Paška priča o Ivanu Mirkoviću (10.dio)

Smrt Ivana Mirkovića, 4. siječnja 1988. godine, nije ostala bez odjeka u medijima.

Duško Kečkemet u tekstu pod naslovom Nestor kulturnog Splita, objavljenom u Vjesniku 7. siječnja 1988. godine, među ostalim ističe: S Ivanom Mirkovićem nestao je jedan dio kulturnog Splita, onog starog i onog novog, nestao je ne samo plodan umjetnik nego i neobično srdačan i druželjubiv znanac i prijatelj, čovjek koji se uvijek znao izdići nad sve malograđanske neljudske pojave.

Tekst objavljen u Vjesniku Kečkemet je uvrstio i u svoju knjigu Slikari, kipari, arhitekti, Likovna umjetnost novijeg doba u Splitu, Splitski umjetnici i likovni život od 1945. do 1992., Marjan tisak, Split 2004.

Milan Dragičević u Slobodnoj Dalmaciji 6. siječnja 1988. godine u tekstu pod naslovom Neprocjenjiv doprinos kulturi podneblja ističe da je Ivan Mirković bio kompletan i izuzetan umjetnik koji je cijeli svoj život posvetio stvaranju u slikarstvu, kiparstvu i karikaturi neizmjerljivo zaduživši likovnu kulturu ovoga prostora i vremena.

U godini Mirkovićeve smrti Grgo Gamulin objavio je knjigu Hrvatsko slikarstvo XX stoljeća, Svezak drugi, u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Naprijed, u kojoj je zasluženo mjesto dobio i Ivan Mirković.

Za Mirkovićeva života Pag je svoj odnos prema njemu pokazao gestom nečinjenja, ne ostvarivši mu obećano. Kad pišem Pag, mislim na vlast koja nije uspjela realizirati umjetnikovu želju da se otkupi njegova rodna kuća i preuredi u galeriju koja bi nosila njegovo ime. Pred tom činjenicom ostao je posramljen svatko tko je znao cijeniti namjeru jednoga umjetnika da se dostojno i trajno, poslije tolikih desetljeća izbivanja, vrati svome rodnom gradu i tu, posredno, ostane zauvijek.

No, to nije bilo sve. I poslije Mirkovićeve smrti, sve do naših dana i onih tekstova na portalu Radio Paga, objavljenih u prvom nastavku ovog serijala, bilo je postupaka koji izlaze izvan okvira  zdrave pameti i pokazuju razinu odnosa prema njemu, njegovom ukupnom djelu i posebice onome što je poklonio Pagu.

Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. godine i konstituiranja prve višestranačke Skupštine općine Pag, iz općinske vijećnice u zgradi općinske uprave uklonjen je kip Maršala Tita koji je bio jedan od Mirkovićevih poklona. Bilo je očekivano da simbol mračnog komunističkog vremena ne može više dominirati tim prostorom. No, kip nije vraćen obitelji Mirković, što bi bilo pristojno, a niti je ponuđen Kumrovcu, kao što je to učinila bivša predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarević s onom Titovom bistom na Pantovčaku.

Vi pogodite što se s kipom dogodilo!

Godine 1993. poklopile su se tri obljetnice: 100 godina od rođenja i pet godina od smrti Ivana Mirkovića te 550 godina od utemeljenja grada Paga.

Split se sjetio svoga uglednog sugrađanina. Prigodnim tekstom pod naslovom Mediteranac po duhu i motivu (uz petu obljetnicu smrti Ivana Mirkovića) u splitskom časopisu Mogućnosti (br. 11-12., studeni 1993.), autorica Tonka Čović dala je kraću, zaokruženu sliku o umjetniku ističući odmah na početku bitno obilježje: U svim umjetničkim sredinama postoje ustrajnosti zasnovane na jasnim i mirnim koordinatama. Slikarstvo, kiparstvo i karikatura Ivana Mirkovića među takvim su ustrajnostima našeg umjetničkog podneblja.

Obljetnica utemeljenja grada Paga obilježena je te godine prigodnim programom. Pored ostaloga, dugogodišnji paški novinar i publicist Josip Portada (aktualni glavni urednik Radio Paga, a koncem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća glavni urednik lokalnih glasila Ragan i Naša vila, koje nisu dugo izlazile) objavio je knjigu Rod kamena (Nakladnik Ragan d.o.o. Pag, tiskano u Zadarskoj tiskari d.d. Zadar, 1993.).

U knjizi je objavljeno 18 kraćih priča/eseja o znamenitim Pažanima koji su tijekom povijesti svojim djelovanjem ostavili vrijedan trag. Posljednja priča u knjizi je upravo priča o Ivanu Mirkoviću.

Osim ponešto točnih podataka, u priči su navedene i neutemeljene kvalifikacije, primjerice da je Mirković postao svjetski poznato ime, odnosno da se konačno ustoličio kao svjetsko ime nakon one skupne izložbe 1961. godine u Londonu gdje je izlagao sa svjetski poznatim slikarima.

Da ne bih prepričavao Portadin tekst, iskoristi ću mogućnost koju pruža kompjutor i izdvojit ću dvije konstatacije koje posebno bodu oči.

Upravo je sramotna konstatacija da se o Mirkoviću malo čulo, još manje pisalo, a njegovi svjetski uspjesi da su bili poznatiji vani nego u njegovoj domovini. Portada navodnu Mirkovićevu svjetsku slavu nije ni s čim potkrijepio. A da je Portadi bilo do faktografije u domovinskim gabaritima, priča o Mirkoviću drugačije bi bila napisana. U Splitu je, do 1993. godine, mogao doznati puno toga. Bilo bi dostatno da je, primjerice, posjetio Hrvatsko društvo likovnih umjetnika u Splitu. Ondje je mogao pogledati katalog Mirkovićeve izložbe u Umjetničkom salonu od 19. ožujka do 5. travnja 1980. godine što ga je priredila Nevenka Bezić Božanić. U katalogu su taksativno navedene 192 bibliografske jedinice, od 1913. godine, kad je prvi put izlagao, do 1979. godine. Riječ je o prigodnim tekstovima o Ivanu Mirkoviću objavljivanima u domaćim novinama i drugim glasilima (dakle prije i poslije 1945. godine), (Il Dalmata, Naše Jedinstvo, Novo doba, Obzor, Jadranska pošta, Novosti, Svijet Zagreb, Zborski dnevnik Zagreb, Narodne novine Zagreb, Jutarnji list, Jadranski dnevnik, Politika, Glas Boke, Dom i svijet, Obitelj Split, Republika, Večer, Jutro Ljubljana, Slovenec Ljubljana, Slovenski narod, Glas naroda Ljubljana, Slobodna Dalmacija, Ilustrovani Vjesnik Zagreb, Nova Makedonija, Borba, Vjesnik, Četvrti jul, Plavi putevi Rijeka, Oslobođenje, Večernji list, Svijet, Novosti Beograd).

Kraći odlomak o Mirkovićevoj vezi s Pagom, također je nekorektan i netočan glede poklona kipova Dalmatinca i Kašića, a poglavito glede vrijedne zbirke poprsja koja da je pripala Pagu nakon Mirkovićeve smrti. A slike koje je poklonio, i kojih se Portada, zajedno s mnogima drugima, nagledao u skupštinskoj vijećnici, što je s njima?

Ako je Portadi bilo teško doći do Splita, barem je u Pagu mogao pomnije bilježiti sve što se ticalo Ivana Mirkovića. Teško je povjerovati da Portada do 1993. godine nije znao za ideju da se otkupi Mirkovićeva rodna kuća i preuredi u galeriju. Pa ipak, u tekstu o tomu ni riječi.

Tu je Portada pokazao sve odlike svoga novinarskog i publicističkog habitusa. Najbitnije o Ivanu Mirkoviću Portada je u ovoj priči zatajio iz samo njemu znanih razloga. (Baš kao što je, u istoj knjizi, besramno unaprijedio Pažanina Nikolu Valentića u utemeljitelja i prvog glavnog urednika tjednika Zore Dalmatinske. Zora  je utemeljena 1844. godine u Zadru i izlazila je do 1849. Pokrenuo ju je i prvi glavni urednik bio je Ante Kuzmanić. Valentić ju je uređivao 1846., od broja 1 do 39.  O tome sam pisao u Novom listu u rubrici Reagiranja, pod naslovom Što se babi snilo, nije se i zbilo, 16. svibnja 1997., str. 40.)

U listopadu 2013. godine u Kneževom dvoru u Pagu upriličena je izložba slika i skulptura Ivana Mirkovića. U kraćem životopisu tiskanom u katalogu izložbe istaknuto je da je izložba prvo predstavljanje djela Ivana Mirkovića u njegovom rodnom gradu. Cilj izložbe je davanje doprinosa u istraživanju njegovog likovnog stvaralaštva i populariziranju njegovog rada.

Na izložbi su, premda to nije eksplicite istaknuto u katalogu, bili izloženi upravo  radovi koje je Mirković poklonio Pagu za obećanu galeriju.

Bilo bi zanimljivo doznati koliko je u međuvremenu ta izložba ispunila onaj istaknuti cilj.

Na fotografijama izloženih skulptura vide se tragovi oštećenja što dovoljno pokazuje koliko su se brižno čuvale te skulpture ondje gdje su se čuvale.

Otvarajući izložbu, tadašnji gradonačelnik Grada Paga Željko Maržić najavio je da Grad planira urediti poseban prostor koji će se zvati Paška kuća i u tom prostoru da će biti mjesta i za neka od izloženih djela.

Od Paške kuće do danas ništa.

I najnovije informacije glede Ivana Mirkovića, koje sam naveo u prvom nastavku ovog serijala, dodatni su dokaz odnosa gradske vlasti prema tom umjetniku. Pažljivo su dozirane. S jedne strane hoće se pokazati kako se gradska vlast brine o Mirkovićevoj ostavštini poklonjenoj Pagu, a s druge, izbjegava se, sad već povijesni kontekst, a time i činjenica da Pag nije održao obećanje o uređenju galerije Ivana Mirkovića.

Posebno je intrigantna informacija da će se restaurirane slike predati na čuvanje Benediktinskom samostanu sv. Margarite u Pagu i bit će postavljene na Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti.

Slike su u međuvremenu zaprimljene kod koludrica i one će ih, brižne kakve već jesu, siguran sam, s primjerenom pozornošću pohraniti i čuvati. Ali svatko tko išta zna o umjetnosti i povijesti umjetnosti, posebice svatko tko je imao priliku vidjeti Stalnu izložbu crkvene umjetnosti u samostanu benediktinki u Pagu, može lako zaključiti da Mirkovićeve slike ne mogu i neće biti dio toga vrijednog postava. To su mi potvrdili i u samostanu.

No, postavlja se pitanje: što je sa skulpturama? Hoće li se i one restaurirati i otkloniti oštećenja na njima? Gdje će gradska vlast s njima?

Može li se, zapravo, očekivati da netko u gradskoj vlasti konačno popiše i javno obznani koja sve Mirkovićeva djela još postoje, gdje se i kako čuvaju? I što će biti s njima?

Već sam u prethodnom nastavku naglasio da je ideja o galeriji Ivana Mirkovića u Pagu propala u nepovrat. A mogla se realizirati. Kao što je Pag početkom devedesetih godina prošlog stoljeća smogao snage namaći novce za preuređenje glavnog gradskog trga, tako se moglo i za Galeriju.

Danas se s nelagodom može reći da je Pag u tom smislu pao na ispitu. Hoće li grad ikada imati kakav muzej u kome će biti mjesta i za Mirkovićeve radove poklonjene Pagu?

U proteklih pedesetak godina u Pagu se, naravno, mijenjala vlast. Svaka je nasljeđivala ono što je Mirković Pagu poklonio. Možda svaka nije gajila jednak odnos prema tom poklonu. Možda se ponekoj od njih nije uklapala ideja o galeriji i nije se smatrala obveznom realizirati je jer nije ni preuzela tu obvezu. Ne bi to bilo teško razumjeti i prihvatiti. Ali, u tom slučaju bilo je moralno i korektno obitelji Ivana Mirkovića jasno staviti do znanja što se s poklonjenim radovima planira ili ih, jednostavno, vratiti njegovim nasljednicima uz prikladno obrazloženje.