U OGLEDALU PROŠLOSTI

U OGLEDALU PROŠLOSTI memoari i kratke priče naslov je najnovije knjige književnika Ante Tičića (1944.) što ju je nedavno objavila Znanstvena knjižnica Zadar.

Sjećanja su to na ljude i događaje koja autor, kako ističe na početku predgovora, obznanjuje in nuce, egzaktnim svjedočanstvima i sa svim imanentnim što se može nazvati živjeti i biti. Knjiga je obogaćena mnogobrojnim fotografijama iz obiteljskog miljea i društvenog života autora, dokumentima i preslikama novinskih napisa.

Ante Tičić

Ishodišna točka Tičićevih memoara je njegovo rodno mjesto Povljana na otoku Pagu. Oko nje se isprepliću niti zavičajnih slika iz djetinjstva, likova mnogobrojne obiteljske zajednice učvršćene, u neimaštini, armaturom međusobne povezanosti, strogog reda u ponašanju i uzajamnog poštovanja, slika koje ostaju upamćene po svojim posebnostima (od idiličnih ljeta do škurih zima uz komin i petrolejku i priče o morama štrigama i mrtvacima), pa do običaja od kojih su se neki s vremenom rasplinuli i posve nestali.

Povljana, središte mjesta. Trg svetog Jurja.

Odlazak iz zavičaja, školovanje, studiranje, formiranje obitelji, zapošljavanje, poglavlje je memoara koje nudi široku paletu zanimljivosti. Autorovi pripovjedni rukavci puni su životnih kovitlaca, virova, brzaka ali i  smirenog toka koji na kraju uviru u široku lagunu zrelog života. A to su životno razdoblje obilježili, uz ostalo, mnogobrojni susreti, poznanstva, prijateljstva, javni nastupi, nevolje Domovinskog rata, ali i autorova posvećenost pisanju, pjesništvu, književnosti, publicistici. Dio toga stvaralačkog ciklusa objavljen je u ovoj knjizi, što memorabilijskoj naraciji daje dodatnu dimenziju i odraz u ogledalu prošlosti čini punijim i dojmljivijim.

Naslovnica knjige

Stalno je nastanjen u Zadru gdje je proveo najveći dio svoga dugog radnog vijeka sve do umirovljenja, no rođen je u Povljani, na našem otoku, pa je njegova knjiga, sa zavičajne točke motrišta, tim zanimljivija i privlačnija.

Tičić je suvremeni hrvatski književnik, pjesnik, urednik, leksikograf, književni kritičar i publicist.

Vrlo je plodan autor. Do sada je objavio 31 knjigu. Piše prozu, lirske pjesme, sonete, haiku, dječje pjesme, aforizme, crtice, književne osvrte i recenzije. Urednik je više knjiga poezije i proze.

Objavljuje u mnogim listovima, časopisima, zbornicima, na radiju i televiziji. Aktivan je sudionik mnogih književnih i drugih kulturnih manifestacija u Hrvatskoj i u inozemstvu. Redoviti je sudionik zadarske manifestacije Domaća rič.

Ante Tičić na jednome od nastupa na Domaćoj riči.

Član je više kulturnih društava, među ostalim, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog haiku društva u Zagrebu, Društva haiku pjesnika u Rijeci, Zadarskog ogranka Hrvatskog društva čitatelja. U dva mandata bio je predsjednik Nadzornog odbora Ogranka Matice hrvatske u Zadru.

Neka su mu djela prevedena na engleski, njemački, francuski i talijanski jezik.

Izraziti je poklonik čitanja. Njegov čitateljski interes raznovrstan je: od književnosti i poezije do filozofije i teologije. U listopadu 2006. godine dobio je nagradu Gradske knjižnice Zadar kao Najčitatelj Odjela za odrasle.

Poseban autorski obol dao je svojoj rodnoj Povljani. Iz tog autorskog korpusa ističem Rječnik govora mjesta Povljane, u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Zadru, 2004. godine te monografiju Povljana, prvo izdanje 2009. godine (Ogranak MH Zadar), a drugo izdanje 2015. godine u nakladi Znanstvene knjižnice Zadar.

Tičić je dobitnik više književnih priznanja, diploma, nagrada i zahvalnica. Za plodan stvaralački rad i izniman doprinos hrvatskoj književnosti te pronošenje dobrog glasa o rodnoj Povljani, Općina Povljana dodijelila mu je 23. travnja 2006. godine Povelju o nagradi za životno djelo.

Povljana: Ante Tičić na otvaranju knjižnične stanice Gradske knjižnice Pag, 18.listopada 2020. S Tičićem su Vlatko Majić, prof., ravnatelj GK Pag (lijevo) i Neven Tičić, direktor Turističke zajednice Općine Povljane. Fotografija je preuzeta sa facebook stranice Gradske knjižnice Pag.

Mr. sc. Miro Grubić, ravnatelj Znanstvene knjižnice Zadar i  jedan od recenzenata knjige, ističe da s ovom knjigom Ante Tičić sigurno doprinosi barem fragmentarno hrvatskoj historiografiji, koja se danas u istraživanju koristi sve više i memoarskom građom kao izvorom na temelju kojeg se može doći do određenih saznanja. Memoarski diskurs je izazovan i drugim znanstvenim disciplinama, posebice privlači teoretičare književnosti, jezikoslovce, sociologe, antropologe, psihologe, etnologe.

Ljudski i životni moto Ante Tičića je neprestano čitati, učiti, meditirati, proučavati i upoznavati život, koji je čudesan, i živjeti u istini, kako bismo razumjeli njegov pravi smisao i obogatili dušu koja je vječna.

Na tragu tog mota vrijedi pročitati i ovu njegovu knjigu.  

VINOŽITO Vlatka Majića

Zadnja dva desetljeća drugoga i prva dva desetljeća trećega tisućljeća pjesnik Vlatko Majić (1956.) povezao je izborom svojih već objavljivanih poetskih zapisa u najnovijoj knjizi naslovljenoj simboličnim naslovom VINOŽITO, imenicom kojom se u  nekim hrvatskim krajevima nekada, u  prosincu, nazivala duga. Osim pjesama, u knjizi je pridodao i kritička promišljanja o njegovoj poeziji dvadesetorice autora također prethodno objavljivanih od prigode do prigode.

Knjiga je nedavno objavljena u zajedničkom izdanju nakladnika Das Wort iz Slavonskog Broda te Društva hrvatskih književnika Herceg – Bosne iz Mostara.

VINOŽITO je Majićeva jedanaesta knjiga objelodanjena u naznačenom razdoblju.

Naslovnica knjige . Autorica Ivanka Majić.

Knjiga je pregnantan prikaz dosadašnjega autorova pjesničkog stvaralaštva popraćena evaluacijom onih pratitelja  njegove poetike koji su, proniknuvši u njezinu srž, obilježja i dosege, pozicionirali autora vrlo visoko u korpusu suvremenih hrvatskih pjesnika.

Tako, primjerice, Boris Domagoj Biletić piše da je Majić svakako zasebna i dostatno izgrađena pjesnička ličnost; on još njeguje „poetski pjev u akordima“ – istodobno u nekoliko milozvučnih žica. Naglašeno ironičan uglavnom ondje gdje podrugivanju imade mjesta, na izvoran i šarmantan, mjestimice čak duhovit način pokazuje zaludnost našega eshatološkog traganja za ljepotom i smislom kao apsolutima.

U percepciji Miljenka Mandže vokabular, arsenal riječi kojima operira Majić dosta je bogat i biran. Njegov rječnik je znatno bogatiji nego u većine suvremenih hrvatskih pjesnika. To Majić može zahvaliti vrlo solidnom literarnom obrazovanju, svojim prebivanjem u više različitih sredina, ali one najbitnije, najvažnije, gotovo isključivo svoje riječi ponio je sa sobom od kuće kao što se ponese tuga pri odlasku. Te moćne riječi izgledaju mi kao čvorišta, kao rebra, kao kosti koje Majićevu poeziju drže uspravnom i dobro pripetom za istine, naravno one pjesničke, koje nam želi priopćiti.

Miljenko Stojić prepoznaje još jedno obilježje autorove poezije: Vlatko Majić je u svojim pjesmama povezao dva slična kraja: Hercegovinu i Pag. Zemlja škrta, mnogo bure i mnogo sunca njihove su sržne oznake. Tu obitava naročita vrsta ljudi koju krasi odvažnost i mudrost. Ali, koji to kraj ne bi želio takve ljude? Oni su opća čežnja, recimo to tako. Majićeva zavičajnost ustvari je govor o općem u svakome od nas.

Vlatko Majić

Vlatko Majić je rođen u Vitini kod Ljubuškog. Profesor je hrvatskog jezika i književnosti. Radio je u osnovnoj i srednjoj školi u Zagrebu, Pagu (gdje je više godina bio i ravnatelj Osnovne škole Jurja Dalmatinca) i Zadru.

Posljednjih godina ravnatelj je Gradske knjižnice u Pagu.

Majić piše poeziju, prozu, igrokaze i pjesme za djecu te književnokritičke tekstove. Nerijetko predstavlja druge autore i knjige te likovne umjetnike.

Do sada je objavio knjige pjesama Glazba češlja (1982.), Pjevač pod zemljom , Kairos, Jezičak, Najviše je plave boje, Kad srce brodi/Che navighi il cuore, Vrijeme soli (pjesme u prozi/proza), Krila pod vodom. Kad srce brodi/Che navighi il cuore objavljena je kao pjesničko-grafička mapa u izmijenjenom izdanju na talijanskom jeziku u prepjevu Joje Ricova. U knjizi Obeščašćivač (2017), označenoj kaočasopis objavio je priče, pjesme, putopise, osvrte, recenzije i razgovore.

Pjesme su mu prevođene na talijanski, engleski, njemački, francuski i slovenski jezik.

Za svoju je poeziju i prozu nagrađivan, a zastupljen je u čitankama i antologijama u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Član je Matice hrvatske (aktualni je predsjednik njezina ogranka u Pagu), Udruge dragovoljaca domovinskog rata, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne u Mostaru te Društva hrvatskih književnika u Zagrebu. Odnedavna je i predsjednik Ogranka Društva hrvatskih književnika u Zadru.

Na Pagu je Majić ostao upamćen i kao sudionik nekadašnje vrijedne manifestacije učenika osnovaca Listopad u Novalji i, nakon njena gašenja, Novigradskog proljeća, kao mentor literarne radionice učenicima osnovne i srednje škole punih dvadeset i pet godina.

ZȄRNJE DOMAĆEGA ZAJȈKA (Zrnje domaćeg jezika)

Jedan od bitnih komponenata zavičajnog identiteta je zavičajni govor. Stoga, ne mislimo li  posve popustiti utjecajima svake vrste kojima smo u uvjetima opće globalizacije izloženi, posebice putem medija, u njegovanju zavičajne baštine posebnu  pozornost valja posvećivati zavičajnom govoru.

Već je i standardni hrvatski jezik ugrožen mnogim tuđicama, osobito anglizmima, do te mjere da to predstavlja ne samo ozbiljnu kontaminaciju vlastitog jezika već i ugrozu samopoštovanja.

Određeni utjecaj imaju i unutarnje migracije stanovništva. Ljudi iz drugih krajeva Hrvatske koji doseljavaju na otok zbog egzistencijalnih razloga donose sa sobom drugačiju govornu praksu koja, sasvim razumljivo, osvaja svoj dio komunikacijskog prostora.

U svemu tome govornome loncu bez poklopca pomalo se gube osobitosti zavičajnog govora, a, primjerice, razgovor ugodni između starijih i mlađih domicilnih žitelja, nerijetko može biti djelomično perforiran činjenicom da mlađi ne razumiju ponešto od razgovornog leksika što ga rabe stariji.

U novije doba na našem otoku ima vrijednih primjera kojima se želi pridonijeti očuvanju zavičajnoga govora kao blaga koje ne bismo smjeli zaboraviti.

Tijekom zadnjih dvadesetak godina objelodanjeno je pet rječnika lokalnih govora na otoku Pagu.

Nikola Kustić je objavio Cakavski govor grada Paga s rječnikom (nakladnik Društvo Pažana i prijatelja grada Paga u Zagrebu, 2002.), Ante Tičić Rječnik govora mjesta Povljana na otoku Pagu (Matica hrvatska Ogranak Zadar, 2004.),  Ivo Oštarić  Rječnik kolanjskog govora ili Ričnik mista Kolana na otoku Pagu (Matica hrvatska Ogranak Zadar, 2005.), Silvana Vranić i Ivo Oštarić  autori su Rječnika govora Novalje na otoku Pagu (Nakladnici Grad Novalja, Ogranak Matice hrvatske u Novalji i Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2016.).

Posljednji u nizu je Rječnik govora sela Zubovića na otoku Pagu (besede), autora don Šime Zubovića, objavljen 2019. godine u nakladi Matice hrvatske Ogranak Novalja.

Naslovnica Rječnika

Bitno obilježje otočnoga govora su narječja kojima se, osim standardnoga književnog, služi lokalno stanovništvo. Laiku nije teško zamijetiti da stanovnici otoka govore i štokavski i čakavski i cakavski, a u sklopu toga mogu se čuti riječi u ikavskoj i ekavskoj inačici. U nekim mjestima na južnom dijelu otoka govori se štokavski, stanovnici grada Paga govore cakavski, a u Novalji i drugim mjestima na tom dijelu otoka govori se čakavski. 

Tko se sustavnije hoće zadubiti u to govorno blago može se, osim uvida u navedene rječnike, poslužiti i tekstovima stručnjaka, primjerice sveučilišne profesorice dr. sc. Silvane Vranić s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci i uvjeriti se koliko su ti govori pojedinih otočnih mjesta međusobno srodni ali i različiti, koliko je važno njihovo civilizacijsko obilježje,  kulturološka i antropološka vrijednost.

Otok Pag se može ponositi činjenicom što je jedno od njegovih izvornih obilježja dokumentirano tim vrijednim leksikografskim izdanjima.

Na čast svakako služi i autorima koji su uložili svoje znanje, vrijeme i energiju, posebno onima koji nisu obrazovani jezični stručnjaci (s odgovarajućom diplomom), ali su bili motivirani jednostavnom ljudskom potrebom da se govorno zavičajno blago zabilježi i otrgne zaboravu, da se prenese mlađem naraštaju na znanje kao poveznica između njih i generacija koje su im prethodile.

Jedan od njih je prethodno spomenuti don Šime Zubović, svećenik Hrvatske salezijanske provincije, autor Rječnika govora sela Zubovića na otoku Pagu (besede).

Šime Zubović, autoportret (olovka)

Zubovići su jedno od tri manja mjesta na području Grada Novalje, na onom dijelu otoka Paga koji zatvara pašku uvalu s njezine sjeveroistočne strane. Uz Zuboviće to su još Kustići i Metajna.

Don Šime Zubović rodio se 1952. godine u rodilištu u Pagu, ali potječe iz Zubovića. Djetinjstvo je proveo i Osnovnu školu pohađao u Zubovićima, salezijansku gimnaziju u Rijeci i Križevcima, a diplomirao je na Teološkom fakultetu u Zagrebu 1980. godine. Magisterij iz školske pedagogije i kulturalne komunikacije postigao je na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu 1985. Iste je godine imenovan odgojiteljem i predavačem u Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji u Rijeci. Jedno je vrijeme, od 1988. do 1993. bio i njezin ravnatelj.

Obnašao je i druge dužnosti. Bio je kateheta i vjeroučitelj u osnovnoj školi župe Duha Svetoga na Jarunu u Zagrebu, zatim bolnički kapelan u riječkim bolnicama, u međuvremenu i kapelan u župi Svetog Antuna Padovanskog na Kantridi u Rijeci i ravnatelj salezijanske zajednice u Rijeci. Od 2007. do 2013. godine bio je kapelan u Općoj bolnici u Zadru. Potom je, do umirovljenja 2017., bio pedagog u Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji u Rijeci.

U biografskoj bilješci objavljenoj u Rječniku stoji i da piše poeziju i slika.

Zubovići

U nadahnuto napisanom Proslovu don Šime je dao opći okvir vrijednosti, važnosti, učinkovitosti i domašaja izgovorene ili napisane riječi koja odražava tipičnu ljudsku stvarnost, koja tu stvarnost oblikuje, u njoj je shvaćamo, prepoznajemo i prihvaćamo.

Na lokalnoj razini svaki govor i razgovor po domaću stanoviti je povratak u zavičaj (djetinjstvo i odrastanje), vraćanje na ishodišta prvotnoga materinskoga govora. Za njega je to, očevidno, bio dovoljno poticajan motiv da se prihvati zahtjevnog leksikografskog posla. Nedostatak formalnog jezičnog obrazovanja don Šime je nadoknadio konzultirajući objavljenu literaturu o govorima sjeverozapadnog dijela otoka Paga autorice Silvane Vranić, također podrijetlom otočanke iz mjesta Metajne, smještene nedaleko Zubovića.

Pri tom je pošao od polazišta da svekoliku životnost u prošlosti možemo, ovdje na škoju, slobodno izreći trolistom samoga čovjeka: on ribar, težak i čoban, koji je određen krajolikom: môren, pȍjen i kạ̑nton (morem, poljem i kamenitim pašnjakom) i konačno onima koji su mu pomagali u radu i u njegovoj životnoj egzistenciji: ovcom, ribom i tovaron (magarcem).

Pišući  Rječnik, ističe don Šime, sve je to imao na umu.

Zubovići

Svakovrsne mijene koje se događaju u tijeku vremena, a svjedoci kojih su stariji naraštaji, prije naravno nego mlađi, na rubove života potiskuju, ili štoviše, sasvim istiskuju, mnogo čega, pa tako i govor jedne male lokalne zajednice. Rječnik, kao svojevrsni leksikografski artefakt, sačuvat će za budućnost onu staru, domaću, ljudsku i kršćansku besedu.

Don Šime Zubović svom je Rječniku dao još jedno nesvakidašnje autorsko obilježje: sva objašnjenja riječi napisana su u stihu, bilo da ih je preuzeo od domaćih pjesama nȁkanat, od pučkih pjesmica i poslovičnih izričaja, bilo da ih je složio onako na jednostavan domaći način, kako bi ih izrekao domaći čovjek.

Leksikografi će znati ima li uopće ikoji rječnik u svijetu napisan tako.

Stručnu recenziju Rječnika govora sela Zubovića napisala je profesorica Silvana Vranić.

Objasnivši autorov metodološki pristup u izradi Rječnika, profesorica Vranić je zaključila da je Rječnik rezultat njegova višegodišnjega rada motiviranoga ljubavlju prema kraju iz kojega je potekao i kojemu se s poštovanjem ponovno vraća i vrijedan je uradak jer se autor upustio u tako težak zadatak bez stručnog znanja, ali spreman učiti, ne bi li pokušao odgovoriti barem na dio zahtjeva koje pred njega postavlja leksikografija, a ponajprije zbog važnosti da govor Zubovića bude zapisan i barem se tako pokuša sačuvati.

Usto, prema mišljenju profesorice Vranić, Rječnik je veliki prinos poznavanju fundusa čakavskih  riječi, u prvom redu paških govora i srednjega čakavskog prostora, ali time i čakavskoga narječja općenito. Istodobno, Rječnik je vrelo antropoloških i etnografskih podataka i zacijelo će biti zanimljiv i vrijedan ne samo lokalnom stanovništvu, već i stručnjacima različitih znanstvenih područja.

Već sam napomenuo da je Zubovićev Rječnik nesvakidašnji po načinu na koji je objasnio značenje pojedinih riječi.

Ovdje valja spomenuti i to da je Cakavskom govoru grada Paga Nikola Kustić također dodao jedan domišljat detalj što ga čini različitim od svih drugih otočnih rječnika i daje mu posebno obilježje. U knjizi je objavio i nekoliko tekstova s paškom tematikom te nekoliko prigodnih lirskih zapisa. On je publikaciji pridodao nosač zvuka (CD) na kojemu su snimljeni spomenuti tekstovi i pjesme koje autor govori po paški pa svaki korisnik Rječnika može čuti taj dotični govor i time na najbolji način zaokružiti dojam o govoru grada Paga.

Naslovnica knjige Nikole Kustića

Još ću nešto spomenuti, a tiče se lokalnog govora i zaslužuje pozornost. Jedan od naših otočana nastanjen u Rijeci, Pažanin Branimir Maričević, po  zvanju zdravstveni tehničar fizioterapeutskog usmjerenja, na svom internetskom blogu Iskonski Pag, uz ostalo, ima i rubriku Slikovni rječnik. S vremena na vrijeme, još od 2012. godine, objavljuje po koju riječ iz lokalnog govora koja se najčešće odnosi na neki predmet  i, osim što je tekstualno i kontekstualno te ponekad i anegdotalno objasni, objavi i fotografiju dotičnog predmeta. Tako svatko onaj, poglavito mlađi, koji ne zna ili nikada nije čuo ni vidio što je ili tko je lokva, gušterna, domijana, užal, mažinin, lumaca, lumin, šantul, bertvolin ili britvulin… može u tom opisu zorno upoznati pojedini predmet, a naiđe li na njega u prirodi, u kakvoj etnografskoj zbirci ili gradskom muzeju, moći će ga odmah i identificirati.

I Maričevićev Slikovni rječnik u našoj otočnoj praksi, također je vrijedan doprinos očuvanju zavičajnog govora kao bitnog dijela zavičajnog identiteta.

Verba volant…

Prije trideset godina, koncem veljače 1990., u Vjesniku sam objavio razgovor s prof. Nikolom Crnkovićem pod naslovom Tajne prošlosti.

Povod je bila najava da će se tijekom te godine tiskati Cissa, prvi broj otočnog zbornika. Svrha zbornika je bila da se na njegovim stranicama s vremenom rasvijetle ( rasvjetljavaju) mnoge historijske nepoznanice otoka Paga.

Na tragu te zamisli koncipiran je i spomenuti intervju. Prof. Crnković (1928. – 2016.) govorio je o tome koliko se (malo) zna o prošlosti našega otoka, kakva bi se mogla postaviti periodizacija otočne povijesti, kakva je bila uloga otoka u doba naseljavanja Hrvata…

Ideja o jednoj takvoj publikaciji u paški je javni i politički prostor puštena godinu/dvije prije toga. Prof. Crnković je 1986. godine umirovljen pa se iz Rijeke, gdje je zadnjih godina radio u Državnom arhivu, vratio u rodnu Novalju s namjerom, uz ostalo, da svoje znanje (bio je profesor povijesti) stavi u funkciju kulturnih pregnuća na lokalnoj razini.

Početkom svibnja 1989. godine paškoj javnosti je bila predstavljena publikacija Prinosi za gospodarsku povijest otoka Paga što su je objavili Historijski arhiv u Rijeci i Historijski arhiv u Pazinu te Skupština općine Pag. Jedan od autora tekstova bio je i prof. Crnković.

Moglo bi se reći da je upravo ta publikacija osnažila ideju o zborniku Cissa. Bila  je prihvaćena i politički blagoslovljena u okviru ondašnjega Socijalističkog saveza. Izabrano je uredništvo a prof. Crnković imenovan je glavnim urednikom publikacije.

No, na tome se stalo. Ideja nije zaživjela, nikada nije objavljen prvi broj.

Zašto sve ovo pišem?

Podsjetit ću na poznatu latinsku izreku: verba volant – scripta manent. Doslovni prijevod bio bi: riječi lete – zapisano ostaje. Ili u slobodnijem prijevodu: što nije zapisano, nije se dogodilo.

Naravno da u životu nije baš sasvim tako. Mnogo toga se dogodi a ostane nezapisano.

Ipak, spomenuta izreka sadrži u sebi važnu poruku: ako ne mislimo potomstvo ostaviti bez vrijednoga zaloga (Matoš bi rekao: bez amaneta) u kojemu će se ogledati obilježja kolektivnog identiteta (u ovom slučaju lokalnoga, zavičajnog, onoga specifičnoga otočnoga mikrokozmosa koji se nerijetko percipira kao samodostatan ili kao izgubljen u samoći svemira), onda valja zapisivati i zapisano objavljivati, učiniti to dostupnim naraštajima koji stasaju i onima koji će tek doći.

U potrazi za (kako bi rekao Ivan Lovrenović) genetskom šifrom spomenutoga identiteta, čovjek biva upućen najčešće na tekst. Istina, Lovrenović je u potrazi za spomenutom šifrom bosanske franjevačke akcije i formacije, no nismo daleko od njegove konstatacije i u kontekstu ove teme.

Ne može se reći da otok Pag nije predmet interesa  mnogobrojnih autora raznovrsnih zvanja, kako publicista tako i znanstvenika, književnika, fotografa, arhitekata, slikara te drugih  poklonika  njegove povijesti, zemljopisnih osobitosti, prirodnih karakteristika, gospodarstvenih dosega, tradicijske i kulturne baštine, društvenih zbivanja i inoga. Dapače. Tko zna služiti se s dostupnim alatima za pretraživanje bibliografskih   baza podataka to lako može provjeriti i u to se uvjeriti.

No, pored svega što je već do sada obrađeno, zapisano i objavljeno, usuđujem se napisati da su zavičajne bisage još uvijek poprilično teške od neistraženih zaliha koje vape za istraživačkim naporima. To vrijedi za cijeli otok.

Te će se zalihe smanjivati onoliko koliko bude snažila kolektivna svijest o njihovom značaju i, posebice, o spremnosti svakoga tko tomu može pridonijeti, poglavito onih koji su po prirodi svoga društvenog statusa mjerodavni da se tome poslu pristupi odgovorno i bez zadrške, organizirano i sustavno, s primjerenom dozom potpore svake vrsti.

Na otoku Pagu postoje tri ogranka Matice hrvatske, u Pagu, Novalji i Kolanu. Ogranak u Pagu obnovljen je 1993., u Novalji 1997., a u Kolanu je utemeljen 2016. godine.

Može se konstatirati da ogranci ostvaruju osnovno poslanje Matice hrvatske i da su tijekom minuloga vremena objelodanili više desetaka naslova zavičajne tematike, otočnih ili drugih autora, među kojima su naslovi od kapitalnog značaja.  

To osobito vrijedi za novaljski ogranak Matice hrvatske koji bilježi najbolje nakladničke rezultate, dobrim dijelom zato što ima primjerenu financijsku potporu Gradskog proračuna.

Danas u prigodi tridesete obljetnice jednog neuspjelog pokušaja čini mi se da bi bilo dobro revitalizirati ideju o otočnoj publikaciji upravo u okrilju Matičinih ogranaka. Publikaciji koja bi po svojoj koncepciji mogla javnosti predočavati širok spektar otočnih tema vrijednih trajnog spomena, ne samo povijesnih nego i aktualnih a bila bi namijenjena najširem krugu čitatelja.

U našem najbližem okružju ima takvih publikacija i nije ih teško locirati a mogle bi poslužiti kao poticajni primjeri. Publikacija (časopis) bi za početak mogla biti godišnjak, a ovisno o prigodama i potrebama, mogao bi se objavljivati u dva ili tri broja.

Držim da bi tješnjom suradnjom tih ogranaka bilo moguće polučiti jedan takav sinergijski učinak na dobrobit zavičajne kulturne i civilizacijske baštine.

In memoriam: Damir Badurina

U Zadru je 26. veljače  ove godine u 62. godini preminuo Damir Badurina iz Jakišnice na našem otoku. Bio je dugogodišnji i težak bolesnik.

Vjerujem da će ga mnogi otočani, i ne samo oni, pamtiti  kao autora vrijedne knjige  Lunjski libar (Ogranak Matice hrvatske u Novalji i Grad Novalja, 2012.).

Lunjski libar je opsežna monografija o poluotoku Lunu, onom dijelu otoka Paga koji se proteže otprilike  dvadesetak kilometara od Novalje do rta Lun, u smjeru otoka Raba.

Knjiga je napisana prema zapisima o. Odorika Badurine, franjevca (1896. – 1969.) također otočanina s toga područja, ali i drugim pisanim i usmenim izvorima, što je autor naznačio na naslovnici knjige.

U knjizi se redom donose podatci  o povijesti otoka Paga i poluotoka Luna, o geografskom položaju, o vjeri i sakralnim lokalitetima, gospodarskim djelatnostima, stanovništvu župe Lun, naseljima u toj župi te uvjetima života na Lunu. Knjiga sadrži mnogo zanimljivih podataka o Lunu i Lunjanima, pored ostaloga o lunjskim prezimenima, odnosno rodoslovljima te lunjskim tragedijama.

Ilustrirana je mnogobrojnim fotografijama iz prošlih vremena i suvremenoga doba.

Damir Badurina

Damir Badurina rodio se 4. siječnja 1959. godine u Rabu. Osnovnu školu završio je u Jakišnici a srednju Pomorsku školu brodostrojarskog smjera u Bakru. Potom je, do 2007. godine, plovio na brodovima Jugolinije, Slobodne plovidbe Šibenik i Jadrolinije, najprije kao pripravnik stroja a kasnije i kao upravitelj stroja. Bio je oženjen i otac dvoje djece, kćerke i sina.

Prvotna mu je namjera bila, kako sam ističe na početku knjige, da kao zaljubljenik Luna, njegovih ljepota, ljudi i običaja, o svemu tome, ali i o prezimenu Badurina, zapiše nešto za sebe i za svoju djecu. No, što je više istraživao to je više snažila želja i namjera da dublje i opsežnije zahvati u materiju života Luna kroz prošlost pa sve do suvremenog doba.

Bolest s kojom se suočio prerano učinila ga je teškim bolesnikom s mnogo slobodnog vremena.

U poslu kojega se prihvatio imao je relevantnog poticatelja. Štoviše njegov je uzor bio očev mu stric o. Odorik Badurina, franjevac, koji je napisao Kroniku Luna koja je ostala u rukopisu, sačuvana u obitelji autora.

Uzgred, nije to jedino što je o. Odorik Badurina napisao, no o tome se više može doznati u Enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.

Kronika Luna napisana je u šest svezaka. Prva tri sveska obuhvaćaju kroničke zapise o domaćim i svjetskim događajima od 2000. godine prije Krista do 1946. godine poslije Krista. Ostala tri sveska enciklopedijska su djela o mnogim temama, jezikoslovnim, prirodoslovnim, društvenim, kulturnim, religioznim i mnogima drugima.

Upravo je Kronika bila, navodi Damir Badurina, njegova zvijezda vodilja i glavni temelj na kojemu je iznikla njegova knjiga.

Posebno je bio motiviran dvjema pobudama.

Osjetio je potrebu  da mora izvršiti rodbinsku obvezu da velebno djelo svoga prastrica  o. Odorika  sažme, dopuni i uradi da se ono objavi na slavu i čast pokojnog autora i na korist svih čitatelja, u prvom redu Lunjana ali i svih onih koji poštuju i vole Lun, otoke Pag, Rab, Krk, Lošinj i Cres, i cijelu Hrvatsku.

Drugo, događalo se da su rukopise o. Odorika koristili mnogi, nehotice  – kako precizira Damir – i zlorabili pa mnogo toga pripisivali u vlastitu zaslugu. Upravo je zato uz naslov Lunjski libar istaknuto da je napisan prema Kronici o. Odorika  Badurine i drugim pisanim i usmenim izvorima.

U recenziji knjige dr. sc. Josip Faričić, sveučilišni profesor iz Zadra pored ostaloga je zapisao:

Knjiga Lunjski libar Damira Badurine zacijelo predstavlja značajan doprinos proučavanju zavičajne prošlosti Luna ali i cijeloga otoka Paga. Djelo odražava autorovu veliku ljubav prema rodnom kraju bogate prirodne i kulturne baštine. Iscrpan sadržaj Lunjskog libra umnogome je upotpunio postojeće spoznaje o sjevernom dijelu otoka Paga koji se razvijao na dodiru rapskoga i paškoga otočnog sustava. D. Badurina s pravom ističe veliko značenje geografske osnove razvedenoga poluotočnoga prostora te povijesne veze s gradom Rabom. Osobito je dragocjen detaljan pregled lunjskoga gospodarstva u kojemu su poglavitu ulogu imali stočarstvo, maslinarstvo i ribarstvo, dok su u novije vrijeme te djelatnosti upotpunjene turizmom.

A Josip Baričević, franjevac, glavni urednik knjige i suradnik za lunjska prezimena, sažimajući svoje dojmove o knjizi i autoru u Riječi glavnog urednika zapisao je, uz ostalo, i ovo:

Tako se dogodilo da se pranećak o. Odorika svojim Lunjskim librom istodobno očituje vjernim sljedbenikom i  kreativnim nasljednikom svoga prastrica. Time se potvrđuje evanđeoski izričaj da učenik nije nad učiteljem, ali i općeljudsko i duhovno-pedagoško načelo da se kakvoća učitelja mjeri upravo po tome je li omogućio učeniku da ga u mnogočemu nadvisi.

Damir Badurina je nedostatak formalne naobrazbe u ovako zahtjevnom poslu uspio nadrasti snažnom voljom i znalačkim odabirom suradnika koji su mu pomogli da uspije ukoričiti autorski rad trajne vrijednosti.

U svakom slučaju, u nizu publicističke zavičajne literature knjizi Damira Badurine svakako  pripada istaknuto mjesto. Može biti poticajan primjer za slična autorska postignuća i u drugim sredinama na našem otoku.