Paška priča o Ivanu Mirkoviću (8. dio).

Ivan Mirković jedan je od onih naših Pažana koji je praktički čitav svoj životni vijek proživio i vrlo uspješnu umjetničku karijeru slikara i kipara realizirao daleko od Paga, u Splitu.

Pa ipak, svoj rodni Pag nije nikada zaboravio.

Kad god je bila prilika, posebno u razgovorima s novinarima, isticao je svoje paško podrijetlo. Jamačno je bio svjestan svojih dubokih obiteljskih korijena iz kojih su, tijekom četiri stotine godina rađanja i umiranja u Pagu, iznikle tolike grane obiteljskog stabla bogate mnoštvom izdanaka, potomstvom koje je oblikovalo raskošnu krošnju urešenu mnogobrojnim značajnim pojedincima i ovjenčanu plemićkim titulama.

Ta intimna veza s rodnim gradom, začeta u dječačkim godinama kada se slike djetinjstva u memoriju još nedozrele osobe mogu itekako snažno utisnuti, mora da je bila učvršćivana armaturom obiteljskog narativa iz kojeg se oblikovala zaokružena slika o znamenitoj paškoj plemićkoj obitelji dio koje je i sȃm bio.

Štoviše, Ivan Mirković bio je jedno od najistaknutijih imena te obitelji.

Početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća Mirković je zakoračio u deveto desetljeće svoga života. Odlučuje se rodnom gradu darovati nešto od svojih radova. Među ostalim, radi bistu Barola Kašića, svog sugrađanina po rođenju, slavnog hrvatskog jezikoslovca koji se također kao mladić otputio iz Paga u bijeli svijet i nikada se više nije vratio. Na simboličan način vratio ga je upravo Ivan Mirković.

Iz pisama koja su međusobno razmjenjivali Ivan Mirković i književnik Ante Zemljar, također rođeni Pažanin (1922-2004.), kao i iz nekih drugih dokumenata te novinskih isječaka koji su mi na raspolaganju, mogu se iščitati osnovni elementi priče koja se godinama tkala na relaciji Ivan Mirković – grad Pag.

Ovdje ću ih iznijeti na najkraći mogući, ali, nadam se, dovoljno ilustrativan način.

U pismu upućenom Zemljaru s nadnevkom 27. siječnja 1974., Mirković šalje fotografiju skulpture Bartola Kašića da vidi kako ga je zamislio. Piše mu da su mnogi poznavaoci umjetnosti vidjeli taj rad i o njemu se najpovoljnije izrazili. Mirković nadalje piše: Nemam riječi kako da Vam zahvalim na ideji da se u našoj bivšoj kući otvori galerija umjetnina i da se toj galeriji dade moje ime. To bi za mene bila osobita čast.

Mirković također obavještava Zemljara da je pisao i gospodinu načelniku (Ivanu Palčiću, tadašnjem predsjedniku Skupštine Općine Pag, op. I. P.) i njemu poslao jednu fotografiju i zatražio da pošalje jedan kamion da može već sada poslati nekoliko svojih radova za buduću galeriju.

Predsjednik Palčić telegramom od 5. veljače 1974. godine najavljuje Mirkoviću svoj dolazak u Split već sutradan, 6. veljače, ističući prethodno: Vaše nas je pismo obradovalo, posebno mene, najsrdačnije zahvaljujemo.

Petnaestak dana kasnije, prof. Miran Ivanišević objavljuje u Vjesniku vijest o poklonima Ivana Mirkovića Pagu i naglašava da je zahvaljujući razumijevanju Općinske skupštine Pag, a ponajviše naporima predsjednika općine Ive Palčića, odlučeno da se Mirkovićeva rodna kuća (zgrada u Primorskoj ulici u Pagu) preuredi u galeriju koja bi nosila ime Ivan Mirkovića.

Ivanišević na kraju ističe da je Mirković obećao pokloniti veći broj svojih djela za tu galeriju. Umjetnik će se obratiti i mnogim umjetnicima kolegama u zemlji i inozemstvu da budućoj galeriji poklone po koje djelo.

Koncem ožujka iste godine Slavko Pernar, tadašnji honorarni dopisnik riječkog Novog lista, objavio je sljedeću vijest.

Dakle, tako je sve počelo.

Prvog travnja te iste godine Zemljar upućuje novo pismo Ivanu Mirkoviću. U njemu ga izvještava o pripremama za obilježavanje 500. obljetnice smrti Jurja Dalmatinca koja će se upriličiti tijekom 1975. godine. Budući da je Dalmatinac ostavio svoj značajan trag u izgradnji novoga (današnjega) grada Paga, utemeljenog 18. svibnja 1443. godine, Zemljar piše Mirkoviću da se Pag izborio da se dio simpozija o Dalmatincu, koji će započeti i održavati se u Šibeniku, završi upravo u Pagu. Organizatorima simpozija nagovijestio je da će se, možda, u te dane u Pagu moći otkriti bista ili statua Jurja, ukoliko bi Pažanin Ive Mirković bio raspoložen i zadovoljan svojima djelom i ako stigne (napraviti, op. I.P.) ono što želi.

U pismu Zemljar piše i o tome što je, u međuvremenu, on osobno učinio na identifikaciji Jurjeva lika.

 Na kraju pisma poručuje Mirkoviću da se ne ustručava izvijestiti o troškovima izrade i da će se naći sredstva da barem ti troškovi ne ostanu na teret umjetnika.

U odgovoru na to pismo, Mirković piše Zemljaru (4. travnja 1974.) da ga veseli što će se proslava iz Šibenika prenijeti i na otok Pag i ističe da mora nešto uraditi za tu proslavu. Jedna mu je zamisao bila da Jurja Dalmatinca prikaže kako sjedi i drži u ruci mali model crkve koja je na trgu, a druga kako kleše jednu skulpturu. Ako ne bi bilo moguće u roku uraditi skulpturu, onda će, ističe Mirković, svakako uraditi bistu veliku poput one Bartola Kašića.

Godinu dana kasnije, u pismu s datumom 8. travnja 1975., Zemljar izvještava Mirkovića o poslovima oko organizacije rekonstrukcije i konzervacije starina (u Pagu, op. I.P.) i o tome da je preuzeo organizaciju pisanja historije Paga na 600 stranica, a predsjednik redakcije projekta je dr. Grga Novak. (Taj projekt nije nikada realiziran, op. I.P.)

Zemljar nadalje moli da se konkretnije krene u stvaranju galerije, da se u dogovoru s Mirkovićem načini popis umjetnika, njegovih prijatelja i učenika, koje bi se zamolilo da svojim umjetničkim radovima doprinesu ukupnom fundusu galerije.

I ono najvažnije: kako je s Dalmatincem?, pita Zemljar, ističući da se o Mirkovićevom spomeniku već obavijestilo i narod i organizaciju proslave i Sekretarijat za kulturu u Zagrebu pa i druge zainteresirane za proslavu.

U izradi spomenika Jurju Dalmatincu Mirković se u konačnici opredijelio za onu drugu varijantu, statuu visoku oko 2,5 m. Usprkos svim tehničkim i zdravstvenim problemima koji su se pojavljivali tijekom izrade statue (naš je umjetnik tada imao 82 godine!), Mirković piše Zemljaru (28. lipnja 1975.) da je dovršio spomenik i moli ga da ode u Akademijinu ljevaonicu (u Zagrebu, op. I.P.) da mu pošalju jednog dobrog ljevača i jednog pomagača kako bi se spomenik u Splitu mogao konačno realizirati.

Što je obećao Pažanima, to je Ivan Mirković i ispunio.

U sljedećem nastavku: Galerija Ivana Mirkovića.