Dominik Škunca – od Novalje do Pariza

Za novaljskog arhitekta, slikara, grafičara i kipara Dominika Škuncu moglo bi se reći da je bio čovjek između dva ožujka: svjetlo dana ugledao je 12. ožujka 1939. godine u Novalji, a svoje oči zaklopio je zanavijek 9. dana istog mjeseca 2011. godine u Parizu. Gotovo mu se dogodilo ono što se rijetko događa: da se poklope dan rođenja i dan smrti, kao što se to, primjerice, dogodilo poznatom hrvatskom glumcu Mirku Vojkoviću, pošćeru iz Maloga mista, koji se rodio i umro 25. rujna.

Između ta dva ožujska nadnevka utisnuo se život obilježen bogatom umjetničkom stvaralačkom aktivnošću, začet u najranijim dječačkim danima, protkan izrazitim likovnim talentom, tijekom vremena dograđivan znatiželjom, učenjem i propitkivanjima, osvajanjima i usvajanjima raznovrsnih elemenata likovnog izražavanja.

Na desetu obljetnicu smrti vrijedi se prisjetiti Dominika Škunce.

Dominik Škunca u svom ateljeu

Već od ranog djetinjstva zanimao se za crtanje, kiparstvo i arhitekturu.

U svojim biografskim bilješkama zapisao je:

Kao dijete pravio sam od ilovače crkvice ili druge predmete. U osnovnoj školi imao sam uvijek najbolje ocjene iz crtanja. Običavali smo crtati ornamente u boji, ali smo imali slobodno crtanje u prirodi. U jednom je crtežu učiteljica, gospođica Fišer, uočila moj način slikanja oblaka i ukazala mi da bih u budućnosti mogao poći i mnogo dalje. Vrlo sam rano imao vlastitu zbirku razglednica, sličica i figurica. Još i sada se sjećam razglednice na kojoj je bio reproduciran Leonardov crtež Gospe. Te su razglednice mahom potjecale od raznih crkvenih okupljanja („kongresa“) koja su se znala održavati u Novalji. Tako je moja majka često znala reći kako volim „svete stvari od kongresa“ pa ću biti slikar ili svećenik.

Majčina se u konačnici ostvarila.

U ranim, formativnim godinama, Škunca je imao sreće. Osim učiteljice Fišer u osnovnoj školi, Dominik je i u klasičnoj gimnaziji u Pazinu imao vrsnog učitelja crtanja, talentiranog slikara, restauratora i likovnog pedagoga Vinka Fugošića, franjevca s Krka, koji je znao pobuditi, ali i očuvati, već zamijećeni likovni talent u mladih.

Tijekom školovanja u Zadru, gdje je boravio njegov stric, franjevac Robert Škunca,  Dominik je upoznao umjetničko blago i spomeničku baštinu Zadra, što je ostavilo snažan dojam na mladog čovjeka naklonjenog likovnoj umjetnosti.

Kao mladac s tek 23 godine, 1962., našao se u Parizu.

Ondje su se otvorili novi horizonti, nudile nove mogućnosti koje naš otočanin nije propustio iskoristiti.

Braća i sestre Škunca. Slijeva: Dominik, Urica Segarić, Daria Klanac Škunca, Ante, Florijan i fra Bernardin. Snimljeno 2000. godine na obiteljskom okupljanju u jednom malom mjestu na granici Španjolske i Francuske. Fotografija je iz obitelsjkog albuma Tomislava Škunce.

U početku je svoj talent i poticaj za likovno izražavanje usmjerio najvećim dijelom prema arhitekturi. Pohađao je intenzivno tečajeve crtanja pa se, nakon dvije godine, zaposlio u jednom arhitektonskom studiju kao crtač početnik.

Kasnije je upisao studij arhitekture i uspješno ga završio. Kao arhitekt radio je u više ustanova sudjelujući u obnovi velikog broja građevina u Parizu i okolici.

Osim profesionalnim obvezama, Škunca se posvetio i likovnom stvaralaštvu. Počeo je s mnogobrojnim crtežima prema sjećanju, a istovremeno je prakticirao slikanje uljenim bojama. Započeo je i s kiparstvom, izvodeći najvećim dijelom plitke reljefe i stilizirane kipove u gipsu, koji su oblikovani prema njegovim crtanim predlošcima.

Zajedno – 2005., tuš na papiru
Bijeg iz Egipta -1969., reljef u gipsu
Advent – 1980., terakota

Priliku da svoje radove prvi put pokaže javno Škunca je dobio 1969. godine na kolektivnoj izložbi XX međunarodna velika nagrada za slikarstvo u Deauvilleu gdje je izložio dvije slike, Zabranjeno voće i Sjedeći akt.

Dominik Škunca i u zrelim godinama pomicao je granice svoga likovnoga interesa potican znatiželjom da nauči nove tehnike likovnog izražavanja.

U drugoj polovici 1978. godine u Splitu mu se pružila prilika da u restauratorskom odjelu Hrvatskog restauratorskog zavoda od restauratora Slavka Alača dobije ozbiljnu pouku o drevnoj tehnologiji slikanja ikona na drvenoj podlozi.

Bogorodica s Djetetom
Sveti Franjo Asiški i ptice – 2002., bakropis i vernis mou
Žena na prozoru – 2000., bakropis i vernis mou
Magarac ispod badema – 2004., bakropis i akvatinta

Desetak godina kasnije pružila mu se nova, izvanredna,  prilika učiti grafičke tehnologije pod vodstvom jednog od najznamenitijih slikara, a osobito grafičara 20. stoljeća – Stanleyja Williama Haytera, u čuvenom studiju Atelier 17 u Parizu.

De Gaulle – 2006., kaligram, kip u umjetnom drvu prekriven bakrenim listićima

Stečena znanja i vještine uspješno je realizirao u bogatom likovnom opusu, kojemu se od 1999. godine u potpunosti posvetio stekavši s vremenom respektabilnu umjetničku reputaciju u Francuskoj, čiji je državljanin bio od 1971.

Obeshrabenje – 1967., ulje na platnu

Živio je u gradu Marly le Roi, sjeverozapadno od Versaillesa. Njegova supruga Solange Armengaud Škunca, koja je i sama imala umjetničkih predispozicija,  bila mu je velika potpora u radu, pružajući mu pomoć u organiziranju glavnine izložaba te u pripremanju i realizaciji pojedinih radova.

Supružnici Solange i Dominik Škunca

Dominik Škunca tijekom života sudjelovao je na 7 skupnih i 17 samostalnih izložaba, najviše u Francuskoj, a zatim u Njemačkoj, Kanadi i Belgiji.

U Hrvatskoj je izlagao dvaput na otočiću Košljunu kraj Krka, 2004. i 2005. godine. U rodnoj Novalji izlagao je u Gradskom muzeju, 2008., a posmrtno mu je, na istom mjestu, priređna izložba i 2013. godine.

Portret Dominika Škunca, nacrtao novaljski slikar Ivan Palčić, 1968.

Život i umjetničko stvaralaštvo Dominika Škunce opisani su u dvije monografije. Autori su vrsni poznavatelji povijesti umjetnosti i likovnog stvaralaštva pa su publikacije sadržajno, grafički i likovno sjajno oblikovane, ispisane pomnim, gustim, sočnim, akribičnim tekstovima na hrvatskom i francuskom jeziku. Sve ovdje objavljene foto ilustracije preuzete su iz tih monografija.

Naslovnica monografije Antuna Travirke

Prvu, tiskanu 2007. godine u nakladi Matice hrvatske Novalje i Grada Novalje, napisao je Antun Travirka (1945.-2016.). Monografija je bogato ilustrirana Škuncinim radovima koji dočaravaju svu raskoš njegova likovnog rukopisa.

Njegovo djelo, osobito grafički ciklusi sadržavaju čistoću, jedinstvo i istinu. Ideal mu je prirodna jednostavnost tamo gdje se podudara sa savršenstvom organske forme. U Škuncinu djelu postoji prava kultura, pasionirano „gajenje oblika“, pa mu je umjetnost satkana od sretnih ravnoteža. Djelo mu je čudna mješavina osjećajnosti, umnosti i podčinjavanja ezoteričnim znacima i porukama. Djelo mu se manifestira istovremeno kao umjetnost koja je subjektivna, sintetička i simbolička, zaključio je na kraju svog ogleda Antun Travirka.

Naslovnica monografije Ive Šimat Banova i Margarite Sveštarov Šimat

Drugu, objavljenu nakon umjetnikove smrti, 2014. godine, u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Novalji i umjetnikove supruge Solange Armengaud Škunca, napisali su Ive Šimat Banov i  Margarita Sveštarov Šimat. Za razliku od Travirke, oni su od ilustracija ponudili isključivo crteže u tušu. Obogatili su je kraćim lirskim zapisima iz knjige Prorok Khalila Gibrana, libanonsko-američkog pjesnika i slikara, izuzetnog senzibiliteta i nadarenosti.

Te su publikacije dva sjajna uresa na kruni svekolikog umjetničkog opusa Dominika Škunce. Budući da autor u Hrvatskoj nije češće izlagao, tim je monografijama primjereno predstavljen široj hrvatskoj javnosti.

REKONSTRUKCIJA ŽIGLJENA

Proteklih dana počela je rekonstrukcija trajektne luke Žigljen na našem otoku. Preciznije, rekonstrukcija i nadogradnja.

Radnici zagrebačke tvrtke Graditelj svratišta, koja je posao dobila nakon provedenog postupka javne nabave, strojevima su zaorali u dio kopna uz desno pristanište.

Prema informacijama koje sam dobio u Lučkoj upravi Novalja svrha je radova da se na pristanišnim punktovima omogući sigurnije pristajanje trajekata za vjetrovitijeg vremena, a produžit će se i rive da bi se omogućio privez trajekata dugih do 120 m. Sada ondje mogu biti privezani trajekti poput „Cresa“ koji je dugačak 87,6 m i širok 17 m.

Igor Vidas, ravnatelj Lučke uprave Novalja, kaže da je ovo trenutno jedan od najvećih projekata pomorske infrastrukture na Jadranu. Radovi će, s PDV-om, koštati 47.898.981,63  kn. Lučka uprava Novalja kao investitor osigurala je 85 posto sredstava iz europskih fondova, a preostalih 15 posto dodijelit će Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske.

Igor Vidas, prof., ravnatelj Lučke uprave Novalja

Radovi će se dovršiti do 2023. godine.

Pojedini pristanišni punktovi rekonstruirat će se postupno tako da se neće prekidati trajektni promet.

Trajektno pristanište Žigljen pušteno je u promet 1. lipnja 1991. godine. Prethodno je bilo sagrađeno i pristanište u Prizni na kopnu.

Naslovnica Novog lista od 2. lipnja 1991. godine.

Time se otok Pag povezao s kopnom vezom koja se skratila na samo petnaestak minute plovidbe. Ima li se na umu činjenica da je otok na drugoj strani već od 1968. godine mostom povezan s kopnom, onda je razvidno da je ova trajektna veza bila novi, veliki iskorak u ukupnoj prometnoj infrastrukturi otoka.

Trajektna veza Žigljen – Prizna jedna je od najfrekventnijih na Jadranu.

Prije toga, trajekti su plovili na linijama Pag – Karlobag i Stara Novalja – Jablanac. Vožnje su trajale punih sat vremena.

U ukupnome razvoju otočne privrede, posebice turizma, Jadrolinijini trajekti su tijekom vremena, nakon ukinuća nekadašnjih brodskih veza, odigrali značajnu ulogu. U paškom slučaju skraćivanjem vremena plovidbe i osobito nakon što su na liniju uvedeni veći, brži i sigurniji trajekti, ta je uloga postala još značajnija.

Rat početkom devedesetih godina prošlog stoljeća dodao je novu dimenziju prometnoj infrastrukturi pa i cijelome otoku.     

Već u kolovozu 1990. godine, poslije prvih balvana pobunjenih Srba na cestama oko Knina, Obrovca, Gračaca i Benkovca, bilo je mnogima jasno da će otok Pag morati preuzeti dio prometa s Jadranske i Ličke magistrale.

Rušenjem Masleničkog mosta, 21. studenoga 1991., to je postalo stvarnost. Dva dijela Hrvatske oslonila su se na pleća našega otoka. Otok je postao jedina prometna veza između središnje i južne Hrvatske.

Prometna trakavica na Pagu početkom 1992. godine.

Tijekom 1991. zrakoplovi Jugoslavenske narodne armije atakirali su i na Paški most i na pristanište u Prizni. Most je bio i oštećen, no zahvaljujući paškim braniteljima ostao je sačuvan, a s druge strane,  unatoč napadima iz zraka, Jadrolinijini trajekti nisu prestajali voziti na liniji Prizna – Žigljen.

Nakon oslobodilačke operacije Hrvatske vojske Maslenica u siječnju 1993. godine i, potom, uspostave pontonskog mosta u Novskome ždrilu, otok Pag je bio djelomično prometno rasterećen. Ipak, još su mjesecima nakon toga mnogi prometovali preko Paga.

Gužva u trajektnom pristaništu Žigljen početkom 1992. godine.

Iz ove spomenarske vizure spomenut ću još nešto.

Početkom 1997. ondašnja općinska vlast u Novalji najavila je da će na Žigljenu izgraditi jedan višenamjenski objekt.

Pristanište je okvalificirano kao mjesto prvog dodira putnika s općinom i otokom, kao svojevrsna vrata ne samo otoka nego i Dalmacije pa je trebalo osmisliti nešto primjereno prvom vizualnom kontaktu s tim prostorom koji je sam po sebi fenomen što zadivljuje ili zaprepašćuje došljaka.

Tog se zadatka bio prihvatio poznati novaljski arhitekt Dominik Kunkera. Po njegovoj zamisli objekt bi se likovnim izrazom integrirao u krajolik kojim dominiraju kamen, more i bura, a funkcionalnošću trebao bi dati sve potrebne elemente komfora koji putnik očekuje ili mora naći.

Skica višenamjenskog objekta na Žigljenu.

U objektu je trebala biti biljetarnica, mjenjačnica, trgovina, manji restoran, bar, telefonska govornica te informacijski punkt. Prostirao bi se na 250 četvornih metara. K tome, oko objekta, planiralo se urediti još 100 kvadratnih metara terase za udobno čekanje ili predah na proputovanju.

Sve je trebalo biti gotovo do turističke sezone spomenute godine.

Od vratiju Dalmacije do danas, međutim, ni okvira.

Pitao sam Igora Vidasa ima li šanse da se ta davnašnja zamisao ipak realizira.

Uzvratio mi je da je prije koju godinu bila ishođena lokacijska dozvola, no u međuvremenu se zastalo. Da bi se u konačnici planirano ostvarilo valja, prethodno, prihvatiti i odgovarajući urbanistički plan uređenja za to područje.

Bit će red još čekati.

Do daljnjega će na Žigljenu biti samo ova dva objekta: biljetarnica i manji ugostiteljski lokal.

Još nešto: pitam se je li pretenciozno – s pozicije putnika – očekivati da se kakva rekonstrukcija dogodi i u Prizni?

Svi koji ovuda dolaze na otok, ili prolaze dalje prema jugu, znaju da u Prizni ima samo jedan pristanišni punkt na koji istovremeno ne mogu biti vezana dva trajekta poput Cresa.

Trajektno pristanište Prizna.

Nakon što se dovrši ovo što je zamišljeno na Žigljenu, primjerice za vrijeme turističke sezone, u isto vrijeme mogla bi se krcati tri velika trajekta i otploviti prema Prizni. A što onda ondje?

Nedavno sam poslao upit ravnatelju Lučke uprave Senj, u čijoj je nadležnosti to pristanište, zamolivši ga da mi odgovori imaju li oni u planu kakvu rekonstrukciju?

Odgovora nisam dobio.

Uzgred, još jedna informacija.

Uz  otočnu prometnicu, državnu cestu D 106, od kružnog toka na ulazu u Novalju prema Žigljenu, gradi se nova benzinska crpka. Investitor je  SPORT NAUTIKA  d.o.o. iz Zadra.

Novalja će tako na području grada i u neposrednoj blizini uskoro imati ukupno četiri benzinske crpke, od kojih je jedna na obali u centru grada koja opskrbljuje plovila.

Ćutin otok svoj

Otok. Vječna inspiracija mnogima, na ovaj ili onaj način.

U ovom slučaju – otok Pag.

Kako kaže stih u pjesmi Kamena lađa Klape Sol: Otoka je bezbroj, a jedan je Pag.

Pag opjevan, opisan, oslikan. I fotografiran.

U fokusu je interesa i članova Foto kluba Pag koji već jedanaestu godinu zaredom priređuju izložbu fotografija naslovljenu Ćutim otok svoj.

Naslovnica kataloga izložbe s fotografijom Zrinke Balabanić.

Na tim se izložbama pokazuje svo bogatstvo motiva koje otok pruža u svojoj različitosti i ljepoti, motiva što ih fotografi trgaju s njegove teksture ovisno o vlastitoj optici, raspoloženju i domišljatosti.

U dosadašnjim izložbama iznjedrio se veliki mozaički niz fotozapisa koji ilustrira simbiozu otoka i otočana i koji bi, da ga je moguće preslikati na kakvu veliku zidnu površinu, predstavljao jedinstveni mural fotografske vještine.

Pogledao sam ovih dana izložbu u Novalji.

Izložba je ovom prigodom prvi put postavljena na otvorenome, na Trgu Alojzija Stepinca, s najavom da će se premjestiti i na druge gradske lokacije.

Postavljena je ne na klasičnim panoima već na ribarskim mrežama razapetim između dva držača od bambusa i trske, što se doima vrlo zgodnim rješenjem. Može se pogledati u večernjem terminu.

Na otvorenome, u ugodnom ambijentu Stepinčeva trga, izložba je dostupnija publici.

Foto klub Pag broji tridesetak fotografa s područja cijelog otoka, te nekoliko njih iz drugih sredina, među kojima su uglavnom fotografi amateri, ali ima i vrhunskih majstora fotografije, poput Aleksandra Tomulića, Željka Jelenskog, Tvrtka Marasa. 

Fotografije izlažu: Zrinka Balabanić, Helena Baričević, Mladen Brajša, Teofil Dabo, Vesna Denona, Davor Dobrijević, Ivana Dobrijević, Saša Domazet, Vesna Fabijanić, Jasminko Herceg, Željko Jelenski, Vesna Karavanić, Krešimir Kiš, Hrvoje Magaš, Tvrtko Maras, Nikola Maržić, Katica Mustapić, Emilijana Obrić, Rajko Peranić, Danijel Ružić, Elvis Šmit, Ivan Šupraha, Aleksandar Tomulić i Nataša Vučić Tomljanović.

Uz izložbu tiskan je i katalog s osamnaest odabranih fotografija.

Ova i sljedeće fotografije preuzete su iz kataloga izložbe.

U katalogu, međutim, nema prigodnog zapisa inspiriranog izložbom, nema podataka o Foto klubu, a nema ni, barem najkraćih, biografskih crtica o autorima fotografija. To je propust koji se ne bi smio ponavljati.

Bez tih dodataka izložba je okrnjena za jednu serioznu dimenziju.

Izložba će potrajati do 25. srpnja.

Pokrovitelj izložbe je Centar za kulturu Grada Novalje.

Verba volant…

Prije trideset godina, koncem veljače 1990., u Vjesniku sam objavio razgovor s prof. Nikolom Crnkovićem pod naslovom Tajne prošlosti.

Povod je bila najava da će se tijekom te godine tiskati Cissa, prvi broj otočnog zbornika. Svrha zbornika je bila da se na njegovim stranicama s vremenom rasvijetle ( rasvjetljavaju) mnoge historijske nepoznanice otoka Paga.

Na tragu te zamisli koncipiran je i spomenuti intervju. Prof. Crnković (1928. – 2016.) govorio je o tome koliko se (malo) zna o prošlosti našega otoka, kakva bi se mogla postaviti periodizacija otočne povijesti, kakva je bila uloga otoka u doba naseljavanja Hrvata…

Ideja o jednoj takvoj publikaciji u paški je javni i politički prostor puštena godinu/dvije prije toga. Prof. Crnković je 1986. godine umirovljen pa se iz Rijeke, gdje je zadnjih godina radio u Državnom arhivu, vratio u rodnu Novalju s namjerom, uz ostalo, da svoje znanje (bio je profesor povijesti) stavi u funkciju kulturnih pregnuća na lokalnoj razini.

Početkom svibnja 1989. godine paškoj javnosti je bila predstavljena publikacija Prinosi za gospodarsku povijest otoka Paga što su je objavili Historijski arhiv u Rijeci i Historijski arhiv u Pazinu te Skupština općine Pag. Jedan od autora tekstova bio je i prof. Crnković.

Moglo bi se reći da je upravo ta publikacija osnažila ideju o zborniku Cissa. Bila  je prihvaćena i politički blagoslovljena u okviru ondašnjega Socijalističkog saveza. Izabrano je uredništvo a prof. Crnković imenovan je glavnim urednikom publikacije.

No, na tome se stalo. Ideja nije zaživjela, nikada nije objavljen prvi broj.

Zašto sve ovo pišem?

Podsjetit ću na poznatu latinsku izreku: verba volant – scripta manent. Doslovni prijevod bio bi: riječi lete – zapisano ostaje. Ili u slobodnijem prijevodu: što nije zapisano, nije se dogodilo.

Naravno da u životu nije baš sasvim tako. Mnogo toga se dogodi a ostane nezapisano.

Ipak, spomenuta izreka sadrži u sebi važnu poruku: ako ne mislimo potomstvo ostaviti bez vrijednoga zaloga (Matoš bi rekao: bez amaneta) u kojemu će se ogledati obilježja kolektivnog identiteta (u ovom slučaju lokalnoga, zavičajnog, onoga specifičnoga otočnoga mikrokozmosa koji se nerijetko percipira kao samodostatan ili kao izgubljen u samoći svemira), onda valja zapisivati i zapisano objavljivati, učiniti to dostupnim naraštajima koji stasaju i onima koji će tek doći.

U potrazi za (kako bi rekao Ivan Lovrenović) genetskom šifrom spomenutoga identiteta, čovjek biva upućen najčešće na tekst. Istina, Lovrenović je u potrazi za spomenutom šifrom bosanske franjevačke akcije i formacije, no nismo daleko od njegove konstatacije i u kontekstu ove teme.

Ne može se reći da otok Pag nije predmet interesa  mnogobrojnih autora raznovrsnih zvanja, kako publicista tako i znanstvenika, književnika, fotografa, arhitekata, slikara te drugih  poklonika  njegove povijesti, zemljopisnih osobitosti, prirodnih karakteristika, gospodarstvenih dosega, tradicijske i kulturne baštine, društvenih zbivanja i inoga. Dapače. Tko zna služiti se s dostupnim alatima za pretraživanje bibliografskih   baza podataka to lako može provjeriti i u to se uvjeriti.

No, pored svega što je već do sada obrađeno, zapisano i objavljeno, usuđujem se napisati da su zavičajne bisage još uvijek poprilično teške od neistraženih zaliha koje vape za istraživačkim naporima. To vrijedi za cijeli otok.

Te će se zalihe smanjivati onoliko koliko bude snažila kolektivna svijest o njihovom značaju i, posebice, o spremnosti svakoga tko tomu može pridonijeti, poglavito onih koji su po prirodi svoga društvenog statusa mjerodavni da se tome poslu pristupi odgovorno i bez zadrške, organizirano i sustavno, s primjerenom dozom potpore svake vrsti.

Na otoku Pagu postoje tri ogranka Matice hrvatske, u Pagu, Novalji i Kolanu. Ogranak u Pagu obnovljen je 1993., u Novalji 1997., a u Kolanu je utemeljen 2016. godine.

Može se konstatirati da ogranci ostvaruju osnovno poslanje Matice hrvatske i da su tijekom minuloga vremena objelodanili više desetaka naslova zavičajne tematike, otočnih ili drugih autora, među kojima su naslovi od kapitalnog značaja.  

To osobito vrijedi za novaljski ogranak Matice hrvatske koji bilježi najbolje nakladničke rezultate, dobrim dijelom zato što ima primjerenu financijsku potporu Gradskog proračuna.

Danas u prigodi tridesete obljetnice jednog neuspjelog pokušaja čini mi se da bi bilo dobro revitalizirati ideju o otočnoj publikaciji upravo u okrilju Matičinih ogranaka. Publikaciji koja bi po svojoj koncepciji mogla javnosti predočavati širok spektar otočnih tema vrijednih trajnog spomena, ne samo povijesnih nego i aktualnih a bila bi namijenjena najširem krugu čitatelja.

U našem najbližem okružju ima takvih publikacija i nije ih teško locirati a mogle bi poslužiti kao poticajni primjeri. Publikacija (časopis) bi za početak mogla biti godišnjak, a ovisno o prigodama i potrebama, mogao bi se objavljivati u dva ili tri broja.

Držim da bi tješnjom suradnjom tih ogranaka bilo moguće polučiti jedan takav sinergijski učinak na dobrobit zavičajne kulturne i civilizacijske baštine.