Prije trideset godina, koncem veljače 1990., u Vjesniku sam objavio razgovor s prof. Nikolom Crnkovićem pod naslovom Tajne prošlosti.

Povod je bila najava da će se tijekom te godine tiskati Cissa, prvi broj otočnog zbornika. Svrha zbornika je bila da se na njegovim stranicama s vremenom rasvijetle ( rasvjetljavaju) mnoge historijske nepoznanice otoka Paga.

Na tragu te zamisli koncipiran je i spomenuti intervju. Prof. Crnković (1928. – 2016.) govorio je o tome koliko se (malo) zna o prošlosti našega otoka, kakva bi se mogla postaviti periodizacija otočne povijesti, kakva je bila uloga otoka u doba naseljavanja Hrvata…

Ideja o jednoj takvoj publikaciji u paški je javni i politički prostor puštena godinu/dvije prije toga. Prof. Crnković je 1986. godine umirovljen pa se iz Rijeke, gdje je zadnjih godina radio u Državnom arhivu, vratio u rodnu Novalju s namjerom, uz ostalo, da svoje znanje (bio je profesor povijesti) stavi u funkciju kulturnih pregnuća na lokalnoj razini.

Početkom svibnja 1989. godine paškoj javnosti je bila predstavljena publikacija Prinosi za gospodarsku povijest otoka Paga što su je objavili Historijski arhiv u Rijeci i Historijski arhiv u Pazinu te Skupština općine Pag. Jedan od autora tekstova bio je i prof. Crnković.

Moglo bi se reći da je upravo ta publikacija osnažila ideju o zborniku Cissa. Bila  je prihvaćena i politički blagoslovljena u okviru ondašnjega Socijalističkog saveza. Izabrano je uredništvo a prof. Crnković imenovan je glavnim urednikom publikacije.

No, na tome se stalo. Ideja nije zaživjela, nikada nije objavljen prvi broj.

Zašto sve ovo pišem?

Podsjetit ću na poznatu latinsku izreku: verba volant – scripta manent. Doslovni prijevod bio bi: riječi lete – zapisano ostaje. Ili u slobodnijem prijevodu: što nije zapisano, nije se dogodilo.

Naravno da u životu nije baš sasvim tako. Mnogo toga se dogodi a ostane nezapisano.

Ipak, spomenuta izreka sadrži u sebi važnu poruku: ako ne mislimo potomstvo ostaviti bez vrijednoga zaloga (Matoš bi rekao: bez amaneta) u kojemu će se ogledati obilježja kolektivnog identiteta (u ovom slučaju lokalnoga, zavičajnog, onoga specifičnoga otočnoga mikrokozmosa koji se nerijetko percipira kao samodostatan ili kao izgubljen u samoći svemira), onda valja zapisivati i zapisano objavljivati, učiniti to dostupnim naraštajima koji stasaju i onima koji će tek doći.

U potrazi za (kako bi rekao Ivan Lovrenović) genetskom šifrom spomenutoga identiteta, čovjek biva upućen najčešće na tekst. Istina, Lovrenović je u potrazi za spomenutom šifrom bosanske franjevačke akcije i formacije, no nismo daleko od njegove konstatacije i u kontekstu ove teme.

Ne može se reći da otok Pag nije predmet interesa  mnogobrojnih autora raznovrsnih zvanja, kako publicista tako i znanstvenika, književnika, fotografa, arhitekata, slikara te drugih  poklonika  njegove povijesti, zemljopisnih osobitosti, prirodnih karakteristika, gospodarstvenih dosega, tradicijske i kulturne baštine, društvenih zbivanja i inoga. Dapače. Tko zna služiti se s dostupnim alatima za pretraživanje bibliografskih   baza podataka to lako može provjeriti i u to se uvjeriti.

No, pored svega što je već do sada obrađeno, zapisano i objavljeno, usuđujem se napisati da su zavičajne bisage još uvijek poprilično teške od neistraženih zaliha koje vape za istraživačkim naporima. To vrijedi za cijeli otok.

Te će se zalihe smanjivati onoliko koliko bude snažila kolektivna svijest o njihovom značaju i, posebice, o spremnosti svakoga tko tomu može pridonijeti, poglavito onih koji su po prirodi svoga društvenog statusa mjerodavni da se tome poslu pristupi odgovorno i bez zadrške, organizirano i sustavno, s primjerenom dozom potpore svake vrsti.

Na otoku Pagu postoje tri ogranka Matice hrvatske, u Pagu, Novalji i Kolanu. Ogranak u Pagu obnovljen je 1993., u Novalji 1997., a u Kolanu je utemeljen 2016. godine.

Može se konstatirati da ogranci ostvaruju osnovno poslanje Matice hrvatske i da su tijekom minuloga vremena objelodanili više desetaka naslova zavičajne tematike, otočnih ili drugih autora, među kojima su naslovi od kapitalnog značaja.  

To osobito vrijedi za novaljski ogranak Matice hrvatske koji bilježi najbolje nakladničke rezultate, dobrim dijelom zato što ima primjerenu financijsku potporu Gradskog proračuna.

Danas u prigodi tridesete obljetnice jednog neuspjelog pokušaja čini mi se da bi bilo dobro revitalizirati ideju o otočnoj publikaciji upravo u okrilju Matičinih ogranaka. Publikaciji koja bi po svojoj koncepciji mogla javnosti predočavati širok spektar otočnih tema vrijednih trajnog spomena, ne samo povijesnih nego i aktualnih a bila bi namijenjena najširem krugu čitatelja.

U našem najbližem okružju ima takvih publikacija i nije ih teško locirati a mogle bi poslužiti kao poticajni primjeri. Publikacija (časopis) bi za početak mogla biti godišnjak, a ovisno o prigodama i potrebama, mogao bi se objavljivati u dva ili tri broja.

Držim da bi tješnjom suradnjom tih ogranaka bilo moguće polučiti jedan takav sinergijski učinak na dobrobit zavičajne kulturne i civilizacijske baštine.