Jedan od bitnih komponenata zavičajnog identiteta je zavičajni govor. Stoga, ne mislimo li posve popustiti utjecajima svake vrste kojima smo u uvjetima opće globalizacije izloženi, posebice putem medija, u njegovanju zavičajne baštine posebnu pozornost valja posvećivati zavičajnom govoru.
Već je i standardni hrvatski jezik ugrožen mnogim tuđicama, osobito anglizmima, do te mjere da to predstavlja ne samo ozbiljnu kontaminaciju vlastitog jezika već i ugrozu samopoštovanja.
Određeni utjecaj imaju i unutarnje migracije stanovništva. Ljudi iz drugih krajeva Hrvatske koji doseljavaju na otok zbog egzistencijalnih razloga donose sa sobom drugačiju govornu praksu koja, sasvim razumljivo, osvaja svoj dio komunikacijskog prostora.
U svemu tome govornome loncu bez poklopca pomalo se gube osobitosti zavičajnog govora, a, primjerice, razgovor ugodni između starijih i mlađih domicilnih žitelja, nerijetko može biti djelomično perforiran činjenicom da mlađi ne razumiju ponešto od razgovornog leksika što ga rabe stariji.
U novije doba na našem otoku ima vrijednih primjera kojima se želi pridonijeti očuvanju zavičajnoga govora kao blaga koje ne bismo smjeli zaboraviti.
Tijekom zadnjih dvadesetak godina objelodanjeno je pet rječnika lokalnih govora na otoku Pagu.
Nikola Kustić je objavio Cakavski govor grada Paga s rječnikom (nakladnik Društvo Pažana i prijatelja grada Paga u Zagrebu, 2002.), Ante Tičić Rječnik govora mjesta Povljana na otoku Pagu (Matica hrvatska Ogranak Zadar, 2004.), Ivo Oštarić Rječnik kolanjskog govora ili Ričnik mista Kolana na otoku Pagu (Matica hrvatska Ogranak Zadar, 2005.), Silvana Vranić i Ivo Oštarić autori su Rječnika govora Novalje na otoku Pagu (Nakladnici Grad Novalja, Ogranak Matice hrvatske u Novalji i Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2016.).
Posljednji u nizu je Rječnik govora sela Zubovića na otoku Pagu (besede), autora don Šime Zubovića, objavljen 2019. godine u nakladi Matice hrvatske Ogranak Novalja.
Bitno obilježje otočnoga govora su narječja kojima se, osim standardnoga književnog, služi lokalno stanovništvo. Laiku nije teško zamijetiti da stanovnici otoka govore i štokavski i čakavski i cakavski, a u sklopu toga mogu se čuti riječi u ikavskoj i ekavskoj inačici. U nekim mjestima na južnom dijelu otoka govori se štokavski, stanovnici grada Paga govore cakavski, a u Novalji i drugim mjestima na tom dijelu otoka govori se čakavski.
Tko se sustavnije hoće zadubiti u to govorno blago može se, osim uvida u navedene rječnike, poslužiti i tekstovima stručnjaka, primjerice sveučilišne profesorice dr. sc. Silvane Vranić s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci i uvjeriti se koliko su ti govori pojedinih otočnih mjesta međusobno srodni ali i različiti, koliko je važno njihovo civilizacijsko obilježje, kulturološka i antropološka vrijednost.
Otok Pag se može ponositi činjenicom što je jedno od njegovih izvornih obilježja dokumentirano tim vrijednim leksikografskim izdanjima.
Na čast svakako služi i autorima koji su uložili svoje znanje, vrijeme i energiju, posebno onima koji nisu obrazovani jezični stručnjaci (s odgovarajućom diplomom), ali su bili motivirani jednostavnom ljudskom potrebom da se govorno zavičajno blago zabilježi i otrgne zaboravu, da se prenese mlađem naraštaju na znanje kao poveznica između njih i generacija koje su im prethodile.
Jedan od njih je prethodno spomenuti don Šime Zubović, svećenik Hrvatske salezijanske provincije, autor Rječnika govora sela Zubovića na otoku Pagu (besede).
Zubovići su jedno od tri manja mjesta na području Grada Novalje, na onom dijelu otoka Paga koji zatvara pašku uvalu s njezine sjeveroistočne strane. Uz Zuboviće to su još Kustići i Metajna.
Don Šime Zubović rodio se 1952. godine u rodilištu u Pagu, ali potječe iz Zubovića. Djetinjstvo je proveo i Osnovnu školu pohađao u Zubovićima, salezijansku gimnaziju u Rijeci i Križevcima, a diplomirao je na Teološkom fakultetu u Zagrebu 1980. godine. Magisterij iz školske pedagogije i kulturalne komunikacije postigao je na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu 1985. Iste je godine imenovan odgojiteljem i predavačem u Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji u Rijeci. Jedno je vrijeme, od 1988. do 1993. bio i njezin ravnatelj.
Obnašao je i druge dužnosti. Bio je kateheta i vjeroučitelj u osnovnoj školi župe Duha Svetoga na Jarunu u Zagrebu, zatim bolnički kapelan u riječkim bolnicama, u međuvremenu i kapelan u župi Svetog Antuna Padovanskog na Kantridi u Rijeci i ravnatelj salezijanske zajednice u Rijeci. Od 2007. do 2013. godine bio je kapelan u Općoj bolnici u Zadru. Potom je, do umirovljenja 2017., bio pedagog u Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji u Rijeci.
U biografskoj bilješci objavljenoj u Rječniku stoji i da piše poeziju i slika.
U nadahnuto napisanom Proslovu don Šime je dao opći okvir vrijednosti, važnosti, učinkovitosti i domašaja izgovorene ili napisane riječi koja odražava tipičnu ljudsku stvarnost, koja tu stvarnost oblikuje, u njoj je shvaćamo, prepoznajemo i prihvaćamo.
Na lokalnoj razini svaki govor i razgovor po domaću stanoviti je povratak u zavičaj (djetinjstvo i odrastanje), vraćanje na ishodišta prvotnoga materinskoga govora. Za njega je to, očevidno, bio dovoljno poticajan motiv da se prihvati zahtjevnog leksikografskog posla. Nedostatak formalnog jezičnog obrazovanja don Šime je nadoknadio konzultirajući objavljenu literaturu o govorima sjeverozapadnog dijela otoka Paga autorice Silvane Vranić, također podrijetlom otočanke iz mjesta Metajne, smještene nedaleko Zubovića.
Pri tom je pošao od polazišta da svekoliku životnost u prošlosti možemo, ovdje na škoju, slobodno izreći trolistom samoga čovjeka: on ribar, težak i čoban, koji je određen krajolikom: môren, pȍjen i kạ̑nton (morem, poljem i kamenitim pašnjakom) i konačno onima koji su mu pomagali u radu i u njegovoj životnoj egzistenciji: ovcom, ribom i tovaron (magarcem).
Pišući Rječnik, ističe don Šime, sve je to imao na umu.
Svakovrsne mijene koje se događaju u tijeku vremena, a svjedoci kojih su stariji naraštaji, prije naravno nego mlađi, na rubove života potiskuju, ili štoviše, sasvim istiskuju, mnogo čega, pa tako i govor jedne male lokalne zajednice. Rječnik, kao svojevrsni leksikografski artefakt, sačuvat će za budućnost onu staru, domaću, ljudsku i kršćansku besedu.
Don Šime Zubović svom je Rječniku dao još jedno nesvakidašnje autorsko obilježje: sva objašnjenja riječi napisana su u stihu, bilo da ih je preuzeo od domaćih pjesama nȁkanat, od pučkih pjesmica i poslovičnih izričaja, bilo da ih je složio onako na jednostavan domaći način, kako bi ih izrekao domaći čovjek.
Leksikografi će znati ima li uopće ikoji rječnik u svijetu napisan tako.
Stručnu recenziju Rječnika govora sela Zubovića napisala je profesorica Silvana Vranić.
Objasnivši autorov metodološki pristup u izradi Rječnika, profesorica Vranić je zaključila da je Rječnik rezultat njegova višegodišnjega rada motiviranoga ljubavlju prema kraju iz kojega je potekao i kojemu se s poštovanjem ponovno vraća i vrijedan je uradak jer se autor upustio u tako težak zadatak bez stručnog znanja, ali spreman učiti, ne bi li pokušao odgovoriti barem na dio zahtjeva koje pred njega postavlja leksikografija, a ponajprije zbog važnosti da govor Zubovića bude zapisan i barem se tako pokuša sačuvati.
Usto, prema mišljenju profesorice Vranić, Rječnik je veliki prinos poznavanju fundusa čakavskih riječi, u prvom redu paških govora i srednjega čakavskog prostora, ali time i čakavskoga narječja općenito. Istodobno, Rječnik je vrelo antropoloških i etnografskih podataka i zacijelo će biti zanimljiv i vrijedan ne samo lokalnom stanovništvu, već i stručnjacima različitih znanstvenih područja.
Već sam napomenuo da je Zubovićev Rječnik nesvakidašnji po načinu na koji je objasnio značenje pojedinih riječi.
Ovdje valja spomenuti i to da je Cakavskom govoru grada Paga Nikola Kustić također dodao jedan domišljat detalj što ga čini različitim od svih drugih otočnih rječnika i daje mu posebno obilježje. U knjizi je objavio i nekoliko tekstova s paškom tematikom te nekoliko prigodnih lirskih zapisa. On je publikaciji pridodao nosač zvuka (CD) na kojemu su snimljeni spomenuti tekstovi i pjesme koje autor govori po paški pa svaki korisnik Rječnika može čuti taj dotični govor i time na najbolji način zaokružiti dojam o govoru grada Paga.
Još ću nešto spomenuti, a tiče se lokalnog govora i zaslužuje pozornost. Jedan od naših otočana nastanjen u Rijeci, Pažanin Branimir Maričević, po zvanju zdravstveni tehničar fizioterapeutskog usmjerenja, na svom internetskom blogu Iskonski Pag, uz ostalo, ima i rubriku Slikovni rječnik. S vremena na vrijeme, još od 2012. godine, objavljuje po koju riječ iz lokalnog govora koja se najčešće odnosi na neki predmet i, osim što je tekstualno i kontekstualno te ponekad i anegdotalno objasni, objavi i fotografiju dotičnog predmeta. Tako svatko onaj, poglavito mlađi, koji ne zna ili nikada nije čuo ni vidio što je ili tko je lokva, gušterna, domijana, užal, mažinin, lumaca, lumin, šantul, bertvolin ili britvulin… može u tom opisu zorno upoznati pojedini predmet, a naiđe li na njega u prirodi, u kakvoj etnografskoj zbirci ili gradskom muzeju, moći će ga odmah i identificirati.
I Maričevićev Slikovni rječnik u našoj otočnoj praksi, također je vrijedan doprinos očuvanju zavičajnog govora kao bitnog dijela zavičajnog identiteta.
