Za novaljskog arhitekta, slikara, grafičara i kipara Dominika Škuncu moglo bi se reći da je bio čovjek između dva ožujka: svjetlo dana ugledao je 12. ožujka 1939. godine u Novalji, a svoje oči zaklopio je zanavijek 9. dana istog mjeseca 2011. godine u Parizu. Gotovo mu se dogodilo ono što se rijetko događa: da se poklope dan rođenja i dan smrti, kao što se to, primjerice, dogodilo poznatom hrvatskom glumcu Mirku Vojkoviću, pošćeru iz Maloga mista, koji se rodio i umro 25. rujna.

Između ta dva ožujska nadnevka utisnuo se život obilježen bogatom umjetničkom stvaralačkom aktivnošću, začet u najranijim dječačkim danima, protkan izrazitim likovnim talentom, tijekom vremena dograđivan znatiželjom, učenjem i propitkivanjima, osvajanjima i usvajanjima raznovrsnih elemenata likovnog izražavanja.

Na desetu obljetnicu smrti vrijedi se prisjetiti Dominika Škunce.

Već od ranog djetinjstva zanimao se za crtanje, kiparstvo i arhitekturu.

U svojim biografskim bilješkama zapisao je:

Kao dijete pravio sam od ilovače crkvice ili druge predmete. U osnovnoj školi imao sam uvijek najbolje ocjene iz crtanja. Običavali smo crtati ornamente u boji, ali smo imali slobodno crtanje u prirodi. U jednom je crtežu učiteljica, gospođica Fišer, uočila moj način slikanja oblaka i ukazala mi da bih u budućnosti mogao poći i mnogo dalje. Vrlo sam rano imao vlastitu zbirku razglednica, sličica i figurica. Još i sada se sjećam razglednice na kojoj je bio reproduciran Leonardov crtež Gospe. Te su razglednice mahom potjecale od raznih crkvenih okupljanja („kongresa“) koja su se znala održavati u Novalji. Tako je moja majka često znala reći kako volim „svete stvari od kongresa“ pa ću biti slikar ili svećenik.

Majčina se u konačnici ostvarila.

U ranim, formativnim godinama, Škunca je imao sreće. Osim učiteljice Fišer u osnovnoj školi, Dominik je i u klasičnoj gimnaziji u Pazinu imao vrsnog učitelja crtanja, talentiranog slikara, restauratora i likovnog pedagoga Vinka Fugošića, franjevca s Krka, koji je znao pobuditi, ali i očuvati, već zamijećeni likovni talent u mladih.

Tijekom školovanja u Zadru, gdje je boravio njegov stric, franjevac Robert Škunca,  Dominik je upoznao umjetničko blago i spomeničku baštinu Zadra, što je ostavilo snažan dojam na mladog čovjeka naklonjenog likovnoj umjetnosti.

Kao mladac s tek 23 godine, 1962., našao se u Parizu.

Ondje su se otvorili novi horizonti, nudile nove mogućnosti koje naš otočanin nije propustio iskoristiti.

U početku je svoj talent i poticaj za likovno izražavanje usmjerio najvećim dijelom prema arhitekturi. Pohađao je intenzivno tečajeve crtanja pa se, nakon dvije godine, zaposlio u jednom arhitektonskom studiju kao crtač početnik.

Kasnije je upisao studij arhitekture i uspješno ga završio. Kao arhitekt radio je u više ustanova sudjelujući u obnovi velikog broja građevina u Parizu i okolici.

Osim profesionalnim obvezama, Škunca se posvetio i likovnom stvaralaštvu. Počeo je s mnogobrojnim crtežima prema sjećanju, a istovremeno je prakticirao slikanje uljenim bojama. Započeo je i s kiparstvom, izvodeći najvećim dijelom plitke reljefe i stilizirane kipove u gipsu, koji su oblikovani prema njegovim crtanim predlošcima.

Priliku da svoje radove prvi put pokaže javno Škunca je dobio 1969. godine na kolektivnoj izložbi XX međunarodna velika nagrada za slikarstvo u Deauvilleu gdje je izložio dvije slike, Zabranjeno voće i Sjedeći akt.

Dominik Škunca i u zrelim godinama pomicao je granice svoga likovnoga interesa potican znatiželjom da nauči nove tehnike likovnog izražavanja.

U drugoj polovici 1978. godine u Splitu mu se pružila prilika da u restauratorskom odjelu Hrvatskog restauratorskog zavoda od restauratora Slavka Alača dobije ozbiljnu pouku o drevnoj tehnologiji slikanja ikona na drvenoj podlozi.

Desetak godina kasnije pružila mu se nova, izvanredna,  prilika učiti grafičke tehnologije pod vodstvom jednog od najznamenitijih slikara, a osobito grafičara 20. stoljeća – Stanleyja Williama Haytera, u čuvenom studiju Atelier 17 u Parizu.

Stečena znanja i vještine uspješno je realizirao u bogatom likovnom opusu, kojemu se od 1999. godine u potpunosti posvetio stekavši s vremenom respektabilnu umjetničku reputaciju u Francuskoj, čiji je državljanin bio od 1971.

Živio je u gradu Marly le Roi, sjeverozapadno od Versaillesa. Njegova supruga Solange Armengaud Škunca, koja je i sama imala umjetničkih predispozicija,  bila mu je velika potpora u radu, pružajući mu pomoć u organiziranju glavnine izložaba te u pripremanju i realizaciji pojedinih radova.

Dominik Škunca tijekom života sudjelovao je na 7 skupnih i 17 samostalnih izložaba, najviše u Francuskoj, a zatim u Njemačkoj, Kanadi i Belgiji.

U Hrvatskoj je izlagao dvaput na otočiću Košljunu kraj Krka, 2004. i 2005. godine. U rodnoj Novalji izlagao je u Gradskom muzeju, 2008., a posmrtno mu je, na istom mjestu, priređna izložba i 2013. godine.

Život i umjetničko stvaralaštvo Dominika Škunce opisani su u dvije monografije. Autori su vrsni poznavatelji povijesti umjetnosti i likovnog stvaralaštva pa su publikacije sadržajno, grafički i likovno sjajno oblikovane, ispisane pomnim, gustim, sočnim, akribičnim tekstovima na hrvatskom i francuskom jeziku. Sve ovdje objavljene foto ilustracije preuzete su iz tih monografija.

Prvu, tiskanu 2007. godine u nakladi Matice hrvatske Novalje i Grada Novalje, napisao je Antun Travirka (1945.-2016.). Monografija je bogato ilustrirana Škuncinim radovima koji dočaravaju svu raskoš njegova likovnog rukopisa.

Njegovo djelo, osobito grafički ciklusi sadržavaju čistoću, jedinstvo i istinu. Ideal mu je prirodna jednostavnost tamo gdje se podudara sa savršenstvom organske forme. U Škuncinu djelu postoji prava kultura, pasionirano „gajenje oblika“, pa mu je umjetnost satkana od sretnih ravnoteža. Djelo mu je čudna mješavina osjećajnosti, umnosti i podčinjavanja ezoteričnim znacima i porukama. Djelo mu se manifestira istovremeno kao umjetnost koja je subjektivna, sintetička i simbolička, zaključio je na kraju svog ogleda Antun Travirka.

Drugu, objavljenu nakon umjetnikove smrti, 2014. godine, u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Novalji i umjetnikove supruge Solange Armengaud Škunca, napisali su Ive Šimat Banov i  Margarita Sveštarov Šimat. Za razliku od Travirke, oni su od ilustracija ponudili isključivo crteže u tušu. Obogatili su je kraćim lirskim zapisima iz knjige Prorok Khalila Gibrana, libanonsko-američkog pjesnika i slikara, izuzetnog senzibiliteta i nadarenosti.

Te su publikacije dva sjajna uresa na kruni svekolikog umjetničkog opusa Dominika Škunce. Budući da autor u Hrvatskoj nije češće izlagao, tim je monografijama primjereno predstavljen široj hrvatskoj javnosti.