Spomen na Antu Zubovića (1931. – 2013.)

U godini što je polako na izmaku navršila se devedeseta obljetnica rođenja Ante Zubovića, jednoga od naših poznatih otočana, profesionalnog fotografa, koji je svojim fotografskim opusom ostavio zamjetan trag, kako na našem otoku tako i u Hrvatskoj pa i šire od toga.

Rođen je u Kolanu 17. lipnja 1931.g. U rodnom mjestu je završio osnovnu školu, a klasičnu gimnaziju pohađao je u Zagrebu. Potom je diplomirao na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Amaterskom fotografijom se bavio u srednjoj školi, a profesionalnom fotografijom od 1962. godine, nakon položenog stručnog fotografskog ispita.

Bio je član ULUPUH-a (Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti).

 Kao slobodni likovni umjetnik-fotograf autor je velikog broja kalendara, kataloga, prospekata, plakata, malih turističkih monografija, izložaba industrijske fotografije, fotografije arhitekture i drugog. Svojim fotografijama sudjelovao je u nizu monografija velikog formata: Pag – otok, Jugoslavenska tankerska plovidba Zadar, Uljanik Pula, Cres-Lošinj, Đakovo, Monter, Zagreb i okolica, Botanički vrt Zagreb, Katedrala, Biskupski muzej Hvar, Pula i okolica, Opatija rivijera i drugima. Kao koautor također je sudjelovao u više edicija: Hrvatski Jadran, Lijepa naša Hrvatska, Otoci hrvatskog Jadrana, Istra, Hrvatsko Zagorje i Međimurje, Zadar, Prirodna baština Hrvatske, Apsyrtides. Osim u monografiji Pag-otok, Zubovićeve fotografije objavljene su i u otočkim monografijama Kunkera 1989. godine, Pažka pučka poetika, Novalja-grad.

Živio je i radio u Zagrebu, a na našem otoku obiteljsku kuću imao je u mjestu Mandre u Općini Kolan.

Premda je diplomirao kemiju, Ante Zubović u laboratorij nikada nije zalazio. A svojedobno se iz rodnog Kolana, na otoku Pagu, uputio u Zagreb na školovanje ispraćen roditeljskom željom da postane svećenik. Umjesto svega, posvetio se fotografiji.

U jednom davnom razgovoru za riječki Otočni Novi list (1998.) evocirao je uspomene na svoj profesionalni put.

– Otac se dvaput ženio. Imao sam jednog polubrata i četiri polusestre. U ono vrijeme uglavnom se živjelo od ovaca i od polja. Drugih prihoda nije bilo, a ti prihodi, koje je imala moja porodica, bili su vrlo ograničeni. Teško je bilo doći do novaca, do gotovine.

– Kome ste pošli u Zagreb?

– Pošao sam salezijancima u konvikt gdje su se odgajali kršćanski intelektualci. U Križanićevoj se išlo u gimnaziju, a stanovalo se u Vlaškoj. Nije bilo jednostavno doći iz Kolana. Kolan je bio izolirana sredina, puno toga nisi znao. Ne znaš se odijevati, nisi imao cipela ni odijela, nisi imao ništa što bi kupio gotovo da bi mogao obući. U Zagreb me je odveo tadašnji kolanjski župnik, Franjo Zver. On je cijeli svoj župnički staž proveo u Kolanu. Bio je Slovenac iz Lendave. Kad su ga umirovili nije htio ići u Zadar. Ostao je u Kolanu i moj otac mu je dao svoju staru kuću. U Kolanu je i umro. Bio je dobar s mojima i bile su im očevidno zajedničke namjere da postanem svećenik. To je za Kolan onda bilo najviše postignuće. Međutim, kod mene se već na drugoj ili trećoj godini prelomilo, rekao sam da ja to ne mogu biti. Tako sam poslije rata završio gimnaziju i Tehnološki fakultet.

– Odakle naklonost fotografiji?

– Mislim da je to bio utjecaj djetinjstva. Ljepota koju doživiš na moru odmalena, u rodnom kraju, to te nikad ne ostavlja. Osjećao sam da me ljepota te prirode ispunjava na intenzivan način. I možda je to uzrok da sam se počeo baviti fotografijom. To nekako od djetinjstva ostane u tebi i prati te čitav život.

– Koliko je mora, kasnije, bilo prisutno u Vašem radu?

– Napretek. U monografijama koje sam radio o otocima Pagu, Cresu, Lošinju, zatim o “Uljaniku”, o Puli, Rovinju, Poreču, o zadarskom arhipelagu, u monografiji Lijepa naša Hrvatska, na kalendarima…

– Prvi fotoaparat. Netko Vam ga je poklonio ili ste ga kupili?

– To je bilo negdje ’48. ili ’49. Koncem ljeta pošao sam u Zagreb i od oca dobio nešto novaca da preživim prva dva-tri mjeseca. Iz Novalje sam putovao brodom za Rijeku. Kapetan na brodu, koga sam poznavao i koji je znao da ja volim fotografiju, tijekom puta mi je rekao da jedan gospodin prodaje fotoaparat. Pitao sam, koliko traži? Ne sjećam se više koliko je to bilo, samo znam da sam, sve što sam imao, dao za taj fotoaparat. To je bila Rettina II, leica format.

– Što ste najprije snimili s tim aparatom?

– Prve fotografije snimio sam u kolanjskom ugljenokopu na Velim grbama. Bilo je to jedne večeri. Sjećam se, bila je prekrasna vizura. Ugljen koji su Kolanjci kopali stavljali su na hrpice ili hrpe, kako je tko iskopao.  Onda su ga dijelili. Govorili su komu voga, komu voga (komu ovoga, op. I.P.). Netko je onda rekao: tebi, meni, po imenu. Poslije bi došle  njihove supruge i u vrećama, na magarcima, nosili su u Kolan. Ugljen su prodavali i imali su od toga neki  prihod. Još za vrijeme Austro-Ugarske u Kolanu se kopao ugljen. Postojala je uskotračna željeznica kojom se ugljen prevozio od Velih grba preko Kolanjskog polja do luke Šimuni, gdje se krcao u brodove. Bio je i jedan tunel kroz koji je prolazila ta željeznica.

– Na Tehnološkom fakultetu diplomirali ste kemiju, ostali ste živjeti u Zagrebu, ali se njome niste nikada bavili.

– Ne. Mene je fotografija naprosto opsjedala. Snimao sam gdje god sam mogao, pohađao sam tečaj za film i fotografiju kod Narodne tehnike i fotografijom sam se bavio za vrijeme čitavog studija. Od nje sam i živio. Već ’59. ili ’60. godine bio sam profesionalno u fotografiji. Radio sam uglavnom za edicije, za knjige, za monografije.

– To je već bilo po narudžbama.

– Da. Dosta sam putovao po čitavoj bivšoj  Jugoslaviji. To su bili poslovi iz područja kulture, umjetnosti, iz područja arhitekture. Recimo, odlazio sam puno u Makedoniju, na Kosmet, snimao njihove ikone, arhitekturu, slikarstvo. Osim spomenutih monografija, radio sam industrijsku fotografiju, monografije poduzeća. Puno sam radio i za Slovence. Osim u bivšoj Jugoslaviji snimao sam i u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj.

– Za sebe ste mi jednom rekli da ste u vječitoj trci za suncem.

– Fotografija je igra svjetla. U ateljeu možeš rasporediti rasvjetu kako ti odgovara, a u prirodi sunce diktira način na koji ćeš nešto snimati i u koje vrijeme. Doživljaj rasvjete je u stvari izražen na fotografiji. Jer za pojedine snimke treba određeno vrijeme i ako to vrijeme prođe, to više nije taj snimak, on je sasvim izmijenjen. I zato je to jedna vječita jurnjava za suncem.

– Koliko je otok Pag provocirao vašu fotografsku znatiželju?

– Nema onog što nisam snimao na Pagu, počevši od narodnih običaja, narodne nošnje, života na otoku pa do prekrasnih pejzaža koje ima samo Pag: recimo, Barbate, područje paških solana, Paških vratiju, Luna s maslinama koje su jedna vrsta umjetnosti u prirodi. Krajolici su ono što mene najviše privlači. Vjerujem da to potiče još iz djetinjstva, iz ljubavi prema moru, kamenu, prema sredini u kojoj si odrastao; tu ljepotu uvijek nosiš u sebi i sve ono što je lijepo registriraš, privlači te, to poistovjetiš sa sobom. Pejzaži su meni najdraži, najbliži, iako nema što nisam radio s područja fotografije.

– Prvu samostalnu izložbu fotografija organizirali ste tek 1994. godine u Novalji, u galeriji Era. Zašto?

– Nisam volio da netko kaže ovo je dobro, ovo nije dobro. Smatrao sam da ono što napravim da je to moje, bez obzira sviđa li se to nekome ili ne. Uvijek sam imao veliki izbor materijala, tako da onaj tko je želio štampati neko izdanje mogao je uvijek izabrati ono najbolje što mu odgovara. Sudjelovao sam na izložbama industrije, arhitekture, na naručenim izložbama, tih je izložaba bilo mnogo. Ali samostalne sam izbjegavao. Nikada nisam bio zaražen politikom, uvijek samostalan. Nikada u Partiji. Želio sam biti uvijek svoj. Nisam želio da mi itko diktira, možda i zato nisam imao ranije izložaba.

– U Eri smo vidjeli mnogo starohrvatskih crkvica na Pagu.

– Iz sredine sam u kojoj je vjera uvijek bila prisutna. Išao si u crkvu, bio si ministrant, mogao si biti i svećenik. Vjera je diktirala život na selu. Svećenik je bio ličnost. Od tada je ostala ta veza s crkvom. Vidio sam koliko je tih crkvica bilo na Pagu, pokazao gdje su bile locirane. Uz njih su bile vezane i legende, primjerice o zakopanom blagu. Meni je to bilo blisko.

– Kako u svom poslu doživljavate najmodernije tehnike, digitalnu fotografiju?

– Ranije si, kod snimanja, morao voditi računa da iz kadra izbaciš sve što nije potrebno. Ako si negdje pogriješio, npr., ako ti se na fotografiji ruši linija vertikale, onda ti je neće objaviti. A danas se kompjutorski sve može iskorigirati. U pripremi možeš raditi što hoćeš. Digitalna fotografija ima velike mogućnosti. Onaj tko radi na kompjutoru, ako je kreativac, može svašta stvoriti. Ipak, klasična fotografija ima svoju vrijednost, svoju draž. A i kod teških snimaka uživaš. Zadovoljstvo je osobito raditi u prirodi.

– Na kraju, samo još jedno pitanje: možemo li očekivati jednu monografiju o Anti Zuboviću, odnosno sukus dosadašnjeg rada?

– Materijala ima jako mnogo i razmišljam da bi s vremenom mogao objelodaniti ono najznačajnije što sam snimio u proteklih četrdesetak godina.

Na žalost, Zubovićeva davnašnja želja se nije se ostvarila.

Posljednji put niz Zubovićevih fotografija objavljen je u opsežnoj monografiji Kolan prošlost i sadašnjost u travnju 2013. godine. Ante nije dočekao vidjeti monografiju. Umro je 8. siječnja te iste godine na otoku, u svojoj kući.

Autori monografije na dostojan su se način, prigodnom bilješkom u knjizi, oprostili  od njega, ubrojivši ga u one Kolanjce koji zaslužuju pohvalu i lijepu riječ kada odu s ovoga svijeta.

Bio je tih, povučen i srdačan čovjek, s vrlo istančanim osjećajem za lijepo. Bio je strasni fotograf koji je za sobom ostavio vrijedno djelo dokumentarne i umjetničke fotografije. I u ovome izdanju najviše je upravo njegovih fotografija kojima nas je velikodušno obdario i ne žanjući da je to dar na oproštaju Još prije nepunih godinu dana s velikom je radošću izdvajao negative, fotografije, dijapozitive veseleći se izlasku ove knjige o rodnom Kolanu…

Zamoljen da nam dosnimi još dvadesetak fotografija, premda teško bolestan, rado se odazvao, nepuna dva mjeseca prije smrti.

Zato mu i ovdje izražavamo svoju veliku zahvalnost i priznanje! Sa željom da fundus njegovih negativa i fotografija možda nađe doličan smještaj u Kolanjskoj zavičajnoj kući.

Vrijedilo bi truda barem ovu želju ostvariti.