U kolanjskoj kakofoniji koja se povremeno može čuti,  iz prikrajka slušana uhom neutralnog slušatelja, i u kojoj zna biti i gornjih laga i donjih niskih obostranih udaraca u nevelikom orkestru  disharmoničnih gudača s insignijama onih koji drže vlast u Općini, koji po glazbalima nerijetko gude gudalima svakovrsnih struna, u uhu mi je nedavno zazvonila informacija o obnovi Etnografske zbirke.

Budući sam imao priliku svjedočiti otvorenju te vrijedne mjesne institucije 1980. godine, pošao sam tragom spomenute informacije. Dodatni poticaj bio je i nedavni istup praktički razvlaštenog načelnika Marina Pernjaka. Nakon što općinski vijećnici nisu prihvatili njegov prijedlog proračuna Općine Kolan za 2021. godinu, a potom ni Odluku o privremenom financiranju, ispunili su se uvjeti za raspuštanje Općinskog vijeća i Vlada je imenovala povjerenicu.  Referirajući se na tu činjenicu, Pernjak  je u svojoj žalopojki, pored ostaloga, spomenuo više važnih projekata realizacija kojih će sada biti usporena, kao kad orkestar iz nekog svog razloga zanemari dirigenta pa iz vivace nenadano prijeđe u adagio, premda za to nema osnova u partituri. Među tim projektima je i etnomuzej i vizitor centar.

Koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća Kolanjci su krenuli u vrijednu akciju. Nekadašnju staru školu odlučili su preurediti u Dom kulture. Najagilniji su u tome bili članovi KUD-a Bartol Kašić osnovanog 1978. godine.

Stara škola, premda ruševna i trošna, bila je dobra prilika da se KUD okući. Poslu se prionulo zdušno.  Nešto je novaca kapnulo iz ondašnjih fondova (zvali su se samoupravne interesne zajednice, u ovom slučaju za kulturu), ali najviše su ipak učinili sami, radeći dobrovoljno.

Proteklo je nešto manje od tri godine do dana kada je Dom bio spreman za korištenje. Uređeno je nekoliko prostorija, a u prizemlju je postavljena Etnografska zbirka, jedina takva na cijelom otoku. Dom je predan upravo KUD-u na prigodnoj svečanosti 30. studenoga 1980. godine. 

Četrdeset godina nakon svega moj sugovornik je Frane Šupraha Matešić (1939.), čovjek koji je u cijeloj priči bio od samog početka. Slušam ga i bilježim.

Prikupiti izloške, autentične artefakte zavičajnog prostora i izvući ih iz raznovrsnih pretinaca onoga što je obilježilo način življenja tijekom dugih minulih dionica seoskog, mahom težačkog i pastirskog života i na jednom ih mjestu, sakupljene, pokazati kao timbar autohtonog, nije bilo jednostavno. Trebalo je obilaziti i konobe i šufite.

I opet su članovi KUD-a bili vrijedni i uporni. U tome su im stručnom optikom pomogle kustosice splitskog Etnografskog muzeja, etnologinje Jelena Gamulin i naša otočanka, Novaljka Zdenka Crnković Palčić.

Ljudi su pokazali razumijevanje pa se, malo po malo, za Etnografsku zbirku prikupilo stotinjak raznovrsnih predmeta različitih namjena. Cilj je bio postignut, a učinak se vrlo brzo pokazao.

Ljeti su počeli dolaziti turisti, kaže Frane Šupraha, pa se moglo i štogod novaca zaraditi. To nas je ponukalo da dvije godine kasnije realiziramo  i drugi dio plana.

U istoj zgradi uredili su izvornu dalmatinsku konobu kao svojevrsnu nadopunu zbirke, u kojoj se mogla osjetiti autentična matrica tog inspirativnog obitavališta i društvenih okupljališta u ovim našim krajevima.

I tako, teklo je vrijeme… Inicijalni taktovi postupno su se razvili u uhu ugodnu glazbenu kreaciju na zadovoljstvo mnogih.

Ali onda se dogodio obrat. Baš u vrijeme koje se činilo bogomdanim za nove moguće kreativne iskorake (mislim samo na zbirku) – u ono vrijeme kad je Kolan 2003. godine postao Općina, kad je dobio priliku da se oglasi oktavom više, Etnografska se zbirka počela zapuštati. Dogodila se zbrka. Postav zbirke, koja je u međuvremenu bila iz prizemlja premještena na kat, preseljen je na drugo mjesto, konoba je devastirana, a kat je pregrađen jer je trebalo osigurati prostor za privremeni rad katastra. Reklo bi se: svako vrijeme ima svoje običaje. Da se razumijemo: i aktere, među kojima se uvijek nađe onih kojima kantilene onih drugih zvuče kao njakanje magaradi pa je teško od takvih elemenata iskemijati prihvatljivi amalgam i eto razloga da se razvodni gustoća jednog lijepog nataloženog iskustva.

Sve je vodilo k tome da se izvede rekvijem za nešto što je istinsko etnografsko blago, praktički neprocjenjivo, s kojim tako zorno možeš dočarati i u pamet dozvati i nekadašnju kuhinju i konobu i vrijeme koje je prohujalo i način života tolikih naraštaja.

Nije se teško domisliti kakav je tih godina izgledao seizmogram onih ljudi koji su zbirku stvarali i učinili je respektabilnom i izvan granica svoga mjesta.

Mi koji smo stvarali zbirku, dodaje Šupraha, opet smo se okupili, razgovarali, riješeni da sve ne ostane na tome. Obratili smo se načelniku Marinu Pernjaku. On i općinska uprava pokazali su razumijevanje i prihvatili su naš prijedlog da se Etnografska zbirka obnovi. I evo, danas je opet možemo pokazati.

Bude li i nova općinska uprava pokazala interes da revitalizirana Etnografska zbirka dobije dodatnu vrijednost, osigura li joj predanog skrbnika i primjerenu financijsku potporu pa da dosegne viši stupanj organiziranosti, a time i drugi institucionalni naziv, kako je to naznačio načelnik Pernjak, iz tog etno kutka u Kolanu mogla bi se u buduće razlijegati druga vrsta glazbe, uhu ugodna, harmonična i znatiželjnicima privlačna.

Kolan bi tako na otočnoj karti mogao biti označen kao etnografski punkt, vrijedan poput onih drugih diljem otoka, kao što su u  Pagu Samostan benediktinki sv. Margarite sa samostanskom zbirkom vrijednih umjetničkih predmeta  i postavom zbirke paške čipke, Galerija paške čipke, Izložba solarstva, u Novalji Gradski muzej i Galerija Era,  u Lunu Vrtovi lunjskih maslina.

Ima Kolan još toga što bi primjerenim spomenom valjalo obilježiti, a ponešto i revitalizirati, poput nekadašnjih ugljenokopa, željeznice, akvedukta, gradina… Ali to je za neku drugu priču.