Prenosim najavu ove manifestacije s mrežne stranice Grada Paga.
Nakon dvije godine pauze zbog korone, od 23. do 26. lipnja 2022. godine u gradu Pagu održat će se 11. Međunarodni festival čipke u organizaciji Turističke zajednice Grada Paga, Grada Paga i Društva paških čipkarica ‘Frane Budak’. Ovogodišnji festival održava se pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija RH i Ministarstva turizma i sporta RH.
Razne čipke europskih čipkarica.
Skulptura paške čipkarice postavljena pred Gradskom knjižnicom. Autor Tomislav Kršnjavi.
Festival započinje u četvrtak, 23. lipnja u večernjim satima kada će se na Trgu Petra Krešimira IV u Pagu s početkom u 19.30 sati održati svečano otvorenje Festivala uz nastup Gradske glazbe Pag, razgled svih postavljenih izložbi i koncert grupe Infishando.
U petak, 24. lipnja na rasporedu su radionice lepoglavske i paške čipke koje će se održati u Kneževom dvoru s početkom u 10 i 18 sati dok će u večernjem dijelu programa nastupiti klapa Kaše iz Dubrovnika. Zatvaranje festivala je u subotu, 25. lipnja u 20 sati koji će završiti podjelom zahvalnica sudionicima na glavnom gradskom trgu u Pagu te nastupom KUD-a Hrvatska čitaonica Selci Đakovački i nastupom mlađe grupe KUD-a Družina s početkom u 21 sat.
Na ovogodišnjem 11. Međunarodnom festivalu sudjeluju čipkarice iz šest zemalja; Bugarske, Mađarske, Poljske, Slovačke, Slovenije i Hrvatske čiji će se izložbeni eksponati moći pogledati u prizemlju Kneževog dvora za vrijeme trajanja festivala, u jutarnjim satima od 9.30 do 13.00 i večernjim satima 17.00 do 22:00 sata. Svi posjetitelji u istom vremenu moći će u gradu Pagu razgledati i Izložbu Paške čipke Društva paških čipkarica ‘Frane Budak’ u Galeriji paške čipke na Trgu Petra Krešimira IV, Izložbu Paške čipke u Benediktinskom samostanu, Izložbu crkvenog ruha u Zbornoj crkvi Marijinog Uznesenja, Izložbu fotografija Radivoja Pastorčića u Crkvi sv. Jurja i stalni postav Etno kuće KUD-a Družina u ulici sv. Marije te se upoznati sa bogatom kulturnom, vjerskom i tradicijskom baštinom Grada Paga.
S nekoliko arhivskih fotografija podsjetit ću na ozračje festivala održanog 2018. godine.
Na prethodnim su fotografijama čipkarice iz europskih zemalja u prizemlju Kneževa dvora na Trgu kralja Petra Krešimira IV.
Detalj z Galerije paške čipke Udruge paških čipkarica Frane Budak na istoimenom trgu.
Izložba tradicionalne dote (miraza).Paška kuća s karakterističnim kućnim i obiteljskim etno detaljima iz nekadašnjeg, ali i današnjeg života.Prikaz dijela izložaka na Stalnoj izložbi paške čipke u Samostanu časnih sestara benediktinki (gore i dolje).
U Gradskoj knjižnici Pag posljednjih dana preuređen je prostor pa je ta ustanova dobila novi, svježiji izgled.
Ravnateljica Ljiljana Festini, koja je na toj dužnosti od listopada prošle godine, odlučila se najprije preurediti zavičajni kutak. Nekadašnji prijamni pult je uklonjen čime se dobilo više mjesta za zavičajnu zbirku i za, u buduće, organizaciju raznovrsnih događanja u koje će se moći uključiti publika.
Novi izgled zavičajnog kutka.
Novi prijamni pult sveden je na najnužniju mjeru.
Na zidovima zavičajnog kutka postavljeni su informativni plakati s također zavičajnim temama koje će se, s vremenom, mijenjati.
U dnu knjižnice, nekadašnji skladišni prostor preuređen je u uredski.
Preuređenju su pomogli Solana Nin, Solana Pag, Paška sirana, Gradska tvrtka PAG 2, Turistička zajednica Grada Paga, a i više korisnika Gradske knjižnice.
Prvi susret s publikom predviđen je za 25. travnja ove godine kada će se upriličiti tradicionalna Noć knjige pod nazivom „Uvis, u prostor slobode“.
Na zidovima zavičajnog kutka postavljeni su plakati s fotografijama domaćih fotografa Elvisa Šmita, Iva Šuprahe, Alda Meštrovića i Josipa Portade.
Događaj će se vremenski nadovezati na popodnevni turnus Knjižnice, a kraj radnog vremena će se pomaknuti na 22:00 h. Do tog vremena korisnici će moći posuđivati knjige te prisustvovati spomenutom događaju. Bit će riječi o slobodi, kao najvećoj čovjekovoj vrijednosti te o mjestu koje sloboda zauzima kroz povijest književnosti.
Osim toga, pjesnik Vlatko Majić čitanjem pjesama obilježit će 100. godišnjicu rođenja Vesne Parun, hrvatske pjesnikinje i prevoditeljice.
Uz Vlatka Majića sudjelovat će još i Branka Crljenko, knjižničarska tehničarka te ravnateljica Ljiljana Festini.
Posebnim plakatom Gradska knjižnica obilježava stotu obljetnicu rođenja književnika Ante Zemljara.
GK Pag započela je radom prije četrdesetak godina na poticaj Prosvjetnog sabora SR Hrvatske i uz financijsku potporu tadašnje Republičke samoupravne interesne zajednice u oblasti kulture. Za javnost je otvorena polovicom siječnja 1981. godine. Bila je smještena na Uhlincu, u skučenom prostoru na pedesetak kvadrata. Početni knjižni fond činilo je 2160 svezaka knjiga.
Knjižnica je u početku djelovala u sklopu SIZ-a kulture Općine Pag, zatim u sklopu Centra za kulturu i informacije Pag, a 2004. godine konačno počinje djelovati kao samostalna ustanova. Godine 1999. s Uhlinca je preseljena u današnji, veći prostor, u Ulici od Špitala 1. Prostire se na stotinu četvornih metara, no i to je već postalo tijesno. U međuvremenu knjižni fond je narastao na cca 30000 svezaka, a povećao se i broj članova Knjižnice, od početnih 250 na sadašnjih 586 članova od čega su više od polovice djeca.
Zavičajna zbirka najbogatiji je dio fonda GK Pag. Obuhvaća svu građu koja se odnosi na grad i otok Pag kao i građu autorâ koji su rodom ili potječu s Paga. U zavičajnoj zbirci, pored bogatog izvora tema za projekte i programe, čuva se autohtonost i tradicija područja u kojem knjižnica djeluje.
Primjerci najnovijih publikacija iz zavičajne zbirke.
Na dužnosti ravnatelja/ice do sada su bili Seka Antonina, prof. i Vlatko Majić, prof. i književnik, te jedno kratko vrijeme Marin Gavranović, prof. kao v.d. ravnatelja.
Sadašnja ravnateljica Ljiljana Festini dugogodišnja je knjižničarka Gradske knjižnice. Magistra je informacijskih znanosti i autorica je niza eko i edukativnih slikovnica za djecu.
U listopadu 2020. godine GK Pag otvorila je svoju Knjižničnu stanicu u Povljani s početnim fondom od oko 2500 knjiga. Uređenje prostora i nabavu opreme financirala je Općina Povljana.
Ivan Mirković jedan je od onih naših Pažana koji je praktički čitav svoj životni vijek proživio i vrlo uspješnu umjetničku karijeru slikara i kipara realizirao daleko od Paga, u Splitu.
Pa ipak, svoj rodni Pag nije nikada zaboravio.
Pag, Branimirova obala. Spomenik Jurju Dalmaticu autora Ivana Mirkovića.
Kad god je bila prilika, posebno u razgovorima s novinarima, isticao je svoje paško podrijetlo. Jamačno je bio svjestan svojih dubokih obiteljskih korijena iz kojih su, tijekom četiri stotine godina rađanja i umiranja u Pagu, iznikle tolike grane obiteljskog stabla bogate mnoštvom izdanaka, potomstvom koje je oblikovalo raskošnu krošnju urešenu mnogobrojnim značajnim pojedincima i ovjenčanu plemićkim titulama.
Ta intimna veza s rodnim gradom, začeta u dječačkim godinama kada se slike djetinjstva u memoriju još nedozrele osobe mogu itekako snažno utisnuti, mora da je bila učvršćivana armaturom obiteljskog narativa iz kojeg se oblikovala zaokružena slika o znamenitoj paškoj plemićkoj obitelji dio koje je i sȃm bio.
Štoviše, Ivan Mirković bio je jedno od najistaknutijih imena te obitelji.
Početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća Mirković je zakoračio u deveto desetljeće svoga života. Odlučuje se rodnom gradu darovati nešto od svojih radova. Među ostalim, radi bistu Barola Kašića, svog sugrađanina po rođenju, slavnog hrvatskog jezikoslovca koji se također kao mladić otputio iz Paga u bijeli svijet i nikada se više nije vratio. Na simboličan način vratio ga je upravo Ivan Mirković.
Bartol Kašić kakvog je zamislio Ivan Mirković. Bista je postavljena na središnjem gradskom Trgu Kralja Petra Krešimira IV.
Iz pisama koja su međusobno razmjenjivali Ivan Mirković i književnik Ante Zemljar, također rođeni Pažanin (1922-2004.), kao i iz nekih drugih dokumenata te novinskih isječaka koji su mi na raspolaganju, mogu se iščitati osnovni elementi priče koja se godinama tkala na relaciji Ivan Mirković – grad Pag.
Ovdje ću ih iznijeti na najkraći mogući, ali, nadam se, dovoljno ilustrativan način.
U pismu upućenom Zemljaru s nadnevkom 27. siječnja 1974., Mirković šalje fotografiju skulpture Bartola Kašića da vidi kako ga je zamislio. Piše mu da su mnogi poznavaoci umjetnosti vidjeli taj rad i o njemu se najpovoljnije izrazili. Mirković nadalje piše: Nemam riječi kako da Vam zahvalim na ideji da se u našoj bivšoj kući otvori galerija umjetnina i da se toj galeriji dade moje ime. To bi za mene bila osobita čast.
Mirković također obavještava Zemljara da je pisao i gospodinu načelniku (Ivanu Palčiću, tadašnjem predsjedniku Skupštine Općine Pag, op. I. P.) i njemu poslao jednu fotografiju i zatražio da pošalje jedan kamion da može već sada poslati nekoliko svojih radova za buduću galeriju.
Bistu Bartola Kašića otkrio je predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman, 20. travnja 1991. godine, na velikom narodnom skupu i svečanosti upriličenoj u Pagu u prigodi obilježavanja 340. obljetnice smrti Bartola Kašića. Fotografija je preuzeta iz Slobodne Dalmacije od 21. travnja 1991. godine.
Predsjednik Palčić telegramom od 5. veljače 1974. godine najavljuje Mirkoviću svoj dolazak u Split već sutradan, 6. veljače, ističući prethodno: Vaše nas je pismo obradovalo, posebno mene, najsrdačnije zahvaljujemo.
Petnaestak dana kasnije, prof. Miran Ivanišević objavljuje u Vjesniku vijest o poklonima Ivana Mirkovića Pagu i naglašava da je zahvaljujući razumijevanju Općinske skupštine Pag, a ponajviše naporima predsjednika općine Ive Palčića, odlučeno da se Mirkovićeva rodna kuća (zgrada u Primorskoj ulici u Pagu) preuredi u galeriju koja bi nosila ime Ivan Mirkovića.
Ivanišević na kraju ističe da je Mirković obećao pokloniti veći broj svojih djela za tu galeriju. Umjetnik će se obratiti i mnogim umjetnicima kolegama u zemlji i inozemstvu da budućoj galeriji poklone po koje djelo.
Koncem ožujka iste godine Slavko Pernar, tadašnji honorarni dopisnik riječkog Novog lista, objavio je sljedeću vijest.
Isječak iz Novog lista.
Dakle, tako je sve počelo.
Prvog travnja te iste godine Zemljar upućuje novo pismo Ivanu Mirkoviću. U njemu ga izvještava o pripremama za obilježavanje 500. obljetnice smrti Jurja Dalmatinca koja će se upriličiti tijekom 1975. godine. Budući da je Dalmatinac ostavio svoj značajan trag u izgradnji novoga (današnjega) grada Paga, utemeljenog 18. svibnja 1443. godine, Zemljar piše Mirkoviću da se Pag izborio da se dio simpozija o Dalmatincu, koji će započeti i održavati se u Šibeniku, završi upravo u Pagu. Organizatorima simpozija nagovijestio je da će se, možda, u te dane u Pagu moći otkriti bista ili statua Jurja, ukoliko bi Pažanin Ive Mirković bio raspoložen i zadovoljan svojima djelom i ako stigne (napraviti, op. I.P.) ono što želi.
U pismu Zemljar piše i o tome što je, u međuvremenu, on osobno učinio na identifikaciji Jurjeva lika.
Na kraju pisma poručuje Mirkoviću da se ne ustručava izvijestiti o troškovima izrade i da će se naći sredstva da barem ti troškovi ne ostanu na teret umjetnika.
U odgovoru na to pismo, Mirković piše Zemljaru (4. travnja 1974.) da ga veseli što će se proslava iz Šibenika prenijeti i na otok Pag i ističe da mora nešto uraditi za tu proslavu. Jedna mu je zamisao bila da Jurja Dalmatinca prikaže kako sjedi i drži u ruci mali model crkve koja je na trgu, a druga kako kleše jednu skulpturu. Ako ne bi bilo moguće u roku uraditi skulpturu, onda će, ističe Mirković, svakako uraditi bistu veliku poput one Bartola Kašića.
Godinu dana kasnije, u pismu s datumom 8. travnja 1975., Zemljar izvještava Mirkovića o poslovima oko organizacije rekonstrukcije i konzervacije starina (u Pagu, op. I.P.) i o tome da je preuzeo organizaciju pisanja historije Paga na 600 stranica, a predsjednik redakcije projekta je dr. Grga Novak. (Taj projekt nije nikada realiziran, op. I.P.)
Zemljar nadalje moli da se konkretnije krene u stvaranju galerije, da se u dogovoru s Mirkovićem načini popis umjetnika, njegovih prijatelja i učenika, koje bi se zamolilo da svojim umjetničkim radovima doprinesu ukupnom fundusu galerije.
I ono najvažnije: kako je s Dalmatincem?, pita Zemljar, ističući da se o Mirkovićevom spomeniku već obavijestilo i narod i organizaciju proslave i Sekretarijat za kulturu u Zagrebu pa i druge zainteresirane za proslavu.
Spomenik Jurju Dalmatincu bio je na središnjem gradskom trgu sve do 1996. godine kada je, nakon preuređenja trga po projektu arhitekta Nenada Fabijanića, premješten na drugo mjesto.
U izradi spomenika Jurju Dalmatincu Mirković se u konačnici opredijelio za onu drugu varijantu, statuu visoku oko 2,5 m. Usprkos svim tehničkim i zdravstvenim problemima koji su se pojavljivali tijekom izrade statue (naš je umjetnik tada imao 82 godine!), Mirković piše Zemljaru (28. lipnja 1975.) da je dovršio spomenik i moli ga da ode u Akademijinu ljevaonicu (u Zagrebu, op. I.P.) da mu pošalju jednog dobrog ljevača i jednog pomagača kako bi se spomenik u Splitu mogao konačno realizirati.
Što je obećao Pažanima, to je Ivan Mirković i ispunio.
Ivan Mirković rodio se 17. listopada 1893. godine u Pagu, kao jedino dijete Josipa i Lucije rođene Pečarević. U rodnom gradu je pohađao osnovnu školu. Kad je imao dvanaest godina roditelji mu se sele u Split pa ondje nastavlja daljnje školovanje. Od 1909. do 1911. pohađa III i IV razred C.K. velike realke, a od 1911. do 1916. pohađa naizmjence Javnu dvoranu risanja i Strukovnu školu za kiparstvo na C.K. graditeljskoj, zanatlijskoj i umjetničkoj školi u Splitu. Među nastavnicima su bili slikar Emanuel Vidović i kipar Svetoslav Mihael Peruzzi.
Prvu svoju izložbu postavio je u dućanu Singer u Splitu, u kolovozu 1913. godine, što je bilo zabilježeno u novinama Il Dalmata.
Posvećen umjetnosti, Mirković se 1919. godine upućuje u Prag gdje do 1923. g. studira kiparstvo na likovnoj akademiji u klasi profesora Otakara Španiela. Ondje povremeno slika u ateljeu slikara Vlaha Bukovca.
Nakon povratka iz Praga Mirković se ženi s Danicom Stolica. U tom braku rođena je njihova kćerka Asja (kasnije udana Račić).
Mirkovićeva pedagoška aktivnost počinje 1923. godine. Radio je u mnogim splitskim školama kao učitelj vještina, pomoćni nastavnik dnevničar, a poučavao je crtanje i kaligrafiju.
Nakon smrti prve supruge Danice, u srpnju 1927., Mirković odlazi u Pariz gdje boravi od prosinca 1928. do konca veljače 1929. godine.
Godine 1933. sklapa novi brak sa Slavijom Vranković.
Od 1937. nastavlja svoj pedagoški rad u raznim splitskim školama kao učitelj vještina, obrtni učitelj, nastavnik crtanja i nastavnik prosvjetno-naučne struke.
Godine 1946. Ivan Mirković je jedan od sedamnaestorice umjetnika izabranih za redovne članove Udruženja likovnih umjetnika Dalmacije. To su bili prvi članovi Udruženja, osnovanog 25. studenoga 1945. godine u Splitu, čiji je sljedbenik Hrvatska udruga likovnih umjetnika u Splitu.
U vremenu od 1961. do 1963. godine Mirković se udružuje sa splitskim slikarima Nikolom Ignjatovićem, Ivanom Krstulovićem, Bartolom Petrićem i Milanom Tolićem, te kiparima Radoslavom Duhovićem i Andrijom Krstulovićem u grupu Novembar 1961. Zajedno izlažu do 1963.
Četiri godine kasnije, 1967., Mirković, zajedno s umjetnicima Ljubomirom Bašićem, Radoslavom Duhovićem, Antom Franičevićem, Andrijom Frankom, Antunom Gojakom, Lucijom Jelovac-Rizzi, Jokom Kneževićem, Božidarom Matasom, Krešimirom Mateljanom, Jakovom Pavićem, Alfredom Petričićem, Milom Skračićem, Antom Šitićem i Petrom Zrinskim, osniva grupu Mar. Zajedno izlažu do 1969. godine.
Split je cijenio svoga sugrađanina i njegovu umjetničku i stvaralačku aktivnost. Za izuzetan doprinos tijekom sedam desetljeća stvaralaštva u splitskoj kulturnoj sredini, Skupština općine Split dodijelila mu je priznanje za životno djelo, Nagradu oslobođenja. Bilo je to 16. lipnja 1980. godine.
Ivan Mirković umro je 4. siječnja 1988. godine, u dubokoj starosti. Sahranjen je na splitskom groblju Lovrinac.
Nakon demokratskih promjena 1990. godine, Skupština općine Pag promijenila je nazive ulica u Pagu pa je jedna od ulica u povijesnoj jezgri grada, upravo ona u kojoj je rodna kuća našeg umjetnika, imenovana njegovim imenom.
U sljedećem nastavku: Kome je Mirković bio vjeran cijelog života?
Na internetskom portalu Radio Paga svojedobno su objavljene dvije informacije. Ovdje ih objavljujem bez ikakve intervencije u tekstovima.
Prvu smo mogli pročitati 30. listopada 2019.
Kako je najavljeno u gradskoj upravi Grada Paga, restaurirat će se vrijedna zbirka slika autora Ivana Mirkovića koja je u vlasništvu Grada Paga. Na tri slike rađene u tehnici ulje na lezonitu, “Ribar krpa mrežu”, “Umorni ribar” i “Ribar pri ručku”, zamijeniti će se okviri. Nakon restauracije, slike će se predati na čuvanje Benediktinskom samostanu sv. Margarite u Pagu i bit će postavljene na Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti.
Ivan Mirković rođen je 17. listopada 1893. u Pagu. Pučku školu pohađao je u Pagu, a klasičnu gimnaziju u Zadru. Prvu slikarsku poduku dobio od Emanuela Vidovića, nakon čega je pohađao likovnu akademiju u Pragu u klasi Vlahe Bukovca i Otta Oskara Španiela. U Pragu se družio s Ivom Režekom. Osim Vidovića i Bukovca, učio je i od Meštrovića, a neko vrijeme boravio je i u inozemstvu. Učio je od najvećih imena hrvatske umjetnosti 20. stoljeća. Mirković je u slikarstvu poznat po sakralnim temama i toplim, intimističkim vedutama dalmatinskih krajolika, uhvaćenim situacijama svakodnevnoga života ljudi primorskog kraja (ribara, kartaša). Izradio je u obojenom gipsu brojne karakterne karikature, ali i psihološke skulptorske portrete mnogih poznatih umjetnika i javnih ličnosti (Emanuela Vidovića, Ivana Meštrovića, Grge Novaka, Branislava Deškovića). Ostvario je 12 samostalnih izložbi slika, plastika i karikatura u Splitu u razdoblju od 1917. do 1959. godine. Samostalno je izlagao u brojnim evropskim gradovima, a sudjelovao je i na nizu skupnih izložbi u tuzemstvu i inozemstvu. Imao je i dvije retrospektivne izložbe. Osim slikarstva bavio se i kiparstvom te je izradio je kip Jurja Dalmatinca koji se nalazi na Branimirovoj obali i poprsje Bartula Kašića koje je postavljeno na Trgu Petra Krešimira IV. u Pagu. Ivan Mirković umro je 4. siječnja 1988. u Splitu.
Ivan Mirković, Autoportret, ulje/lesonit
Druga je objavljena 26. studenoga 2020. godine.
Grad Pag je otkupio sliku “Ribari” Ivana Mirkovića, koja se smatra jednim od njegovih najznačajnijih i najvrijednijih radova. U paškoj gradskoj upravi nalazi se nekoliko Mirkovićevih slika koje je poklonio Pagu 1984. godine. Tada je Pagu poklonio i kip Jurja Dalmatinca koji je postavljen na Branimirovoj obali i poprsje Bartula Kašića koje je postavljeno na Trgu kralja Petra Krešimira IV., na paškoj pjaci, pored Zborne crkve Marijina Uznesenja. Uz to, Mirković je Pagu poklonio i veliku kolekciju kipova i poprsja, a među poklonjenim radovima posebno je vrijedan kip “Ribar” kojeg se planira postaviti na Staroj rivi. Nabavom slike “Ribari” zbirka radova Ivana Mirkovića u Pagu obogaćena je još jednim vrijednim djelom. “Za sada će se slika nalaziti u gradskoj upravi, a želja nam je da ta slika, ali i drugi radovi Ivana Mirkovića jednom budu u muzeju,” rekao je gradonačelnik Grada Paga Ante Fabijanić.
Ivan Mirković rođen je 17. listopada 1893. u Pagu, u cijenjenoj plemićkoj obitelji. U Pagu je završio Pučku školu, a u Zadru je završio klasičnu gimnaziju. Prvu slikarsku poduku dobio je od Emanuela Vidovića, nakon čega je pohađao Likovnu akademiju u Pragu, u klasi Vlahe Bukovca i Otta Oskara Španiela. Osim od velikih umjetnika kao što su Vidović i Bukovac, učio je i od Meštrovića. Najčešći motivi na slikama Ivana Mirkovića su vedute dalmatinskih krajolika, svakodnevni život malih mjesta uz more, posebno ribara. U obojenom gipsu izradio je velik broj karakternih karikatura i poprsja mnogih poznatih umjetnika i javnih osoba, među ostalim Emanuela Vidovića, Ivana Meštrovića, Grge Novaka i Branislava Deškovića. U Splitu je, od 1917. do 1959. godine, imao dvanaest samostalnih izložbi slika, plastika i karikatura. Samostalno je izlagao u brojnim europskim gradovima, a sudjelovao je i na nizu skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Imao je i dvije retrospektivne izložbe. Izradio je memorijalne spomenike u Trogiru, Sinju, Podgori, Dugom Ratu, Visu, Pagu i Skopju. Ivan Mirković umro je 4. siječnja 1988. u Splitu.
Ivan Mirković, Ribari. Fotografija je preuzeta s web stranice Grada Paga.
Ove su informacije samo dijelovi paške priče o Ivanu Mirkoviću početci koje sežu u sedamdesete godine prošloga stoljeća. Djelomično su manjkave, sadrže i neke pogrešne podatke, a nedostaje im bitna komponenta iz konteksta o darovanim umjetninama koje je Ivan Mirković poklonio svom rodnom gradu Pagu. Zato ću u nekoliko narednih nastavaka čitateljima predočiti najzanimljivije dijelove te priče pohranjene u mom zavičajnom spomenaru.
