 17. listopada 1893. u Pagu, u cijenjenoj plemićkoj obitelji. U Pagu je završio Pučku školu, a u Zadru je završio klasičnu gimnaziju. Prvu slikarsku poduku dobio je od Emanuela Vidovića, nakon čega je pohađao Likovnu akademiju u Pragu, u klasi Vlahe Bukovca i Otta Oskara Španiela. Osim od velikih umjetnika kao što su Vidović i Bukovac, učio je i od Meštrovića. Najčešći motivi na slikama Ivana Mirkovića su vedute dalmatinskih krajolika, svakodnevni život malih mjesta uz more, posebno ribara. U obojenom gipsu izradio je velik broj karakternih karikatura i poprsja mnogih poznatih umjetnika i javnih osoba, među ostalim Emanuela Vidovića, Ivana Meštrovića, Grge Novaka i Branislava Deškovića. U Splitu je, od 1917. do 1959. godine, imao dvanaest samostalnih izložbi slika, plastika i karikatura. Samostalno je izlagao u brojnim europskim gradovima, a sudjelovao je i na nizu skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Imao je i dvije retrospektivne izložbe. Izradio je memorijalne spomenike u Trogiru, Sinju, Podgori, Dugom Ratu, Visu, Pagu i Skopju. Ivan Mirković umro je 4. siječnja 1988. u Splitu.

Ivan Mirković, Ribari. Fotografija je preuzeta s web stranice Grada Paga.

Ove su informacije samo dijelovi paške priče o Ivanu Mirkoviću početci koje sežu u sedamdesete godine prošloga stoljeća. Djelomično su manjkave, sadrže i neke pogrešne podatke, a nedostaje im bitna komponenta iz konteksta o darovanim umjetninama koje je Ivan Mirković poklonio svom rodnom gradu Pagu. Zato ću u nekoliko narednih nastavaka čitateljima predočiti najzanimljivije dijelove te priče pohranjene u mom zavičajnom spomenaru.

Pijaca, i široka i duga i…

Na današnji dan prije 25 godina, 17. veljače 1996., u Pagu je prigodnom svečanošću obilježen završetak obnove Trga kralja Petra Krešimira IV.

U povijesnoj jezgri grada Paga, koji je utemeljen 18. svibnja 1443. godine, to je svakako najljepši prostor, s Kneževim dvorom, zbornom crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije i nezavršenom biskupskom palačom.

Obnova je počela godinu ranije temeljem odluke poglavarstva i općinskog vijeća Općine Pag. Za tu kapitalnu investiciju trebalo je, kroz tri godine, izdvojiti milijun tadašnjih njemačkih maraka.

Ovdje podsjećam samo na spomenuti događaj. Paška pijaca ima svoju povijest tijekom koje se mijenjao njezin izgled i neki funkcionalni detalji. Ali, to je duga priča, priča čak za posebnu knjigu.

Pozdravivši sve nazočne, među kojima je bilo gostiju iz drugih gradova Hrvatske i Italije, paški načelnik Borko Oguić je preuređenje trga označio do sada najznačajnijim i najopsežnijim zahvatom, u pravom smislu riječi od povijesnog i kulturološkog značaja za grad i Općinu Pag.

Autor projekta obnove je arhitekt i sveučilišni profesor Nenad Fabijanić.

Arhitekt Nenad Fabijanić

Poznato je da je Pag projektirani grad u 15. stoljeću i da je svojevrsni urbanistički unikum. U svom je okrilju ugostio i majstora Jurja Dalmatinca koji je savjetima ili nekim pretprojektima sudjelovao u njegovoj izgradnji. Prema riječima prof. Fabijanića to je bila osnovica za dizajn i rješavanje tog centralnog gradskog prostora. Autorski je pristup koncepciji preuređenja temeljen na čitanju slojeva i situacije na terenu.

Paški nadžupnik don Srećko Frka Petešić blagoslovio je trg i nazočne…

Trg zatvaraju tri kapitalna objekta, stolna crkva, Kneževa palača i nedovršena biskupska palača.

 Kvadratični tlocrt trga maksimalno je poštivan i u onim je gabaritima i idejnom konceptu koji je bio izvoran i koji traje već gotovo šest stoljeća. Sve ostalo su detalji koji se šire oko tog središnjeg prostora, kojima je poklonjena maksimalna pozornost.

… pa su Nenad Fabijanić i Borko Oguić zajedničkim presijecanjem vrpce simbolički označili završetak velikog posla.

Izvedbom projekta učinjeno je nekoliko zahvata.

S lijeve strane pročelja zborne crkve srušen je zid koji je zatvarao dvorište sakristije. Uklonjen je manji ozelenjeni prostor sučelice tom zidu pa je crkva svojim volumenom došla do punog izražaja.

Na drugoj strani trga također je uklonjeno zelenje u nekadašnjem parku gdje je bila i tržnica s betonskim stolovima.

Na trg su postavljene nove klupe od bijelih vapnenačkih monolita što kontrastiraju stepeničastom postolju katedrale, koje služi kao sjedalo (po paški: )  i śîcja važnu ulogu u životu grada. Sve su klupe orijentirane prema žarišnoj točki trga. Uz klupe su posađena stabla crnike.

Ponovo je vraćen standardni stup (paški: śtȁndarac). Nekada davno je stajao na sredini trga, a Fabijanić ga je postavio  u istočni areal trga. Na visokom kamenom postolju uklesane su sve godine iz gradske povijesti koje su važne za kolektivno pamćenje.

Mnoštvo svijeta, osim na trgu, ceremoniju je pratilo i s terasa na vrhu kuća.

U obnovu je, na poziv Nenada Fabijanića, bio uključen i kipar Kuzma Kovačić. On je, po Fabijanićevoj zamisli, izradio kameni bareljef koji predstavlja dio pješčane plaže s tragovima otisaka stopala, školjki i kapljica vode i koji je postavljen na raskrižju dviju glavnih gradskih ulica, čime je posebno naglašena ta žarišna točka trga.

Trg također ima noćni identitet nacrtan rasporedom svjetala. S jedne strane nalaze se svjetiljke koje prizivaju brodske lampione, pričvršćene na bijele stupove kolonade ili na kamene zidove okolnih zgrada. Stupovi kolonada učinjeni su po uzoru na ugaoni stup crkve. Na drugom kolniku svjetla otkrivaju značajke kipa, drveća i arhitekture, a kolnička svjetla stvaraju svjetlosni efekt na sekundarnom, žbukanom istočnom pročelju crkve.

Imalo se što vidjeti: Gradsku glazbu i mažoretkinje iz Gospića…

Na trgu su do obnove bile i dvije skulpture splitskog slikara i  kipara Ivana Mirkovića, koje je on, rođeni Pažanin, svojedobno poklonio gradu: kip Jurja Dalmatinca i bista Bartola Kašića. Prema koncepciji arhitekta Fabijanića Kašić je ostao na trgu na otprilike istome mjestu, no na nešto drugačijem postamentu, a kip Jurja Dalmatinca premješten je na drugu poziciju u gradu, na Obali kneza Branimira.

Trg je popločen kamenom dolit.

U novom dizajnu glavnog paškog trga, arhitekt Nenad Fabijanić je višeslojnom novom intervencijom doveo u sintezu renesansnu tradiciju i okolni krajolik.

… članove KUD-a Ivan Goran Kovačić iz Velike koji su plesali slavonsko kolo…

U svemu je sretna okolnost autorov osjećaj pripadnosti gradu u kojemu se rodio njegov otac, a iznad svega onaj osjećaj stručnjaka koji u viziji zadatka zna identificirati granicu odnosa što ga određuje predložak visoke vrijednosti s jedne, i vlastite autorske intervencije s druge strane. Grad Pag, kojega ni jedno ozbiljno stručno promišljanje razvoja gradova u povijesti ne može zaobići, dobio je još jedan argument više što će ga učvrstiti u onoj niski hrvatskih gradova koji po svojim obilježjima spadaju u kontekst svjetske urbane baštine.

… i domaćine, članove KUD-a Družina koji su tancali po paški.

One davne subote u veljači 1996. godine, na obnovljenom trgu, na paškoj pijaci,  među gostima, ljudima od struke, čule su se samo pohvalne riječi. Pažani nisu skrivali ponos, a zacijelo najzadovoljniji bio je arhitekt Nenad Fabijanić.

Istom prigodom članovi KUD-a Družina su izveli i Pašku robinju, staru pučku dramu.

Duša mi je namirena – rekao mi tada je u kraćem razgovoru za zadarski Narodni list. Svaka je kamena ploča na svome mjestu. Nadam se za duga vremena. Ne znam što bi valjalo reći nakon radosti i zadovoljstva koje sam doživio ne samo ja već i svi oni koji su doprinijeli svojim rukama i umom da u vrlo kratkom roku završimo posao. Nisam do sada dobio toliko jednostavnih i vrlo iskrenih pohvala. Gotovo da i ja, sada i ovdje, preuzimam onu frazu s kojom se mnogi pokrivaju – “nisu važni kritičari – ’znalci’, već reakcija puka.” Ili točnije, siguran u svoju arhitekturu s vjerom da imam odgovore na izazove profesije doživio sam i priznanje ljudi koji ovdje žive, svakodnevnih korisnika. Kroz to svaka nova arhitektura dobiva puni smisao i razlog. To je uvjet da će potrajati u vremenu.

Arhitekt Nenad Fabijanić u društvu s gostima, pun dojmova i namirene duše.

Od sada svojatam pašku Pijacu kao dio mog duhovnog habitusa, moje memorije i kulture. Ovog trena, kamen po kojem hodamo za mene je centralno mjesto – važno i univerzalno, dio moje povijesti, paške povijesti, hrvatske povijesti. Možda pretjerujem, zbog oduševljenja i uzbuđenja.

Ova je ceremonija otvaranja bila uzbudljiva, ali će trebati unijeti neku vrstu svečanosti i u svakodnevnome korištenju centralnog gradskog prostora. Kultura zajedništva najbolje se manifestira u urbanim slojevitostima. Ako igdje vrijedi spominjati gradski dnevni boravak, onda su to ambijenti Mediterana. Pag u tome ima posebno i specifično mjesto. Moje i meni drago.

Otkolalo se i prvo paško kolo na novoj pijaci.

Fabijanićevo preuređenje glavnog paškog trga nije ostalo bez odjeka, kako u domaćim tako i u inozemnim gabaritima.

Godinu dana poslije, 1997., Nenad Fabijanić dobio je Veliku nagradu 32. Zagrebačkog salona za tri svoja autorska zahvata. Osim za paški Trg kralja Petra Krešimira IV još i za uređenje paške crkve sv. Jurja te za Galeriju Zebra u Ljubljani. Iste godine Grad Pag mu je dodijelio Plaketu Grada za uređenje spomenutog trga i crkve.

Sljedeće poveznice odvest će vas na internetski portal na kojemu možete vidjeti fotografije Damira Fabijanića koje pokazuju detalje: uređenja trga (i kasnijeg uređenja Obale kneza Branimira u Pagu) te crkve sv. Jurja.

Danas, nakon svega što se u međuvremenu na trgu dogodilo i s obzirom na aktualnosti koje imamo priliku vidjeti kad god se prođe preko paške pijace (kao primjer izdvojit ću samo kuću okruženu skelama), svakog istinskog poštovatelja urbanih vrednota grada kakav je Pag ispunjaju također uzbuđujući osjećaji, samo posve drugačiji od onih koje je iskazao arhitekt Fabijanić one davne subote na ceremoniji otvaranja.

O pojedinostima nekom drugom zgodom, nakon što bude prilike načiniti đir po pijaci s arhitektom Nenadom Fabijanićem.

Tatjana Arambašin (1922. – 2009.)

Dana 28. travnja ove godine navršava se deseta godišnjica smrti hrvatske književnice Tatjane Arambašin.

Rođena je u Pagu 12. siječnja 1922., u kući svoga djeda po majci Stjepana Coschine, koji je također rođen u Pagu.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je Tatjana-Arambašin-copy-2.jpg
Tatjana Arambašin. Fotografija preuzeta iz časopisa Jurina i Franina, svezak 52/Zima 1992. Snimio: Eduard Strenja.

Rodila se u kući koja danas pripada obitelji Zec a koja je smještena na uglu Branimirove obale i Vele ulice.

Premda je u Pagu proboravila tek dio djetinjstva, grad i otok  Pag ostali su joj u posebnom sjećanju.

O tome je pisala u  tekstu „Album s paške korablje“, koji je, zajedno sa još dva teksta, Paška čipka i Kolacići od koludrica (o koludraškim baškotinima, op. I.P.), objavila u poznatom istarskom časopisu Jurina i Franina, u svesku 52./zima 1992.

Godinu dana nakon toga imao sam je priliku upoznati u Pagu, na trodnevnom skupu koji je bio upriličen u prigodi obilježavanja 55o. obljetnice utemeljenja grada Paga, i izravno se uvjeriti s kolikim je osjećajima doživljavala svoj rodni grad.

O tome i sama svjedoči na početku svog Albuma s paške korablje:

Premda sam cijelo djetinjstvo i mladost provela u malim primorskim mjestima između Kaštel-Novog (gdje su Arambašinovi starosjedioci), Splita i Paga, čini mi se da nisam živjela u ovom potonjem da bih bila prikraćena za mnogoštošta, što mi se oduvijek činilo samo po sebi razumljivo, a što je ipak sasvim posebno, svojevrsno i svojstveno isključivo baš tom mom rodnom gradu i otoku. Iako je način života tog vremena i u drugim spomenutim mjestima (a koja sva imaju i ponekih sličnosti) bio gotovo isti, a ona po ljepoti krajolika ne zaostaju za Pagom, iako sam i tamo živjela u lijepim kućama, u mirnom i dobrom obiteljskom okruženju i s uobičajnim standardom građanskih i posjedničkih obitelji, opet moram reći, Pag je jednostavno bio nešto drugo…

Kuća obitelji Zec u kojoj se rodila Tatjana Arambašin.

Od 1954. godine stalno je živjela u Puli. Ondje se afirmirala kao profesionalna spisateljica i ostavila za sobom zamjetan trag u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Među prvim Istranima Tatjana Arambašin postala je članica Društva hrvatskih književnika, još 1966., a nalazimo je i među osnivačima te zaslužnim članovima njegova Istarskog ogranka. Bila je i članica Hrvatskoga PEN-a, od 1986., Matice hrvatske te raznih uredništava. Osobito je važna njezina aktivnost u uredništvu pulskoga časopisa Istarski mozaik tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća.

O književnici je 2008. godine objavljena knjiga Književni portret: Tatjana Arambašin u nakladi Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, po ideji i koncepciji književnika Borisa Domagoja Biletića, a sadrži nekoliko ogleda poznavatelja njezina književničkog opusa, dragocjenu dokumentarnu građu te posljednji intervju s autoricom.

Od 1964. do 2003. ta plodna spisateljica objavila je osam romana – Zvjezdani brojevi sitnicaLutaociBalada o morskom konjicuLjepotica s otokaSvakodneviceŽivot uhvaćen jednom rukomTraženja i Sama; osam knjiga pripovijesti – Priče iz ljeta 1965Pripovijesti o ŠimunuLa PiramideNovoljetne pripovijestiS prijateljem do zidaMoji londonski susretiPriče putuju vlakom i Gnjavatori; te iznimno vrijednu knjigu ogleda Koliki su te voljeli, moja Pulo!, kojom je na istraživački i književno posebno uvjerljiv način podigla trajan spomenik voljenomu gradu.

Naslovnica knjige

U nekima od njezinih romana, primjerice Balada o morskom konjicu, Ljepotica s otoka, mogu se prepoznati slike njezina rodnoga grada.

Tijekom književne karijere objavila je na stotine proza i ogleda u mnogim časopisima i novinama. Sustavno je pratila likovni život Pule i Istre, surađivala u riječkome dnevniku na talijanskom jeziku La Voce i objavljivala kolumne u pulskome dnevniku Glas Istre. Prevodila je s njemačkoga, talijanskoga i slovenskog. Pojedine njezine priče prevedene su na njemački, talijanski, engleski, mađarski i esperanto.

Priredila je za tisak svezak izabranih djela zaboravljena pulskog pisca Ante Tentora. Dobitnicom je mnogih književnih nagrada, među kojima je i Ksaver Šandor Gjalski, (kao jedini istarski autor), zatim Drago GervaisDr. Mijo Mirković, nagrade Revije iz Osijeka i drugih priznanja, koja nikada nije posebno isticala.

Zastupljena je u književnim antologijama, enciklopedijama, panoramama, leksikonima. Izvođena je i na kazališnoj pozornici. Punu je, zasluženu i dostojnu potvrdu književnoga rada dobila tek tijekom posljednjih dvadesetak godina njezina života, iako joj hrvatska književna kritika i dalje ostaje dužnom.

Oni koji su je bolje poznavali svjedoče da je bila samozatajna, nenametljiva i diskretna osoba, a svaki razgovor s njom sugovorniku je donosio novo i lijepo iskustvo, dragocjeno obogaćenje.

Osobno ću je pamtiti po njezinom zapisu PAŠKA ROBINJA S MOG OTOKA koji je objavila u Glasu Istre, 26. veljače 1997. godine u prigodi objavljivanja moje knjižice PAŠKA ROBINJA HRVATSKA PUČKA DRAMA.