Oznaka: Pag

U spomen na Antu Zemljara (1922.-2022.)

UTEMELJENA KNJIŽEVNA NAGRADA KOJA ĆE NOSITI NJEGOVO IME

Odbor Hrvatskog književnog društva povodom 100-te obljetnice rođenja književnika Ante Zemljara (18.02.1922. Pag – 1.08. 2004. Zagreb), a na prijedlog počasnog predsjednika Valerija Orlića, uz suglasnost gospođe Vjere Zemljar (supruge književnika), na sjednici dana 14.veljače 2022. godine  jednoglasno je donijelo i usvojilo odluku o pokretanju književne nagrade “Ante Zemljar“.

Javnost je tome obavještena na konferenciji za novinare u Rijeci 17. ovog mjeseca.

Ovdje prenosim prigodno obrazloženje što ga je za novinare napisao VALERIO ORLIĆ, počasni predsjednik Hrvatskog književnog društva.

Nagrada će se dodjeljivati istaknutim književnicima iz zemlje ili inozemstva koji su svojim stvaralaštvom i originalnošću ostavili izuzetan trag na polju književnosti, a uručivat će se jednom godišnje, na dan književnikovog rođenja 18. veljače počevši od 2023. godine.

Prijave kandidata za književnu nagradu ”Ante Zemljar” mogu predlagati umjetničke organizacije, kulturne ustanove i organizator, uz predočenje cjelokupne biografije, bibliografije i temeljito obrazloženje. Predlagatelji svoje priloge trebaju kopirati u 6 primjeraka i poslati, završno do 1.08.2022. godine na adresu: Hrvatsko književno društvo, ulica Braće Fućak 5 a, 51 000 Rijeka (prijava za književnu nagradu ”Ante Zemljar” 2023.)

Odbor društva u sastavu Ernie Gigante Dešković predsjednik HKD, Nikola Šimić Tonin predsjednik Ogranka HKD u Zadru, Žaklina Kutija potpredsjednica HKD, Srđan Duhović tajnik HKD, Ante Gregov Jurin potpredsjednik Časnog suda i Valerio Orlić počasni predsjednik HKD-a, donijet će konačnu odluku o prvom dobitniku književne nagrade ”Ante Zemljar” za 2023. godinu, a koja se sastoji od diplome, brončane medalje s likom književnika Ante Zemljara i umjetničke fotografije ili slike s motivima Paga.  

100.  godišnjica rođenja književnika Ante Zemljara

Piše: Valerio Orlić

Nema zaborava kao što neki misle ili kako bi neki htjeli da bude. Veo tajne koji se spušta u zaborav, isto tako se i podiže. Postoje sjećanja na ljude koji svojim dostojanstvom i ponosom, te umjetničkim življenjem zaslužuju besmrtnost i vječno trajanje.

Ante Zemljar. Foto Vjekoslav Skledar.

   Prije 100 godina na današnji dan, 18. veljače 1922. u gradu Pagu rodio se književnik Ante Zemljar. On je uistinu jedna književna veličina koja je ostavila duboki trag u našoj književnosti i kulturi. Svakako da je Pažanima nakon dugo vremena i književne oskudice trebala baš takva književna ličnost, koja je u svojim djelima znala opisati svu realnost života, ljepotu i vrijednost bogate otočke tradicije.

   Njemu je Pag bio neiscrpni epicentar književnog stvaralaštva u kojem se istinski poistovjetio i duševno stopio kroz riječi, prikazavši svu ljepotu svog grada i otoka. Svojim djelima, neviđenom hrabrošću i poštenjem uzdigao je, ne samo grad Pag i Hrvatsku na svjetsku književnu scenu, nego je i svjetska književnost dobila jednog vrsnog književnika od kojeg se može podosta naučiti u literarnom svijetu. Prvenstveno kako se treba istinski odnositi prema samoj umjetnosti i kako realistično pisati i opisati ljepote i tragedije otoka i života.

  Zemljar nam je kazivao kako treba ostati svoj i originalan, nepotkupljiv…čak i kada silu represije osjetite na svojim leđima. Znao je ostati slobodan duhom, nikakvi zidovi nisu mu bili prepreka za duhovnu slobodu. Takvim svjetonazorom putovao je kroz život i u najtežim, najokrutnijim životnim uvjetima, čak i u vrijeme zatočeništva na Golom otoku, radi ”krivo” izgovorene riječi i represivnog režima koji je osuđivao neistomišljenike ili one za koje se sumnjalo da će se prikloniti Staljinu. Baš za takve je u srpnju 1949. godine otvoren Goli otok, živi pakao u kojem su kažnjenici jedni druge cinkarili da bi spasili sebe,  takvim su zlim postupcima postajali još gori ljudi.

   Četiri i pol godine Zemljara je koštala ”krivo” izgovorena riječ. Golootočka tortura lomila je tijela i kosti…lomila je ljude, ali ne i pjesnika koji je duhom bio jači od fizičke boli što je nadjačala lomove kostiju i sivog kamena, te bolne jauke što su se utapali i nestajali u morskim dubinama.

   Baš u takvim uvjetima Ante Zemljar je smogao hrabrosti na komadićima papira od cementnih vreća (pod šiframa) zapisivati životnu strahotu golootočkog života. Kao istinski svjedok bilježio je jedno strašno vrijeme, što je kasnije i objavio u svojoj knjizi ”Pakao nade” koja je doživjela tri izdanja, a je prevedena i na talijanski jezik.

Naslovnica knjige golootočke poezije.

   Uistinu možemo sa sigurnošću reći da je Zemljarov duh bio nesalomljiv, umjetnički slobodan i kreativan. Nikakve represivne mjere, zabrane, ni okovi nisu mu mogli slomiti duh i njegovu kreativnu nadarenost. Riječ ga je održavala na životu, ona mu je bila nada, zraka svjetlosti i putokaz spasa.

    Kada iz ovog kuta gledamo, Ante Zemljar je platio previsoku cijenu svog poštenja, baš onom režimu u kojega je najviše vjerovao i za kojeg se borio kao mladić u uvjerenju da je fašizam veliko zlo. Ostao je dosljedan svojim stavovima za pravičnost čovjeka kao pojedinca i kada se digao protiv ustaškog i fašističkog režima 1941. na Pagu, ukazujući na zločine koji su se događali u konclogoru Slana, ali i onda kada je krenuo kao mladi revolucionar u oslobodilačku borbu.

   Kasnije ga je ista ta partija za koju se borio, zatvorila četiri i pol godine na Goli otok radi krivo izgovorene riječi. Pokušavajući mu ubiti misao i slomiti želju da drugačije misli. Zemljar je i u slobodi nosio teret osude režima za kojeg se borio i protiv kojeg se borio. Književna šutnja je bila najteža jer  Zemljarova djela su se mimoilazila i prešućivala, iako su bila učestalo nagrađivana.

   Zanimljivo je da mu je u vihoru demokratskih promjena 1993. godine minirana kuća u rodnom gradu Pagu. Ponovno se probudio duh prošlosti, te divljački razorio Zemljarovu kuću – atelje / knjižnicu koju je mislio ostaviti svojim sumještanima i gradu Pagu u bogato kulturno nasljeđe.

   Zemljar je i tada ostao svoj, ne pokleknuvši duhom i dalje se snažno zalagao za čovjekovu pravičnost, ukazivajući na nepravdu kako se ne bi ponovilo zlo prošlosti.

    Imao sam čast upoznati Antu  Zemljara, u Zagrebu 2002. godine na skupštini Društva hrvatskih književnika, u vrijeme kad se zalagao da se skinuta spomen-plača (članovima društva poginulim u antifašističkoj borbi) vrati na mjesto gdje je nekada i bila.  Stalno je naglašavao da su umjetničke vrijednosti  vječne bez obzira na promjene političkih režima. Zbog tog susreta spoznao sam da postoji krug života u kojem plašt tame ne može beskonačno prekriti i zatomiti dio vremena u kojem književne veličine ostavljaju svjetlost i beskonačni umjetnički trag u kružnici života.

Potaknut takvim principima, odlučio sam napisati nekoliko rečenica o književniku koji još uvijek  budi znatiželju šire javnosti, ne samo svojim vrhunskim književnim djelima, nego i svojim zanimljivim životnim stavovima koji su bili pravični, moralno čisti. Njegov životni put nije bio posut ružama, ali njegovi životni stavovi su bili mali cvjetni vrtovi iz kojih se moglo ubrati najljepše vrijednosti života.

Neka ovih 100 godina od rođenja književnika potaknu Ministarstvo kulture RH, vlasti grada Paga i kulturne djelatnike, da se lik i djelo Ante Zemljara valorizira još više na pravi način.

U spomen na književnika Antu Zemljara, Hrvatsko književno društvo dalo je svoj doprinos tako što je u ulici njegovog rođenja, na rodnoj kući 2014. godine postavilo spomen ploču njemu u čast, na kojoj piše:

  Također je vrijedno spomenuti da Hrvatsko književno društvo svake godine organizira međunarodno znanstveno-književni skup ”U spomen na književnika Antu Zemljara” u gradu Pagu. Godine 2016. objavljen je i zbornik radova učesnika skupa. Društvo je 2012. godine  književniku posvetilo cijeli broj časopisa Književno pero br. X, (Ante Zemljar – Svjedok vremena).

Naslovnica časopisa Književno pero
Naslovnica Zbornika radova sa međunarodnog znanstvenog-književnog skupa ipjesničke manifestacije U spomen na književnika Antu Zemljara.

Biografija i bibliografija: Ante Zemljar rođen je 18. veljače 1922. u Pagu, a preminuo 1. kolovoza 2004. u Zagrebu. Osnovnu školu pohađao je u rodnom Pagu, a klasičnu gimnaziju u Šibeniku. Komparativnu književnost diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a izradu mozaika u Ravenni. Sudionik je NOB-a od 1941; borio se na Pagu, Cresu, Lošinju, po primorskim brdima, na brodovima partizanske mornarice i u ilegali. Od 1949. do 1953. kao politički zatvorenik prolazi torturu na Golom otoku.

     U hrvatskoj književnosti bio je prisutan kao pjesnik, pripovjedač, romanopisac, književni kritičar i scenarist. Objavio je oko dvadesetak knjiga, nekoliko radio-komedija i filmskih scenarija, prevođen je na talijanski, španjolski, slovenski i engleski jezik. Dobitnik je šest puta književne nagrade ”Drago Gervais” za knjiga: Leptiri (1972), Djevica (1973), Mozaik (1974), Ulica propuha (1977), Nikako do mladosti (1981) i Kvarnerski poliptih (2003). Nikako do mladosti nagrađen je i  nagradom SUBNOR-a Jugoslavije za najbolji ratni roman 1985. Bio je član Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih pisaca i Hrvatskog centra PEN-a.

Objavio je sljedeće knjige: Mozaik (Rijeka, Riječko književno i naučno društvo, 1975); Djevica ili moj Gabrijel o sebi i drugima (Split, Čakavski sabor, 1977); Zapisi s Kube-Apuntes de Cuba (Rijeka, -1979., poezija na hrvatskom i španjolskom); Leptiri i druge pripovijetke (Zagreb, August Cesarec, 1979); Dario Cubano-Zapis s Kube,poezija na talijanskom i hrvatskom, (La Sfinge, Napoli 1983); Pag otok, monografija, (Zagreb, 1983); Hajka za mnom po otoku 1 (Zagreb, Spektar, 1985); Nikako do mladosti (Zagreb, Spektar, 1985); Ulica propuha (Rijeka, Izdavački centar Rijeka, 1985); Haron i sudbine (Beograd, Četvrti jul, 1988);  Slika o stihu-Pittura su versi / Slika ob stihu-Piture del verso, poezija nahrvatskom i talijanskom, slovenskom i španjolskom; (slike (akvareli) Mario d’Anna  Edizioni Collegio Gallio, Como, 1990); Hajka za mnom po otoku 2, poezija Golootočke varijacije, (Stručna knjiga, Beograd 1991); Ljubav za Čile / Amor a Chile, poezija na hrvatskom i španjolskom, (Red Internacional del Libro, Santiago de Chile, 1992); Pakao nade: hajke za mnom po otoku 2, golootočke varijacije (Zagreb, Trgorast, 1997.), Večernji razgovori, 1995.-2000. (Rijeka, Adamić, 2001); L’inferno della speranza-Pakao nade, poezija s Golog otoka na talijanskom, (Multimedia Edizioni, Salerno 2002); Kvarnerski poliptih (Rijeka, Izdavački centar Rijeka, 2004); Moj prijatelj kos (Zagreb, Durieux, 2004); Pakao nade: hajka za mnom po otoku 2, golootočke varijacije (Zagreb, Razlog, 2004).Ostao je još neobjavljeni rukopis Paška čipka, moj zavičaj.

  Napisao je Eh, moj Žiko, radio komedija, Radio Zagreb, Zagreb, 1981.

Scenariji za dokumentarne filmove: Žene mojih obala, 1980, Goran pred Sutjeskom, 1985, Predani gromačama  1983, Paška čipka, 1987.

Obnovio pučku dramu „Paška robinja“ i priredio je za Dane hvarskog kazališta 1975. i Dubrovačke ljetne igre 1976.

    Objavljivao je i druge tekstove u hrvatskim časopisima kao i u drugim publikacijama i novinama. Među ostalima: Hrvatska komponenta u čileanskoj književnosti; Malo riječi za veliku temu: Pisci, potomci hrvatskih doseljenika u Čileu; „Poštar“ s Brača u Čileu; Realizam detektivskih romana Ramόna Diaza Eterovića; Ljepota golootočke sudbine; Vjekovnost paške čipke; Predgovor i izlaganje u povodu knjige Partizanske veze.

Paška robinja na Dubrovačkim ljetnim igrama 1976.

Na današnji dan prije 45 godina, 24. srpnja 1976., članovi Kulturno-umjetničkog društva Družina iz Paga izveli su pučku dramu Pašku robinju na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Ovo je kratki podsjetnik na taj događaj, do sada najvažniji u više od sedam desetljeća dugoj povijesti paškog Kulturno-umjetničkog društva i prikazivanja Paške robinje.

Paška robinja predstava je s paških ulica i trgova, no članovi Družine prikazivali su je ponekad i u drugim mjestima, izvan Paga. Godinu dana prije Dubrovnika nastupili su u Hvaru na Danima hvarskog kazališta, također važnoj manifestaciji hrvatske kazališne umjetnosti.

Ipak, gostovanje u Dubrovniku predstavljalo je vrhunac u prezentaciji paške pučke tradicije jer se dogodilo na našim najpoznatijim ljetnim kulturnim igrama, u Gradu koji je sam po sebi velika pozornica pa je nastup sjajno korespondirao s tradicijom prikazivanja u Pagu.

Naslovnica kataloga o nastupu KUD-a Družina iz Paga.
© Ivo Palčić dp.

Predstava je upriličena na Gundulićevoj poljani kao ponoćna scena.

Izvelo ju je pedesetak članova Družine koji su, napjevima i plesom, paškim tancem i paškim kolom, dočarali karnevalsko ozračje i tradiciju u sklopu koje se inače u Pagu Robinja izvodi. Sama drama, pak, izvedena je onako kako ju je, prema starim zapisima i sjećanjima starijih Pažana, šezdesetih godina prošlog stoljeća obnovio književnik Ante Zemljar, a za dubrovački nastup uvježbao Ante Donadić, predsjednik KUD-a.

Popis članova KUD-a Družina koji su nastupili u Dubrovniku.
© Ivo Palčić dp.

Podsjetit ću, za one koji to ne znaju, da je radnja drame vrlo jednostavna. Kćerku bana Vlaska zarobili su Turci. Njezin zaručnik, unuk bana Derenčina, traži ju po trgovima gdje Turci prodaju roblje. Našavši je, pojavljuje se kao trgovac s namjerom da je otkupi. Nakon pregovaranja i natezanja s Turcima to se na kraju i dogodi.

Scenski postav igre u Dubrovniku je bio ponešto izmijenjen od uobičajenog. Akteri su inače na sceni postavljeni po crti elipse na jednom kraju koje je Robinja, a na suprotnom Trgovac. Bilo je tako i na Gundulićevoj poljani s tim da su međusobno bili nešto udaljeniji nego inače, a jedno vrijeme su, tijekom dugačkog plača Robinje, sjedili na podu. Sve to učinjeno je zato da bi publika mogla bolje pratiti samu izvedbu.

Izvedba Paške robinje na Gundulićevoj poljani. Foto: Enes Midžić © Arhiv Dubrovačkih ljetnih igara.

Publika je predstavu popratila s oduševljenjem. U novinama se idućih dana moglo pročitati da je prava šteta što se nije više izvodila jer su je mnogi željeli vidjeti, ali im to nije uspjelo zbog toga što nije bilo dovoljno mjesta u gledalištu.

Robinja – ta divna poruka iz mladosti naše drame jedna je od najslasnijih scenskih poslastica u kojoj kazališni sladokusci mogu uživati. Jednako tako u njoj uživaju današnji paški pučani a na isti način zagrijani pjesmom i igrom, uživali su i stari Pažani. To komuniciranje kroz stoljeća njezina je najveća dragocjenost i dokazom da je puk znao cijeniti svoju baštinu. A sve što se cijeni može se i sačuvati – napisao je, među ostalim, u svom osvrtu Robinja po pašku i starinsku Jakša Fiamengo.

O rodu, rode, da ti pričam

Paška priča o Ivanu Mirkoviću (10.dio)

Smrt Ivana Mirkovića, 4. siječnja 1988. godine, nije ostala bez odjeka u medijima.

Duško Kečkemet u tekstu pod naslovom Nestor kulturnog Splita, objavljenom u Vjesniku 7. siječnja 1988. godine, među ostalim ističe: S Ivanom Mirkovićem nestao je jedan dio kulturnog Splita, onog starog i onog novog, nestao je ne samo plodan umjetnik nego i neobično srdačan i druželjubiv znanac i prijatelj, čovjek koji se uvijek znao izdići nad sve malograđanske neljudske pojave.

Ivan Mirković, Pastir sa stadom, 1917. – 1919., ulje/karton 18,5 x 29 cm, vlasnik Galerija umjetnina Split. Fotografija je preuzeta iz kataloga monografske izložbe.

Tekst objavljen u Vjesniku Kečkemet je uvrstio i u svoju knjigu Slikari, kipari, arhitekti, Likovna umjetnost novijeg doba u Splitu, Splitski umjetnici i likovni život od 1945. do 1992., Marjan tisak, Split 2004.

Naslovnica Kečkemetove knjige.

Milan Dragičević u Slobodnoj Dalmaciji 6. siječnja 1988. godine u tekstu pod naslovom Neprocjenjiv doprinos kulturi podneblja ističe da je Ivan Mirković bio kompletan i izuzetan umjetnik koji je cijeli svoj život posvetio stvaranju u slikarstvu, kiparstvu i karikaturi neizmjerljivo zaduživši likovnu kulturu ovoga prostora i vremena.

U godini Mirkovićeve smrti Grgo Gamulin objavio je knjigu Hrvatsko slikarstvo XX stoljeća, Svezak drugi, u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Naprijed, u kojoj je zasluženo mjesto dobio i Ivan Mirković.

Naslovnica knjige Grge Gamulina.

Za Mirkovićeva života Pag je svoj odnos prema njemu pokazao gestom nečinjenja, ne ostvarivši mu obećano. Kad pišem Pag, mislim na vlast koja nije uspjela realizirati umjetnikovu želju da se otkupi njegova rodna kuća i preuredi u galeriju koja bi nosila njegovo ime. Pred tom činjenicom ostao je posramljen svatko tko je znao cijeniti namjeru jednoga umjetnika da se dostojno i trajno, poslije tolikih desetljeća izbivanja, vrati svome rodnom gradu i tu, posredno, ostane zauvijek.

No, to nije bilo sve. I poslije Mirkovićeve smrti, sve do naših dana i onih tekstova na portalu Radio Paga, objavljenih u prvom nastavku ovog serijala, bilo je postupaka koji izlaze izvan okvira  zdrave pameti i pokazuju razinu odnosa prema njemu, njegovom ukupnom djelu i posebice onome što je poklonio Pagu.

Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. godine i konstituiranja prve višestranačke Skupštine općine Pag, iz općinske vijećnice u zgradi općinske uprave uklonjen je kip Maršala Tita koji je bio jedan od Mirkovićevih poklona. Bilo je očekivano da simbol mračnog komunističkog vremena ne može više dominirati tim prostorom. No, kip nije vraćen obitelji Mirković, što bi bilo pristojno, a niti je ponuđen Kumrovcu, kao što je to učinila bivša predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarević s onom Titovom bistom na Pantovčaku.

Vi pogodite što se s kipom dogodilo!

Godine 1993. poklopile su se tri obljetnice: 100 godina od rođenja i pet godina od smrti Ivana Mirkovića te 550 godina od utemeljenja grada Paga.

Split se sjetio svoga uglednog sugrađanina. Prigodnim tekstom pod naslovom Mediteranac po duhu i motivu (uz petu obljetnicu smrti Ivana Mirkovića) u splitskom časopisu Mogućnosti (br. 11-12., studeni 1993.), autorica Tonka Čović dala je kraću, zaokruženu sliku o umjetniku ističući odmah na početku bitno obilježje: U svim umjetničkim sredinama postoje ustrajnosti zasnovane na jasnim i mirnim koordinatama. Slikarstvo, kiparstvo i karikatura Ivana Mirkovića među takvim su ustrajnostima našeg umjetničkog podneblja.

Obljetnica utemeljenja grada Paga obilježena je te godine prigodnim programom. Pored ostaloga, dugogodišnji paški novinar i publicist Josip Portada (aktualni glavni urednik Radio Paga, a koncem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća glavni urednik lokalnih glasila Ragan i Naša vila, koje nisu dugo izlazile) objavio je knjigu Rod kamena (Nakladnik Ragan d.o.o. Pag, tiskano u Zadarskoj tiskari d.d. Zadar, 1993.).

U knjizi je objavljeno 18 kraćih priča/eseja o znamenitim Pažanima koji su tijekom povijesti svojim djelovanjem ostavili vrijedan trag. Posljednja priča u knjizi je upravo priča o Ivanu Mirkoviću.

Naslovnica Portadine knjige.

Osim ponešto točnih podataka, u priči su navedene i neutemeljene kvalifikacije, primjerice da je Mirković postao svjetski poznato ime, odnosno da se konačno ustoličio kao svjetsko ime nakon one skupne izložbe 1961. godine u Londonu gdje je izlagao sa svjetski poznatim slikarima.

Da ne bih prepričavao Portadin tekst, iskoristi ću mogućnost koju pruža kompjutor i izdvojit ću dvije konstatacije koje posebno bodu oči.

Izvatci iz knjige Rod Kamena.

Upravo je sramotna konstatacija da se o Mirkoviću malo čulo, još manje pisalo, a njegovi svjetski uspjesi da su bili poznatiji vani nego u njegovoj domovini. Portada navodnu Mirkovićevu svjetsku slavu nije ni s čim potkrijepio. A da je Portadi bilo do faktografije u domovinskim gabaritima, priča o Mirkoviću drugačije bi bila napisana. U Splitu je, do 1993. godine, mogao doznati puno toga. Bilo bi dostatno da je, primjerice, posjetio Hrvatsko društvo likovnih umjetnika u Splitu. Ondje je mogao pogledati katalog Mirkovićeve izložbe u Umjetničkom salonu od 19. ožujka do 5. travnja 1980. godine što ga je priredila Nevenka Bezić Božanić. U katalogu su taksativno navedene 192 bibliografske jedinice, od 1913. godine, kad je prvi put izlagao, do 1979. godine. Riječ je o prigodnim tekstovima o Ivanu Mirkoviću objavljivanima u domaćim novinama i drugim glasilima (dakle prije i poslije 1945. godine), (Il Dalmata, Naše Jedinstvo, Novo doba, Obzor, Jadranska pošta, Novosti, Svijet Zagreb, Zborski dnevnik Zagreb, Narodne novine Zagreb, Jutarnji list, Jadranski dnevnik, Politika, Glas Boke, Dom i svijet, Obitelj Split, Republika, Večer, Jutro Ljubljana, Slovenec Ljubljana, Slovenski narod, Glas naroda Ljubljana, Slobodna Dalmacija, Ilustrovani Vjesnik Zagreb, Nova Makedonija, Borba, Vjesnik, Četvrti jul, Plavi putevi Rijeka, Oslobođenje, Večernji list, Svijet, Novosti Beograd).

Izvadak iz knjige Rod kamena.

Kraći odlomak o Mirkovićevoj vezi s Pagom, također je nekorektan i netočan glede poklona kipova Dalmatinca i Kašića, a poglavito glede vrijedne zbirke poprsja koja da je pripala Pagu nakon Mirkovićeve smrti. A slike koje je poklonio, i kojih se Portada, zajedno s mnogima drugima, nagledao u skupštinskoj vijećnici, što je s njima?

Ako je Portadi bilo teško doći do Splita, barem je u Pagu mogao pomnije bilježiti sve što se ticalo Ivana Mirkovića. Teško je povjerovati da Portada do 1993. godine nije znao za ideju da se otkupi Mirkovićeva rodna kuća i preuredi u galeriju. Pa ipak, u tekstu o tomu ni riječi.

Tu je Portada pokazao sve odlike svoga novinarskog i publicističkog habitusa. Najbitnije o Ivanu Mirkoviću Portada je u ovoj priči zatajio iz samo njemu znanih razloga. (Baš kao što je, u istoj knjizi, besramno unaprijedio Pažanina Nikolu Valentića u utemeljitelja i prvog glavnog urednika tjednika Zore Dalmatinske. Zora  je utemeljena 1844. godine u Zadru i izlazila je do 1849. Pokrenuo ju je i prvi glavni urednik bio je Ante Kuzmanić. Valentić ju je uređivao 1846., od broja 1 do 39.  O tome sam pisao u Novom listu u rubrici Reagiranja, pod naslovom Što se babi snilo, nije se i zbilo, 16. svibnja 1997., str. 40.)

U listopadu 2013. godine u Kneževom dvoru u Pagu upriličena je izložba slika i skulptura Ivana Mirkovića. U kraćem životopisu tiskanom u katalogu izložbe istaknuto je da je izložba prvo predstavljanje djela Ivana Mirkovića u njegovom rodnom gradu. Cilj izložbe je davanje doprinosa u istraživanju njegovog likovnog stvaralaštva i populariziranju njegovog rada.

Naslovnica kataloga izložbe.

Na izložbi su, premda to nije eksplicite istaknuto u katalogu, bili izloženi upravo  radovi koje je Mirković poklonio Pagu za obećanu galeriju.

Bilo bi zanimljivo doznati koliko je u međuvremenu ta izložba ispunila onaj istaknuti cilj.

Na fotografijama izloženih skulptura vide se tragovi oštećenja što dovoljno pokazuje koliko su se brižno čuvale te skulpture ondje gdje su se čuvale.

Skulptura, bez naziva, s vidljivim oštećenjima. Fotografija je iz kataloga izložbe.
Skulptura Ribar vuče mrežu, sa znatnim oštećenjima. Fotografija je iz kataloga izložbe.

Otvarajući izložbu, tadašnji gradonačelnik Grada Paga Željko Maržić najavio je da Grad planira urediti poseban prostor koji će se zvati Paška kuća i u tom prostoru da će biti mjesta i za neka od izloženih djela.

Od Paške kuće do danas ništa.

I najnovije informacije glede Ivana Mirkovića, koje sam naveo u prvom nastavku ovog serijala, dodatni su dokaz odnosa gradske vlasti prema tom umjetniku. Pažljivo su dozirane. S jedne strane hoće se pokazati kako se gradska vlast brine o Mirkovićevoj ostavštini poklonjenoj Pagu, a s druge, izbjegava se, sad već povijesni kontekst, a time i činjenica da Pag nije održao obećanje o uređenju galerije Ivana Mirkovića.

Posebno je intrigantna informacija da će se restaurirane slike predati na čuvanje Benediktinskom samostanu sv. Margarite u Pagu i bit će postavljene na Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti.

Slike su u međuvremenu zaprimljene kod koludrica i one će ih, brižne kakve već jesu, siguran sam, s primjerenom pozornošću pohraniti i čuvati. Ali svatko tko išta zna o umjetnosti i povijesti umjetnosti, posebice svatko tko je imao priliku vidjeti Stalnu izložbu crkvene umjetnosti u samostanu benediktinki u Pagu, može lako zaključiti da Mirkovićeve slike ne mogu i neće biti dio toga vrijednog postava. To su mi potvrdili i u samostanu.

Pag, Samostan benediktinki, 13. studenoga 2018. Razgledavanje izložaka prilikom otvorenja Stalne izložbe crkvene umjetnosti.
Crnačka maska, ulje na lesonitu. Jedna od pet Mirkovićevih slika pohranjenih u samostanu benediktinki.

No, postavlja se pitanje: što je sa skulpturama? Hoće li se i one restaurirati i otkloniti oštećenja na njima? Gdje će gradska vlast s njima?

Može li se, zapravo, očekivati da netko u gradskoj vlasti konačno popiše i javno obznani koja sve Mirkovićeva djela još postoje, gdje se i kako čuvaju? I što će biti s njima?

Već sam u prethodnom nastavku naglasio da je ideja o galeriji Ivana Mirkovića u Pagu propala u nepovrat. A mogla se realizirati. Kao što je Pag početkom devedesetih godina prošlog stoljeća smogao snage namaći novce za preuređenje glavnog gradskog trga, tako se moglo i za Galeriju.

Danas se s nelagodom može reći da je Pag u tom smislu pao na ispitu. Hoće li grad ikada imati kakav muzej u kome će biti mjesta i za Mirkovićeve radove poklonjene Pagu?

U proteklih pedesetak godina u Pagu se, naravno, mijenjala vlast. Svaka je nasljeđivala ono što je Mirković Pagu poklonio. Možda svaka nije gajila jednak odnos prema tom poklonu. Možda se ponekoj od njih nije uklapala ideja o galeriji i nije se smatrala obveznom realizirati je jer nije ni preuzela tu obvezu. Ne bi to bilo teško razumjeti i prihvatiti. Ali, u tom slučaju bilo je moralno i korektno obitelji Ivana Mirkovića jasno staviti do znanja što se s poklonjenim radovima planira ili ih, jednostavno, vratiti njegovim nasljednicima uz prikladno obrazloženje.

Galerija Mirković – paška propuštena prilika

Paška priča o Ivanu Mirkoviću (9. dio)

Ideja o Galeriji Ivana Mirkovića odjeknula je izvan paških okvira i dobila odgovarajuću potporu.

Dokaz tomu je pismo što ga je prof. dr. Antun Bauer, voditelj Muzejsko dokumentacijskog centra u Zagrebu, 1. rujna 1975. godine uputio Stjepanu Sabaliću, tadašnjem referentu za prosvjetu i kulturu Općine Pag.

U pismu se dr. Bauer najprije zahvaljuje za primljenu informaciju o Memorijalnoj galeriji Mirković i ističe da smatra da je donaciju potrebno objaviti i istaknuti jer je u našoj sredini to rijedak i izniman događaj.

Ivan Mirković: Paška veduta. Slika iz obiteljske zbirke © Mirković/Zaić.

Smatramo da je vrijedno posebno istaknuti značenje ove Galerije jednog našeg značajnog suvremenog likovnog stvaraoca baš u Pagu kao jakom turističkom centru. Pag je zasićen vrijednim inventarom naše kulturne baštine prošlih vremena. Ovakav memorijal koji dokazuje nastavak likovnog stvaralaštva u toj istoj sredini dokaz je kontinuiteta koji u tako jakom turističkom centru kao što je Pag ima i daleko veće značenje, piše dr. Bauer.

Izrazivši želju za puni uspjeh i što skoriju realizaciju ove memorijalne galerije, dr. Bauer zaključuje da kipar Mirković po kvaliteti svog likovnog stvaralaštva i po njegovom doprinosu našoj suvremenoj likovnoj umjetnosti to i objektivno zaslužuje.

On je u pismu iskazao spremnost pružiti Pažanima stručnu pomoć.

Ivan Mirković, Bunar u dvorištu rodne kuće. Slika je iz obiteljske zbirke © Mirković/Zaić.

Tim povodom Dr. Bauer je uputio pismo, s istim nadnevkom, i Ivanu Mirkoviću izražavajući i njemu zadovoljstvo zbog ideje o galeriji. Poučen iskustvom stečenim pri obilasku nekoliko takvih galerija i zbirki vezanih za pojedine ličnosti, dr. Bauer sugerira da bi bilo dobro u galeriji osigurati prostor za dokumentaciju o galeriji, ali i dokumentaciju vezanu za njegovu ličnost i likovno stvaralaštvo.

Nadalje, izrazio je uvjerenje da će galerija biti još jedna značajna turistička atrakcija i obogaćenje kulturne i umjetničke tematike Paga i prilika za produženje turističke sezone. Galerija bi ujedno bila i značajno obogaćenje naše muzejsko galerijske službe i muzeološke tematike.

Kao poticajni primjer, priložio je informaciju o Memorijalnom centru Oskara Kokoschke, poznatog austrijskog slikara, grafičara i pisca, češkog podrijetla, koji je uređen u njegovoj rodnoj kući u gradu Pöchlarnu, u Donjoj Austriji. Spomenuta informacija bila je objavljena u časopisu Informatica museologica., br. 24., 1974., str. 20-24.

Vrijeme je odmicalo. Dvadesetog listopada 1986. godine Zemljar šalje pismo Mirkoviću u kojemu ga, prema njegovoj želji, obavještava o inventaru u slikama i gipsu koje je Mirković poslao rodnom gradu. Sva su popisana djela u dobrom stanju, piše Zemljar, a čuvaju se na dvjema adresama: u Skupštini općine Pag   (u zgradi Općine, op. I. P.) i u Gradskoj knjižnici, (koja je tada bila smještena na Uhlincu, op. i.P.)

Popis radova Ivana Mirkovića poklonjenih gradu Pagu. Dokument je iz obiteljske arhive © Zemljar.

U odgovoru na to pismo, s datumom od 27. studenoga 1986. godine, supružnici Slavija i Ivan Mirković se zahvaljuju Vjeri i Anti Zemljar što pomažu da se umjetničke vrednote nalaze u dobrom stanju te da su sačuvane i pohranjene.

Naša je davna želja, koju smo izražavali i prenosili predstavnicima s Paga da se osigura prikladan prostor u kojem bi se smjestila sva već poklonjena i nova djela. Velika i jedina je naša želja da se prostor nađe i prilagodi za smještaj još 20 slika te nekoliko ljudskih figura i poprsje u gipsu. Eto to su naše želje, da umjetničko blago koje posjedujemo poklonimo našem dragom rođenom Pagu na sjećanje i uspomenu generacijama na akademskog profesora, kipara i slikara Ivana Mirkovića. Lijepo Vas profesore molimo da prenesete našim i Vašim Pažanima da što prije našu jedinu i posljednju želju ostvare i realiziraju, jer mi smo sami, stari i bolesni te ne možemo bez Vaše i njihove pomoći to ostvariti.

Usprkos svemu što se pokušavalo učiniti u Pagu, usprkos potpori iz Zagreba, Galerija Ivana Mirkovića nije nikada realizirana. Dirljivo je, nakon toliko vremena, čitati Mirkovićeva pisma Zemljaru u kojima ga izvještava što je sve spreman pokloniti Pagu, u kojima ga moli da utječe da se iz Paga u Split pošalje kamion  i da se preuzmu radovi, kao i to da ga obavijesti je li se što maklo što se tiče galerije.

Rodna kuća Ivana Mirkovića dio je stambenog kompleksa Mirkovića dvori smještenog u povijesnoj jezgri grada Paga, između današnjih ulica Nikole Valentića i Ivana Mirkovića. Tu su još i zgrada koja je u Pagu poznata kao Odmaralište Šiška s dvorištem u kojemu je veliki oleandar (kažu najstariji na našoj obali) i jednokatnica koja izlazi na ulicu Katine. Povijest tih građevina, koje je sveučilišni profesor iz Zadra Emil Hilje ubrojio u spomenike srednjovjekovnoga graditeljstva na Pagu zahtijevala bi još jedan serijal napisa. (E.H. Spomenici srednjovjekovnoga graditeljstva na Pagu, Arheološki muzej, Zadar, 1999.)

Mirkovića dvori: Jednokatnica na Katinama.

Obitelj Ivana Mirkovića prodala je svoju kuću prije Drugog svjetskog rata nekolicini paških obitelji.

Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture Rijeka rješenjem od 29. ožujka 1976. godine utvrdio je da rodna kuća kipara Ivana Mirkovića ima svojstvo spomenika kulture te se određuje upis tog spomenika u Registar nepokretnih spomenika kulture tog regionalnog Zavoda. Takav status upisan je i u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pagu. U obrazloženju rješenja navodi se opis zgrade i ističe da je zgrada rodna kuća kipara Ivana Mirkovića, koji je svojim radom i brojnim izložbama kod nas i u svijetu pridonio uspješnoj reprezentaciji naše kulture i svog rodnog kraja.

Mirkovića dvori: središnaj zgrada poznata kao Odmaralište Šiška.

Takav status kuće potvrdila je rješenjem od 4. srpnja 2002. godine Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske s tim da se kuća upiše u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara.

Odmaralište Šiška: zapušteno i izloženo propadanju.

Spomenutim rješenjem utvrđen je i sustav mjera zaštite kulturnog dobra. Zaštitni i drugi radovi na kulturnom dobru mogu se poduzeti samo uz prethodno odobrenje nadležnog tijela. Vlasnik kulturnog dobra dužan je provoditi sve mjere zaštite koje se odnose na održavanje predmetnog kulturnog dobra, a odredi ih nadležno tijelo. I posljednje, kulturno dobro ili njegovi dijelovi mogu biti predmet kupoprodaje samo pod uvjetima iz članka 36.-40. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

Rodna kuća Ivana Mirkovića. Skela i taveloni (debele daske) čuvaju susjede i prolaznike od moguće pogibelji.

Nije teško provjeriti koji su to zakonski uvjeti. Ali, nije teško ni uvjeriti se u kakvom je stanju, godinama već, to zaštićeno kulturno dobro u povijesnoj jezgri grada Paga, koja je sama po sebi iznimna kulturno-povijesna vrednota, urbani unikum zabilježen u udžbenicima Sveučilišta u Zagrebu. (Bruno Milić, Razvoj grada kroz stoljeća 2 srednji vijek, Školska knjiga Zagreb, 1994.)

Mirkovćeva rodna kuća: pogled iz žablje perspektive.

Vlasnici, koji su kupili kuću od obitelji Mirković, u međuvremenu su kuću prodali drugim vlasnicima. Zemljišne knjige su javni dokument i nije teško identificirati nove vlasnike.

Nije teško zamisliti kako sve izgleda iz ptičje perspektive.
Mirkovićevi dvori iz dvorišne vizure. Fotografije su snimljene osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kako tek izgleda danas?

Ideja o Galeriji Ivana Mirkovića u njegovoj rodnoj kući propala je u nepovrat. Ivan Mirković umro je u dubokoj starosti 1988. u svojoj 95. godini. Kao da se nekom unutarnjom snagom opirao neumitnosti odlaska s ovog svijeta iščekujući toliko željenu lijepu vijest iz Paga. Nije ju dočekao. Supruga mu Slavija umrla je 1990.

Posljednja želja supružnika Mirković nije ostvarena.

Na mjestu gdje je trebala biti vrijedna kulturna ustanova kao trajni spomen na kipara i slikara Ivana Mirkovića, ali i na cijelu pašku plemićku obitelj Mirković, danas je ruina. Jezivi dokaz još jedne paške propuštene prilike.

U posljednjem nastavku: Tko je zatajio Mirkovića?

Meštrović Mirkoviću: Veseli me da naša skulptura lijepo napreduje

Paška priča o Ivanu Mirkoviću (7. dio)

Upitan svojedobno kada se počeo baviti likovnom umjetnošću (bilo je to u prigodi njegove 80. obljetnice života i 60 godina umjetničkog stvaralaštva), Ivan Mirković odgovorio je novinaru Nikici Marinkoviću sljedeće:

Prvu sliku napravio sam u svojoj šestoj godini. Dječačka škrabarija. Ali i neka vrst potvrde da će mi „likovnjaštvo“ biti životni poziv, put… (Citirano prema Slobodnoj Dalmaciji od 9. lipnja 1973.)

Pag, pogled na Katine iz vremena Mirkovićeva djetinjstva. Autor fotografije nije mi poznat.

Mirković je, u razgovoru s novinarima, isticao da je rođen na otoku, u Pagu. Od najranijeg djetinjstva volio je more, gajete i ribare. To mu je bila prva ljubav. Premda se iz Paga u Split odselio kao dvanaestogodišnji dječak, bio je dovoljno velik da snažno upije slike djetinjstva s paških prostora, iz Mandraća, gradske luke i s Katina. Kako je rastao i sazrijevao tako je to osjećanje poprimalo sve šire, humanije oblike.

Naime, ovaj kraj i ribare nisam volio više samo zbog njihove pitoresknosti, shvatio sam takoreći dramu mora: karakter ovih ljudi u stalnome sukobu s elementima prirode. To je ono što sam nastojao prenijeti na svoja platna i u mnogim skulpturama. (Citirano prema Slobodnoj Dalmaciji od 18. svibnja 1957.)

Ribari vuku mrežu, 1942., obojena sadra, 30 x 37,5 x 18 cm, vl. Galerija umjetnina Split.

Ivan Mirković bio je jednako plodan kipar, slikar i karikaturist. Zanimljiv je njegov umjetnički početak. Slikarstvo je počeo učiti u ateljeu Emanuela Vidovića, ali malo zatim sve češće je boravio i u Meštrovićevom ateljeu gdje je kiparstvo učio kod prof. Svetoslava Mihaela Peruzzija. I tako mu se umjetnički interes, kako je sam jednom priznao, počeo miješati.

Na prašku akademiju sam se zaputio kao slikar. Završio sam kiparstvo u klasi prof. Španiela. Slučajno. Na slikarstvu je naime bilo sve prepuno. Zakasnio sam. Ipak, nikad ga nisam potpuno napustio. U tome su mi pomogli i dugi sati u Bukovčevu ateljeu u Pragu. (Citirano prema Slobodnoj Dalmaciji od 12. listopada 1968.)

Ne samo da nikada nije napustio slikarstvo, nego je upravo kao slikar ostvario umjetnički opus koji broji više od 2500 likovnih radova, a kao kipar, računa se, izradio je 500 skulptura.

U skulpturi je oblikovao čitavu galeriju portreta, aktova, spomenika i studija različitih motiva i tema te animalističku plastiku.

Pjesma, oko 1951.? bronca, 52,5 x 40 x 29 cm, privatno vlasništvo, Split.
Majčinstvo, sadra, 47 x 22,5 x 22 cm, privatno vlasništvo Split.
Mljekarica, oko 1960., obojena sadra, 151 x 28 x 34 cm, privatno vlasništvo Split.
Bogorodica s Djetetom, oko 1923., sadra, 40 x 11,5 x 19 cm, vl. Etnografski muzej Split.

Izradio je portrete i skulpture mnogih poznatih osoba s kojima je radio ili prijateljevao, poput Tina Ujevića, Emanuela Vidovića, Ivana Meštrovića, Josipa Hatzea, Branislava Deškovića, Grge Novaka, Tome Rosandića, ali i drugih poznatih osoba, primjerice Petra Hektorovića, Natka Nodila, Rikarda Katalinića Jeretova, Maršala Tita, Lava Nikolajeviča Tolstoja, zatim osoba iz njegova obiteljskog kruga te manje poznatih ličnosti.

Portret Emanuela Vidovića, 1918., sadra, 51 x 29 x28 cm, vl. Muzej grada Splita, Split.
Ivan Mirković oblikuje bistu Grge Novaka.
Fotografija je iz obiteljskog albuma © Mirković/Zaić.
Portret D. M., 1923., patinirana sadra, 50 x 46 x 26 cm, privatno vlasništvo, Split.
Moja unuka Danica, 1963., obojena sadra, 38,5 x 20 x 27 cm, vl. Marijana Zaić, Split.

Nikici Vukašinu za Vjesnik (18. listopada 1973.) ispričao je zanimljivu reakciju Tina Ujevića kad je završio njegov portret. Ujević je bio oduševljen kad je djelo vidio, ali se nakon toga odmah snuždio. Zar vam se ne dopada?, upitao ga je Mirković.

Pogođeno je više nego što treba i baš zato sam žalostan. Ne mogu podnijeti da postoje dva ista Tina, odgovorio je Ujević.

Portret Tina Ujevića, 1934., bronca, 56,5 x 31,5 x 28, 5 cm, vl. Galerija umjetnina Split.

U vremenu poslije Drugog svjetskog rata izradio je dvanaest javnih spomenika, među kojima više njih posvećenih palim partizanskim borcima u Narodnooslobodilačkom ratu 1941. – 45., po narudžbi pojedinih lokalnih sredina ili temeljem javnih natječaja. Njegovi su spomenici bili postavljeni u Trogiru, Podgori, Dugom Ratu, Sinju, Lastovu, Prološcu, Korčuli, Visu, u Splitu na Blatinama…

Bombaš, 1950., sadra, 41 x 39 x 18 cm, vl. Galerija umjetnina Split. Sve fotografije Mirkovićevih skulptura preuzete su iz kataloga monografske izložbe u Galeriji umjetnina Split.

Jedan od tih spomenika posvećenih Narodnooslobodilačkom ratu – Mirkoviću najdraži – spada među najveća njegova ostvarenja. To je spomenik osloboditeljima Skoplja koji se smatra jednim od najvećih djela kiparstva toga vremena. Za spomenik je bio raspisan javni natječaj u ondašnjoj Jugoslaviji. Mirković je dobio prvu nagradu. Radio ga je godinu i pol dana. Pri izradi su mu pomagali kipari Petar Bibić, Šime Dujmović i Dimo Todorovski, poznati makedonski kipar. Spomenik se sastoji od sedam monumentalnih figura koje predstavljaju makedonski narod u oslobodilačkoj borbi.

Monumentalni spomenik osloboditeljima Skoplja, 1949.

Spomenik je postavljen u Skoplju 1949. godine pred tamošnjom gimnazijom. U razornom potresu, koji je 26. srpnja 1963. pogodio Skoplje, gimnazija  je bila srušena, no spomenik je ostao čitav. Kasnije je bio premješten na drugo mjesto, a danas je pred zgradom Vlade Republike Sjeverne Makedonije. 

Spomenik je postavljen pred zgradom Vlade Republike Sjeverne Makedonije. Fotografije spomenika preuzete su s Interneta.

To je moj najmonumentalniji rad. Neki su ga ocijenili kao jedan od najljepših javnih spomenika u zemlji. Od tada sam stekao mnoge simpatije i znance među građanstvom Skoplja. Ponuđeno mi je i mjesto profesora. A sada sam primio i poziv da tamo priredim slikarsku izložbu. (Citirano prema Slobodnoj Dalmaciji od 18. svibnja 1957.)

Ivan Meštrović cijenio je rad svog deset godina mlađeg kolege s kojim je održavao prijateljsku vezu. U posljednjem pismu Mirkoviću, neposredno prije smrti, veliki kipar je napisao:

Omotnica jednog od pisama Ivana Meštrovića upućenih Ivanu Mirkoviću. Fotografija je iz obiteljskog arhiva © Mirković/Zaić.

… Veseli me činjenica da naša skulptura, uzevši uopće, lijepo napreduje i da se, čini mi se, ne trebamo stidjeti uspoređujući je s najboljom kod drugih naroda. Meni je drago da je Hektorović dobio spomenik što ste ga Vi izradili, a Vama čestitam na ovom lijepom i krepkom radu. Milo mi je čuti da ste zaposleni i da će iz Vašeg dlijeta proizići još pokoji spomenik onakvih dimenzija kao onaj u Skopju… (Citirano prema Plavi putevi, Rijeka,10. listopada 1962.)

U sljedećem nastavku: Ivan Mirković i njegov rodni grad Pag.