Knjigu PAŠKA ČIPKA na izložbama u Zagrebu i inozemstvu predstavit ćemo danas, 18. prosinca, u Novalji, u Gradskoj knjižnici Ivan Palčić, s početkom u 19 sati.
Predstavljanje knjige dio je ovogodišnjeg Adventskog šušura što ga organizira Centar za kulturu Grada Novalje.
O knjizi će govoriti prof. Edita Denona i autor.
Nastupit će i novaljska klapa Čeprlji.
Sve vas pozivam da nam se pridružite!
O tome kako vrijeme protječe najlakše je otkriti u – ogledalu. Ponekad se to isto može vidjeti i tijekom jedne, primjerice, šetnje otokom. U ovom slučaju od Luna do Paga.
Na mjestima na kojima je nekada život bujao, ostadoše ruine i, valjda, još samo uspomene. Barem za neke. Pa kažemo: eto što učini zub vremena.
Na današnji dan, prije točno godinu dana, 15. srpnja 2018., hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je finalnu utakmicu svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Suparnici su nam bili Francuzi. Rezultat smo dobro upamtili. Francuzi su nas pobijedili rezultatom 4 : 2.
Utakmicu nisam gledao zato što sam htio izbjeći stresne situacije koje ogledi takvog ranga proizvode sve u šesnaest, tim više jer sam, u to vrijeme, još uvijek bio rekonvalescent.
Umjesto da sam sjedio pred tv ekranom, ja sam finalnu utakmicu prošetao središtem Novalje s fotoaparatom u rukama i fotografirao što se događa na tom terenu. Računao sam, utakmica se može pogledati u reprizi, a ovo sa novaljskih ulica ne, zato mi se učinilo da to vrijedi fotografski ovjekovječiti.
Sa ovim fotografijama, dakle, podsjećam na taj veliki uspjeh naše nogometne reprezentacije i nadam se da ću barem donekle predočiti ozračje toga srpanjskog popodneva.
Sve je bilo u znaku nogometa, sve je bilo prepuno crveno bijelih kvadratića.
No, kad se noć prespavala i zatomila nelagoda poraza, nacija je shvatila da je biti viceprvak svijeta veliki uspjeh – najznačajniji dosad u povijesti toga natjecanja – i predala se sasvim drugom ugođaju, veselju, zadovoljstvu, sreći, pače, euforičnom slavlju uspjeha.
Počelo je s onim legendarnim dočekom reprezentacije u Zagrebu, pozivom na Pantovčak i dodjelom odličja, pa svečanim dočecima pojedinih nogometaša diljem zemlje.
Tome ozračju i Novalja je dala svoj doprinos. Gradska vlast, sretna i ponosna što dvojica članova reprezentacije, Zlatko Dalić i Dejan Lovren, u Novalji imaju svoje nekretnine u kojima povremeno borave, devetnaest dana nakon osvojene srebrne medalje svečano je dočekala nogometne heroje, priredila im feštu i okitila ih gradskim priznanjem, Počasnim građaninom Grada.
Kakav je odjek u medijskom prostoru imao taj događaj još i danas se može pogledati na internetu.
Bio je ugostitelj, turistički radnik, gastarbajter, prozni pisac, humorist, publicist, novinski kolumnist i nadasve pjesnik.
Rodio se u Novalji na današnji dan prije devedeset godina, 1. srpnja 1929. Školovao se u Novalji, Senju, Pagu, Opatiji i Zagrebu. Jedno je vrijeme radio u Austriji i Njemačkoj. Po povratku u Novalju kratko je vrijeme bio upravitelj hotela, a onda je od 1968. godine vodio svoj restoran u centru Novalje.
Kao pisac ogledao se u poeziji i prozi. Pisao je uglavnom na lokalnom čakavskom izričaju, osobito poeziju. Ogledao se i u haiku formi. Pjesme su mu prevođene i na nekoliko stranih jezika. Objavljivao je u novinama i revijama kao novinar i kolumnist. O njemu i njegovim pjesmama snimljen je polusatni televizijski film.
Nastupao je na lokalnim i drugim javnim skupovima mahom kao pjesnik ili humorist.
Bio je novaljska ikona, susretljiv i druželjubiv. Jedan od onih ljudi koji svojom osobnošću nadilaze gabarite svoje rodne sredine i zavičaja i u čijem se autorskom opusu, premda ne velikom, ogledaju i prepoznaju po svim svojim specifičnostima, od zemljopisnih do ljudskih, ta ista sredina i zavičaj.
U ovom tek fragmentarnom podsjetniku na Borisa Palčića Caskina u prigodi njegove devedesete obljetnice rođenja navest ću samo ponešto, za moguću skicu za portret.
Njegov bi cjeloviti ljudski i autorski portret tek trebalo temeljitije istražiti, zaokružiti i primjereno objelodaniti.
Caskin je živio za pjesništvo, od mladih dana kada je prvim stihovima izricao proteste protiv nametnutih životnih stega, od časa kada je shvatio da je život samo jedna gromača koja se vječno ruši, ali i da sve životne nevere i nevolje samo ljubav može slamati.
Pisao je zvonkom novaljskom čakavštinom jer je tako očito najbolje i najlakše izricao ono čega je bio vinovnik i stradalnik, svjedok i suputnik, ispovjednik i proskribnik ili najčešće zaljubljenik.
Premda se može činiti da je dijalektalni izričaj izvjesna prepreka između pjesnikovog individualnog doživljaja i univerzalnog shvaćanja njegove poruke, ipak, on je svojom poezijom korespondirao sa svijetom na besprijekoran način. Jer, kako je to na jednom mjestu istaknuo Antun Barac, „dobra su sva sredstva koja stvaraocu pomažu da iznese ono što hoće da kaže. Ali između najrazličitijih sredstava koja može upotrebiti najbolje će biti ono koje će mu učiniti mogućim da svoj doživljaj iznese na što jasniji i zbijeniji način.“
Za Caskina je to bila njegova čakavština.
Pjesnički mu je izričaj nerijetko pregnantan poput karikature a istodobno dovoljno slojevit i asocijativan, duhovit, oštrouman, pun smisla. Dosezi njegove poezije primjereni su stupnju fluidnosti koju pjesme isijavaju, duševnoj aktivnosti koju potiču i novim doživljajima koje unutarnjom porukom pobuđuju.
Boris Palčić bio je, koliko znam, zastupljen u dvjema zbirkama zajedno sa drugim autorima, u knjizi Suvremeno čakavsko pjesništvo zadarskog kruga, 1992. te u Zborniku haiku poezije u Dalmaciji, 2001. godine, ali i u drugim publikacijama, primjerice u zadarskim zbornicima Domaća rič.
Fadil Hadžić, naš vrstan humorist i satiričar, jedan od najplodnijih autora u tom književnom izričaju, uvrstio je Caskina u “Antologiju hrvatskog humora: Zlatnu knjigu humorističke i satiričke književnosti kroz šest stoljeća”, 1999. godine.
Na gotovo pet stotina stranica Hadžić je odabrao tekstove 124 autora te, na kraju knjige, i njihov popis s kraćim biografskim bilješkama. Svjestan činjenice da ne postoji idealan obrazac za priređivanje bilo koje antologije, pa tako ni ove koja se tiče humora i satire, odnosno da je svaka antologija pomalo opterećena subjektivnim pogledom, Hadžić se ipak upustio u odgovoran posao nastojeći čitatelju dati što cjelovitiju sliku o hrvatskom humoru.
Hadžić u popisu autora Caskina označuje kao jednoga od najboljih dijalektalnih pjesnika. Premda je Palčić objavljivao i prozne humorističke zapise, Hadžić je u Antologiju…” uvrstio njegove dvije pjesme, Brancini i Stari prč, u kojima opisuje karakteristično ponašanje domaćih ljudi za vrijeme kartanja, odnosno istrošenog čovjeka spremnog da ga se, pod konac života, još samo poškropi.
Borisu Palčiću Caskinu ovo antologijsko druženje s najznačajnijim imenima hrvatske književnosti bilo je veliko priznanje inače, a posebno stoga jer je objelodanjeno u godini u kojoj je obilježavao sedamdesetu obljetnicu života.
Od Caskinovih proznih djela izdvajam knjige Moj prvi grih iz 1997., Mile non piu mile, susvita iliti sudnji dan (u knjizi nije naznačena godina izdanja) te Otrkani. Prve dvije knjige, koje su pisane u formi dnevnika, tiskane su za autorova života, a posljednja nakon njegove smrti.
Prva je pisana u povodu prvih slobodnih izbora poslije Domovinskog rata na području cijele Hrvatske, a druga tijekom 1998. godine u osvit onog čuvenog proročanstva koje je sadržano u naslovu knjige ( Nikada više tisuću), a koje se trebalo dogoditi 2000-te godine. U njima Caskin ne bilježi samo događaje koje pomno prati u cijeloj zemlji, već se o njima očituje i svojim osobnim stavom, iskreno, emotivno, dojmljivo.
Otrkani su napisani u povodu Šezdeset godina turizma u Novalji kroz pismu, priču, smih i suze. U njima su desetine crtica, najčešće anegdotalnog karaktera, te pjesama kojima autor ilustrira kolorit svoje Novalje.
Caskinov spisateljski opus obilježen je i novinarskim štivom, među kojim su najzanimljivije bile kolumne Novaljski čimbur što ih je tijekom ratnih godina objavljivao u regionalnom izdanju Večernjeg lista za Istarsku, Primorsko-goransku i Ličko-senjsku županiju te Naši teatri u zadarskom Regionalu.
U njima se referirao na dnevne aktualnosti, lokalne i šire, određujući se prema svemu na svoj način, izravno, nedvosmisleno, domoljubno.
U Caskinovoj rukopisnoj ostavštini ima jedna zanimljiva knjiga, vrlo intrigantnog sadržaja, za koju je autor smatrao da će, kad bude objelodanjena, imati svjetski odjek. Hoće li tako biti tek treba vidjeti, ako se knjiga uspije tiskati.
Boris Palčić Caskin umro je 13. prosinca 2013. godine.
Grad Novalja počastila je svoga sugrađanina trajnim spomenom imenovavši jednu ulicu njegovim imenom.
U sklopu višednevnog i raznovrsnog obilježavanja ovogodišnje Antonje i Dana Grada Novalje (13. lipnja) upriličene su i dvije izložbe.
U Gradskom muzeju postavljena je izložba Riznica srednjovjekovnog Nina.
Riznica grada Nina nema mnogo predmeta, ali to što ima remek su djela srebrnarske i zlatarske umjetnosti. U Novalji je izloženo samo pet eksponata. Neki od njih datiraju iz 9. st. Na izložbi se mogu vidjeti: Bursa – relikvijar s lopaticom sv. Asela; Škrinjica – relikvijar nepoznatog sveca; Dva relikvijara – Stopala sv. Asela; Prsten biskupa N. Giorgija s natpisom pape Pija II te Relikvijar Judinog srebrnjaka.
Pojedinosti o tehnici izrade spomenutih izložaka kao i o samoj Riznici mogu se pročitati u katalogu izložbe koja, sama po sebi, predstavlja organizacijski zahtjevan posao pa je utoliko vrjedniji iskorak u izlagačkoj aktivnosti Gradskog muzeja.
U Galeriji ERA postavljena je skupna izložba slika 63 autora, u formatu 50×50 cm.
Riječ je o eksponatima autora koji su u njoj izlagali tijekom trideset godina djelovanja Galerije, a izrađeni su na zamolbu vlasnika Galerije, novaljskog arhitekta Dominika Kunkere, da budu poseban dio ukupnoga fundusa Galerije i specifična iskaznica te privatne ustanove koja je obilježila likovni život Novalje.
Među izlošcima ima radova izrađenih u različitim likovnim tehnikama, ali i fotografija.
Osim njih izloženo je i nekoliko preslika crteža poznatog novaljskog slikara Ivana Palčića.
Dominik Kunkera po zvanju je arhitekt, a po unutarnjoj vokaciji umjetnik. Ta je karakteristika njegova osobnog habitusa došla do izražaja u profesionalnom angažmanu jednako kao i u likovnoj aktivnosti kojoj je bio naklonjen.
Godinama je živio i radio u Belgiji, no čvrstim sponama bio je vezan uz rodnu Novalju. Pače, Novalja je sinonim njegovog kreativnog angažmana i znak stvaralačke identifikacije.
U Novalji je mnogobrojnim konkretnim rješenjima, projektima, sugestijama, intervencijama na mnogim objektima pokazao svoje poimanje graditeljstva, funkcionalnosti i kulture stanovanja.
Zaokupljen problematikom prostora nastojao sam, prateći preobrazbu Novalje iz siromašnog težačko-ribarskog naselja u razvijeno turističko mjesto, unijeti određene promjene u shvaćanju funkcionalnosti i arhitektonsko-estetskih slogova čovjekova životnog prostora, isticanja likovnosti u prostoru te organizaciji naselja. Sijanje i realizacija tih ideja urodili su plodom, što se vidi u svakodnevnom životu mjesta. Novalja je izmijenila svoju fizionomiju, svoj image; od ribarskog i težačkog naselja postala je središte turističkih zbivanja. Iz nekadašnjeg gotovo plemenskog ustrojstva iskoračila je prema svijetu, otvorila se. Mjesto koje prije nije imalo gotovo nikakvu komunikaciju s vanjskim svijetom, otvorilo se. Osjeća se svježina novog velikog prostora koji ima moć prihvaćanja i realiziranja noviteta.
Rekao mi je to u razgovoru za Večernji list davne 1996. godine. Ono što se u međuvremenu dogodilo Novalji – nesmiljena apartmanizacija sa svim posljedicama – samo još više ističu važnost Kunkerinih stručnih zamisli, no nisam siguran da ga čine sretnim kao arhitekta i čovjeka.
Galerija je otvorena 6. kolovoza 1988. godine. Od tada do danas u njoj su izlagala najuglednija imena hrvatske likovne scene. Impresivan je to niz iz kojega izdvajam samo neka imena: Zlatko Prica, Vilim Svečnjak, Greta Vizler, Matko Trebotić, Vatroslav Kuliš, Damir Fabijanić, Fadil Hadžić, Miroslav Šutej, Vasilije Josip Jordan, Vasko Lipovac, Edo Murtić, Đuro Seder, Nikola Reiser, Dubravka Babić, Dimitrije Popović, Nada Žiljak, Mersad Berber…
No, Galerija je svoja vrata otvarala i nizu manje poznatih imena kao i lokalnim likovnim stvaraocima koji su, izložbama u Galeriji, mogli testirati reakciju znatiželjne publike: Branka Ćetković, Mladen Peranić, Ante Zubović, Frane Gligora, Rajko Vukomanović, Ankica Peranić, Ivo Škunca, Vinko Maržić, Zdravko Matković, Anton Dabo Kirin, Marina Badurina, Ana Gezi …
U Galeriji je svoje crtopise izlagao i sâm vlasnik.
Dugo je godina Galerija bila središnja kulturna ustanova u Novalji. Postala je mjestom okupljanja najuglednijih imena domaće likovne scene, žarište nesvakidašnjih događanja, drugačijeg duhovnog ozračja i smislenijeg načina življenja. Po učinku i odjeku onoga što se u njoj događalo (a likovne izložbe su bile najbrojniji ali ne i jedini događaji), Galerija je dala doprinos brisanju one (nevidljive) crte koja odvaja sredine bogate kulturnim zbivanjima od tzv. provincije.
Svojom zauzetošću i organizacijskim pregnućem, zajedno s onim ljudima i lokalnim čimbenicima koji su mu u tome tijekom proteklih godina bili potpora, Dominik Kunkera pokazao je da se provincijalizam jedne pomalo izolirane sredine može nadrasti ukoliko ima barem malo spremnosti i sposobnosti, ali i da se taj isti provincijalizam može redefinirati kao pojam duha a ne zemljopisa. To je poruka koja upravo danas dobiva na važnosti.
Dominik Kunkera je Galeriju uredio u svojoj rodnoj kući. Pošavši, dakle, od vlastitog životnog ishodišta iskoračio je smjelo u nepoznatu budućnost motiviran težnjom da Novalja postane kulturan prostor koji ne zaostaje za drugima.
Vjerujem da osjeća da je u svome naumu uspio. Vjerujem, također, da to mogu posvjedočiti svi koji su s posebnom pomnjom svih minulih godina pratili zbivanja u Galeriji.
Dominik Kunkera je u visokoj životnoj dobi. No, vjerujem da vitalni devedesetrogodišnjak ima viziju budućnosti svoje Galerije. Nadam se da među mjerodavnima u Gradu Novalji ima dovoljno senzibiliteta pa da se Kunkerina vizija ostvari. Da Galerija ERA ne ostane upamćena samo kao dio naše, nego i buduće ere.
Izložba u Gradskom muzeju otvorena je do 23. lipnja, a u Galeriji ERA do 21. srpnja.