Mediteranski kolorit u maglovitom Londonu

Paška priča o Ivanu Mirkoviću (5.dio.)

Tijekom dugih godina kreativnog stvaranja Ivan Mirković je, osim mnogih izložaba u zemlji, samostalnih i skupnih, ostvario i nekoliko zapaženih nastupa u inozemstvu što njegovom umjetničkom habitusu daje posebnu dimenziju. Istina, izvan granica zemlje nije ostvario kontinuitet izlaganja koji bi, brojem nastupa, barem donekle pratio intenzitet izlaganja u zemlji, no i tih nekoliko gostovanja u europskim galerijama bili su potvrda respektabilnom dosegu njegova umjetničkog rukopisa.

Prvi su iskoraci bili, očekivano, na kolektivnim izložbama. Prije drugog svjetskog rata najznačajnija je bila ona u Firenzi, Mostra dei concorsi Ussi, Panerai, Martelloni, Hollaender u Reale Accademia delle arti del disegno di Firenze. Izložba je bila postavljena u Palazzo dell’ Artigianato, u prosincu 1939. godine.

Prvi poslijeratni nastup Mirković je ostvario u Londonu 1961. godine na jednoj skupnoj izložbi.

U travnju spomenute godine u Fine Art and Sporting Gallery na Brodwayu kod Londona bila je postavljena skupna izložba pod nazivom La confrontation, Spring exibition. Izložbu je priredio Eric Peel, engleski publicist, kritičar i direktor spomenute galerije. Njegova je namjera bila sučeliti staro i novo slikarstvo i pružiti mogućnost usporedbe likovnih ostvarenja velikana svjetskog slikarstva i nekih tada živućih majstora. Tako se Ivan Mirković s jednim svojim radom  (Ribar sa svojim ulovom) našao u društvu Federica Zucchera, Rembrandta, Rubensa, Van Dycka, Braquea, Renoira, Degasa i drugih autora. Za Ivana Mirkovića to je bilo veliko priznanje.

Detalj iz kataloga izložbe La confrontation. Fotografija je iz obiteljske arhive © Mirković/Zaić.
Detalj iz kataloga izložbe La Confrontation s imenom Ivana Mirkovića. Fotografija je iz obiteljske arhive © Mirković/Zaić.

Mirkovićevo sudjelovanje na izložbi popratio je londonski tisak, a posebno časopis za umjetnost Fine Art Brodway.

Iste godine, u istoj Galeriji, g. Peel organizirao je i samostalnu izložbu Ivana Mirkovića. Bila je postavljena od 10. do 27. kolovoza, a bilo je izloženo trideset ulja, mahom ribarskih motiva. Izložba je polučila živ interes publike.

Tim povodom Birmingham Post je, pored ostaloga, napisao i ovo:

Izložba jugoslavenskog slikara Ivana Mirkovića privukla je osobitu pažnju londonske publike profinjenog ukusa. Slike s figurama ribara i  mornara, mora i pejzaži dalmatinske obale, poseban su studij svoje vrsti. Tek nakon dublje koncentracije uočava se vrijednost, snaga i stil slobodnog slikara. Mirkovića zanima život ribara, zato on s profinjenim, dubokim iskrenim osjećajem tretira razne prizore ribarenja, lova i života ljudi na moru u ribarskim lađama. Na slikama vidimo obalu, lađe, mreže, razni ribarski pribor i ljude te kako raznovrsne šarolike ribe plove plavim prozirnim morem. Mirkovićevi su ljudi jednostavni i izgledaju nečuvstveni, a poneki i djetinjastog izgleda ili  drvenastog lica i neobičnih glava s tendencijom fatalizma u njihovim karakterima.

Po njemu svojstvenim načinom slikanja upadljiv je osobiti osjećaj za boje uz pastelni način konačnog dotjerivanja slike. Svaka slika je zaseban studij, a među njima se ističu i osobito privlače pažnju: Ribari na povratku s mora, Mornari na brodu sakupljaju jedra i Djevojka s mačkom.

Sve slike po kompoziciji i tretmanu zaslužuju poseban studij, a Autoportret pokazuje kontemplativne crte osebujnog čovjeka, pravog umjetnika. (Citirano prema Slobodnoj Dalmaciji od 9. rujna 1061. br. 5575).

U nerijetko tmurno i kišno ozračje dalekog Londona, Ivan Mirković donio je svojim slikama boje Mediterana, toplinu južnog podneblja i bistrinu našeg mora, što se, za ilustraciju, mogu osjetiti i na sljedećim slikama koje su bile izložene na monografskoj izložbi u Galeriji umjetnina u Splitu, koncem 2005. i početkom 2006. godine. Stoga ne čudi da je privukao veliku pozornost londonske publike koja je mnoge njegove radove otkupila.

Ivan Mirković, Idila, do 1976., ulje / lesonit, 50 x 65, vl. obitelj Vulić, Split.
Ivan Mirković, Ribari (II) do 1964., ulje / lesonit , privatno vlasništvo, Split.

Ivan Mirković, Morsko dno (II) do 1964., akvarel / papir kaširan na kartonu, 43 X 59,5, sig. nema, vl. Arsen Duplančić, Split. Sve tri foografije preuzete su iz kataloga monografske izložbe Galerije umjetnina Split.

Dvije godine kasnije, na poziv istog organizatora, Mirković opet izlaže na samostalnoj izložbi, ovoga puta u londonskoj The Grafton Gallery. Izložba je bila postavljena koncem veljače 1963. godine. I tom prigodom bilo je izloženo trideset ulja također s ribarskim motivima. Prema riječima samog umjetnika, to su bez izuzetka bile figurativne kompozicije živog kolorita rađene više ekspresionističkim manirom.

Zapažen nastup u inozemstvu Ivan Mirković ostvario je i u lipnju 1966. godine na skupnoj izložbi u pariškom Muzeju moderne umjetnosti. Izložba pod nazivom Terres Latines (Latinske zemlje) bila je postavljena od 1. do 22. lipnja.

Naslovnica kataloga s izložbe u Parizu. Fotografija je iz obiteljske arhive © Mirković/Zaić.

Pored francuskih umjetnika, sudjelovali su slikari, kipari i grafičari iz Španjolske, Italije, Portugala, talijanskog govornog područja Švicarske i zemalja Latinske Amerike. Mirković je izložio Ribara s Jadrana.

U sljedećem nastavku: Kakvi su Splićani u očima slikara Mirkovića?

Umjetnik vjeran Splitu

Paška priča o Ivanu Mirkoviću ( 4. dio )

Cijeli svoj životni i stvaralački vijek, osim školovanja u Pragu i kraćeg boravka u Parizu, Ivan Mirković proveo je u Splitu.

Tijekom više desetljeća plodnog rada ostvario je bogat umjetnički opus kao slikar, kipar, grafičar i karikaturist.

U njegovom su ateljeu nastali javni spomenici, portreti, intimne plastike, ulja na platnu, karikature u akvarelu i obojenoj sadri.

Ivan Mirković, Ribari (IV) 1973., flomaster/papir, 20,8 x 29,3 cm, vl. Galerija umjetnina Split.Fotografija je preuzeta iz kataloga Monografske izložbe Galerije umjetnina Split.

Aktivno je djelovao u likovnom životu Splita priređujući samostalne izložbe i sudjelujući  na skupnim nastupima zajedno sa drugim umjetnicima.

Ivan Mirković, Zeleni Pierrot, 1930., ulje/platno, 85,5 x 110,5 cm, privatno vlasništvo Split. Fotografija je preuzeta iz kataloga Monografske izložbe Galerije umjetnina Split.
Ivan Mirković, Crnačka maska, do 1970., ulje / lesonit, 58,8 x 75,5, vl. Grad Pag.
Ivan Mirković, Spomenik osloboditeljima Skoplja, 1949. Spomenik se nalazi u Skoplju pred zgradom Vlade Republike Sjeverne Makedonije.
Karikatura Ivana Meštrovića, 1928., obojena sadra, 50 x 16 x15,5 cm, vl. Muzej grada Splita. Fotografija je preuzeta iz kataloga Monografske izložbe Galerije umjetnina Split.

Od prve samostalne izložbe 1913. godine koju je, kao dvadesetogodišnjak, priredio u izlogu dućana Singer u Splitu pa do retrospektivne izložbe u Umjetničkom salonu, također u Splitu 1980. godine, ostvario je 22 samostalna nastupa pred publikom, u Splitu, Dubrovniku, Šibeniku, Zagrebu i u inozemstvu.

Naslovnica kataloga
Naslovnica kataloga
Naslovnica kataloga.
Naslovnice su iz obiteljskog arhiva
© Mirković/Zaić.

Dvaput je samostalno izlagao u Londonu, prvi put u Fine Art and Sporting Gallery, od 10. do 27. kolovoza 1961. godine, a drugi put u Grafton Gallery 1963. godine.

Posljednja, monografska izložba njegovih radova upriličena je posthumno, u Galeriji umjetnina u Splitu, od 29. prosinca 2005. do 31. siječnja 2006. godine.

Split, ulaz u Galeriju umjetnina.

Na toj izložbi predstavljeno je 105 djela iz fundusa Galerije umjetnina Split, radova iz privatnih kolekcija te onih u vlasništvu Etnografskog muzeja Split, Galerije umjetnina Narodnog muzeja Zadar, Gradskog poglavarstva Grada Paga, Hrvatskog pomorskog muzeja Split i Muzeja grada Splita.

Izložba je bila popraćena reprezentativnim katalogom s tekstom kustosice Galerije umjetnina Iris Slade, reprodukcijama izloženih radova, biografskim i bibliografskim podacima o Ivanu Mirkoviću te katalogom izložaka.

Ukratko, bio je to zaokruženi pregled vrlo duge i plodne umjetničke karijere Ivana Mirkovića.

Tu sam izložbu imao prilike vidjeti.

Samostalna izložba Mirkovićevih radova poklonjenih Gradu Pagu bila je postavljena 2013. godine u Kneževom dvoru u Pagu, od 17. do 25. listopada, u prigodi 120.  godine njegova rođenja, u organizaciji Centra za kulturu i informacije Pag te pod pokroviteljstvom Grada Paga.

Naslovnica kataloga

Godina 1913. zabilježena je kao godina i prvog skupnog nastupa. Bilo je to na Jadranskoj izložbi u Beču. Od tada pa do kraja života Mirković je sudjelovao na 100 grupnih izložaba, mahom u Splitu, ali i u drugim gradovima u Hrvatskoj. U taj broj ubrajaju se i sudjelovanja na grupnim izložbama u inozemstvu, osim u Beču još i u Firenzi 1939., u Londonu 1961.,  u Parizu 1966., u Trondheimu 1967. i u Augsburgu 1969. godine. 

Poslije smrti njegovi su radovi bili izlagani još na 23 skupne izložbe.

Zadnja takva izložba bila je postavljena u Galeriji umjetnina u Splitu pod nazivom Između srca i želuca – neki primjeri animalistike u splitskoj likovnoj umjetnosti , od 10. studenoga do 6. prosinca 2020. godine. Bili su izloženi radovi Emanuela Vidovića, Branislava Deškovića, Ivana Mirkovića, Antuna Zuppe, Andrije Krstulovića, Petra Jakelića, Ljubice Buble Dragojević, Edvina Dragičevića i Vinka Barića.

Ivan Mirković, Konj, oko 1948. Skulptura je bila izložena na prethodno spomenutoj izložbi. Fotografija je preuzeta iz kataloga Monografske izložbe Galerije umjetnina Split.

Galerija umjetnina (Primorske banovine) otvorena je 1. prosinca 1931. godine, ali je s izložbenom djelatnošću započela je tek dva desetljeća kasnije. Od 1953. godine i Posmrtne izložbe Emanuela Vidovića Galerija umjetnina priredila je preko pet stotina, što vlastitih što gostujućih izložbi: od samostalnih nastupa suvremenih autora, preko retrospektivnih, monografskih i komemorativnih do skupnih, tematskih i edukativnih.

U narednom nastavku: Što je Mirković donio u London?

Dominik Škunca – od Novalje do Pariza

Za novaljskog arhitekta, slikara, grafičara i kipara Dominika Škuncu moglo bi se reći da je bio čovjek između dva ožujka: svjetlo dana ugledao je 12. ožujka 1939. godine u Novalji, a svoje oči zaklopio je zanavijek 9. dana istog mjeseca 2011. godine u Parizu. Gotovo mu se dogodilo ono što se rijetko događa: da se poklope dan rođenja i dan smrti, kao što se to, primjerice, dogodilo poznatom hrvatskom glumcu Mirku Vojkoviću, pošćeru iz Maloga mista, koji se rodio i umro 25. rujna.

Između ta dva ožujska nadnevka utisnuo se život obilježen bogatom umjetničkom stvaralačkom aktivnošću, začet u najranijim dječačkim danima, protkan izrazitim likovnim talentom, tijekom vremena dograđivan znatiželjom, učenjem i propitkivanjima, osvajanjima i usvajanjima raznovrsnih elemenata likovnog izražavanja.

Na desetu obljetnicu smrti vrijedi se prisjetiti Dominika Škunce.

Dominik Škunca u svom ateljeu

Već od ranog djetinjstva zanimao se za crtanje, kiparstvo i arhitekturu.

U svojim biografskim bilješkama zapisao je:

Kao dijete pravio sam od ilovače crkvice ili druge predmete. U osnovnoj školi imao sam uvijek najbolje ocjene iz crtanja. Običavali smo crtati ornamente u boji, ali smo imali slobodno crtanje u prirodi. U jednom je crtežu učiteljica, gospođica Fišer, uočila moj način slikanja oblaka i ukazala mi da bih u budućnosti mogao poći i mnogo dalje. Vrlo sam rano imao vlastitu zbirku razglednica, sličica i figurica. Još i sada se sjećam razglednice na kojoj je bio reproduciran Leonardov crtež Gospe. Te su razglednice mahom potjecale od raznih crkvenih okupljanja („kongresa“) koja su se znala održavati u Novalji. Tako je moja majka često znala reći kako volim „svete stvari od kongresa“ pa ću biti slikar ili svećenik.

Majčina se u konačnici ostvarila.

U ranim, formativnim godinama, Škunca je imao sreće. Osim učiteljice Fišer u osnovnoj školi, Dominik je i u klasičnoj gimnaziji u Pazinu imao vrsnog učitelja crtanja, talentiranog slikara, restauratora i likovnog pedagoga Vinka Fugošića, franjevca s Krka, koji je znao pobuditi, ali i očuvati, već zamijećeni likovni talent u mladih.

Tijekom školovanja u Zadru, gdje je boravio njegov stric, franjevac Robert Škunca,  Dominik je upoznao umjetničko blago i spomeničku baštinu Zadra, što je ostavilo snažan dojam na mladog čovjeka naklonjenog likovnoj umjetnosti.

Kao mladac s tek 23 godine, 1962., našao se u Parizu.

Ondje su se otvorili novi horizonti, nudile nove mogućnosti koje naš otočanin nije propustio iskoristiti.

U početku je svoj talent i poticaj za likovno izražavanje usmjerio najvećim dijelom prema arhitekturi. Pohađao je intenzivno tečajeve crtanja pa se, nakon dvije godine, zaposlio u jednom arhitektonskom studiju kao crtač početnik.

Kasnije je upisao studij arhitekture i uspješno ga završio. Kao arhitekt radio je u više ustanova sudjelujući u obnovi velikog broja građevina u Parizu i okolici.

Osim profesionalnim obvezama, Škunca se posvetio i likovnom stvaralaštvu. Počeo je s mnogobrojnim crtežima prema sjećanju, a istovremeno je prakticirao slikanje uljenim bojama. Započeo je i s kiparstvom, izvodeći najvećim dijelom plitke reljefe i stilizirane kipove u gipsu, koji su oblikovani prema njegovim crtanim predlošcima.

Zajedno – 2005., tuš na papiru
Bijeg iz Egipta -1969., reljef u gipsu
Advent – 1980., terakota

Priliku da svoje radove prvi put pokaže javno Škunca je dobio 1969. godine na kolektivnoj izložbi XX međunarodna velika nagrada za slikarstvo u Deauvilleu gdje je izložio dvije slike, Zabranjeno voće i Sjedeći akt.

Dominik Škunca i u zrelim godinama pomicao je granice svoga likovnoga interesa potican znatiželjom da nauči nove tehnike likovnog izražavanja.

U drugoj polovici 1978. godine u Splitu mu se pružila prilika da u restauratorskom odjelu Hrvatskog restauratorskog zavoda od restauratora Slavka Alača dobije ozbiljnu pouku o drevnoj tehnologiji slikanja ikona na drvenoj podlozi.

Bogorodica s Djetetom
Sveti Franjo Asiški i ptice – 2002., bakropis i vernis mou
Žena na prozoru – 2000., bakropis i vernis mou
Magarac ispod badema – 2004., bakropis i akvatinta

Desetak godina kasnije pružila mu se nova, izvanredna,  prilika učiti grafičke tehnologije pod vodstvom jednog od najznamenitijih slikara, a osobito grafičara 20. stoljeća – Stanleyja Williama Haytera, u čuvenom studiju Atelier 17 u Parizu.

De Gaulle – 2006., kaligram, kip u umjetnom drvu prekriven bakrenim listićima

Stečena znanja i vještine uspješno je realizirao u bogatom likovnom opusu, kojemu se od 1999. godine u potpunosti posvetio stekavši s vremenom respektabilnu umjetničku reputaciju u Francuskoj, čiji je državljanin bio od 1971.

Obeshrabenje – 1967., ulje na platnu

Živio je u gradu Marly le Roi, sjeverozapadno od Versaillesa. Njegova supruga Solange Armengaud Škunca, koja je i sama imala umjetničkih predispozicija,  bila mu je velika potpora u radu, pružajući mu pomoć u organiziranju glavnine izložaba te u pripremanju i realizaciji pojedinih radova.

Supružnici Solange i Dominik Škunca

Dominik Škunca tijekom života sudjelovao je na 7 skupnih i 17 samostalnih izložaba, najviše u Francuskoj, a zatim u Njemačkoj, Kanadi i Belgiji.

U Hrvatskoj je izlagao dvaput na otočiću Košljunu kraj Krka, 2004. i 2005. godine. U rodnoj Novalji izlagao je u Gradskom muzeju, 2008., a posmrtno mu je, na istom mjestu, priređna izložba i 2013. godine.

Portret Dominika Škunca, nacrtao novaljski slikar Ivan Palčić, 1968.

Život i umjetničko stvaralaštvo Dominika Škunce opisani su u dvije monografije. Autori su vrsni poznavatelji povijesti umjetnosti i likovnog stvaralaštva pa su publikacije sadržajno, grafički i likovno sjajno oblikovane, ispisane pomnim, gustim, sočnim, akribičnim tekstovima na hrvatskom i francuskom jeziku. Sve ovdje objavljene foto ilustracije preuzete su iz tih monografija.

Naslovnica monografije Antuna Travirke

Prvu, tiskanu 2007. godine u nakladi Matice hrvatske Novalje i Grada Novalje, napisao je Antun Travirka (1945.-2016.). Monografija je bogato ilustrirana Škuncinim radovima koji dočaravaju svu raskoš njegova likovnog rukopisa.

Njegovo djelo, osobito grafički ciklusi sadržavaju čistoću, jedinstvo i istinu. Ideal mu je prirodna jednostavnost tamo gdje se podudara sa savršenstvom organske forme. U Škuncinu djelu postoji prava kultura, pasionirano „gajenje oblika“, pa mu je umjetnost satkana od sretnih ravnoteža. Djelo mu je čudna mješavina osjećajnosti, umnosti i podčinjavanja ezoteričnim znacima i porukama. Djelo mu se manifestira istovremeno kao umjetnost koja je subjektivna, sintetička i simbolička, zaključio je na kraju svog ogleda Antun Travirka.

Naslovnica monografije Ive Šimat Banova i Margarite Sveštarov Šimat

Drugu, objavljenu nakon umjetnikove smrti, 2014. godine, u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Novalji i umjetnikove supruge Solange Armengaud Škunca, napisali su Ive Šimat Banov i  Margarita Sveštarov Šimat. Za razliku od Travirke, oni su od ilustracija ponudili isključivo crteže u tušu. Obogatili su je kraćim lirskim zapisima iz knjige Prorok Khalila Gibrana, libanonsko-američkog pjesnika i slikara, izuzetnog senzibiliteta i nadarenosti.

Te su publikacije dva sjajna uresa na kruni svekolikog umjetničkog opusa Dominika Škunce. Budući da autor u Hrvatskoj nije češće izlagao, tim je monografijama primjereno predstavljen široj hrvatskoj javnosti.