Mirkovići su stara i jedna od najuglednijih plemićkih porodica na Pagu. Prema povijesnim zapisima, u Pag su doselili iz nedalekog Baga (današnjeg Karlobaga) koncem 14. stoljeća. Tijekom vremena iz te prvotne obiteljske jezgre razvilo se mnogobrojno potomstvo.
Karlobag, pod konac sedamdesetih godina 20. stoljeća.
Mirkovići su već u Bagu dobili prvu plemićku diplomu-povelju od kralja Sigismunda 1432. g., a u Pagu su dobili još tri plemićka naslova što ih svrstava u rijetke plemiće u Hrvatskoj koji imaju četiri diplome-povelje i dva rodoslovlja.
Pet grbova obitelji pl. Mirković u dalmatinskom grbovniku izdanom 1873. u Nürnbergu. Fotografija je preuzeta iz knjige PAŠKA PLEMIĆKA OBITELJ MIRKOVIĆ autora prof. Karla Dragutina pl. Mirkovića (1931.) .
Naslovnica knjige prof. Karla Dragutina pl. Mirkovića. Vlastita naklada autora, Rijeka 2013. Knjiga se može posuditi u Gradskoj knjižnici Pag.
Iz te mnogobrojne porodice potekli su mnogi ugledni članovi, među kojima je bilo četrnaest javnih bilježnika, tri doktora prava, četiri zapovjednika galija-soprakomita, sedam svećenika, sedamnaest redovnica u samostanu benediktinki od kojih osam opatica, zatim načelnika, više učitelja, časnika te dva tvorničara.
Etikete za posude s konzervom. Fotografija je preuzeta iz knjige PAŠKA PLEMIĆKA OBITELJ MIRKOVIĆ.
Etiketa za vino Vermuth. Fotografija je preuzeta iz knjige PAŠKA PLEMIĆKA OBITELJ MIRKOVIĆ.
Najstariji živući Pažani, među koje spada i moja majka Ruža (1935.), još se živo sjećaju proizvodnih pogona obitelji Mirković ondje gdje se dotiču današnje paške ulice, Zagrebačka, Podmir i Stjepana Radića, na lokaciji gdje je nekada bilo poduzeće Budućnost, a potom Zanatstvo i Komunalije. Ondje je bila tvornica konzerve, a na istom mjestu Mirkovići su proizvodili i vino vermouth. U gradu, na Katinama, u onoj zgradi jednokatnici u sklopu Mirkovićevih kuća, bio je motorni mlin za mljevenje žitarica, na usluzi stanovnicima Paga.
Na ovom je mjestu nekada bila tvornica, a na donjoj slici, u jednokatnici na Katinama, bio je mlin.
U spomenutoj knjizi Karlo Dragutin pl. Mirković piše da Mirkovići napuštaju Pag nakon 1900. godine. Neki prije, neki kasnije. Neke od njih sjećam se iz svog djetinjstva, iz šezdesetih godina prošlog stoljeća: gospođe Anke Mirković i njezinih sinova Nikše i Branka.
Mirkovići su se raselili diljem Hrvatske, Europe i svijeta. Među njihovim potomcima bilo je uglednih pojedinaca, profesora, inženjera, sportaša, upravitelja pošta, časnika, glazbenika.
Jedan od uglednijih članova obitelji Mirković bio je Ivan Mirković, slikar i kipar, profesor crtanja i likovne umjetnosti.
O njemu i njegovoj vezi s Pagom u sljedećim nastavcima.
Eto, doznalo se tko stoji iza tiskanja ove publikacije.
Jutros me je telefonom nazvao Ivo Fabijanić iz Paga, poznat pod nadimkom Škofunar, i obavijestio me da je on taj tko stoji iza svega.
Dugo smo razgovarali. Sve mi je objasnio. Neću ovdje prepričavati taj razgovor.
Namjere su bile dobre, ispalo je kako je ispalo. Posuo se pepelom i ispričao, posebno obitelji Kustić. Njima je prepustio da odluče što će biti s preostalom nakladom.
Učinio je to i javno, u emisiji Domaće besede koju kao gost urednik vodi na Radio Pagu.
Moj zaključak: tko prizna, pola mu se prašta. Važno je iz svega izvući primjerenu pouku.
Gledam, listam, čitam. Tražim uobičajene podatke o priređivaču, nakladniku, tiskari, tražim podatke o katalogizaciji. Ničega nema. Ni gdje je publikacija tiskana ni kada. Ništa. Na zadnjoj korici knjige nema bar koda s istaknutom cijenom.
Što je ovo? Pretisak, drugo izdanje izvorne publikacije?
Kad se podrobnije prelista dotična publikacija jasno je da je netko doslovce prepisao knjigu Nikole Kustića (Pag, 1931.) CAKAVSKI GOVOR GRADA PAGA S RJEČNIKOM ((nakladnik Društvo Pažana i prijatelja grada Paga u Zagrebu, 2002.g.) ali to i nije korektan pretisak jer je ova publikacija s manjih dimenzija i u tvrdom uvezu sada razvučena na format A4 i u mekom je uvezu pa se razlikuje od originala. Otisnuta je i na manjem broju stranica u odnosu na original. Konačno, na naslovnici nije ni istaknuto da je riječ o pretisku. Kad je čovjek uzme u ruke ima dojam da prelistava telefonski imenik nekog omanjeg grada.
Drugo izdanje? Drugo izdanje zahtijevalo bi znatno više radnog napora, dodatnog obogaćivanja Rječnika riječima koje nedostaju (vidi bilješku na kraju teksta) i poželjnim intervencijama dijalektologa. To bi bio pravi, korektan odnos prema autoru Nikoli Kustiću čemu se on, gotovo sam sasvim siguran, ne bi protivio. Njemu, konačno, nitko više ne može oduzeti poziciju prvoga autora CAKAVSKOG GOVORA GRADA PAGA S RJEČNIKOM kao i sve atribute koji toj poziciji pripadaju.
U publikaciji ni slova o motivima i potrebi tiskanja, ni predgovora ni proslova, ni uvodne riječi ni pogovora.
U bilješci o autoru priređivač/i se nije/nisu čak udostojio/li pridodati podatak da je Nikola Kustić u međuvremenu umro, 2016. godine.
U izvornoj publikaciji u privitku je list papira formata A4 s ispisanim ispravcima u tekstu (koji su očigledno promakli korekturi) na točno navedenim stranicama i riječima na koje se odnose. Priređivač/i se nije/nisu potrudio/li čak ni te promjene unijeti što bi bila neka vrst usluge autoru knjige.
Još nešto, vrlo važno.
Tijekom zadnjih dvadesetak godina na Pagu je objelodanjeno pet rječnika otočnih lokalnih govora. Osim Kustićeva CAKAVSKOG GOVORA GRADA PAGA S RJEČNIKOM, Ante Tičić je objavio RJEČNIK GOVORA mjesta Povljane (Matica hrvatska Ogranak Zadar, 2004.), Ivo Oštarić RJEČNIK KOLANJSKOGA GOVORA ili RIČNIK MISTA KOLANA NA OTOKU PAGU (Matica hrvatska Ogranak Zadar, 2005.), Silvana Vranić i Ivo Oštarić autori su RJEČNIKA GOVORA NOVALJE NA OTOKU PAGU (Nakladnici Grad Novalja, Matica hrvatska Ogranak Novalja i Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2016.), a Šime Zubović je objavio RJEČNIK GOVORA SELA ZUBOVIĆA NA OTOKU PAGU (BESEDE) (Matica Hrvatska Ogranak Novalja, 2019.).
Svome CAKAVSKOM GOVORU GRADA PAGA… Nikola Kustić dodao jedan domišljat detalj što ga čini različitim od svih drugih otočnih rječnika i daje mu posebno obilježje.
U knjizi je objavio i dvadesetak svojih kraćih proznih tekstova i poetskih zapisa s paškom i osobnom tematikom te lokalnih frazema, pozdrava, dosjetki, rugalica i zagonetki. No, svjestan da pisana riječ ne može u potpunosti dočarati glasovne raznovrsnosti paške cakavštine, autor je odlučio spomenute tekstove snimiti na nosač zvuka (CD) i pridodati ga publikaciji. Sam ih izgovara po paški pa svaki korisnik Rječnika može čuti taj dotični govor i time na najbolji način zaokružiti dojam o njemu. Štoviše, autor je u uvodnom dijelu svoga govora istaknuo da bi grad Pag mogao – u svojoj turističkoj ponudi, uza sve ostalo što ima, od prirodnih ljepota do rijetkih osobitosti kakva je paška čipka – turistima i drugim prijateljima ponuditi i glasovni prikaz osebujnoga cakavskog gradskog govora kao svjedočanstvo o bogatoj jezičnoj kulturi koja je stoljećima bila u dodiru sa zapadnoeuropskim i mediteranskim jezičnim kulturnim krugovima.
Ni tog CD-a u ovoj najnovijoj publikaciji nema čime je brutalno osakaćena, autor je zakinut u svojoj originalnoj ideji, a svakome potencijalnom korisniku uskraćena je potpuna informacija i ukupni dojam o paškoj cakavštini.
Je/su li to priređivač/i (Karl May bi napisao: u širokom luku) zaobišao/li Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima? Zar je moguće da je/su!?
Nadalje, je/su li priređivač/i kontaktirali obitelj Kustić, odnosno nasljednike autora ili izdavača originalne publikacije, Društvo Pažana i prijatelja grada (danas: otoka) Paga?!
G. Josip Kustić, sin pok. Nikole Kustića, potvrdio mi je da niti njega niti njegovu majku nitko nije kontaktirao sa upitom oko reizdavanja očeve knjige Cakavski govor grada Paga s rječnikom.
Nikola Kustić ovo nije zaslužio. Nikako nije zaslužio.
Kao što ni gradu Pagu ovakvi kulturni i uljudbenibiljezi sigurno ne trebaju. Baš nikako ne trebaju.
Bilješka. Na temelju dostupne mi lokalne literature, a i onoga što sam znam, nije mi trebalo puno da popišem dvjestotinjak paških riječi koje bi se mogle pridodati Rječniku.
Zadnja dva desetljeća drugoga i prva dva desetljeća trećega tisućljeća pjesnik Vlatko Majić (1956.) povezao je izborom svojih već objavljivanih poetskih zapisa u najnovijoj knjizi naslovljenoj simboličnim naslovom VINOŽITO, imenicom kojom se u nekim hrvatskim krajevima nekada, u prosincu, nazivala duga. Osim pjesama, u knjizi je pridodao i kritička promišljanja o njegovoj poeziji dvadesetorice autora također prethodno objavljivanih od prigode do prigode.
Knjiga je nedavno objavljena u zajedničkom izdanju nakladnika Das Wort iz Slavonskog Broda te Društva hrvatskih književnika Herceg – Bosne iz Mostara.
VINOŽITO je Majićeva jedanaesta knjiga objelodanjena u naznačenom razdoblju.
Naslovnica knjige . Autorica Ivanka Majić.
Knjiga je pregnantan prikaz dosadašnjega autorova pjesničkog stvaralaštva popraćena evaluacijom onih pratitelja njegove poetike koji su, proniknuvši u njezinu srž, obilježja i dosege, pozicionirali autora vrlo visoko u korpusu suvremenih hrvatskih pjesnika.
Tako, primjerice, Boris Domagoj Biletić piše da je Majić svakako zasebna i dostatno izgrađena pjesnička ličnost; on još njeguje „poetski pjev u akordima“ – istodobno u nekoliko milozvučnih žica. Naglašeno ironičan uglavnom ondje gdje podrugivanju imade mjesta, na izvoran i šarmantan, mjestimice čak duhovit način pokazuje zaludnost našega eshatološkog traganja za ljepotom i smislom kao apsolutima.
U percepciji Miljenka Mandže vokabular, arsenal riječi kojima operira Majić dosta je bogat i biran. Njegov rječnik je znatno bogatiji nego u većine suvremenih hrvatskih pjesnika. To Majić može zahvaliti vrlo solidnom literarnom obrazovanju, svojim prebivanjem u više različitih sredina, ali one najbitnije, najvažnije, gotovo isključivo svoje riječi ponio je sa sobom od kuće kao što se ponese tuga pri odlasku. Te moćne riječi izgledaju mi kao čvorišta, kao rebra, kao kosti koje Majićevu poeziju drže uspravnom i dobro pripetom za istine, naravno one pjesničke, koje nam želi priopćiti.
Miljenko Stojić prepoznaje još jedno obilježje autorove poezije: Vlatko Majić je u svojim pjesmama povezao dva slična kraja: Hercegovinu i Pag. Zemlja škrta, mnogo bure i mnogo sunca njihove su sržne oznake. Tu obitava naročita vrsta ljudi koju krasi odvažnost i mudrost. Ali, koji to kraj ne bi želio takve ljude? Oni su opća čežnja, recimo to tako. Majićeva zavičajnost ustvari je govor o općem u svakome od nas.
Vlatko Majić
Vlatko Majić je rođen u Vitini kod Ljubuškog. Profesor je hrvatskog jezika i književnosti. Radio je u osnovnoj i srednjoj školi u Zagrebu, Pagu (gdje je više godina bio i ravnatelj Osnovne škole Jurja Dalmatinca) i Zadru.
Posljednjih godina ravnatelj je Gradske knjižnice u Pagu.
Majić piše poeziju, prozu, igrokaze i pjesme za djecu te književnokritičke tekstove. Nerijetko predstavlja druge autore i knjige te likovne umjetnike.
Do sada je objavio knjige pjesama Glazba češlja (1982.), Pjevač pod zemljom , Kairos, Jezičak, Najviše je plave boje, Kad srce brodi/Che navighi il cuore, Vrijeme soli (pjesme u prozi/proza), Krila pod vodom. Kad srce brodi/Che navighi il cuore objavljena je kao pjesničko-grafička mapa u izmijenjenom izdanju na talijanskom jeziku u prepjevu Joje Ricova. U knjizi Obeščašćivač (2017), označenoj kaočasopis objavio je priče, pjesme, putopise, osvrte, recenzije i razgovore.
Pjesme su mu prevođene na talijanski, engleski, njemački, francuski i slovenski jezik.
Za svoju je poeziju i prozu nagrađivan, a zastupljen je u čitankama i antologijama u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
Član je Matice hrvatske (aktualni je predsjednik njezina ogranka u Pagu), Udruge dragovoljaca domovinskog rata, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne u Mostaru te Društva hrvatskih književnika u Zagrebu. Odnedavna je i predsjednik Ogranka Društva hrvatskih književnika u Zadru.
Na Pagu je Majić ostao upamćen i kao sudionik nekadašnje vrijedne manifestacije učenika osnovaca Listopad u Novalji i, nakon njena gašenja, Novigradskog proljeća, kao mentor literarne radionice učenicima osnovne i srednje škole punih dvadeset i pet godina.
