Velike vrućine proteklih dana usporile su ritam rada na ovom blogu. No, bilo je i drugih obveza pa je pisanje bilo potisnuto, kako se to kaže, u drugi plan. Ali zato sa zadovoljstvom najavljujem skori izlazak iz tiska moje nove knjige Paška čipka na izložbama u Zagrebu i inozemstvu.
Naslovnica knjige
Otvorenje izložbe Paška čipka koju je zagrebački Etnografski muzej organizirao 1995. u Zagrebu, a potom iduće godine u Ljubljani, imao sam priliku pratiti kao novinar i o tome izvještavati za Hrvatski radio Radio Rijeku, a prigodne tekstove objavio sam naknadno u Večernjem listu i zadarskom Narodnom listu.
U mojoj arhivi ostalo je
mnoštvo fotografija s tih dvaju događaja. Smatrao sam da bi bilo šteta da
ostanu neobjavljene jer su, prije svega, dokumentacija o nečemu što je za povijest
paškog čipkarstva vrijedno pa zaslužuje objavu u formi knjige.
Osim fotografija sa izložaba
u Zagrebu i Ljubljani, u knjizi su i fotografije sa otvorenja
izložbe u švicarskom gradu Appenzellu.
Uzgred, u knjizi
je više od 190 fotografija.
Iz sadržaja knjige izdvajam:
Pag grad čipke, Čipkarska škola, Obnova Čipkarske škole,
Velika izložba paške čipke, Novi iskoraci u gajenju paške čipkarske tradicije,
Prva generacija čipkarica u obnovljenoj Čipkarskoj školi, Galerija paške
čipke, Međunarodni festival čipke, Samostan benediktinki, Paška
dota, Nosiva tradicija Rosane Fabijanić, Etno kuća, Srednja škola
Bartula Kašića, Izložba u Etnografskom muzeju u Zagrebu, Izložba
u Ljubljani, Izložba u Appenzellu.
Iz sadržaja knjige vidljivo
je da sam se dotakao i drugih tema koje predstavljaju nove iskorake u gajenju
čipkarstva i čipkarske tradicije u Pagu pa su kao takve zaslužile biti
spomenute.
Knjiga je po mom sudu najbolji i, k tome, trajni spomenar, osobni jednako kao i kolektivni. Kad bi mjerodavni u Pagu bili toga svjesni, ovakvih i sličnih publikacija bilo bi znatno više. Primjerice o Paškoj sirani, o Dobrovoljnom vatrogasnom društvu, o Gradskoj glazbi ili o Paškom ljetnom karnevalu.
Kako tome nije tako, čini mi
još veće zadovoljstvo spomenuti da knjigu objavljujem u vlastitoj nakladi!
Ukoliko nekoga zanimaju bilo
kakve dodatne informacije o knjizi, može me kontaktirati na info@palcic.hr
Nedavno sam se iz Zadra u Novalju vraćao autobusom. Dugo se
nisam vozio autobusom inače, a pogotovo ne na ovoj relaciji.
Udoban autobus otočne tvrtke, lijep dan, ugodna vožnja,
prvo sjedište na desnoj strani, široki pogled.
S povišene pozicije autobusnog sjedišta oku se otvaraju drugačije vizure krajolika koje, dok je čovjek za volanom u vlastitom automobilu, ne zapaža jer uglavnom i ne može. Ili može ako riskira, poput vrsnog Vjesnikovog novinara Živka Vnuka koji je, vozeći jednom davno autom od Zagreba do Slanog, jednim okom zapažao ljepote neretljanskog kraja, a drugim kao krelac buljio u asfaltnu traku ispred volana “da za vavʹjek ne ostanemo podno tih divota…“
Putujući po otoku na ovaj način, zapažam detalje koji mi nisu naravno nepoznati, ali s ove se kote otkrivaju u drugačijoj percepciji, više nekako asocijativnoj. Poneki od tih detalja poput stećaka iz modernog doba podsjetnik su na ambiciozne uzlete i neslavne posrtaje iz vremena društvenih promjena, koje – mislim na stećke – neki percipiraju tek sa sjetom, a poneki, vjerujem, s nikad zatomljenim osjećajem gorčine…
Dinjiška, neveliko mjesto između Paga i Paškog mosta, kao da je još uvijek u nekadašnjoj zajedničkoj Općini Pag. Doima se poput osobe koja se nije snašla kad je trebalo misliti na sebe, ugrabiti šansu za bolje dane, za probitačniju budućnost. Na rubu je, na periferiji zbivanja, reklo bi se daleko od očiju, daleko od srca. Hrane ju obećanjima, zaborave što su rekli ranije, u nekom prošlom mandatu pa ponove istu priču opet, u sadašnjem mandatu.
A uskoči i poznati domaći poduzetnik čiji je poduzetnički credo ne otkrivati toplu vodu kad su je davno otkrili, već samo valja preslikati. Zašto ne bismo imali i mi kad imaju oni? Podgrijava i on nade Dinjičanima svojim mega ambicijama i glasovitim propagatorima.
Dinjiška
Autobus naravno neće stati uz Vinariju Vina otoka Paga
pa neće biti ni prilike kušati, primjerice, gutljaj paškog gegića, otočnog vina što se proizvodi od istoimene autohtone
sorte grožđa.
Prisjećam se početaka dvojice mladih ljudi koji su devedesetih krenuli u revitalizaciju otočnog vinogradarstva i vinarstva, odlučni da dadu nešto novo na temelju duge tradicije proizvodnje grožđa i vina na ovom našem otoku. Bili su to Denis Rako, agronom, i Ivo Karavanić, ekonomist.
Denis Rako (lijevo) i Ivo Karavanić
Pažani se vole pohvaliti svojom paškom žuticom, vinom koje je davnih godina znalo biti i
nagrađivano. No žutica je bila nedefinirana u smislu sastojaka, proizvodila se
od više vrsta grožđa. Mladi su poduzetnici svoju poslovnu filozofiju
usmjerili ka mikrovinifikaciji, postupku kojim su htjeli doznati koje će se
otočne sorte pokazati najkvalitetnijima. A imali su osnove za to. Još je davnih
godina Stjepan Bulić (1865-1937), naš poznati ampelograf, naišao na više
autohtonih sorti na Pagu. Osim gegića, tu su još topol, višana,
silbijanac, pagadebit, muškatel i muškat mali bijeli,
torbijan, petovka te rumena sorta cipar.
Karavanić se u međuvremenu otisnuo u menadžerske vode, a
Rako je ostao u tom poslu, podigao spomenutu vinariju i, ukoliko želite doznati
detalje o njegovim iskustvima stečenim proteklih godina i popiti, osim gegića,
i druga otočna vina, ovom prometnicom treba putovati – automobilom!
Solana je uvijek bila perjanica
paške gradske privrede,
bila je i ostala najveća hrvatska solana. Nije se bez razloga znalo reći Solana je Pag, Pag je Solana.
Stoljetni način proizvodnje soli, temeljen samo na pomoći prirodnih faktora, sunca i vjetra, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća moderniziran je izgradnjom nove tvornice. Od tada se sol proizvodi kombinacijom prirodnih faktora i korištenjem postrojenja. Morska se voda u bazenima ugušćuje do određenog stupnja gustoće (salamura), skladišti u otvorenom bazenu i potom upumpava u postrojenja u kojima se kristalizira sol.
Solana Pag d.d.
Solana je već spomenutih godina
prošlog stoljeća bila dio ambicioznog trolista
zacrtanog u nekadašnjim općinskim društvenim planovima razvoja koji su u
paški privredni milje uvodili dotad nepostojeći industrijski faktor.
Druga je bila tvornica Pagplastika. Treći dio trolista, Lokunja, trebala je osnažiti turističke kapacitete
i potencijale.
Privatizaciju devedesetih Solana je prebrodila,
našavši se na kraju u portfelju moćnog Agrokora. Posluje i dan danas kao
Solana Pag d.d.
S ostalima iz onog trolista druga je priča.
Napušteno zdanje nekadašnje Pagplastike bojom podsjeća na čeljade s oštećenom jetrom. Dobro, možda boju baš i nisam pogodio, ali jest činjenica da je ciroza, uzrokovana promjenama devedesetih, ratom, propašću domaće kemijske industrije i gubitkom jeftine sirovine, gubitkom prekograničnog tržišta u regiji i pomalo maćehinskim odnosom države prema privatnim poduzetničkim inicijativama, upokojila tu, nekad neveliku ali uspješnu, tvornicu plastičnih proizvoda u kojoj su se izrađivali oluci, kanalizacijske i vodovodne cijevi te cijevi za optičke kablove.
Pagplastika
Lokunja je, pak, trebala biti turističko-ugostiteljski i zdravstveno rekreacijski centar baziran na iskorištavanju ljekovitoga blata, primjenom kojega se mogu uspješno liječiti reumatske bolesti i dermatološka oboljenja, a kojega u plitkim bazenima nedaleko Paga ima dovoljno za dugoročnu eksploataciju.
Bilo je svojedobno osnovano i posebno poduzeće, školovali su se budući fizioterapeuti, no sa svim tim dogodilo se isto što i sa Pagplastikom, samo znatno, znatno ranije, a da se zapravo nije ni udario temelj spomenutom kompleksu. Lokunja je, umjesto uzdanice cjelogodišnjeg paškog turizma, ostala tek samo pusta želja.
Maketa Lokunje
Povremeno se u organizaciji kakvih entuzijasta ili gradske vlasti podsjeti na moguće potencijale javnim predavanjem ili nekim strateškim planom razvoja turizma za neko razdoblje. Tako na resurse Lokunje nisu zaboravili – to je najsvježije na što sam naišao – ni stručnjaci Instituta za turizam kada su, prije koju godinu, pisali najnoviji Strateški plan razvoja turizma grada Paga za razdoblje od 2016. do 2020. godine.
Lokunja tako i dalje ostaje
svojevrsna konstanta paških privrednih planova i želja, ali je kao ideja već je
poprilično izraubana i pretvorena u grotesku.
Na putu od Kolana do Novalje, s jedne i s druge strane ceste, pogled plazi karakterističnim otočnim krajobrazom. Uglavnom zaravnan kanat ispresijecan je kamenim suhozidima čime je čitavi prostor razdijeljen u ogradice, privatne posjede više vlasnika u kojima se, s vremena na vrijeme, čuvaju ovce. U ovo doba godine dobrim dijelom tog kamenjara razbokore se letinice, neka niska vlasuljasta trava kojoj ne znam latinskog naziva, koja u tepisima svijetle bež boje daje slici ugodnu notu.
Suhozidi
Suhozidi, stoljećima građeni od otočnog kamena, specifikum
su našeg kraja. Ima ih na kilometre po cijelome Pagu, ne samo na ovako ravnom
terenu već i na otočnim nizbrdicama i strminama na kojima silaze do samoga
mora. Načinom gradnje i funkcionalnošću ubrajaju se u ambijentalnu baštinu,
vrijednu pažnje, posebne skrbi i zaštite, o čemu najbolje svjedoči udruga Suhozid
iz Kolana sa njezinim ambicioznim
planovima.
Područje koje promatram iz autobusa, osobito ono s desne strane ceste, doima se baš kao ogledni primjerak otočne teksture. Jest da je krajolik već defloriran intervencijama u prostoru, kako bi to rekli arhitekti, ali ipak, sačuvati tu njegovu prirodnu izvornost ne bi bio grijeh, naprotiv…
Ante Dabo, Suhozidi
Na tragu asocijacija koje mi se u mislima nižu, po povratku
kući, u biblioteci tražim Suhozide Ante Daba, našeg Novaljca, liječnika
i pjesnika, koji je s ovog našeg otoka davno odselio i svoj duboki ljudski, liječnički
i pjesnički trag, ostavio na tlu Istre. Pisao je i prozu i poeziju. Bio je
ugledni član Društva hrvatskih književnika i njegovog Istarskog ogranka.
Suhozidi, iz 1986., samo su jedna od njegovih pjesničkih zbirki. Naslagao je u njima zavičajne razglednice, uzmorske sličice, mrazne ugođaje, usputne zabilješke, tegobne priče…, strpljivo gradeći svojim poetskim kamenjemjedan od simbola rodnog zavičaja.
Ante Dabo rodio se u Novalji 10. travnja 1925., a umro je u Puli, 11. travnja 2009. godine.
Davnog dana, 1. veljače 1979. godine, osnovano je trgovačko društvo Vodovod Hrvatsko primorje južni ogranak sa sjedištem u Senju. Osnovale su ga ondašnje općine Senj, Rab, Pag i Gospić, a danas je u suvlasništvu sedam gradova i općina: Senja, Raba, Paga, Novalje, Karlobaga, Lopara i Povljane. Tim se, za naše prilike velikim, vodoopskrbnim sustavom vodom opskrbljuju dijelovi Grada Senja, otoci Rab i Pag te područje Općine Karlobag.
Voda iz dviju čistih ličkih rijeka, Like
i Gacke, najprije magistralnim vodom, a onda podmorskim cjevovodima stiže na
Rab i Pag.
Tim povodom, uprava Vodovoda priredila
je putujuću izložbu koju su već vidjeli Senjani i Rabljani, a od jučer se može
razgledati i u Pagu, u prizemlju Kneževa dvora. Idućega mjeseca planira se
postaviti i u Novalji.
Na sedam plakata kraćim tekstovima i fotografijama, na sažet ali vrlo slikovit način, prikazana je povijest nastanka vodoopskrbnog sustava, značaj i način funkcioniranja, tehnologija obrade vode i njezina kvaliteta. Može se vidjeti ozemlje koje sustav opslužuje i mjesta u kojima se voda koristi.
Prikaz vodoopskrbnog sustava na ozemlju
Hvale je vrijedno da se uprava Vodovoda
sjetila te, za spomenute sredine, izuzetno važnog događaja. Vodoopskrba je, za
ove krajeve siromašne s vodom, značila život, bila je neophodna za gospodarski
razvoj, osobito turizma.
O tome su nešto mogli čuti i okupljeni na otvaranju izložbe, posebice oni mlađi, koji nisu imali priliku svjedočiti naporima nekadašnjih političkih i privrednih struktura. Na to su ih podsjetili predstavnici Vodovoda, direktor Milan Nekić i njegova kolegica Martina Galić Rukavina.
Milan Nekić govori na otvaranju izložbeMarina Galić Rukavina
U realizaciji projekta vodoopskrbe našem
otoku pripada posebno mjesto. Dalo se to zaključiti i po riječima direktora
Nekića koji je, među ostalim, spomenuo da se vodoopskrbni sustav, ovakav kakav
je, počeo graditi od kraja, istakavši da
se najprije rješavalo pitanje opskrbe Novalje zbog njezinih potreba glede
rastućeg turizma.
Mi koji duže pamtimo i koji smo imali
priliku iz neposredne blizine pratiti realizaciju projekta, dobro znamo koliko
je Novalja, sa svojim tadašnjim vodećim ljudima u Mjesnoj zajednici i
Komunalnom poduzeću Zrće, godinama „gurala“ i „vukla“ da bi se ideja ostvarila
i da bi riješila jedno od svojih životnih potreba. Od tih pojedinaca treba spomenuti
svakako najistaknutije, Luku Čemeljića, Zorana Šimatovića i Antu Vidasa.
Pamtimo mi i koliko je političkog napora
trebalo uložiti, koliko političke energije potrošiti, s kojim se sve političkim
alatima i metodama valjalo poslužiti da bi se i drugi na otoku, u okvirima
ondašnje zajedničke Općine Pag, uvjerili da je nužno financijski se napregnuti
i zajednički sudjelovati u izgradnji vodovoda jer će biti od koristi za cijeli
otok.
Na kraju se to i dogodilo. Voda je podmorskim
cjevovodom dotekla najprije u Novalju 22. srpnja 1982., a tijekom narednih
nekoliko godina vodoopskrbni krak produžio se i do grada Paga.
Jučer smo čuli da se od svih jedinica
lokalne uprave i samouprave na Pagu jedino Povljana vodom opskrbljuje iz lokalnog
izvora uz pomoć desalinizatora.
U Pagu do nedjelje, 5. svibnja, traju GASTRO DANI – manifestacija u sklopu koje će se u nekoliko paških ugostiteljskih lokala nuditi paški specijaliteti po promotivnim cijenama, upriličit će se predavanje na temu Budućnost gastronomije na otoku Pagu s predavačem chefom Matom Jankovićem, a bit će i drugih sadržajno zanimljivih ponuda.
Publika je u srijedu, 1. svibnja navečer, već imala prilike čuti ponešto o projektu PAG NA MENIJU Srednje škole Bartola Kašića i Turističke zajednice Grada Paga, a potom, na istom mjestu, u prizemlju Kneževa dvora na glavnom gradskom trgu, razgledati izložbu fotografija Alenke Festini PAG, GRAD PAŠKOG SIRA koja se prigodno uklapa u „zadanu temu“ manifestacije.
Alenka Festini
Na tridesetak izloženih fotografija u boji (od kojih su neke već bile objavljene u Večernjem listu i Zadarskom listu) autorica je ponudila svoje viđenje velike priče o paškom siru.
Doći na Pag a ne kušati paškog sira isto je kao poći u Rim i ne vidjeti Papu! Paški je sir najpoznatiji proizvod s tog podvelebitskog otoka, njegov zaštitni znak. Čovjek može biti veći ili manji gurman, više ili manje potkovan u tajnama prehrane, nutricionist i hedonist, no feticu paškog sira rijetko će tko ne poželjeti kušati ili se sirom obilato sladiti. U znalačkom komponiranju načina blagovanja otočne i ine spize paškome siru najčešće pripada mjesto uvertire, predjela, premda ga se, s ništa manje ugode, može konzumirati i nakon svega, kao krunsku deliciju kojom se zaokružuje užitak dotičnoga blagovanja. Njegov je hranidbeni učinak gotovo u svakoj prigodi izniman, bio poslužen na najbogatijoj trpezi za najzahtjevnije konzumente, bio popudbina u kakvoj izletničkoj uprtnjači ili, s komadom kruha i kapljicom dobra domaćeg vina u težačkoj torbi, kao okrjepa u stankama naporna rada.
Paški sir, najpoznatiji proizvod Paške sirane.
Zlatno-žuti kolut čvrste kore, težine oko 2 do 2,5 kg najpoželjniji je u zreloj fazi, star od 6 do 12 mjeseci, karakterističnog pikantnog okusa, prepoznatljivog svojstvenog mirisa, blago mramorirane i zrnaste strukture, kada se mrvi i topi u ustima. Pustite li ga otvrdnuti, dobro će vam doći kao ribani sir u svojstvu dodatka mnogim specijalitetima.
Ovčari sele stado na svježu ispašu.
Da je Pag grad paškog sira ne treba posebno isticati. Mnoga se domaćinstva već dugi, dugi niz godina bave proizvodnjom sira. Među svima njima najpoznatiji i najveći proizvođač je PAŠKA SIRANA, jedna od najstarijih paških tvrtki, koja je uspješno prošla kroz sito i rešeto hrvatske tranzicijske prakse i u kojoj se godinama već proizvodi jedan od najpoznatijih sireva u svijetu, nemalo puta okrunjen prestižnim nagradama na svjetskim manifestacijama.
Poslušno stado za svojim pastirom.
Autoricu fotografija, Alenku Festini, poznam jako dugo. Premda je rođena u Rijeci (1966.), prava je Paškinja. Dvadesetak godina svoga dosadašnjeg radnog staža posvetila je novinarstvu radeći za više pisanih i drugih medija kao honorarni suradnik.
Prije toga, još u učeničkoj dobi, tijekom 1978. i 1979. godine, pjesme i tekstove o svom gradu i otoku objavljivala je u Modroj lasti, jednome od najpopularnijih školskih listova.
Davne 1977. godine, u jednoj anketi među paškim učenicima, koju sam radio za Večernji list, rekla mi je: „Kada ja budem velika putovat ću, pisati i fotografirati“.
Bila je to njezina prva izjava za javnost.
Disciplinirane sudionice u prometu.
Dječji se san u jednom dijelu njenoga života ostvario, a ono što je pisala i fotografirala velikim dijelom ostalo je zabilježeno na stranicama Vjesnika, Jutarnjeg lista, Večernjeg lista, Novog lista i Zadarskog lista. Njene tekstove i fotografije objavljivali su i Agroklub, Ministarstvo kulture i razni hrvatski i inozemni portali. Surađivala je sa HTV-om u emisiji Globalno sijelo.
Djevojčica sa janjetom.
Svoj je novinarski, kreativni i umjetnički rad fokusirala na svoju lokalnu zajednicu, na Pag, grad i otok.
Kao novinar svoju ljubav pretočenu u lavinu riječi, a svoj pogled kroz objektiv foto aparata, prenosila je hrvatskoj i široj javnosti od početka 90-tih pišući za već spomenute medije. Pri tom nije skrivala ljubav prema onim, kako sama kaže, najvažnijim primarnim potrebama čovjeka, a te su diši, pij i jedi.
U ovoj trećoj ljudskoj primarnoj potrebi zauzela sam se upravo za predstavljanje paške janjetine i paškog sira, pašnjaka i zanimljivog krša, gdje se skriva obilje bilja, visoke kakvoće po bogatstvu eteričnosti, sadržanog u biljci zbog obilja posolice kao prirodnog konzervansa. Posebnu ulogu u cijeloj priči dala sam upravo čovjeku, vrijednim i spretnim rukama ovčara, sirara, jer bez tog trojstva – krajolika, ovce i čovjeka – paških delicija, sira i janjetine, ne bi bilo.
Mladi sir Paške sirane sa certifikatom Izvorno hrvatsko.
Tako je i ovom zgodom. Fotografijama predočuje ono što najbolje pozna, a to je Pag. Pokazuje zanimljivosti paškog ovčarstva, ljepotu zlatnog koluta paškog sira, čovjeka i ovcu, podsjeća nas na svjetski raritet koji od davnina postoji na otoku i koji ga uzdiže do razine jedinstvenog simbola. Onome tko Pag ne pozna dovoljno, njezine fotografije mogu poslužiti kao neka vrsta začinskog dodatka kojim se upotpunjuje opći dojam o gradu i otoku.
Jedan od paških ovčara sa svojim stadom.
Obilježje fotografija je svojevrsna lirska dokumentarnost koja će na značaju dobivati sve više kako vrijeme bude odmicalo.
Ovom izložbom autorica još jednom potvrđuje svoj radni moto, VOLI LOKALNO, DJELUJ GLOBALNO. Ovo je njezina druga samostalna izložba. Fotografije je izlagala i u organizaciji Zadarta.
Organizator izložbe je Turistička zajednica Grada Paga.
Alenka Festini diplomirala je upravno pravo. Posljednjih devet godina radi u Općinskom sudu Zadar, u zemljišnoknjižnom odjelu u Pagu.
