Paška priča o Ivanu Mirkoviću (7. dio)
Upitan svojedobno kada se počeo baviti likovnom umjetnošću (bilo je to u prigodi njegove 80. obljetnice života i 60 godina umjetničkog stvaralaštva), Ivan Mirković odgovorio je novinaru Nikici Marinkoviću sljedeće:
Prvu sliku napravio sam u svojoj šestoj godini. Dječačka škrabarija. Ali i neka vrst potvrde da će mi „likovnjaštvo“ biti životni poziv, put… (Citirano prema Slobodnoj Dalmaciji od 9. lipnja 1973.)
Mirković je, u razgovoru s novinarima, isticao da je rođen na otoku, u Pagu. Od najranijeg djetinjstva volio je more, gajete i ribare. To mu je bila prva ljubav. Premda se iz Paga u Split odselio kao dvanaestogodišnji dječak, bio je dovoljno velik da snažno upije slike djetinjstva s paških prostora, iz Mandraća, gradske luke i s Katina. Kako je rastao i sazrijevao tako je to osjećanje poprimalo sve šire, humanije oblike.
Naime, ovaj kraj i ribare nisam volio više samo zbog njihove pitoresknosti, shvatio sam takoreći dramu mora: karakter ovih ljudi u stalnome sukobu s elementima prirode. To je ono što sam nastojao prenijeti na svoja platna i u mnogim skulpturama. (Citirano prema Slobodnoj Dalmaciji od 18. svibnja 1957.)
Ivan Mirković bio je jednako plodan kipar, slikar i karikaturist. Zanimljiv je njegov umjetnički početak. Slikarstvo je počeo učiti u ateljeu Emanuela Vidovića, ali malo zatim sve češće je boravio i u Meštrovićevom ateljeu gdje je kiparstvo učio kod prof. Svetoslava Mihaela Peruzzija. I tako mu se umjetnički interes, kako je sam jednom priznao, počeo miješati.
Na prašku akademiju sam se zaputio kao slikar. Završio sam kiparstvo u klasi prof. Španiela. Slučajno. Na slikarstvu je naime bilo sve prepuno. Zakasnio sam. Ipak, nikad ga nisam potpuno napustio. U tome su mi pomogli i dugi sati u Bukovčevu ateljeu u Pragu. (Citirano prema Slobodnoj Dalmaciji od 12. listopada 1968.)
Ne samo da nikada nije napustio slikarstvo, nego je upravo kao slikar ostvario umjetnički opus koji broji više od 2500 likovnih radova, a kao kipar, računa se, izradio je 500 skulptura.
U skulpturi je oblikovao čitavu galeriju portreta, aktova, spomenika i studija različitih motiva i tema te animalističku plastiku.
Izradio je portrete i skulpture mnogih poznatih osoba s kojima je radio ili prijateljevao, poput Tina Ujevića, Emanuela Vidovića, Ivana Meštrovića, Josipa Hatzea, Branislava Deškovića, Grge Novaka, Tome Rosandića, ali i drugih poznatih osoba, primjerice Petra Hektorovića, Natka Nodila, Rikarda Katalinića Jeretova, Maršala Tita, Lava Nikolajeviča Tolstoja, zatim osoba iz njegova obiteljskog kruga te manje poznatih ličnosti.
Fotografija je iz obiteljskog albuma © Mirković/Zaić.
Nikici Vukašinu za Vjesnik (18. listopada 1973.) ispričao je zanimljivu reakciju Tina Ujevića kad je završio njegov portret. Ujević je bio oduševljen kad je djelo vidio, ali se nakon toga odmah snuždio. Zar vam se ne dopada?, upitao ga je Mirković.
Pogođeno je više nego što treba i baš zato sam žalostan. Ne mogu podnijeti da postoje dva ista Tina, odgovorio je Ujević.
U vremenu poslije Drugog svjetskog rata izradio je dvanaest javnih spomenika, među kojima više njih posvećenih palim partizanskim borcima u Narodnooslobodilačkom ratu 1941. – 45., po narudžbi pojedinih lokalnih sredina ili temeljem javnih natječaja. Njegovi su spomenici bili postavljeni u Trogiru, Podgori, Dugom Ratu, Sinju, Lastovu, Prološcu, Korčuli, Visu, u Splitu na Blatinama…
Jedan od tih spomenika posvećenih Narodnooslobodilačkom ratu – Mirkoviću najdraži – spada među najveća njegova ostvarenja. To je spomenik osloboditeljima Skoplja koji se smatra jednim od najvećih djela kiparstva toga vremena. Za spomenik je bio raspisan javni natječaj u ondašnjoj Jugoslaviji. Mirković je dobio prvu nagradu. Radio ga je godinu i pol dana. Pri izradi su mu pomagali kipari Petar Bibić, Šime Dujmović i Dimo Todorovski, poznati makedonski kipar. Spomenik se sastoji od sedam monumentalnih figura koje predstavljaju makedonski narod u oslobodilačkoj borbi.
Spomenik je postavljen u Skoplju 1949. godine pred tamošnjom gimnazijom. U razornom potresu, koji je 26. srpnja 1963. pogodio Skoplje, gimnazija je bila srušena, no spomenik je ostao čitav. Kasnije je bio premješten na drugo mjesto, a danas je pred zgradom Vlade Republike Sjeverne Makedonije.
To je moj najmonumentalniji rad. Neki su ga ocijenili kao jedan od najljepših javnih spomenika u zemlji. Od tada sam stekao mnoge simpatije i znance među građanstvom Skoplja. Ponuđeno mi je i mjesto profesora. A sada sam primio i poziv da tamo priredim slikarsku izložbu. (Citirano prema Slobodnoj Dalmaciji od 18. svibnja 1957.)
Ivan Meštrović cijenio je rad svog deset godina mlađeg kolege s kojim je održavao prijateljsku vezu. U posljednjem pismu Mirkoviću, neposredno prije smrti, veliki kipar je napisao:
… Veseli me činjenica da naša skulptura, uzevši uopće, lijepo napreduje i da se, čini mi se, ne trebamo stidjeti uspoređujući je s najboljom kod drugih naroda. Meni je drago da je Hektorović dobio spomenik što ste ga Vi izradili, a Vama čestitam na ovom lijepom i krepkom radu. Milo mi je čuti da ste zaposleni i da će iz Vašeg dlijeta proizići još pokoji spomenik onakvih dimenzija kao onaj u Skopju… (Citirano prema Plavi putevi, Rijeka,10. listopada 1962.)
U sljedećem nastavku: Ivan Mirković i njegov rodni grad Pag.
