Na današnji dan, prije točno godinu dana, 15. srpnja 2018., hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je finalnu utakmicu svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Suparnici su nam bili Francuzi. Rezultat smo dobro upamtili. Francuzi su nas pobijedili rezultatom 4 : 2.

Utakmicu nisam gledao zato što sam htio izbjeći stresne situacije koje ogledi takvog ranga proizvode sve u šesnaest, tim više jer sam, u to vrijeme, još uvijek bio rekonvalescent.

Umjesto da sam sjedio pred tv ekranom, ja sam finalnu utakmicu prošetao središtem Novalje s fotoaparatom u rukama i fotografirao što se događa na tom terenu. Računao sam, utakmica se može pogledati u reprizi, a ovo sa novaljskih ulica ne, zato mi se učinilo da to vrijedi fotografski ovjekovječiti.

Sa ovim fotografijama, dakle,  podsjećam na taj veliki uspjeh naše nogometne reprezentacije i nadam se da ću barem donekle  predočiti ozračje toga srpanjskog popodneva.

Sve je bilo u znaku nogometa, sve je bilo prepuno crveno bijelih kvadratića.

No, kad se noć prespavala i zatomila nelagoda poraza, nacija je shvatila da je biti viceprvak svijeta veliki uspjeh – najznačajniji dosad u povijesti toga natjecanja – i predala se sasvim drugom ugođaju, veselju, zadovoljstvu, sreći, pače, euforičnom slavlju uspjeha.

Počelo je s onim legendarnim dočekom reprezentacije u Zagrebu, pozivom na Pantovčak i dodjelom odličja, pa svečanim dočecima pojedinih nogometaša diljem zemlje.

Tome ozračju i Novalja je dala svoj doprinos. Gradska vlast, sretna i ponosna što dvojica članova reprezentacije, Zlatko Dalić i Dejan Lovren,  u Novalji imaju svoje nekretnine u kojima povremeno borave, devetnaest dana nakon osvojene srebrne medalje svečano je dočekala nogometne heroje, priredila im feštu i okitila ih gradskim priznanjem, Počasnim građaninom Grada.

Kakav je odjek u medijskom prostoru imao taj događaj još i danas se može pogledati na internetu.