Dominik Škunca – od Novalje do Pariza

Za novaljskog arhitekta, slikara, grafičara i kipara Dominika Škuncu moglo bi se reći da je bio čovjek između dva ožujka: svjetlo dana ugledao je 12. ožujka 1939. godine u Novalji, a svoje oči zaklopio je zanavijek 9. dana istog mjeseca 2011. godine u Parizu. Gotovo mu se dogodilo ono što se rijetko događa: da se poklope dan rođenja i dan smrti, kao što se to, primjerice, dogodilo poznatom hrvatskom glumcu Mirku Vojkoviću, pošćeru iz Maloga mista, koji se rodio i umro 25. rujna.

Između ta dva ožujska nadnevka utisnuo se život obilježen bogatom umjetničkom stvaralačkom aktivnošću, začet u najranijim dječačkim danima, protkan izrazitim likovnim talentom, tijekom vremena dograđivan znatiželjom, učenjem i propitkivanjima, osvajanjima i usvajanjima raznovrsnih elemenata likovnog izražavanja.

Na desetu obljetnicu smrti vrijedi se prisjetiti Dominika Škunce.

Dominik Škunca u svom ateljeu

Već od ranog djetinjstva zanimao se za crtanje, kiparstvo i arhitekturu.

U svojim biografskim bilješkama zapisao je:

Kao dijete pravio sam od ilovače crkvice ili druge predmete. U osnovnoj školi imao sam uvijek najbolje ocjene iz crtanja. Običavali smo crtati ornamente u boji, ali smo imali slobodno crtanje u prirodi. U jednom je crtežu učiteljica, gospođica Fišer, uočila moj način slikanja oblaka i ukazala mi da bih u budućnosti mogao poći i mnogo dalje. Vrlo sam rano imao vlastitu zbirku razglednica, sličica i figurica. Još i sada se sjećam razglednice na kojoj je bio reproduciran Leonardov crtež Gospe. Te su razglednice mahom potjecale od raznih crkvenih okupljanja („kongresa“) koja su se znala održavati u Novalji. Tako je moja majka često znala reći kako volim „svete stvari od kongresa“ pa ću biti slikar ili svećenik.

Majčina se u konačnici ostvarila.

U ranim, formativnim godinama, Škunca je imao sreće. Osim učiteljice Fišer u osnovnoj školi, Dominik je i u klasičnoj gimnaziji u Pazinu imao vrsnog učitelja crtanja, talentiranog slikara, restauratora i likovnog pedagoga Vinka Fugošića, franjevca s Krka, koji je znao pobuditi, ali i očuvati, već zamijećeni likovni talent u mladih.

Tijekom školovanja u Zadru, gdje je boravio njegov stric, franjevac Robert Škunca,  Dominik je upoznao umjetničko blago i spomeničku baštinu Zadra, što je ostavilo snažan dojam na mladog čovjeka naklonjenog likovnoj umjetnosti.

Kao mladac s tek 23 godine, 1962., našao se u Parizu.

Ondje su se otvorili novi horizonti, nudile nove mogućnosti koje naš otočanin nije propustio iskoristiti.

U početku je svoj talent i poticaj za likovno izražavanje usmjerio najvećim dijelom prema arhitekturi. Pohađao je intenzivno tečajeve crtanja pa se, nakon dvije godine, zaposlio u jednom arhitektonskom studiju kao crtač početnik.

Kasnije je upisao studij arhitekture i uspješno ga završio. Kao arhitekt radio je u više ustanova sudjelujući u obnovi velikog broja građevina u Parizu i okolici.

Osim profesionalnim obvezama, Škunca se posvetio i likovnom stvaralaštvu. Počeo je s mnogobrojnim crtežima prema sjećanju, a istovremeno je prakticirao slikanje uljenim bojama. Započeo je i s kiparstvom, izvodeći najvećim dijelom plitke reljefe i stilizirane kipove u gipsu, koji su oblikovani prema njegovim crtanim predlošcima.

Zajedno – 2005., tuš na papiru
Bijeg iz Egipta -1969., reljef u gipsu
Advent – 1980., terakota

Priliku da svoje radove prvi put pokaže javno Škunca je dobio 1969. godine na kolektivnoj izložbi XX međunarodna velika nagrada za slikarstvo u Deauvilleu gdje je izložio dvije slike, Zabranjeno voće i Sjedeći akt.

Dominik Škunca i u zrelim godinama pomicao je granice svoga likovnoga interesa potican znatiželjom da nauči nove tehnike likovnog izražavanja.

U drugoj polovici 1978. godine u Splitu mu se pružila prilika da u restauratorskom odjelu Hrvatskog restauratorskog zavoda od restauratora Slavka Alača dobije ozbiljnu pouku o drevnoj tehnologiji slikanja ikona na drvenoj podlozi.

Bogorodica s Djetetom
Sveti Franjo Asiški i ptice – 2002., bakropis i vernis mou
Žena na prozoru – 2000., bakropis i vernis mou
Magarac ispod badema – 2004., bakropis i akvatinta

Desetak godina kasnije pružila mu se nova, izvanredna,  prilika učiti grafičke tehnologije pod vodstvom jednog od najznamenitijih slikara, a osobito grafičara 20. stoljeća – Stanleyja Williama Haytera, u čuvenom studiju Atelier 17 u Parizu.

De Gaulle – 2006., kaligram, kip u umjetnom drvu prekriven bakrenim listićima

Stečena znanja i vještine uspješno je realizirao u bogatom likovnom opusu, kojemu se od 1999. godine u potpunosti posvetio stekavši s vremenom respektabilnu umjetničku reputaciju u Francuskoj, čiji je državljanin bio od 1971.

Obeshrabenje – 1967., ulje na platnu

Živio je u gradu Marly le Roi, sjeverozapadno od Versaillesa. Njegova supruga Solange Armengaud Škunca, koja je i sama imala umjetničkih predispozicija,  bila mu je velika potpora u radu, pružajući mu pomoć u organiziranju glavnine izložaba te u pripremanju i realizaciji pojedinih radova.

Supružnici Solange i Dominik Škunca

Dominik Škunca tijekom života sudjelovao je na 7 skupnih i 17 samostalnih izložaba, najviše u Francuskoj, a zatim u Njemačkoj, Kanadi i Belgiji.

U Hrvatskoj je izlagao dvaput na otočiću Košljunu kraj Krka, 2004. i 2005. godine. U rodnoj Novalji izlagao je u Gradskom muzeju, 2008., a posmrtno mu je, na istom mjestu, priređna izložba i 2013. godine.

Portret Dominika Škunca, nacrtao novaljski slikar Ivan Palčić, 1968.

Život i umjetničko stvaralaštvo Dominika Škunce opisani su u dvije monografije. Autori su vrsni poznavatelji povijesti umjetnosti i likovnog stvaralaštva pa su publikacije sadržajno, grafički i likovno sjajno oblikovane, ispisane pomnim, gustim, sočnim, akribičnim tekstovima na hrvatskom i francuskom jeziku. Sve ovdje objavljene foto ilustracije preuzete su iz tih monografija.

Naslovnica monografije Antuna Travirke

Prvu, tiskanu 2007. godine u nakladi Matice hrvatske Novalje i Grada Novalje, napisao je Antun Travirka (1945.-2016.). Monografija je bogato ilustrirana Škuncinim radovima koji dočaravaju svu raskoš njegova likovnog rukopisa.

Njegovo djelo, osobito grafički ciklusi sadržavaju čistoću, jedinstvo i istinu. Ideal mu je prirodna jednostavnost tamo gdje se podudara sa savršenstvom organske forme. U Škuncinu djelu postoji prava kultura, pasionirano „gajenje oblika“, pa mu je umjetnost satkana od sretnih ravnoteža. Djelo mu je čudna mješavina osjećajnosti, umnosti i podčinjavanja ezoteričnim znacima i porukama. Djelo mu se manifestira istovremeno kao umjetnost koja je subjektivna, sintetička i simbolička, zaključio je na kraju svog ogleda Antun Travirka.

Naslovnica monografije Ive Šimat Banova i Margarite Sveštarov Šimat

Drugu, objavljenu nakon umjetnikove smrti, 2014. godine, u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Novalji i umjetnikove supruge Solange Armengaud Škunca, napisali su Ive Šimat Banov i  Margarita Sveštarov Šimat. Za razliku od Travirke, oni su od ilustracija ponudili isključivo crteže u tušu. Obogatili su je kraćim lirskim zapisima iz knjige Prorok Khalila Gibrana, libanonsko-američkog pjesnika i slikara, izuzetnog senzibiliteta i nadarenosti.

Te su publikacije dva sjajna uresa na kruni svekolikog umjetničkog opusa Dominika Škunce. Budući da autor u Hrvatskoj nije češće izlagao, tim je monografijama primjereno predstavljen široj hrvatskoj javnosti.

Peračom po sterači

U kolanjskoj kakofoniji koja se povremeno može čuti,  iz prikrajka slušana uhom neutralnog slušatelja, i u kojoj zna biti i gornjih laga i donjih niskih obostranih udaraca u nevelikom orkestru  disharmoničnih gudača s insignijama onih koji drže vlast u Općini, koji po glazbalima nerijetko gude gudalima svakovrsnih struna, u uhu mi je nedavno zazvonila informacija o obnovi Etnografske zbirke.

Budući sam imao priliku svjedočiti otvorenju te vrijedne mjesne institucije 1980. godine, pošao sam tragom spomenute informacije. Dodatni poticaj bio je i nedavni istup praktički razvlaštenog načelnika Marina Pernjaka. Nakon što općinski vijećnici nisu prihvatili njegov prijedlog proračuna Općine Kolan za 2021. godinu, a potom ni Odluku o privremenom financiranju, ispunili su se uvjeti za raspuštanje Općinskog vijeća i Vlada je imenovala povjerenicu.  Referirajući se na tu činjenicu, Pernjak  je u svojoj žalopojki, pored ostaloga, spomenuo više važnih projekata realizacija kojih će sada biti usporena, kao kad orkestar iz nekog svog razloga zanemari dirigenta pa iz vivace nenadano prijeđe u adagio, premda za to nema osnova u partituri. Među tim projektima je i etnomuzej i vizitor centar.

Koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća Kolanjci su krenuli u vrijednu akciju. Nekadašnju staru školu odlučili su preurediti u Dom kulture. Najagilniji su u tome bili članovi KUD-a Bartol Kašić osnovanog 1978. godine.

Nekadašnja zgrada škole u kojoj je na katu Etnografska zbirka, a u prizemlju Općinska knjižnica Šime Šugar Ivanov.

Stara škola, premda ruševna i trošna, bila je dobra prilika da se KUD okući. Poslu se prionulo zdušno.  Nešto je novaca kapnulo iz ondašnjih fondova (zvali su se samoupravne interesne zajednice, u ovom slučaju za kulturu), ali najviše su ipak učinili sami, radeći dobrovoljno.

Proteklo je nešto manje od tri godine do dana kada je Dom bio spreman za korištenje. Uređeno je nekoliko prostorija, a u prizemlju je postavljena Etnografska zbirka, jedina takva na cijelom otoku. Dom je predan upravo KUD-u na prigodnoj svečanosti 30. studenoga 1980. godine. 

Četrdeset godina nakon svega moj sugovornik je Frane Šupraha Matešić (1939.), čovjek koji je u cijeloj priči bio od samog početka. Slušam ga i bilježim.

Frane Šupraha, cijeloga života posvećen mahom poljoprivredi i stočarstvu, ali i turizmu kad su se za to stekli uvjeti.

Prikupiti izloške, autentične artefakte zavičajnog prostora i izvući ih iz raznovrsnih pretinaca onoga što je obilježilo način življenja tijekom dugih minulih dionica seoskog, mahom težačkog i pastirskog života i na jednom ih mjestu, sakupljene, pokazati kao timbar autohtonog, nije bilo jednostavno. Trebalo je obilaziti i konobe i šufite.

I opet su članovi KUD-a bili vrijedni i uporni. U tome su im stručnom optikom pomogle kustosice splitskog Etnografskog muzeja, etnologinje Jelena Gamulin i naša otočanka, Novaljka Zdenka Crnković Palčić.

Ljudi su pokazali razumijevanje pa se, malo po malo, za Etnografsku zbirku prikupilo stotinjak raznovrsnih predmeta različitih namjena. Cilj je bio postignut, a učinak se vrlo brzo pokazao.

Od samog otvorenja 80-tih godina prošlog stoljeća zbirku su posjećivali domaći ljudi i turisti.

Ljeti su počeli dolaziti turisti, kaže Frane Šupraha, pa se moglo i štogod novaca zaraditi. To nas je ponukalo da dvije godine kasnije realiziramo  i drugi dio plana.

U istoj zgradi uredili su izvornu dalmatinsku konobu kao svojevrsnu nadopunu zbirke, u kojoj se mogla osjetiti autentična matrica tog inspirativnog obitavališta i društvenih okupljališta u ovim našim krajevima.

Mladi Kolanjci skrbno su se odnosili prema izlošcima, kako onima od čvrstog materijala…
… tako i onima vunenima, biljcima i steračama (pokrivalima za krevete) koje su redovito ispirali u moru udarajući ih peračama (plosnatim drvenim udaraljkama namijenjenima za pranje rublja).

I tako, teklo je vrijeme… Inicijalni taktovi postupno su se razvili u uhu ugodnu glazbenu kreaciju na zadovoljstvo mnogih.

Ali onda se dogodio obrat. Baš u vrijeme koje se činilo bogomdanim za nove moguće kreativne iskorake (mislim samo na zbirku) – u ono vrijeme kad je Kolan 2003. godine postao Općina, kad je dobio priliku da se oglasi oktavom više, Etnografska se zbirka počela zapuštati. Dogodila se zbrka. Postav zbirke, koja je u međuvremenu bila iz prizemlja premještena na kat, preseljen je na drugo mjesto, konoba je devastirana, a kat je pregrađen jer je trebalo osigurati prostor za privremeni rad katastra. Reklo bi se: svako vrijeme ima svoje običaje. Da se razumijemo: i aktere, među kojima se uvijek nađe onih kojima kantilene onih drugih zvuče kao njakanje magaradi pa je teško od takvih elemenata iskemijati prihvatljivi amalgam i eto razloga da se razvodni gustoća jednog lijepog nataloženog iskustva.

Sve je vodilo k tome da se izvede rekvijem za nešto što je istinsko etnografsko blago, praktički neprocjenjivo, s kojim tako zorno možeš dočarati i u pamet dozvati i nekadašnju kuhinju i konobu i vrijeme koje je prohujalo i način života tolikih naraštaja.

Nije se teško domisliti kakav je tih godina izgledao seizmogram onih ljudi koji su zbirku stvarali i učinili je respektabilnom i izvan granica svoga mjesta.

Mi koji smo stvarali zbirku, dodaje Šupraha, opet smo se okupili, razgovarali, riješeni da sve ne ostane na tome. Obratili smo se načelniku Marinu Pernjaku. On i općinska uprava pokazali su razumijevanje i prihvatili su naš prijedlog da se Etnografska zbirka obnovi. I evo, danas je opet možemo pokazati.


Preuređena Etnografska zbirka, nakon što je više od desetljeća bila zanemarena, ponovno je otvorena za posjetitelje na spomendan sv. Luke, zaštitnika Općine Kolan, 18. listopada 2020. godine.
Nova zbirka postavljena je uz stručnu pomoć Petre Valovčić, univ. bacc. ethnol. et anthrop.
Etnografska zbirka ima oko 200 predmeta. Svi su predmeti popisani i fotografirani.
Dio predmeta, međutim, nije izložen jer će za to biti potrebno urediti još jednu prostoriju.
Izloženi predmeti…
… od kojih su neki, poput ovog pročelja škrinje, izrađeni vrlo minuciozno…
… zorno dočaravaju nekadašnji način života.
Predmeti su grupirani tako da dočaravaju sliku stambenog dijela kuće…
… i onog radno-skladišnog: konobe, u kojoj se držalo toliko toga potrebnog za svakodnevni život: žrna za mljevenje kukuruza i pšenice…
… brimenica za vodu, tocilj za oštrenje noževa, kose i srpovi…
… metalni lub za sir, uski drveni stap za proizvdnju masla od ovčjih proizvoda nakon dobivanja sira…
… plugovi za plitko i dublje oranje.

Bude li i nova općinska uprava pokazala interes da revitalizirana Etnografska zbirka dobije dodatnu vrijednost, osigura li joj predanog skrbnika i primjerenu financijsku potporu pa da dosegne viši stupanj organiziranosti, a time i drugi institucionalni naziv, kako je to naznačio načelnik Pernjak, iz tog etno kutka u Kolanu mogla bi se u buduće razlijegati druga vrsta glazbe, uhu ugodna, harmonična i znatiželjnicima privlačna.

Kolan bi tako na otočnoj karti mogao biti označen kao etnografski punkt, vrijedan poput onih drugih diljem otoka, kao što su u  Pagu Samostan benediktinki sv. Margarite sa samostanskom zbirkom vrijednih umjetničkih predmeta  i postavom zbirke paške čipke, Galerija paške čipke, Izložba solarstva, u Novalji Gradski muzej i Galerija Era,  u Lunu Vrtovi lunjskih maslina.

Ima Kolan još toga što bi primjerenim spomenom valjalo obilježiti, a ponešto i revitalizirati, poput nekadašnjih ugljenokopa, željeznice, akvedukta, gradina… Ali to je za neku drugu priču.

Pijaca, i široka i duga i…

Na današnji dan prije 25 godina, 17. veljače 1996., u Pagu je prigodnom svečanošću obilježen završetak obnove Trga kralja Petra Krešimira IV.

U povijesnoj jezgri grada Paga, koji je utemeljen 18. svibnja 1443. godine, to je svakako najljepši prostor, s Kneževim dvorom, zbornom crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije i nezavršenom biskupskom palačom.

Obnova je počela godinu ranije temeljem odluke poglavarstva i općinskog vijeća Općine Pag. Za tu kapitalnu investiciju trebalo je, kroz tri godine, izdvojiti milijun tadašnjih njemačkih maraka.

Ovdje podsjećam samo na spomenuti događaj. Paška pijaca ima svoju povijest tijekom koje se mijenjao njezin izgled i neki funkcionalni detalji. Ali, to je duga priča, priča čak za posebnu knjigu.

Pozdravivši sve nazočne, među kojima je bilo gostiju iz drugih gradova Hrvatske i Italije, paški načelnik Borko Oguić je preuređenje trga označio do sada najznačajnijim i najopsežnijim zahvatom, u pravom smislu riječi od povijesnog i kulturološkog značaja za grad i Općinu Pag.

Autor projekta obnove je arhitekt i sveučilišni profesor Nenad Fabijanić.

Arhitekt Nenad Fabijanić

Poznato je da je Pag projektirani grad u 15. stoljeću i da je svojevrsni urbanistički unikum. U svom je okrilju ugostio i majstora Jurja Dalmatinca koji je savjetima ili nekim pretprojektima sudjelovao u njegovoj izgradnji. Prema riječima prof. Fabijanića to je bila osnovica za dizajn i rješavanje tog centralnog gradskog prostora. Autorski je pristup koncepciji preuređenja temeljen na čitanju slojeva i situacije na terenu.

Paški nadžupnik don Srećko Frka Petešić blagoslovio je trg i nazočne…

Trg zatvaraju tri kapitalna objekta, stolna crkva, Kneževa palača i nedovršena biskupska palača.

 Kvadratični tlocrt trga maksimalno je poštivan i u onim je gabaritima i idejnom konceptu koji je bio izvoran i koji traje već gotovo šest stoljeća. Sve ostalo su detalji koji se šire oko tog središnjeg prostora, kojima je poklonjena maksimalna pozornost.

… pa su Nenad Fabijanić i Borko Oguić zajedničkim presijecanjem vrpce simbolički označili završetak velikog posla.

Izvedbom projekta učinjeno je nekoliko zahvata.

S lijeve strane pročelja zborne crkve srušen je zid koji je zatvarao dvorište sakristije. Uklonjen je manji ozelenjeni prostor sučelice tom zidu pa je crkva svojim volumenom došla do punog izražaja.

Na drugoj strani trga također je uklonjeno zelenje u nekadašnjem parku gdje je bila i tržnica s betonskim stolovima.

Na trg su postavljene nove klupe od bijelih vapnenačkih monolita što kontrastiraju stepeničastom postolju katedrale, koje služi kao sjedalo (po paški: )  i śîcja važnu ulogu u životu grada. Sve su klupe orijentirane prema žarišnoj točki trga. Uz klupe su posađena stabla crnike.

Ponovo je vraćen standardni stup (paški: śtȁndarac). Nekada davno je stajao na sredini trga, a Fabijanić ga je postavio  u istočni areal trga. Na visokom kamenom postolju uklesane su sve godine iz gradske povijesti koje su važne za kolektivno pamćenje.

Mnoštvo svijeta, osim na trgu, ceremoniju je pratilo i s terasa na vrhu kuća.

U obnovu je, na poziv Nenada Fabijanića, bio uključen i kipar Kuzma Kovačić. On je, po Fabijanićevoj zamisli, izradio kameni bareljef koji predstavlja dio pješčane plaže s tragovima otisaka stopala, školjki i kapljica vode i koji je postavljen na raskrižju dviju glavnih gradskih ulica, čime je posebno naglašena ta žarišna točka trga.

Trg također ima noćni identitet nacrtan rasporedom svjetala. S jedne strane nalaze se svjetiljke koje prizivaju brodske lampione, pričvršćene na bijele stupove kolonade ili na kamene zidove okolnih zgrada. Stupovi kolonada učinjeni su po uzoru na ugaoni stup crkve. Na drugom kolniku svjetla otkrivaju značajke kipa, drveća i arhitekture, a kolnička svjetla stvaraju svjetlosni efekt na sekundarnom, žbukanom istočnom pročelju crkve.

Imalo se što vidjeti: Gradsku glazbu i mažoretkinje iz Gospića…

Na trgu su do obnove bile i dvije skulpture splitskog slikara i  kipara Ivana Mirkovića, koje je on, rođeni Pažanin, svojedobno poklonio gradu: kip Jurja Dalmatinca i bista Bartola Kašića. Prema koncepciji arhitekta Fabijanića Kašić je ostao na trgu na otprilike istome mjestu, no na nešto drugačijem postamentu, a kip Jurja Dalmatinca premješten je na drugu poziciju u gradu, na Obali kneza Branimira.

Trg je popločen kamenom dolit.

U novom dizajnu glavnog paškog trga, arhitekt Nenad Fabijanić je višeslojnom novom intervencijom doveo u sintezu renesansnu tradiciju i okolni krajolik.

… članove KUD-a Ivan Goran Kovačić iz Velike koji su plesali slavonsko kolo…

U svemu je sretna okolnost autorov osjećaj pripadnosti gradu u kojemu se rodio njegov otac, a iznad svega onaj osjećaj stručnjaka koji u viziji zadatka zna identificirati granicu odnosa što ga određuje predložak visoke vrijednosti s jedne, i vlastite autorske intervencije s druge strane. Grad Pag, kojega ni jedno ozbiljno stručno promišljanje razvoja gradova u povijesti ne može zaobići, dobio je još jedan argument više što će ga učvrstiti u onoj niski hrvatskih gradova koji po svojim obilježjima spadaju u kontekst svjetske urbane baštine.

… i domaćine, članove KUD-a Družina koji su tancali po paški.

One davne subote u veljači 1996. godine, na obnovljenom trgu, na paškoj pijaci,  među gostima, ljudima od struke, čule su se samo pohvalne riječi. Pažani nisu skrivali ponos, a zacijelo najzadovoljniji bio je arhitekt Nenad Fabijanić.

Istom prigodom članovi KUD-a Družina su izveli i Pašku robinju, staru pučku dramu.

Duša mi je namirena – rekao mi tada je u kraćem razgovoru za zadarski Narodni list. Svaka je kamena ploča na svome mjestu. Nadam se za duga vremena. Ne znam što bi valjalo reći nakon radosti i zadovoljstva koje sam doživio ne samo ja već i svi oni koji su doprinijeli svojim rukama i umom da u vrlo kratkom roku završimo posao. Nisam do sada dobio toliko jednostavnih i vrlo iskrenih pohvala. Gotovo da i ja, sada i ovdje, preuzimam onu frazu s kojom se mnogi pokrivaju – “nisu važni kritičari – ’znalci’, već reakcija puka.” Ili točnije, siguran u svoju arhitekturu s vjerom da imam odgovore na izazove profesije doživio sam i priznanje ljudi koji ovdje žive, svakodnevnih korisnika. Kroz to svaka nova arhitektura dobiva puni smisao i razlog. To je uvjet da će potrajati u vremenu.

Arhitekt Nenad Fabijanić u društvu s gostima, pun dojmova i namirene duše.

Od sada svojatam pašku Pijacu kao dio mog duhovnog habitusa, moje memorije i kulture. Ovog trena, kamen po kojem hodamo za mene je centralno mjesto – važno i univerzalno, dio moje povijesti, paške povijesti, hrvatske povijesti. Možda pretjerujem, zbog oduševljenja i uzbuđenja.

Ova je ceremonija otvaranja bila uzbudljiva, ali će trebati unijeti neku vrstu svečanosti i u svakodnevnome korištenju centralnog gradskog prostora. Kultura zajedništva najbolje se manifestira u urbanim slojevitostima. Ako igdje vrijedi spominjati gradski dnevni boravak, onda su to ambijenti Mediterana. Pag u tome ima posebno i specifično mjesto. Moje i meni drago.

Otkolalo se i prvo paško kolo na novoj pijaci.

Fabijanićevo preuređenje glavnog paškog trga nije ostalo bez odjeka, kako u domaćim tako i u inozemnim gabaritima.

Godinu dana poslije, 1997., Nenad Fabijanić dobio je Veliku nagradu 32. Zagrebačkog salona za tri svoja autorska zahvata. Osim za paški Trg kralja Petra Krešimira IV još i za uređenje paške crkve sv. Jurja te za Galeriju Zebra u Ljubljani. Iste godine Grad Pag mu je dodijelio Plaketu Grada za uređenje spomenutog trga i crkve.

Sljedeće poveznice odvest će vas na internetski portal na kojemu možete vidjeti fotografije Damira Fabijanića koje pokazuju detalje: uređenja trga (i kasnijeg uređenja Obale kneza Branimira u Pagu) te crkve sv. Jurja.

Danas, nakon svega što se u međuvremenu na trgu dogodilo i s obzirom na aktualnosti koje imamo priliku vidjeti kad god se prođe preko paške pijace (kao primjer izdvojit ću samo kuću okruženu skelama), svakog istinskog poštovatelja urbanih vrednota grada kakav je Pag ispunjaju također uzbuđujući osjećaji, samo posve drugačiji od onih koje je iskazao arhitekt Fabijanić one davne subote na ceremoniji otvaranja.

O pojedinostima nekom drugom zgodom, nakon što bude prilike načiniti đir po pijaci s arhitektom Nenadom Fabijanićem.

OPET ISTO

Večeras, 22. siječnja 2021. godine, u Vijestima u 17 i  u središnjem Dnevniku Hrvatske televizije U 19 sati, opet se plasirala vijest  što ju godinama ponavljaju novinari HTV (u ovom slučaju oni iz RTV Centra Zadar) kad se obilježava obljetnica Akcije Maslenica. Uporno tvrde da je oslobodilačkom Akcijom Maslenica ponovo uspostavljen promet između sjevera i juga Hrvatske. Uporno i krajnje nekorektno i neprofesionalno.

A ČEMU SMO ONO SVJEDOČILI MI NA OTOKU PAGU, OD PRVIH BALVANA NA CESTAMA U ZADARSKOM ZALEĐU i još dugo nakon postavljanja pontonskog mosta u Novskom ždrilu!? Ili nam se svih tih godina pričinjalo da otokom mile kolone automobila, da se za ukrcaj na trajekt u Prizni čekalo u koloni tamo od Dušikrave na kopnu, ili od Caske do Žigljena na Pagu!

Trajektno pristanište Žigljen početkom 1992. godine.

U Splitskoj ulici u Pagu sav taj promet tekao je pod prozorima kuća stanara u toj ulici. Jesu li i oni sanjali? Kojim su putem iz Zadra i okolice one kolone izbjeglica odlazile u druge dijelove Hrvatske? Na očigled braniteljima Paškog mosta i mornarima na Jadrolinijinim trajektima.

Kolona vozila čeka na ukrcaj na trajekt u Žigljenu, početkom 1992. godine

To novinarsko plasiranje neistine prešlo je svaku granicu.

I sve se to događa pred očima mnogih na Pagu koji bi, po logici svoga statusa, morali koji put poslati kakvo reagiranje HTV-u. Nikada nisam takvo što imao prilike ni čuti ni pročitati. Ako ih je kojim slučajem bilo, molim, skrenite mi na to pozornost da se ne javljam  bez razloga. I lako se ispričati.

A vidi zanimljivosti: u današnjem TV kalendaru, prije Vijesti u 17, sasvim drugačija informacija. Pogledajte ju na HRTi. Dvije različite informacije iz iste HTV . Kome vjerovati?

Zadarskim novinarima i njihovim nadređenima u Zagrebu poručujem: dajte se ljudi konačno zbrojite!

 Nepobitna je činjenica:  oslobodilačkom Akcijom Maslenica ponovo je uspostavljen promet između juga i sjevera Hrvatske NA TOM MJESTU. Do tada, a i mjesecima nakon toga, prometovalo se preko otoka Paga, zahvaljujući njegovom zemljopisnom položaju, Paškom mostu i trajektnoj vezi Prizna – Žigljen. I onima koji su branili te otočne punktove.