Dana 28. travnja ove godine navršava se deseta godišnjica smrti hrvatske književnice Tatjane Arambašin.

Rođena je u Pagu 12. siječnja 1922., u kući svoga djeda po majci Stjepana Coschine, koji je također rođen u Pagu.

Rodila se u kući koja danas pripada obitelji Zec a koja je smještena na uglu Branimirove obale i Vele ulice.

Premda je u Pagu proboravila tek dio djetinjstva, grad i otok  Pag ostali su joj u posebnom sjećanju.

O tome je pisala u  tekstu „Album s paške korablje“, koji je, zajedno sa još dva teksta, Paška čipka i Kolacići od koludrica (o koludraškim baškotinima, op. I.P.), objavila u poznatom istarskom časopisu Jurina i Franina, u svesku 52./zima 1992.

Godinu dana nakon toga imao sam je priliku upoznati u Pagu, na trodnevnom skupu koji je bio upriličen u prigodi obilježavanja 55o. obljetnice utemeljenja grada Paga, i izravno se uvjeriti s kolikim je osjećajima doživljavala svoj rodni grad.

O tome i sama svjedoči na početku svog Albuma s paške korablje:

“Premda sam cijelo djetinjstvo i mladost provela u malim primorskim mjestima između Kaštel-Novog (gdje su Arambašinovi starosjedioci), Splita i Paga, čini mi se da nisam živjela u ovom potonjem da bih bila prikraćena za mnogoštošta, što mi se oduvijek činilo samo po sebi razumljivo, a što je ipak sasvim posebno, svojevrsno i svojstveno isključivo baš tom mom rodnom gradu i otoku. Iako je način života tog vremena i u drugim spomenutim mjestima (a koja sva imaju i ponekih sličnosti) bio gotovo isti, a ona po ljepoti krajolika ne zaostaju za Pagom, iako sam i tamo živjela u lijepim kućama, u mirnom i dobrom obiteljskom okruženju i s uobičajnim standardom građanskih i posjedničkih obitelji, opet moram reći, Pag je jednostavno bio nešto drugo…“

Od 1954. godine stalno je živjela u Puli. Ondje se afirmirala kao profesionalna spisateljica i ostavila za sobom zamjetan trag u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Među prvim Istranima Tatjana Arambašin postala je članica Društva hrvatskih književnika, još 1966., a nalazimo je i među osnivačima te zaslužnim članovima njegova Istarskog ogranka. Bila je i članica Hrvatskoga PEN-a, od 1986., Matice hrvatske te raznih uredništava. Osobito je važna njezina aktivnost u uredništvu pulskoga časopisa Istarski mozaik tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća.

O književnici je 2008. godine objavljena knjiga Književni portret: Tatjana Arambašin u nakladi Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, po ideji i koncepciji književnika Borisa Domagoja Biletića, a sadrži nekoliko ogleda poznavatelja njezina književničkog opusa, dragocjenu dokumentarnu građu te posljednji intervju s autoricom.

Od 1964. do 2003. ta plodna spisateljica objavila je osam romana – Zvjezdani brojevi sitnica, Lutaoci, Balada o morskom konjicu, Ljepotica s otoka, Svakodnevice, Život uhvaćen jednom rukom, Traženja i Sama; osam knjiga pripovijesti – Priče iz ljeta 1965, Pripovijesti o Šimunu, La Piramide, Novoljetne pripovijesti, S prijateljem do zida, Moji londonski susreti, Priče putuju vlakom i Gnjavatori; te iznimno vrijednu knjigu ogleda Koliki su te voljeli, moja Pulo!, kojom je na istraživački i književno posebno uvjerljiv način podigla trajan spomenik voljenomu gradu.

U nekima od njezinih romana, primjerice Balada o morskom konjicu, Ljepotica s otoka, mogu se prepoznati slike njezina rodnoga grada.

Tijekom književne karijere objavila je na stotine proza i ogleda u mnogim časopisima i novinama. Sustavno je pratila likovni život Pule i Istre, surađivala u riječkome dnevniku na talijanskom jeziku La Voce i objavljivala kolumne u pulskome dnevniku Glas Istre. Prevodila je s njemačkoga, talijanskoga i slovenskog. Pojedine njezine priče prevedene su na njemački, talijanski, engleski, mađarski i esperanto.

Priredila je za tisak svezak izabranih djela zaboravljena pulskog pisca Ante Tentora. Dobitnicom je mnogih književnih nagrada, među kojima je i Ksaver Šandor Gjalski, (kao jedini istarski autor), zatim Drago Gervais, Dr. Mijo Mirković, nagrade Revije iz Osijeka i drugih priznanja, koja nikada nije posebno isticala.

Zastupljena je u književnim antologijama, enciklopedijama, panoramama, leksikonima. Izvođena je i na kazališnoj pozornici. Punu je, zasluženu i dostojnu potvrdu književnoga rada dobila tek tijekom posljednjih dvadesetak godina njezina života, iako joj hrvatska književna kritika i dalje ostaje dužnom.

Oni koji su je bolje poznavali svjedoče da je bila samozatajna, nenametljiva i diskretna osoba, a svaki razgovor s njom sugovorniku je donosio novo i lijepo iskustvo, dragocjeno obogaćenje.

Osobno ću je pamtiti po njezinom zapisu PAŠKA ROBINJA S MOG OTOKA koji je objavila u Glasu Istre, 26. veljače 1997. godine u prigodi objavljivanja moje knjižice PAŠKA ROBINJA HRVATSKA PUČKA DRAMA.