Nakon knjigâ Novalja svoj dan (2016.) i Novaljski stani i stanari (2018.), Novaljac Dinko Supić objavio je i treću knjigu memoarske tematike, Curriculum Vitae.
Nakladnik prvih dviju knjiga je Ogranak Matice hrvatske u Novalji a posljednju je objavio u vlastitoj nakladi, pod konac lanjske godine.
Više o tome na:
Novalja svoj dan ili Sjećanja Dinka Supića
Prve knjige tematikom su fokusirane na Novalju i njezine stanovnike. Predstavljaju široki spektar memorabilijske proze o autorovoj rodnoj sredini, njezinim ljudima, običajima, dogodovštinama… iz protekloga ali autoru znanoga vremena.
Najnovija knjiga, što se iz samoga naslova može zaključiti, odnosi se na samog autora, na njegov osobni život, preciznije, na njegovu profesionalnu karijeru koju je ostvario od prvog zaposlenja do stjecanja mirovine pa i nešto nakon toga.
Dinko Supić, ( rođen 1945.) pripada onom naraštaju koji je odrastao u poraću nakon 2. svjetskog rata obilježenim oskudicama svake vrsti.
Nakon osnovne škole u Novalji i Srednje tehničke brodograđevne škole u Rijeci, započela je njegova radna karijera, prekinuta obveznim služenjem vojnoga roka u JNA, pa opet nastavljena, kontinuirano, punih 47 godina, od riječke Svjetlosti do zagrebačkih Rade Končara, ATM-a, MONTMONTAŽE-ELEKTROMONTA i INEL-MONTAŽE.
Radio je u brodogradilištima i industrijskim postrojenjima diljem nekadašnje Jugoslavije a bio je i sudionikom izgradnje mnogih kapitalnih tehnoloških objekata petrokemije, nafte i plina, termo-energetike, prehrambene industrije… ne samo u svojoj zemlji nego i u istočnoeuropskim zemljama te u Sovjetskom savezu.
Priroda posla, u kojemu je tijekom vremena dosegao i rukovodeće pozicije, omogućila mu je mnogobrojna putovanja, upoznavanje mnogih krajeva i država, ljudi, običaja, kulture, civilizacijskih navika i životnih prilika, što ga je – kako sam ističe na jednom mjestu u knjizi – naučilo shvaćanju i razumijevanju drugih i drugačijih, što mnogim ljudima nedostaje, pa ih čini nesretnima i isključivima.
Tih je godina ATM-OOUR MONTAŽA zaposlio mnogo mladih ljudi raznih stručnih profila: električara, cjevara, bravara, zavarivača, tehničara i inženjera. U MONTAŽI je bilo zaposleno preko 400 veoma stručnih djelatnika, odanih poduzeću, koje je u to doba dijelilo jednu od najvećih plaća na prostoru SFRJ. (citat, str.70.)
Gledano iz aktualnog konteksta socijalnih prilika u zemlji, navedeni citat doima se gotovo nestvarno.
Supićev curriculum vitae je paradigmatski obrazac jednog uspješnog radnog iskustva i više nego zadovoljnog osobnoga života, ali i iskustva jednog naraštaja koji je imao sreću prebroditi sve tegobe tranzicijskog razdoblja pa kao takvo predstavlja amblematičan kontrapunkt onome što je u nas obilježeno propašću nekadašnjih velikih poduzeća i svim mogućim negativnim posljedicama koje su iz toga proizašle, svim onim turobnim pričama na marginama institucija za zapošljavanje ili rastancima na autobusnim kolodvorima.
U Supićevoj knjizi sve pršti od rada, od uspješnog rada i zadovoljstva postignućima.
No čitava je ta životna priča ispričana odmjereno, čitatelju pristupačno, bez hiperboličnog pretjerivanja s možebitnim skrivenim neprimjerenim porukama. Ispričana je s mjerom i s iskustvom čovjeka mirne savjesti koji zaključuje na kraju svega kako se isplatio trud, napor i uložena energija.
Istom, začinjena je s opisima mnogobrojnih životnih detalja i dogodovština, poznanstava i sklopljenih prijateljstava, nenadanih susreta s poznatim osobama na mjestima gdje se to najmanje očekivalo, sudara s realnošću koji su osvješćivali i s još mnoštvom drugih literarnih sličica s različitih točaka zemljopisnog rastera što priču čini sočnom i pitkom.
Sve u svemu, Dinko Supić je ovom knjigom zaokružio svoju skromnu ali vrijednu memoarsku trilogiju obogativši uspješno niz lokalne zavičajne literature.
Knjiga je ilustrirana i s više fotografija iz autorova terenskog i obiteljskog albuma te s nekoliko crteža autora Ede Rapaića.