Paška priča o Ivanu Mirkoviću (9. dio)

Ideja o Galeriji Ivana Mirkovića odjeknula je izvan paških okvira i dobila odgovarajuću potporu.

Dokaz tomu je pismo što ga je prof. dr. Antun Bauer, voditelj Muzejsko dokumentacijskog centra u Zagrebu, 1. rujna 1975. godine uputio Stjepanu Sabaliću, tadašnjem referentu za prosvjetu i kulturu Općine Pag.

U pismu se dr. Bauer najprije zahvaljuje za primljenu informaciju o Memorijalnoj galeriji Mirković i ističe da smatra da je donaciju potrebno objaviti i istaknuti jer je u našoj sredini to rijedak i izniman događaj.

Smatramo da je vrijedno posebno istaknuti značenje ove Galerije jednog našeg značajnog suvremenog likovnog stvaraoca baš u Pagu kao jakom turističkom centru. Pag je zasićen vrijednim inventarom naše kulturne baštine prošlih vremena. Ovakav memorijal koji dokazuje nastavak likovnog stvaralaštva u toj istoj sredini dokaz je kontinuiteta koji u tako jakom turističkom centru kao što je Pag ima i daleko veće značenje, piše dr. Bauer.

Izrazivši želju za puni uspjeh i što skoriju realizaciju ove memorijalne galerije, dr. Bauer zaključuje da kipar Mirković po kvaliteti svog likovnog stvaralaštva i po njegovom doprinosu našoj suvremenoj likovnoj umjetnosti to i objektivno zaslužuje.

On je u pismu iskazao spremnost pružiti Pažanima stručnu pomoć.

Tim povodom Dr. Bauer je uputio pismo, s istim nadnevkom, i Ivanu Mirkoviću izražavajući i njemu zadovoljstvo zbog ideje o galeriji. Poučen iskustvom stečenim pri obilasku nekoliko takvih galerija i zbirki vezanih za pojedine ličnosti, dr. Bauer sugerira da bi bilo dobro u galeriji osigurati prostor za dokumentaciju o galeriji, ali i dokumentaciju vezanu za njegovu ličnost i likovno stvaralaštvo.

Nadalje, izrazio je uvjerenje da će galerija biti još jedna značajna turistička atrakcija i obogaćenje kulturne i umjetničke tematike Paga i prilika za produženje turističke sezone. Galerija bi ujedno bila i značajno obogaćenje naše muzejsko galerijske službe i muzeološke tematike.

Kao poticajni primjer, priložio je informaciju o Memorijalnom centru Oskara Kokoschke, poznatog austrijskog slikara, grafičara i pisca, češkog podrijetla, koji je uređen u njegovoj rodnoj kući u gradu Pöchlarnu, u Donjoj Austriji. Spomenuta informacija bila je objavljena u časopisu Informatica museologica., br. 24., 1974., str. 20-24.

Vrijeme je odmicalo. Dvadesetog listopada 1986. godine Zemljar šalje pismo Mirkoviću u kojemu ga, prema njegovoj želji, obavještava o inventaru u slikama i gipsu koje je Mirković poslao rodnom gradu. Sva su popisana djela u dobrom stanju, piše Zemljar, a čuvaju se na dvjema adresama: u Skupštini općine Pag   (u zgradi Općine, op. I. P.) i u Gradskoj knjižnici, (koja je tada bila smještena na Uhlincu, op. i.P.)

U odgovoru na to pismo, s datumom od 27. studenoga 1986. godine, supružnici Slavija i Ivan Mirković se zahvaljuju Vjeri i Anti Zemljar što pomažu da se umjetničke vrednote nalaze u dobrom stanju te da su sačuvane i pohranjene.

Naša je davna želja, koju smo izražavali i prenosili predstavnicima s Paga da se osigura prikladan prostor u kojem bi se smjestila sva već poklonjena i nova djela. Velika i jedina je naša želja da se prostor nađe i prilagodi za smještaj još 20 slika te nekoliko ljudskih figura i poprsje u gipsu. Eto to su naše želje, da umjetničko blago koje posjedujemo poklonimo našem dragom rođenom Pagu na sjećanje i uspomenu generacijama na akademskog profesora, kipara i slikara Ivana Mirkovića. Lijepo Vas profesore molimo da prenesete našim i Vašim Pažanima da što prije našu jedinu i posljednju želju ostvare i realiziraju, jer mi smo sami, stari i bolesni te ne možemo bez Vaše i njihove pomoći to ostvariti.

Usprkos svemu što se pokušavalo učiniti u Pagu, usprkos potpori iz Zagreba, Galerija Ivana Mirkovića nije nikada realizirana. Dirljivo je, nakon toliko vremena, čitati Mirkovićeva pisma Zemljaru u kojima ga izvještava što je sve spreman pokloniti Pagu, u kojima ga moli da utječe da se iz Paga u Split pošalje kamion  i da se preuzmu radovi, kao i to da ga obavijesti je li se što maklo što se tiče galerije.

Rodna kuća Ivana Mirkovića dio je stambenog kompleksa Mirkovića dvori smještenog u povijesnoj jezgri grada Paga, između današnjih ulica Nikole Valentića i Ivana Mirkovića. Tu su još i zgrada koja je u Pagu poznata kao Odmaralište Šiška s dvorištem u kojemu je veliki oleandar (kažu najstariji na našoj obali) i jednokatnica koja izlazi na ulicu Katine. Povijest tih građevina, koje je sveučilišni profesor iz Zadra Emil Hilje ubrojio u spomenike srednjovjekovnoga graditeljstva na Pagu zahtijevala bi još jedan serijal napisa. (E.H. Spomenici srednjovjekovnoga graditeljstva na Pagu, Arheološki muzej, Zadar, 1999.)

Obitelj Ivana Mirkovića prodala je svoju kuću prije Drugog svjetskog rata nekolicini paških obitelji.

Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture Rijeka rješenjem od 29. ožujka 1976. godine utvrdio je da rodna kuća kipara Ivana Mirkovića ima svojstvo spomenika kulture te se određuje upis tog spomenika u Registar nepokretnih spomenika kulture tog regionalnog Zavoda. Takav status upisan je i u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pagu. U obrazloženju rješenja navodi se opis zgrade i ističe da je zgrada rodna kuća kipara Ivana Mirkovića, koji je svojim radom i brojnim izložbama kod nas i u svijetu pridonio uspješnoj reprezentaciji naše kulture i svog rodnog kraja.

Takav status kuće potvrdila je rješenjem od 4. srpnja 2002. godine Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske s tim da se kuća upiše u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara.

Spomenutim rješenjem utvrđen je i sustav mjera zaštite kulturnog dobra. Zaštitni i drugi radovi na kulturnom dobru mogu se poduzeti samo uz prethodno odobrenje nadležnog tijela. Vlasnik kulturnog dobra dužan je provoditi sve mjere zaštite koje se odnose na održavanje predmetnog kulturnog dobra, a odredi ih nadležno tijelo. I posljednje, kulturno dobro ili njegovi dijelovi mogu biti predmet kupoprodaje samo pod uvjetima iz članka 36.-40. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

Nije teško provjeriti koji su to zakonski uvjeti. Ali, nije teško ni uvjeriti se u kakvom je stanju, godinama već, to zaštićeno kulturno dobro u povijesnoj jezgri grada Paga, koja je sama po sebi iznimna kulturno-povijesna vrednota, urbani unikum zabilježen u udžbenicima Sveučilišta u Zagrebu. (Bruno Milić, Razvoj grada kroz stoljeća 2 srednji vijek, Školska knjiga Zagreb, 1994.)

Vlasnici, koji su kupili kuću od obitelji Mirković, u međuvremenu su kuću prodali drugim vlasnicima. Zemljišne knjige su javni dokument i nije teško identificirati nove vlasnike.

Ideja o Galeriji Ivana Mirkovića u njegovoj rodnoj kući propala je u nepovrat. Ivan Mirković umro je u dubokoj starosti 1988. u svojoj 95. godini. Kao da se nekom unutarnjom snagom opirao neumitnosti odlaska s ovog svijeta iščekujući toliko željenu lijepu vijest iz Paga. Nije ju dočekao. Supruga mu Slavija umrla je 1990.

Posljednja želja supružnika Mirković nije ostvarena.

Na mjestu gdje je trebala biti vrijedna kulturna ustanova kao trajni spomen na kipara i slikara Ivana Mirkovića, ali i na cijelu pašku plemićku obitelj Mirković, danas je ruina. Jezivi dokaz još jedne paške propuštene prilike.

U posljednjem nastavku: Tko je zatajio Mirkovića?