Na današnji dan prije deset godina, 25. studenoga 2009., u Rijeci je iznenada preminuo Zdravko Matković, dugogodišnji prosvjetni djelatnik Osnovne škole Jurja Dalmatinca u Pagu, likovni pedagog i afirmirani slikar.

Bio sam jedan od njegovih učenika a kasnijih godina i suradnik u njegovim slikarskim aktivnostima. Surađivali smo u sklopu organiziranja Paškog kulturnog ljeta, u tri navrata napisao sam tekstove za kataloge njegovih samostalnih izložaba u Pagu i Malom Lošinju 1981. te u Novalji 1982.  Pojedini fragmenti mojih tekstova o njemu objavljeni su i u drugim katalozima, primjerice, za izložbu u Galeriji V. Lisinskog u Zagrebu 1997., za izložbu u Pagu, u ožujku 1990. u prigodi petnaeste godišnjice stvaranja i ljubavi s akvarelom te u knjizi 100 SLIKARA I KIPARA iz 1985. g. u kojoj je bio uvršten i Zdravko Matković. (Urednik knjige je Juraj Baldani a nakladnici Zajednica likovnih radnika „Zagreb“ i  Klub samoupravljača Zagreb.)

U nekoliko navrata o njemu sam pisao tekstove za Vjesnik, Večernji list, Školske novine i Novi list. Razgovor s njim pod naslovom Umjetnik je dio logistike, koji je objavljen u Novom listu 23. ožujka 1992., uvršten je u moju knjigu Meštri s paškog kamenjara, (Adamić Rijeka – Matica hrvatska Novalja, 2000.)

Zdravko Matković rodio se u Osijeku 1940. godine. Ondje je završio osnovnu i srednju školu a potom je diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu. Nakon toga diplomirao je likovnu kulturu i likovnu umjetnost na Pedagoškom fakultetu u Rijeci u klasi prof. Deppope Antuna.

Godine 1970. doselio je s obitelji u Pag i uposlio se u Osnovnoj školi Jurja Dalmatinca kao nastavnik likovnog odgoja. Tijekom tri i pol desetljeća staža jedno je vrijeme usporedno radio i u Srednjoj školi Bartula Kašića u Pagu.

Matkovićev život markiran je dvama obiteljskim gubitcima. Odrastanje mu je obilježio gubitak oca koji je nestao na Križnom putu a konac života gubitak supruge zbog čije se bolesti iz Paga, nakon umirovljenja, preselio u Rijeku. Ona je preminula u travnju mjesecu iste godine kad i on.

Supružnici Matković sahranjeni su u Rijeci, na groblju Kozala. Na njegovom posljednjem ispraćaju od njega se oprostio njegov bivši učenik Branimir  Maričević koji je u tom trenutku predstavljao jedinu Matkovićevu sponu s Pagom.

Zdravko Matković  mora da je u sebi nosio nešto od onog pradavnog panonskog morskog podneblja. Iz plodovima bogate  i diljem očinjeg dosega rasprostranjene Slavonije spustio se baš na more, na ogoljeli podvelebitski otok Pag, slan i gorak i sladak, jezovit u oporosti krša i životan puninom radosti karnevalske večeri u isto vrijeme.

Ubrzo nakon zaposlenja u Pagu moglo ga se sresti na ulicama grada sa slikarskim stalkom u jednoj, a s bojama i snopom kistova u drugoj ruci.

Eksterijer je bio njegov prvi atelje. Ondje je najčešće boravio. U žarištu njegova interesa i likovnog propitivanja bile su vedute Paga, detalji grada, ulice, stare kuće, ljudi s ulica i trgova, brodice, plaže, uvale, ljudi.

Matković je nakon pet godina strpljivog rada,  ljeti 1975. godine, prvi put izašao pred oči svojih sugrađana i ostale ljetne publike, priredivši svoju prvu samostalnu izložbu u sklopu Paškog kulturnog ljeta i u prigodi obilježavanja 500. obljetnice rođenja Jurja Dalmatinca.

Bilo je to ugodno iznenađenje i neočekivano osvježenje. Od tada pa još mnogih godina poslije, Matković je bio nezaobilazan sudionik te manifestacije.

Kako je vrijeme odmicalo bivao je sve bliži sredini u kojoj je živio, dolazio je u mnoge kuće kao dragi gost posredstvom svojih slikarskih uradaka.

Na zidovima obiteljskih kuća u Pagu vješale su se njegove Plave stijene, Kameni triptih, Zelena uvala, Sjeverna obala otoka, Pogled na Gaj, Ulica do Lože, Turan u Caskoj, Masline u Lunu i mnogi drugi otočni motivi. Na izložbama se upijala ljepota i ozračje prepoznatljivih motiva pa je Matković tako posredno likovno opismenjavao mnoge, ne samo svoje školarce već i sugrađane. Simbolično, promjene su se događale upravo na zidovima obiteljskih domova.  Kvadri s reprodukcijama poznatih i nepoznatih slikara zamjenjivali su se Matkovićevim uokvirenim slikama. S vremenom se pokazalo da akteri te likovne metamorfoze znaju iskoračiti iz okvira niskih valera u svijet autentične ljepote što im ih nudi jedan istinski slikar.

Matkovićeva slikarska fizionomija odlikuje se dvjema osnovnim obilježjima: on je slikar mediteranskog podneblja i ugođaja i, premda je slikao i u tehnici ulja, bio je posebno privržen akvarelu. Produkcijski, u njemu je bio najizdašniji.

I njegov slikarski opus podijeljen je također u dvije faze: prva je izrazito paška a druga izvanpaška. Matković u jednom trenutku prekoračuje „uski“ okvir paškog otoka, odlazi u druge sredine, prostorno proširuje horizont svoga interesa i slika na Cresu, Hvaru, Lošinju, u Splitu, Trogiru, Dubrovniku, na Plitvičkim jezerima, u Rijeci, Opatiji, u rodnoj  Slavoniji i drugdje.

Nije bilo moguće (ni potrebno, dakako) sasjeći korijenje što ga je vezivalo uz rodnu grudu. Matković se u Slavoniju i rodni Osijek redovito navraćao i kičicom tragao za slikama iz djetinjstva po slavonskoj ravnici ili po krajoliku Kopačkog rita.

Afirmirao se kao morski slikar ali se i Osijeku odužio s nimalo manje vrsnim stvaralačkim i zavičajno profiliranim oduškom.

O Matkovićevom slikarstvu svoj sud su dali mnogi likovni kritičari, primjerice, Vanda Ekl, Juraj Baldani, Radmila Matejčić, Stanko Špoljarić, Ernest Fišer, a od prilike do prilike o njemu su pisali i drugi autori, Vlatko Majić, A. Tomšić, V. Munić, Đ. Kadrić i T. M. Bilosnić.

Pišući o Matkoviću koji je već kao student čakovečke Pedagoške akademije pokazao izraziti afinitet za akvarel i kojemu je upravo akvarel svojom svježinom, razigranošću i delikatnošću očito pružao najšire mogućnosti za koncipiranje i izgrađivanje vlastite slikarske prakse, Ernest Fišer na jednom mjestu izražava uvjerenje da u akvarelima i slikama te vrste valja i u buduće očekivati najviše domete Matkovićeva likovnog stvaralaštva.

I doista, Matković se s vremenom upravo u tehnici akvarela afirmirao kao zapaženi slikar hiperrealizma.

Tijekom tri i pol desetljeća aktivnog rada Matković je priredio više desetaka samostalnih izložaba a sudjelovao je i na mnogima skupnim, u zemlji i u inozemstvu.

Pag, Novalja, Mali Lošinj, Ptuj, Varaždin, Varaždinske toplice, Karlovac, Bjelovar, Falkenberg (Švedska), Trausdorf (Austrija), Bologna… mjesta su u koja je Matković dolazio s upakiranim uljima i akvarelima. Bio je zapažen i često se kući vraćao sa priznanjima, plaketama i diplomama. Iz Varaždina je donio priznanje za nastup u proslavi 800. godišnjice osnutka grada, Prosvjetni sabor Hrvatske nagradio ga je Diplomom za radničko stvaralaštvo.

Posebno je bio ponosan na zlatno odličje što ga je u znak zahvalnosti dobio za prilog žrtvama atentata na željezničkoj postaji u Bologni koji se dogodio 2. kolovoza 1980. godine.

Često se uključivao u raznovrsne humanitarne akcije, primjerice za izgradnju Nove bolnice u Zagrebu, Spomen dom u Pazinu, Dječju bolnicu u Slavonskom Brodu, bolnicu u Karlovcu, kupovinu aparata za slijepu djecu u Opatiji, za pomoć obiteljima ubijenih policajaca u Borovom selu, za djecu grada Zagreba u Nazorovoj, izgradnju crkve u Brijestu i mnoge druge akcije i aukcije za vrijeme Domovinskog rata.

Zdravko Matković otišao je prerano,  u životnoj dobi kada je mogao još puno toga dati i za sobom ostaviti.

Posljednja Matkovićeva izložba bila je ona retrospektivna, postavljena ljeti 2010. u Pagu, u Kneževom dvoru, u organizaciji paškog Centra za kulturu.

O Matkoviću, čovjeku i slikaru,  i tom prigodom govorio je Branimir Maričević.

Napomena: Crno bijele fotografije snimljene su tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća.