Za Ivana Palčića prvi sam put čuo u  gimnaziji, na satu geografije. Predavao nam je Stevo Hajdukov, profesor iz Zadra. Jednom me prilikom upitao znam li tko je Ivan Palčić? Odgovorio sam da znam: jedan je moj djed, a drugi stric. Za takav sam odgovor dobio čvrgu u glavu. Prof. Hajdukov nam je potom objasnio tko je bio Ivan Palčić.

Puno godina kasnije, u sklopu svojih novinarskih zanimacija, raspitivao sam se u Novalji i o umjetniku Palčiću.

Doznao sam o njemu mnoge zanimljive podatke premda ne baš uvijek lako, pogotovo ne ondje gdje sam mislio da će to biti najjednostavnije.

Ja sam čovjek skroman… rekao je davne 1966. godine tadašnjoj učenici novaljske Osnovne škole Terezi Palčić u kratkom razgovoru za Naš glas, listu učenika navedene škole. Taj je razgovor objavljen i u jubilarnom broju istog lista koji je bio tiskan 1973. g. u prigodi 130. godišnjice Škole.

U tom razgovoru Palčić navodi nekoliko osnovnih biografskih podataka, ali i bitna obilježja svojih likovnih preokupacija i stilskog izražavanja.

Bio je čovjek bogat u svom duhovnom svijetu. Dio toga bogatstva ostao je zabilježen na mnogobrojnim crtežima njegovih Novaljaca čije je karaktere iscrtavao ugljenim štapićem i flomasterom bolje no što bi se to, možda, moglo učiniti riječima.

Nisu ga zanimale kućice i stabla. Ljudi, glave, karakteri, to je ono što tako uporno živi u meni, rekao je istom zgodom.

Pod konac iste te godine u jednom pismu poznatom zadarskom fotografu i pjevaču (sjajnom tenoru!) Josi Špralji, odaslanom u kanadski Toronto, pored ostaloga napisao je i ovo:

Radim samo u flomasteru. Ne radim veće slike, džepno je izdanje i dovoljno su velike da zamjene smokvin list što pokrije ljudsku sramotu. Slika je velika samo onda ako je dobra. Ne muči me moderno mudrovanje, ja sam za kulturu srca jer bez njega nema ljepote.

Bio je sposoban u čovjekov karakter proniknuti gotovo rendgenski precizno i to vjerno dočarati crtežom.

Po unutarnjoj vokaciji bio je i pjesnik premda i to na poseban način.

Mnogo sam ih stvorio (pjesama, op. I. P.) ali one većinom usmeno žive u meni i postale su dio mog govornog izraza, rekao je  Terezi Palčić.

Svaka je takva pjesma bila svojevrsna sentencija, poruka puna smisla i mudrosti. Podsjetit ću kako je samo jezgrovito izrazio osjećaje domaćeg čovjeka, Novaljca, prema vremenskim mijenama u prirodi. Rekao je jednom:

Kad sunce zahaja na punti Gaja (ljeti, op. I. P.), svima ugaja; a kad zahaja na punti Vrtića (zimi, op. I. P.) jadna naša srića…

Današnjim naraštajima u ovdašnjoj sredini vrijedi pokazati da je i barba Ivan hodil na Zrće.

Nakon što se povukao u Novalju (1925. g.) najčešće je boravio na obiteljskom imanju na Caski gdje je živio u zajednici sa svojom braćom i sestrama te nećacima i, kasnije, njihovim obiteljima.

U Novalji im je pomagao u trgovini koju su imali u današnjoj Dalmatinskoj ulici. Trgovina je u to vrijeme, između dva rata pa i kasnije, bila jedno od rijetkih mjesta sastajanja i okupljanja domaćih ljudi. Bila je mjesto na kojemu su se pretresale sve važne i nevažne teme iz svakodnevnog života ili visoke politike. Palčića politika, kazivali su mi oni koji su ga poznavali, nije zanimala. Nije se upuštao u razgovore te vrste, a klonio se i ćakula.

No, ipak je bio komunikativna osoba. Štoviše, bio je vrlo jednostavan u komunikaciji. Bio je osoba dobre naravi koja se nikada ni s kim nije sukobila. Nikada ni prema kome nije iskazivao superiornost premda je to, prema svome intelektualnom i umjetničkom habitusu, zacijelo mogao.

Imao je neki gospodski odnos prema sredini u kojoj je živio, a s ljudima s kojima se susretao komunicirao je na specifičan način: raznim domislicama i uzrečicama i to najčešće izrečenima u stihu. To je naprosto kiptjelo iz njega.

Ljudi koji su ga bolje poznavali i mogli bolje razumjeti (za razliku od priprostog puka kojemu je najvjerojatnije bio pravi čudak) tvrde da je bio osoba izvan toga novaljskoga svijeta. Bio je zacijelo skučen u Novalji.

U umjetničkoj produkciji odlikovao se originalnošću, ali je bio nepretenciozna umjetnička duša. U svakom slučaju bio je preskroman čovjek. Možda je sebi postavljao visoke kriterije.

Sudeći po svemu, vlastitu je slikarsku dimenziju ozbiljno shvatio tek nakon što je stekao mirovinu.

Crtao je mnogo, gotovo bi se moglo reći stalno. U trgovini, kažu, nije se mogao dobiti škartoc bez kakva njegova crteža. Koristio je olovku, ugljen a potom i flomaster što je za njega bilo veliko otkriće. Neki su njegovi crteži bili tiskani  kao razglednice. Najpoznatiji je svakako bio onaj Antuna Gustava Matoša.

Ženio se nije, premda je imao djevojku, ne Novaljku, koja je mlada umrla. Kad ga je jednom prilikom supruga nećaka mu Ranka upitala zašto se nije oženio, odgovorio joj je:

Jedno je prošlo, drugo se ni našlo, a do tad je sunce iza brda zašlo!

Umro je ne dočekavši ono što svaki likovni umjetnik priželjkuje: monografiju.

Osvrćući se na vijest o iznenadnoj njegovoj smrti, zadarski novinar Zlatan Miodrag u tekstu Kraj jednog boema, objavljenog u Narodnom listu, 7. lipnja 1969., na kraju je zapisao:

Otišao je, otputovao je, ne sačekavši ni priznanja ni odlikovanja.

Palčićeva raspoloženja glede moguće monografije opisao je prof. Kažimir Šćiran, Novaljac, u pismu upućenom jednome svome prijatelju 8. srpnja 1975. godine. Prof. Šćiran je bio prosvjetni djelatnik u Zadru i  održavao je tijesnu vezu i korespondenciju sa Palčićem. Preslike dijela te korespondencije i novinskih tekstova ustupio mi je prof. Šćiran nakon što je tiskana monografija. Među ostalim, u spomenutom pismu, piše i ovo:

Barba Ivan je međutim otišao ne dočekavši ni najskromnijeg rezimea o svom likovnom radu. Potpuno se ostvarila Matoševa prognoza o sudbini našega mnogostruko talentiranog mještanina. Posljednjih je godina bio vrlo zabrinut za sudbinu svojih „pužića“, bojao se da će sve propasti. Želio ih je pohraniti na sigurno mjesto, a da nije zapravo znao ni gdje ni kamo. Bio bi sretan da mu je tko od povjerenja došao, sve bi bio razdavao. Nešto od njegovih radova danas je u Grafičkoj zbirci Sveučilišne knjižnice /zahvaljujući njegovu prijatelju, književniku Geni Senečiću/ a najviše ovdje u Zadru.

Barba Ivan imao je ovdje nekoliko svojih samostalnih, a izlagao je i na zajedničkim izložbama slikara zadarskog područja. Ti se radovi često nisu više ni vraćali u Novalju. Ovo je inače grad njegova gimnazijskog školovanja pa je za nj ostao emotivno vezan do kraja. Pred dvije godine umro je njegov posljednji školski drug g. Ante Brkan, otac međunarodnih majstora umjetničke fotografije Ante i Zvonka Brkana, kod kojih je najradije boravio kad god bi došao ovamo.

Ljudi iz Narodnog muzeja napokon su se osjetili obveznim da se nekako oduže barba Ivanu: obećali su mu objavljivanje jedne skromne ali uredne monografije s reprodukcijama najvrjednijih radova i užim izborom njegovih stihova, u kojima je također znao doći do izražaja njegov originalni temperament. Posljednjih je par godina barba Ivan živio u nestrpljivu čekanju te monografije i bio prežalostan kad bi osjetio da stvar sporo ide.

U početku, po običaju, sve je zapinjalo o mala novčana sredstva, a onda je zastalo na pitanju autora tekstovnog dijela. Računalo se na Senečića, na V. Ekl /čini se da je i na Rijeci barba Ivan izlagao/, na M. Peića, čak M. Tartagliu, ali rezultata nije bilo. Tražilo se ipak jedno stručno vrednovanje, jedna stručna ocjena.

Tako barba Ivan nije doživio zadovoljstvo izlaska iz anonimnosti. I sve je ostalo na mrtvoj točki do dana današnjega, premda mi direktor Valentin Uranija i jučer tvrdi kako oni ne odustaju od obećanja.

Možda će i Vaš dolazak biti prilika da se krene s mrtve točke.

A to bi mi bilo najdraže.

O Ivanu Palčiću govorilo se i kao o nesuđenom opernom pjevaču.

 Nešto mi je o tome svjedočio akademik Andre Mohorovičić koji je Palčića poznavao i s njim se družio, a zadnji ga je put sreo u Novalji, ljeti 1956. ili 1957. godine. Akademik Mohorovičić došao je u Novalju sa ekipom za rekognosciranje spomenika kulture u kojoj su bili i slikari Jerolim Miše i Marino Tartaglia.

… Zamislite našu zajedničku radost kada smo se susreli na rivi s dragim i nezaboravnim slikarom i pjevačem Ivanom Palčićem, napisao mi je u pismu.

Prema sjećanju znadem da je na temelju svojih prirodnih pjevačkih sposobnosti bio primljen na bečki Konzervatorij, i da su mu najbolji pedagozi proricali sjajnu pjevačku karijeru. Ivan Palčić je imao “Bogom dani” glas. Njegov glas bio je kristalno čist, sonoran, zvučan, upravo zanosan, mediteranski otvoren i lijep. Stoga je jasno da su pedagozi u Beču tolike nade ulagali u Palčićevo školovanje pjevanja.

No, to su mi naknadno kazali Miše i Tartaglia, kada je Palčić morao nastupiti prvi puta pred publikom njegova samosvijest je popustila, on se slomio i nije mogao pjevati. Sve su pokušali da stanje sloma izbjegne, ali uzalud.

 Kada smo se našli, kao što sam naveo u Novalji, otpjevao nam je spontano neku cavatinu, jednu šaljivu opernu ariju i nekoliko dijelova pojedinih pjesama. Glas mu je bio sonoran, lijep i vrlo dobro kultiviran što je preostalo od školovanja. Vječita šteta, bio bi jedan od uvijek spominjanih svjetskih pjevača, bio bi uvjeren sam pjevačka legenda da nije bilo te psihičke slabosti. Nakon prekida pjevačke karijere prešao je na studij slikarstva, gdje je također pokazao snagu svoje umjetničke osobnosti. Bio je prirodno nadareni umjetnik.

Zaista šteta, da mu osobne kvalitete nisu afirmirane na umjetničkoj sceni Europe, a život u Novalji udaljio ga je od pogleda javnosti. I jednoga dana pročitao sam u novinama da je u Novalji umro slikar Ivan Palčić.

Velik čovjek za njegove dobre poznavaoce, ali nedovoljno poznat prema svojim prirodnim nadarenostima. Naglašavam da su njegov slikarski opus Miše i Tartaglia vrlo cijenili i da su ga smatrali dragim prijateljem i umjetnikom…

Ovaj dio Palčićeva života, međutim, nije temeljitije istražen, na što upozorava i Antun Travirka u svojoj monografiji. U onom razgovoru sa Terezom Palčić ni sam Ivan Palčić ne spominje svoje glazbeno školovanje.

No svakako ostaje činjenica da je, pored svoga likovnjačkog talenta, Ivan Palčić  imao i pjevačkog dara.

Što na kraju zaključiti? Bilo kako bilo, meni osobno čini veliko zadovoljstvo to što je, u konačnici, moj osobni poticaj revitalizaciji uspomene na Ivana Palčića realiziran upravo onako kako je sâm umjetnik očekivao, vrijednom monografijom, i upravo ondje gdje je to bilo najprimjerenije, u njegovoj rodnoj Novalji.

Bilo bi lijepo kad bi se u Zadru, baš u prigodi ove obljetnice smrti, do kraja  godine upriličila retrospektivna izložba njegovih radova. S malo angažmana mjerodavnih u Novalji možda bi se moglo mjerodavne u Zadru privoliti na takvo što. Da se barem na taj način oduže slikaru Ivanu Palčiću.