Ogranak Matice hrvatske u Novalji novi četverogodišnji mandat (Aleksij Škunca, novi/stari predsjednik, Ivanka Peranić, podpredsjednica i Tea Vidas, nova/stara tajnica) obilježio je proteklih dana objavljivanjem dviju novih knjiga domaćih autora.

U sunakladništvu s Glasom koncila tiskana je knjiga Zvali su me Ribaru, autora Antona Tamaruta ml. U knjizi se donose podatci, bilješke i zapisi koji upućuju na obiteljske i duhovne korijene nadbiskupa Antona Tamaruta, rođenog Novaljca. Rezultati istraživanja, kako se ističe u uvodu knjige, temelje se na izvornim dokumentima, službenima kao što su Izvod iz Matične knjige rođenih, Krsni list, Obiteljska izvjesnica i drugi, te na osobnim spisima, odnosno rukopisima nadbiskupa Antona Tamaruta (Obiteljsko rodoslovlje ili različiti primjerci Životopisa (Curriculum vitae), a u najvećoj mjeri na njegovim dosad neobjavljenim i javnosti nepoznatim dnevnicima i duhovnim bilježnicama koje obuhvaćaju glavninu njegova gimnazijskog razdoblja od 1946. do 1950. godine.

Po mišljenju autora knjige obrađena građa i usputna svjedočanstva dokumentirano i snažno ukazuju na obiteljske i duhovne korijene mons. dr. Antona Tamaruta te ih osvjetljavaju, pokazuju njihov rast, njihovu snagu i rasprostiranje. Duhovne bilježnice, u  koje je mladi sjemeništarac bilježio duhovne vježbe, obnove i razmatranja, dodatno osvjetljuju tlo iz kojeg su korijeni mladog sjemeništarca crpili duhovnu hranu. Po svojim ljudskim i duhovnim osobinama nadbiskup Tamarut nadilazi zavičajne gabarite. Prepoznao je to i doc. dr. sc. Daniel Patafta, OFM, koji je u povodu izlaska knjige zapisao:

Ovim djelom osobnost, duhovni život i rad pokojnog nadbiskupa Tamaruta postaju dio baštine hrvatskih vjernika. On nije više samo akter povijesnih događanja, dio povijesne memorije članova biskupije, obitelji i pojedinaca, natuknica u enciklopediji ili daleka povijesna ličnost, nego živi čovjek čiji obiteljski korijeni i duhovni život iz njegovog najranijeg razdoblja svećeničke formacije postaju stvarnost iz koje mnogi mogu crpsti poticaje za svoj duhovni rast i predanje u svećeništvu.

Neposredni povod i poticaj za objavljivanje knjige je 90. obljetnica Nadbiskupova rođenja (1932.), te 65. obljetnica njegova svećeničkog ređenja i Mlade mise u Novalji (1957.). Mons. dr. Anton Tamarut bio je šibenski biskup te nadbiskup i metropolit riječko-senjski. Umro je u Rijeci 2000. godine.

Knjiga je ilustrirana mnogim fotografijama iz obiteljskog i svećeničkog života nadbiskupa Tamaruta.

Autor knjige Anton Tamarut nadbiskupov je nećak, svećenik Krčke biskupije i redoviti profesor u trajnom zvanju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Rođen je u Novalji 1960. godine gdje je i zaređen za svećenika 1986. Posebna su područja njegova zanimanja i istraživanja teološka antropologija i sakramentologija. Autor je brojnih stručnih i znanstvenih radova. Objavio je dvadesetak knjiga među kojima su i četiri zbirke poezije. U njima ima i poetskih radova napisanih na domaćem govoru po čemu se, uz nekolicinu drugih otočnih autora, svrstava u vrijedan niz autora koji promiču i od zaborava čuvaju domaći govor, u konkretnom slučaju novaljsku čakavicu.

Druga knjiga Lunjske štorije djelo je Marijana Badurine, podrijetlom iz Jakišnice na otoku Pagu sa stalnim prebivalištem u Rijeci. Koncem travnja knjiga je predstavljena javnosti u Gradskoj knjižnici Ivan Palčić u Novalji, u sklopu Noći knjige.

Već se iz naslova knjige dade naslutiti sadržaj koji autor želi podijeliti s čitateljima.

Podrobnije o tome piše u predgovoru knjige Palmina Dujmešić, pozivajući se na dugogodišnje prijateljstvo s autorom.

Vrijedno obilježje knjige našla je, prije svega, u činjenici što je autor u svakodnevnom žrvnju kojega trenutno živimo, pronašao dovoljno vremena da zastane i zanimljivim pričama, obojanim nevinim djetinjim humorom, sjetnim sjećanjima i gotovo opipljivom nostalgijom, opiše vrijeme svoje mladosti provedeno na otoku Pagu, u rodnoj Jakišnici.

S protekom vremena, kako čovjek stari, ta su sjećanja najčešće sjetna, čak i u trenutcima kada svijet oko nas možda i nije bio tako idiličan. Naprotiv, upućuje autorica, Badurina je svoje djetinjstvo proživio na otoku u uvjetima koji su bili izuzetno teški.

Na otoku poput Paga, kamenitom i vjetrovitom, trebalo je znati kamenu i buri otrgnuti koricu kruha, žmulj bevande, kakvu ribicu, kap maslinovog ulja, bokun ovčjeg sira i fetu pršuta. Nije bilo lako u poslijeratnim obiteljima prehranjivati djecu, ali ih je definitivno bilo lakše ljudskije odgajati.

Taj kolorit i koloplet života toga vremena može se osjetiti u autorovim pričama, dobrim dijelom začinjenima i domaćim govorom, jer, ističe autorica Predgovora, koliko god puta ćete se u nekim pričama sažaliti nad tim skromnim dječakom koji širom tvorenih očiju otkriva svijet oko sebe, toliko će vas puta još jače ugrijati ljubav koju on živi u svojoj obitelji: ljubav majke i oca, ljubav babe Suše te naposljetku i bezuvjetna njegova ljubav prema svima njima.

U svim tim pričama, zaključuje, za sva vremena ostat će zabilježena nevina mladost jednog ne tako davnog života.

I ova je knjiga ilustrirana mnogim fotografijama iz obiteljskog albuma, a na kraju je pridodan i kraći  rječnik domaćih izraza.

Knjizi, moram primijetiti, nedostaje kraća biografska bilješka o autoru.