Oznaka: Ante Zemljar

U spomen na Antu Zemljara (1922.-2022.)

UTEMELJENA KNJIŽEVNA NAGRADA KOJA ĆE NOSITI NJEGOVO IME

Odbor Hrvatskog književnog društva povodom 100-te obljetnice rođenja književnika Ante Zemljara (18.02.1922. Pag – 1.08. 2004. Zagreb), a na prijedlog počasnog predsjednika Valerija Orlića, uz suglasnost gospođe Vjere Zemljar (supruge književnika), na sjednici dana 14.veljače 2022. godine  jednoglasno je donijelo i usvojilo odluku o pokretanju književne nagrade “Ante Zemljar“.

Javnost je tome obavještena na konferenciji za novinare u Rijeci 17. ovog mjeseca.

Ovdje prenosim prigodno obrazloženje što ga je za novinare napisao VALERIO ORLIĆ, počasni predsjednik Hrvatskog književnog društva.

Nagrada će se dodjeljivati istaknutim književnicima iz zemlje ili inozemstva koji su svojim stvaralaštvom i originalnošću ostavili izuzetan trag na polju književnosti, a uručivat će se jednom godišnje, na dan književnikovog rođenja 18. veljače počevši od 2023. godine.

Prijave kandidata za književnu nagradu ”Ante Zemljar” mogu predlagati umjetničke organizacije, kulturne ustanove i organizator, uz predočenje cjelokupne biografije, bibliografije i temeljito obrazloženje. Predlagatelji svoje priloge trebaju kopirati u 6 primjeraka i poslati, završno do 1.08.2022. godine na adresu: Hrvatsko književno društvo, ulica Braće Fućak 5 a, 51 000 Rijeka (prijava za književnu nagradu ”Ante Zemljar” 2023.)

Odbor društva u sastavu Ernie Gigante Dešković predsjednik HKD, Nikola Šimić Tonin predsjednik Ogranka HKD u Zadru, Žaklina Kutija potpredsjednica HKD, Srđan Duhović tajnik HKD, Ante Gregov Jurin potpredsjednik Časnog suda i Valerio Orlić počasni predsjednik HKD-a, donijet će konačnu odluku o prvom dobitniku književne nagrade ”Ante Zemljar” za 2023. godinu, a koja se sastoji od diplome, brončane medalje s likom književnika Ante Zemljara i umjetničke fotografije ili slike s motivima Paga.  

100.  godišnjica rođenja književnika Ante Zemljara

Piše: Valerio Orlić

Nema zaborava kao što neki misle ili kako bi neki htjeli da bude. Veo tajne koji se spušta u zaborav, isto tako se i podiže. Postoje sjećanja na ljude koji svojim dostojanstvom i ponosom, te umjetničkim življenjem zaslužuju besmrtnost i vječno trajanje.

Ante Zemljar. Foto Vjekoslav Skledar.

   Prije 100 godina na današnji dan, 18. veljače 1922. u gradu Pagu rodio se književnik Ante Zemljar. On je uistinu jedna književna veličina koja je ostavila duboki trag u našoj književnosti i kulturi. Svakako da je Pažanima nakon dugo vremena i književne oskudice trebala baš takva književna ličnost, koja je u svojim djelima znala opisati svu realnost života, ljepotu i vrijednost bogate otočke tradicije.

   Njemu je Pag bio neiscrpni epicentar književnog stvaralaštva u kojem se istinski poistovjetio i duševno stopio kroz riječi, prikazavši svu ljepotu svog grada i otoka. Svojim djelima, neviđenom hrabrošću i poštenjem uzdigao je, ne samo grad Pag i Hrvatsku na svjetsku književnu scenu, nego je i svjetska književnost dobila jednog vrsnog književnika od kojeg se može podosta naučiti u literarnom svijetu. Prvenstveno kako se treba istinski odnositi prema samoj umjetnosti i kako realistično pisati i opisati ljepote i tragedije otoka i života.

  Zemljar nam je kazivao kako treba ostati svoj i originalan, nepotkupljiv…čak i kada silu represije osjetite na svojim leđima. Znao je ostati slobodan duhom, nikakvi zidovi nisu mu bili prepreka za duhovnu slobodu. Takvim svjetonazorom putovao je kroz život i u najtežim, najokrutnijim životnim uvjetima, čak i u vrijeme zatočeništva na Golom otoku, radi ”krivo” izgovorene riječi i represivnog režima koji je osuđivao neistomišljenike ili one za koje se sumnjalo da će se prikloniti Staljinu. Baš za takve je u srpnju 1949. godine otvoren Goli otok, živi pakao u kojem su kažnjenici jedni druge cinkarili da bi spasili sebe,  takvim su zlim postupcima postajali još gori ljudi.

   Četiri i pol godine Zemljara je koštala ”krivo” izgovorena riječ. Golootočka tortura lomila je tijela i kosti…lomila je ljude, ali ne i pjesnika koji je duhom bio jači od fizičke boli što je nadjačala lomove kostiju i sivog kamena, te bolne jauke što su se utapali i nestajali u morskim dubinama.

   Baš u takvim uvjetima Ante Zemljar je smogao hrabrosti na komadićima papira od cementnih vreća (pod šiframa) zapisivati životnu strahotu golootočkog života. Kao istinski svjedok bilježio je jedno strašno vrijeme, što je kasnije i objavio u svojoj knjizi ”Pakao nade” koja je doživjela tri izdanja, a je prevedena i na talijanski jezik.

Naslovnica knjige golootočke poezije.

   Uistinu možemo sa sigurnošću reći da je Zemljarov duh bio nesalomljiv, umjetnički slobodan i kreativan. Nikakve represivne mjere, zabrane, ni okovi nisu mu mogli slomiti duh i njegovu kreativnu nadarenost. Riječ ga je održavala na životu, ona mu je bila nada, zraka svjetlosti i putokaz spasa.

    Kada iz ovog kuta gledamo, Ante Zemljar je platio previsoku cijenu svog poštenja, baš onom režimu u kojega je najviše vjerovao i za kojeg se borio kao mladić u uvjerenju da je fašizam veliko zlo. Ostao je dosljedan svojim stavovima za pravičnost čovjeka kao pojedinca i kada se digao protiv ustaškog i fašističkog režima 1941. na Pagu, ukazujući na zločine koji su se događali u konclogoru Slana, ali i onda kada je krenuo kao mladi revolucionar u oslobodilačku borbu.

   Kasnije ga je ista ta partija za koju se borio, zatvorila četiri i pol godine na Goli otok radi krivo izgovorene riječi. Pokušavajući mu ubiti misao i slomiti želju da drugačije misli. Zemljar je i u slobodi nosio teret osude režima za kojeg se borio i protiv kojeg se borio. Književna šutnja je bila najteža jer  Zemljarova djela su se mimoilazila i prešućivala, iako su bila učestalo nagrađivana.

   Zanimljivo je da mu je u vihoru demokratskih promjena 1993. godine minirana kuća u rodnom gradu Pagu. Ponovno se probudio duh prošlosti, te divljački razorio Zemljarovu kuću – atelje / knjižnicu koju je mislio ostaviti svojim sumještanima i gradu Pagu u bogato kulturno nasljeđe.

   Zemljar je i tada ostao svoj, ne pokleknuvši duhom i dalje se snažno zalagao za čovjekovu pravičnost, ukazivajući na nepravdu kako se ne bi ponovilo zlo prošlosti.

    Imao sam čast upoznati Antu  Zemljara, u Zagrebu 2002. godine na skupštini Društva hrvatskih književnika, u vrijeme kad se zalagao da se skinuta spomen-plača (članovima društva poginulim u antifašističkoj borbi) vrati na mjesto gdje je nekada i bila.  Stalno je naglašavao da su umjetničke vrijednosti  vječne bez obzira na promjene političkih režima. Zbog tog susreta spoznao sam da postoji krug života u kojem plašt tame ne može beskonačno prekriti i zatomiti dio vremena u kojem književne veličine ostavljaju svjetlost i beskonačni umjetnički trag u kružnici života.

Potaknut takvim principima, odlučio sam napisati nekoliko rečenica o književniku koji još uvijek  budi znatiželju šire javnosti, ne samo svojim vrhunskim književnim djelima, nego i svojim zanimljivim životnim stavovima koji su bili pravični, moralno čisti. Njegov životni put nije bio posut ružama, ali njegovi životni stavovi su bili mali cvjetni vrtovi iz kojih se moglo ubrati najljepše vrijednosti života.

Neka ovih 100 godina od rođenja književnika potaknu Ministarstvo kulture RH, vlasti grada Paga i kulturne djelatnike, da se lik i djelo Ante Zemljara valorizira još više na pravi način.

U spomen na književnika Antu Zemljara, Hrvatsko književno društvo dalo je svoj doprinos tako što je u ulici njegovog rođenja, na rodnoj kući 2014. godine postavilo spomen ploču njemu u čast, na kojoj piše:

  Također je vrijedno spomenuti da Hrvatsko književno društvo svake godine organizira međunarodno znanstveno-književni skup ”U spomen na književnika Antu Zemljara” u gradu Pagu. Godine 2016. objavljen je i zbornik radova učesnika skupa. Društvo je 2012. godine  književniku posvetilo cijeli broj časopisa Književno pero br. X, (Ante Zemljar – Svjedok vremena).

Naslovnica časopisa Književno pero
Naslovnica Zbornika radova sa međunarodnog znanstvenog-književnog skupa ipjesničke manifestacije U spomen na književnika Antu Zemljara.

Biografija i bibliografija: Ante Zemljar rođen je 18. veljače 1922. u Pagu, a preminuo 1. kolovoza 2004. u Zagrebu. Osnovnu školu pohađao je u rodnom Pagu, a klasičnu gimnaziju u Šibeniku. Komparativnu književnost diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a izradu mozaika u Ravenni. Sudionik je NOB-a od 1941; borio se na Pagu, Cresu, Lošinju, po primorskim brdima, na brodovima partizanske mornarice i u ilegali. Od 1949. do 1953. kao politički zatvorenik prolazi torturu na Golom otoku.

     U hrvatskoj književnosti bio je prisutan kao pjesnik, pripovjedač, romanopisac, književni kritičar i scenarist. Objavio je oko dvadesetak knjiga, nekoliko radio-komedija i filmskih scenarija, prevođen je na talijanski, španjolski, slovenski i engleski jezik. Dobitnik je šest puta književne nagrade ”Drago Gervais” za knjiga: Leptiri (1972), Djevica (1973), Mozaik (1974), Ulica propuha (1977), Nikako do mladosti (1981) i Kvarnerski poliptih (2003). Nikako do mladosti nagrađen je i  nagradom SUBNOR-a Jugoslavije za najbolji ratni roman 1985. Bio je član Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih pisaca i Hrvatskog centra PEN-a.

Objavio je sljedeće knjige: Mozaik (Rijeka, Riječko književno i naučno društvo, 1975); Djevica ili moj Gabrijel o sebi i drugima (Split, Čakavski sabor, 1977); Zapisi s Kube-Apuntes de Cuba (Rijeka, -1979., poezija na hrvatskom i španjolskom); Leptiri i druge pripovijetke (Zagreb, August Cesarec, 1979); Dario Cubano-Zapis s Kube,poezija na talijanskom i hrvatskom, (La Sfinge, Napoli 1983); Pag otok, monografija, (Zagreb, 1983); Hajka za mnom po otoku 1 (Zagreb, Spektar, 1985); Nikako do mladosti (Zagreb, Spektar, 1985); Ulica propuha (Rijeka, Izdavački centar Rijeka, 1985); Haron i sudbine (Beograd, Četvrti jul, 1988);  Slika o stihu-Pittura su versi / Slika ob stihu-Piture del verso, poezija nahrvatskom i talijanskom, slovenskom i španjolskom; (slike (akvareli) Mario d’Anna  Edizioni Collegio Gallio, Como, 1990); Hajka za mnom po otoku 2, poezija Golootočke varijacije, (Stručna knjiga, Beograd 1991); Ljubav za Čile / Amor a Chile, poezija na hrvatskom i španjolskom, (Red Internacional del Libro, Santiago de Chile, 1992); Pakao nade: hajke za mnom po otoku 2, golootočke varijacije (Zagreb, Trgorast, 1997.), Večernji razgovori, 1995.-2000. (Rijeka, Adamić, 2001); L’inferno della speranza-Pakao nade, poezija s Golog otoka na talijanskom, (Multimedia Edizioni, Salerno 2002); Kvarnerski poliptih (Rijeka, Izdavački centar Rijeka, 2004); Moj prijatelj kos (Zagreb, Durieux, 2004); Pakao nade: hajka za mnom po otoku 2, golootočke varijacije (Zagreb, Razlog, 2004).Ostao je još neobjavljeni rukopis Paška čipka, moj zavičaj.

  Napisao je Eh, moj Žiko, radio komedija, Radio Zagreb, Zagreb, 1981.

Scenariji za dokumentarne filmove: Žene mojih obala, 1980, Goran pred Sutjeskom, 1985, Predani gromačama  1983, Paška čipka, 1987.

Obnovio pučku dramu „Paška robinja“ i priredio je za Dane hvarskog kazališta 1975. i Dubrovačke ljetne igre 1976.

    Objavljivao je i druge tekstove u hrvatskim časopisima kao i u drugim publikacijama i novinama. Među ostalima: Hrvatska komponenta u čileanskoj književnosti; Malo riječi za veliku temu: Pisci, potomci hrvatskih doseljenika u Čileu; „Poštar“ s Brača u Čileu; Realizam detektivskih romana Ramόna Diaza Eterovića; Ljepota golootočke sudbine; Vjekovnost paške čipke; Predgovor i izlaganje u povodu knjige Partizanske veze.

Ivan Mirković i grad Pag

Paška priča o Ivanu Mirkoviću (8. dio).

Ivan Mirković jedan je od onih naših Pažana koji je praktički čitav svoj životni vijek proživio i vrlo uspješnu umjetničku karijeru slikara i kipara realizirao daleko od Paga, u Splitu.

Pa ipak, svoj rodni Pag nije nikada zaboravio.

Pag, Branimirova obala. Spomenik Jurju Dalmaticu autora Ivana Mirkovića.

Kad god je bila prilika, posebno u razgovorima s novinarima, isticao je svoje paško podrijetlo. Jamačno je bio svjestan svojih dubokih obiteljskih korijena iz kojih su, tijekom četiri stotine godina rađanja i umiranja u Pagu, iznikle tolike grane obiteljskog stabla bogate mnoštvom izdanaka, potomstvom koje je oblikovalo raskošnu krošnju urešenu mnogobrojnim značajnim pojedincima i ovjenčanu plemićkim titulama.

Ta intimna veza s rodnim gradom, začeta u dječačkim godinama kada se slike djetinjstva u memoriju još nedozrele osobe mogu itekako snažno utisnuti, mora da je bila učvršćivana armaturom obiteljskog narativa iz kojeg se oblikovala zaokružena slika o znamenitoj paškoj plemićkoj obitelji dio koje je i sȃm bio.

Štoviše, Ivan Mirković bio je jedno od najistaknutijih imena te obitelji.

Početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća Mirković je zakoračio u deveto desetljeće svoga života. Odlučuje se rodnom gradu darovati nešto od svojih radova. Među ostalim, radi bistu Barola Kašića, svog sugrađanina po rođenju, slavnog hrvatskog jezikoslovca koji se također kao mladić otputio iz Paga u bijeli svijet i nikada se više nije vratio. Na simboličan način vratio ga je upravo Ivan Mirković.

Bartol Kašić kakvog je zamislio Ivan Mirković. Bista je postavljena na središnjem gradskom Trgu Kralja Petra Krešimira IV.

Iz pisama koja su međusobno razmjenjivali Ivan Mirković i književnik Ante Zemljar, također rođeni Pažanin (1922-2004.), kao i iz nekih drugih dokumenata te novinskih isječaka koji su mi na raspolaganju, mogu se iščitati osnovni elementi priče koja se godinama tkala na relaciji Ivan Mirković – grad Pag.

Ovdje ću ih iznijeti na najkraći mogući, ali, nadam se, dovoljno ilustrativan način.

U pismu upućenom Zemljaru s nadnevkom 27. siječnja 1974., Mirković šalje fotografiju skulpture Bartola Kašića da vidi kako ga je zamislio. Piše mu da su mnogi poznavaoci umjetnosti vidjeli taj rad i o njemu se najpovoljnije izrazili. Mirković nadalje piše: Nemam riječi kako da Vam zahvalim na ideji da se u našoj bivšoj kući otvori galerija umjetnina i da se toj galeriji dade moje ime. To bi za mene bila osobita čast.

Mirković također obavještava Zemljara da je pisao i gospodinu načelniku (Ivanu Palčiću, tadašnjem predsjedniku Skupštine Općine Pag, op. I. P.) i njemu poslao jednu fotografiju i zatražio da pošalje jedan kamion da može već sada poslati nekoliko svojih radova za buduću galeriju.

Bistu Bartola Kašića otkrio je predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman, 20. travnja 1991. godine, na velikom narodnom skupu i svečanosti upriličenoj u Pagu u prigodi obilježavanja 340. obljetnice smrti Bartola Kašića. Fotografija je preuzeta iz Slobodne Dalmacije od 21. travnja 1991. godine.

Predsjednik Palčić telegramom od 5. veljače 1974. godine najavljuje Mirkoviću svoj dolazak u Split već sutradan, 6. veljače, ističući prethodno: Vaše nas je pismo obradovalo, posebno mene, najsrdačnije zahvaljujemo.

Petnaestak dana kasnije, prof. Miran Ivanišević objavljuje u Vjesniku vijest o poklonima Ivana Mirkovića Pagu i naglašava da je zahvaljujući razumijevanju Općinske skupštine Pag, a ponajviše naporima predsjednika općine Ive Palčića, odlučeno da se Mirkovićeva rodna kuća (zgrada u Primorskoj ulici u Pagu) preuredi u galeriju koja bi nosila ime Ivan Mirkovića.

Ivanišević na kraju ističe da je Mirković obećao pokloniti veći broj svojih djela za tu galeriju. Umjetnik će se obratiti i mnogim umjetnicima kolegama u zemlji i inozemstvu da budućoj galeriji poklone po koje djelo.

Koncem ožujka iste godine Slavko Pernar, tadašnji honorarni dopisnik riječkog Novog lista, objavio je sljedeću vijest.

Isječak iz Novog lista.

Dakle, tako je sve počelo.

Prvog travnja te iste godine Zemljar upućuje novo pismo Ivanu Mirkoviću. U njemu ga izvještava o pripremama za obilježavanje 500. obljetnice smrti Jurja Dalmatinca koja će se upriličiti tijekom 1975. godine. Budući da je Dalmatinac ostavio svoj značajan trag u izgradnji novoga (današnjega) grada Paga, utemeljenog 18. svibnja 1443. godine, Zemljar piše Mirkoviću da se Pag izborio da se dio simpozija o Dalmatincu, koji će započeti i održavati se u Šibeniku, završi upravo u Pagu. Organizatorima simpozija nagovijestio je da će se, možda, u te dane u Pagu moći otkriti bista ili statua Jurja, ukoliko bi Pažanin Ive Mirković bio raspoložen i zadovoljan svojima djelom i ako stigne (napraviti, op. I.P.) ono što želi.

U pismu Zemljar piše i o tome što je, u međuvremenu, on osobno učinio na identifikaciji Jurjeva lika.

 Na kraju pisma poručuje Mirkoviću da se ne ustručava izvijestiti o troškovima izrade i da će se naći sredstva da barem ti troškovi ne ostanu na teret umjetnika.

Ivan Mirković i Ante Zemljar u Mirkovićevom domu u Splitu. Fotografija je iz obiteljskog albuma © Mirković/Zaić.

U odgovoru na to pismo, Mirković piše Zemljaru (4. travnja 1974.) da ga veseli što će se proslava iz Šibenika prenijeti i na otok Pag i ističe da mora nešto uraditi za tu proslavu. Jedna mu je zamisao bila da Jurja Dalmatinca prikaže kako sjedi i drži u ruci mali model crkve koja je na trgu, a druga kako kleše jednu skulpturu. Ako ne bi bilo moguće u roku uraditi skulpturu, onda će, ističe Mirković, svakako uraditi bistu veliku poput one Bartola Kašića.

Godinu dana kasnije, u pismu s datumom 8. travnja 1975., Zemljar izvještava Mirkovića o poslovima oko organizacije rekonstrukcije i konzervacije starina (u Pagu, op. I.P.) i o tome da je preuzeo organizaciju pisanja historije Paga na 600 stranica, a predsjednik redakcije projekta je dr. Grga Novak. (Taj projekt nije nikada realiziran, op. I.P.)

Zemljar nadalje moli da se konkretnije krene u stvaranju galerije, da se u dogovoru s Mirkovićem načini popis umjetnika, njegovih prijatelja i učenika, koje bi se zamolilo da svojim umjetničkim radovima doprinesu ukupnom fundusu galerije.

I ono najvažnije: kako je s Dalmatincem?, pita Zemljar, ističući da se o Mirkovićevom spomeniku već obavijestilo i narod i organizaciju proslave i Sekretarijat za kulturu u Zagrebu pa i druge zainteresirane za proslavu.

Ivan Mirković u svom ateljeu završava statuu Jurja Dalmatinca. Fotografija je iz obiteljskog albuma © Mirković/Zaić.



Ivan Mirković u Pagu, 25. rujna 1975. godine, na svečanosti otkrivanja spomenika Jurju Dalmatincu u povodu obilježavanja 500. godišnjice njegove smrti. Šime Maržić (lijevo), tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Pag, autoru spomenika uručuje prigodan poklon. Fotografija je iz obiteljskog albuma © Mirković/Zaić.
Spomenik Jurju Dalmatincu bio je na središnjem gradskom trgu sve do 1996. godine kada je, nakon preuređenja trga po projektu arhitekta Nenada Fabijanića, premješten na drugo mjesto.

U izradi spomenika Jurju Dalmatincu Mirković se u konačnici opredijelio za onu drugu varijantu, statuu visoku oko 2,5 m. Usprkos svim tehničkim i zdravstvenim problemima koji su se pojavljivali tijekom izrade statue (naš je umjetnik tada imao 82 godine!), Mirković piše Zemljaru (28. lipnja 1975.) da je dovršio spomenik i moli ga da ode u Akademijinu ljevaonicu (u Zagrebu, op. I.P.) da mu pošalju jednog dobrog ljevača i jednog pomagača kako bi se spomenik u Splitu mogao konačno realizirati.

Što je obećao Pažanima, to je Ivan Mirković i ispunio.

U sljedećem nastavku: Galerija Ivana Mirkovića.