Katica Babeli, veleposlanica paškog čipkarstva

Matica MJESEČNA REVIJA HRVATSKE MATICE ISELJENIKA već neko vrijeme u svakom broju objavljuje, uz ostalo, seriju napisa o hrvatskim otocima. U broju 6, od lipnja 2020. godine, objavljen je prilog o otoku Pagu pod naslovom PAG – OTOK S DVA LICA.

Matica, kako piše na internetskoj stranici, svojom tradicijom od 1951. godine izlaženja i nazočnošću u hrvatskim iseljeničkim zajednicama diljem svijeta svrstava se među najstarije hrvatske ilustrirane revije.

Danas se tiska na 68-76 stranica u 2500 primjeraka. Uz oko 2500 pretplatnika Matica se šalje veleposlanstvima, katoličkim misijama, hrvatskim klubovima, udrugama i drugim okupljalištima naših zajednica diljem svijeta.

Naslovnica Matice

U spomenutom prilogu sam, stjecajem okolnosti, sudjelovao s dva kraća teksta i s par fotografija. Jedan tekst je o paškoj čipkarici Katici Babeli koja je sa svojom obitelji dugo živjela u inozemstvu, u Francuskoj i u Australiji, a drugi je tekst o crkvici sv. Antona u Pagu koja je početkom 20. stoljeća sagrađena novčanim prinosima Pažana iseljenih u Sjedinjenim Američkim Državama.

Čitav je prilog, po mom sudu, napravljen s dosta novinarskih i uredničkih propusta. Iz pojedinih se tekstova tako zorno vidi da neki od autora ne poznaju dobro otok Pag i da su tekstove složili pabirčivši po internetu. U mom slučaju propušteno je korektno potpisivanje autora fotografija pa je ispalo da sam autor i onih fotografija koje nisu moje.

Izostale su i neke teme koje su toliko specifične za otok Pag. Navest ću samo dvije: jezično blago otoka sadržano u pet objavljenih rječnika lokalnih govora te uloga otoka Pag u Domovinskom ratu, kada je otok, zahvaljujući svom zemljopisnom položaju, trajektnoj vezi Prizna-Žigljen i Paškom mostu, predstavljao krhku spojnicu  između sjeverne i južne Hrvatske, koja je, zahvaljujući paškim braniteljima, ostala neprekinuta unatoč napadima aviona JNA.

Kad je riječ o osobama koje su živjele u iseljeništvu, vrijedan pozornosti je, primjerice, još živući, vitalni i bistri 94 godine star Dominik Kunkera, arhitekt i likovni umjetnik, koji je desetljećima živio i radio u Bruxellesu i istovremeno, kao arhitekt ostavio vrijedne autorske radove u Belgiji i drugim europskim zemljama te udario značajan autorski timbar Novalji projektirajući kuće domaćim ljudima s tipičnim mediteranskim obilježjima, gradske javne objekte i prostore.

U Novalji je uredio i Galeriju ERA koja je desetljećima već jedno od glavnih kulturnih punktova i u kojoj su gostovala najznačajnija imena s hrvatske likovne scene.

Ili iseljenici iz otočnog mjesta Vlašići, kojih je najviše u Australiji, koji su svojim donacijama jako pomogli da se početkom devedesetih u Pagu osnuje Radio Pag.

No, što je, tu je. Kolikogod se tko ispričavao, ne mogu se oteti dojmu da je našem otoku učinjena stanovita šteta.

Nakon što je Matica dospjela do čitatelja, dvoje od njih su me kontaktirali i zanimali se za Katicu Babeli.

O toj Paškinji, vrsnoj čipkarici, prvi put sam objavio tekst u Franini i Jurini istarskom kalendaru za 2007. godinu.

Ovdje ću ga ponoviti u nešto izmijenjenoj inačici i dodatno ilustrirati s fotografijama koje nisam ranije imao.

Katica Babeli iz mlađih dana.

U svaku pripovijest o gradu Pagu, o njegovoj prošlosti i kulturnim znamenitostima nezaobilazno  je uključena i paška čipka. U svim asocijacijama koje naviru pri spominjanju toga grada, čipka zauzima posebno mjesto. Ona je nedvojbeno njegovo najprepoznatljivije obilježje. Nebrojene primjerke te skupocjene rukotvorine samozatajne Paškinje izrađuju već stoljećima.

Među čipkaricama je bilo i onih koje su se vještinom svoga čipkarskog umijeća posebno isticale. Zamijetila je to i Bečanka Natalija Bruck-Auffenberg, koja je na samom početku 20. stoljeća u više navrata boravila u Dalmaciji, pa i u Pagu, proučavajući narodne rukotvorine, među njima i pašku čipku,  o čemu je napisala knjigu Dalmacija i njena narodna umjetnost (Beč, 1911., a na hrvatski su je preveli don Frane Bulić i dr. Vinko Lozovina). U toj knjizi na jednom mjestu ona poimence spominje nekoliko Paškinja, tada najboljih čipkarica: Luce Špero, Karolina Jukić i njene kćeri, Ure Maršić, Ure Valentić, Manda Palčić, Orsola Maršić, Mimica Zorović. Posebno je istakla mladu Lucu Špero koja je 1907. godine tri mjeseca provela u Beču, gdje je bila gošća jedne bečke barunice, i gdje je, za trajanja jedne izložbe čipaka, šila pašku čipku.

U korpusu nekadašnjih paških čipkarica valja istaći i Katicu Babeli.

Mogli bismo je titulirati svojevrsnom veleposlanicom grada Paga i paškog čipkarstva. Ta joj, formalno nepostojeća titula, pripada zbog svega što je kao čipkarica učinila boraveći u stranim zemljama gdje je godinama živjela, daleko od rodnoga grada.

U njezin su se život, čini se, prihvatljivo uravnotežile nedaće i zadovoljstva. U valiži koju je  ponijela sa sobom, uputivši se u nepoznato sa svojim mužem, bilo je najviše nade u bolju sutrašnjicu.  Onamo, preko granice, nije krenula iz hira i avanturizma nego iz prijeke potrebe, a neizvjesnost budućnosti bila je prihvatljivija od onoga čime ju je mogla zadovoljiti škrta svakidašnjica u rodnome gradu. Pa ako joj bijeli svijet i nije ispunio baš svaku nadu, ondje je ipak našla razloga za zadovoljstvo i sreću pretočivši to u neskriveni ponos zbog svega što je kao čipkarica znala i činila, posebno onda  kad se nakon puno godina opet vratila u rodni grad.

Rodila se 31. listopada 1909. godine u Pagu, u obitelji Grašo, u kojoj je ukupno bilo šestero braće i sestara, od svakih po troje. Otac joj je bio težak i ribar, a majka domaćica. U tom tipičnom otočkom obiteljskom miljeu Katica je kao žensko čeljade uspjela završiti pučku školu, premda nekim njezinim vršnjakinjama ili nekima drugima po godinama bliskim nije ni to uspijevalo. Pohađala je i Čipkarsku školu koja je bila utemeljena 1906. godine. Udala se za svog sumještanina Antu Babelija, (25.05.1929.) radnika, s kojim je imala samo jednu kćerku, Ivanku.

Katica Babeli iz vremena boravka u inozemstvu.

U doba velike svjetske gospodarske krize (1929. – 1933. ) godine, suprug joj odlazi u Francusku. Zaposlio se  u Clermont-Ferranu, jednome od industrijskih gradova jugoistočnog dijela te velike europske države. Nakon godine dana onamo je otputovala i ona. U Francuskoj su boravili petnaestak godina, do 1944.

Poslije povratka iz Francuske u Pag, nakon nekog vremena obitelj Babeli seli u Rijeku. Desetak godina potom glava obitelji planira novi odlazak. Početkom pedesetih godina njihov zet se priključuje ilegalnim bjeguncima preko granice i poslije kraćeg zadržavanja u sabirnim logorima u Italiji dospijeva u Australiju. Nakon što im je ondje pripremio teren, supružnici Babeli su se s kćerkom 1954. godine, preko Trsta, uputili u istom smjeru.

Nastanili su se u okolici Melbournea. Suprug je dobio posao u tvornici vune. Jedno je vrijeme u toj tvornici kao radnica bila zaposlena i supruga Katica. Tijekom godina uspjeli su si priskrbiti dovoljno novaca i za vlastitu manju, skromnu kuću. Ondje su dobili i dvije unuke, Vanessu i Betty.

Australska domovnica

U taj dio obiteljskog životopisnog mozaika posloženo je točno dvadeset pločica. Vratili su se u Pag, kao umirovljenici, 1974. godine. Kćerka im je sa svojom obitelji ostala u Australiji i ondje umrla, na žalost, još za njihova života.

Naša veleposlanica umrla je 1. siječnja 1991., a suprug Ante 1995. godine.

Katica Babeli bila je jedna od onih mnogobrojnih paških djevojaka koje su u paškoj Čipkarskoj školi učile vještinu šivanja čipaka (školu je polazila godine 1932/33.), a kad se kasnije, prinuđena životnim potrebama sa svojim suprugom otisnula u bijeli svijet, trbuhom za kruhom, znalački je koristila stečeno znanje i upravo čipkarstvom privukla pozornost na se. Nova sredina kojoj se valjalo prilagoditi, prije svega jezično, kao da ju je potakla da čipke šije još više. Nastavila je zdušno. Čipkom se istakla u okružju u kojemu je obitavala, u svom susjedstvu, u krugu poznanika, među doseljenicima iz starog kraja, a i među drugim strancima.         

Imenik Čipkarske škole u Pagu. Katica Babeli je druga na popisu polaznica škole. Foto: Ivo Palčić

Čipkarstvo je bilo posebno obilježje njenog osobnog identiteta, po tome se razlikovala od drugih žena, a nebrojive niti konca koje je vješto ušivala u prekrasne čipke bile su njena čvrsta spona sa zavičajem, s gradom u kojemu se rodila, s kućom u kojoj je odrasla, sa ozračjem rodnoga podneblja i obiteljskog gnijezda kojega je nosila sa sobom, u srcu i u mislima.

Katica Babeli (desno) s prijateljicom Tončicom Kalebota.

… Kuhinja u potkrovlju kuće ispunjena toplinom vatre s komina, kasna je večer, vani zviždi bura nemilice, huči u dimnjaku, s krovova otkida oslabljene crjepove, a u kuhinji dim s komina grize za oči, petrolejka škrtari sa svjetlom jer grad još nema struje, plamičak zatreperi na propuhu, zaigraju sjenke na kušinu  kojeg čvrsto drži u krilu i šije. Bijeli se trag konca s početka posla nebrojenim vještim potezima sigurne ruke mlade Paškinje postupno pretvara u prelijepu pašku čipku s ročelicama, mendulicama, listacićima, kolunbarićima, zupcićima, zmijicamin, šćapićima, pogacicama  (sve su to ornamenti čipke) u čipku koja će, kad ju završi, a za to joj treba više dana i kroz dan više sati strpljiva rada, ovisno dakako o tome koliko ju je veliku zamislila i na kušinu zacrtala, biti bijela i čvrsta, bijela poput njezinih vazda čistih ruku koje su takve uvijek morale biti kad god se prihvaćala igle, konca i kušina, a čvrsta kao da je uštirkana, kao razapeta na nevidljivom stalku. Njen ponos!

Za toplijih dana, poglavito ljeti, silazila je na ulicu, pred vrata kuće i ondje šila na omanjoj sjedeljci, stolciću ili katridici. Zadubljena pogledom u kušin i sva usredotočena na odmjerene, sigurne kretnje ruke s kojom je nevjerojatnom preciznošću končanu nit ušivala u pripremljeni nacrt, možda uvijek nije ni primjećivala one kojima je plijenila pozornost, kakvoj djevojčici koja je znatiželjno napasala oči sanjajući o danu kad će i sama moći tako šiti, ili kakvom fureštu, koji se zatekao u gradu po tko zna kakvom poslu, trgovačkom primjerice, ili je bio mornar s broda privezanog u luci, manje svakako rijetkim pravim turistima, kakvim Česima, koji su u Pag  doputovali da bi se nadisali čistog gorskog zraka s Velebita pomiješanog s mediteranskim mirisima ili da bi namazali reumatične udove čudesno ljekovitim muljem u Lokunjici, odsjevši pri tom – u doba njene mladosti – u nekome od malobrojnih gradskih svratišta.

Ako su ti putnici namjernici htjeli nešto ponijeti sa sobom, prigodniju uspomenu na grad-čipku, od čipke same, već pripravne za prodaju, nisu mogli odabrati.

Od toga što će ušiti nešto će biti i za nju, za dotu (miraz) koju je valjalo prirediti za udaju. Nešto će dospjeti i u velu crikvu ili koludrašku crikvu, gdje će se njezin rad,  s čipkama drugih čipkarica, složiti u gotovo neprocjenjivo vrijedna oltarska pokrivala, A koliko bi tek sretna bila da svojom čipkom može uresiti svečanu odjeću kojom je odjeven kip Majke Božje od Staroga grada što je, jedanput na godinu, postavljen u toj istoj  veloj crikvi, od Vele do Male Gospe, kip na kojemu je upravo košulja izvezena u čipki, najljepši ures…

Pag, ljeto 1980. Katica Babeli s najvećom čipkom koju je sašila. Snimio: Zdravko Čevra

U novome svijetu, s vremenom pročulo se za neobičnu ženu koja je došla u susjedstvo iz daleka,  iz zemlje tko zna koje, iz grada ni po čemu znana. U prvim kontaktima s novom sredinom, pitam se, čime se naša otočanka mogla identificirati? Pričom o rodnom gradiću koji je sagrađen skladno s pravilnim rasterom uskih uličica; koji, kad ga gledaš s vrha brda Gradac i sam se doimlje kao neka velika čipka; koji ima svoje solane, karneval i ukusan sir; koji još živi u gotovo na rubu civilizacije više gladan nego sit; koji ima svoje crkve i samostane; koji ima svoju povijest i učene pojedince? A koga je to uopće moglo i zanimati!

Katica i Ante Babeli u svom australskom domu.

Kad se prekoračila granica prvotne znatiželje starosjedilaca, ispitivanja, proučavanja i odmjeravanja, kad su se simpatije i divljenje prema onome što je radila višestruko stali množiti, počeli su se uspostavljati neposredni kontakti, čipka je postala neka vrst medijatora između nje i njezine nove životne sredine. Počele su stizati i narudžbe. Ljudi, najčešće naravno žene, tražili su štošta: od, klasičnih čipaka kojima se mogao ukrasiti neki kutak doma, do zahtjevnijih projekata, primjerice rukavica, sve do kompletnih ženskih bluza i kaputića, kojima su se ukrašavale žene same.

Jedan sam takav žensku kaputić, jaketu, izrađenu isključivo od čipke vidio na fotografiji u tinelu njezine kuće u Pagu osamdesetih godina prošloga stoljeća. Katica Babeli već se davno prije toga sa svojim mužem vratila svome domu, u godinama kojima godi smiraj rodnoga ognjišta.  Fotografija je bila uvećana, uokvirena i bila je obješena na zidu na zamjetnom mjestu. Teta Katica ju je s ponosom pokazivala. Košulju je za tu priliku bila obukla njena prijateljica, Paškinja Tonči Kalebota. Mogli su je, uz ostale primjerke čipaka, vidjeti i ljeti u Pagu posjetitelji izložaba na kojima ih je izlagala. Fotografija je sačuvana u kući Katici Babeli bliske obitelji Ivanke Grašo.

Tonči Kalebota u kaputiću napravljenom od čipke.

Svakoj je želji Katica Babeli udovoljila, posvećujući se izradi s puno mašte i domišljatosti, premda o dizajnu i dizajniranju vjerojatno nije znala ni toliko koliko bi stalo u jedan od ornamenata koji će čipku resiti i činiti je drugačijom od onih prethodno već sašivenih. Činila je to i s puno samoprijegora, znajući da će svaka takva narudžba u konačnici nositi timbar ne samo njezin, osobni, nego i grada po kojemu nosi ime.

U kući obitelji Grašo čuva se najveća Katičina čipka. Foto: Ivo Palčić

Žena radnika koji se naradio da bi opstali i uštedjeli štogod za sigurniju starost u kraju iz kojeg su potekli, sva upućena na obiteljske obveze, svoj je dnevni raspored morala posložiti tako da ni u čemu ne zaostane, da ne zataji niti previdi, a da joj ostane još i vremena za ono čemu je posebno bila posvećena. Za čipku.

A za to su joj preostajale  najčešće kasne večernje i noćne ure. Otkidala je od svog počinka, trošila svoje oči, no bila je i u takvim uvjetima maksimalno koncentrirana na svaki svoj potez, povremeno uzimajući kušin u obje ruke i, odmičući ga od sebe na daljinu koliko su joj ruke omogućavale, pogledavala to što je do toga trena ušila, kontrolirajući svaki djeličak buduće čipke. Svaka je čipka po svojim osnovnim svojstvima, simetrijom, uravnoteženim rasporedom ornamenata i čvrstoćom, morala biti jednako vrijedna.

Na njenu je adresu jednoga dana, dok je bila u Melbourneu, stigla narudžba sa samog engleskog kraljevskog dvora! Za Kraljicu Majku trebalo je ušiti čipkasti šešir! Kraljica Majka nadživjela je našu čipkaricu, a šešir vjerojatno i jednu i drugu. Drugom zgodom, u istome gradu, sašila je dovoljno čipaka da je mogla prirediti i izložbu. Mnogobrojni tamošnji žitelji, a osobito Hrvati, bili su oduševljeni onim što su mogli vidjeti. Koliko li je tek tada bila ponosna! Bila je posebno počašćena što je izložbu posjetio jedan od ondašnjih visokih jugoslavenskih funkcionara sa suradnicima. Bio je to Džemal Bijedić, koji je obnašao dužnost predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (danas bismo rekli savezne vlade), a koji je baš u to vrijeme bio u službenom posjetu Australiji.

Pag, ljeto 1980. Sa izložbe čipaka Katice Babeli. Izložena fotografija je ona sa australske izložbe koju je posjetio Đemal Bijedić , stoji prvi sdesna, sa suradnicima. Snimio: Zdravko Čevra

U Francuskoj, u Clermont-Ferranu, gdje je jednom zgodom također priredila izložbu svojih čipaka, domaćini, oduševljeni ljepotom njenih rukotvorina ponudili su joj da osnuje čipkarsku školu u kojoj bi čipkarstvo učile mlade Francuskinje. Razvijenome francuskom smislu za lijepo uspjela je lukavo doskočiti. Odbila je ponudu, našavši pri tom nekakav prihvatljiv izgovor, no učinila je to naprosto zato što nije htjela biserje iz svog krila poput korijandola tek samo tako prosuti po tuđem tlu, jer nije htjela da pašku tradicionalnu rukotvorinu preuzmu drugi. Ono što je paško, neka paško i ostane! Uostalom, u različitostima su sadržane vrednote, i valja ih samo znati cijeniti.

Na ovoj i sljedećim fotografija prikazani su detalji s one velike čipke. Foto: Ivo Palčić

Katica Babeli čipkom je obilježila svoje vrijeme, to je bio biljeg koji je ostavila za sobom, koji je utisnula u tijek vremena i koji evo traje u sjećanjima njenih najbližih, u krugu poznanika, možda (možda!) još kojeg živućeg susjeda u sredinama u kojima je obitavala,  u ovoj priči, premda joj nitko nikada za to nije dodijelio nikakvu formalnu titulu ni formalno priznanje, a od spomenika koji ima jest samo onaj nadgrobni u cimitru ponad Paga, gdje počiva.

Na kraju, zahvaljujem gđi. Katici Crljenko za ustupljene fotografije Katice Babeli i g. Zdravku Čevri na njegovim fotografijama.

Nastup u Zagrebu

S malim zakašnjenjem osvrćem se na predstavljanje knjige PAŠKA ČIPKA  na izložbama u Zagrebu i inozemstvu što je bilo upriličeno u Zagrebu, u Etnografskom muzeju, 31. siječnja ove godine, u sklopu Noći muzeja.

Zahvaljujem Etnografskom muzeju na pruženom gostoprimstvu i organizaciji predstavljanja knjige.

Zahvaljujem mnogobrojnoj publici koja se odazvala pozivu.

Šteta što dvorana nije mogla primiti sve koji su došli.

Zahvaljujem se gospodinu Marinu Berlengiu, predsjedniku, i gđici. Tamari Šonje, tajnici Društva Pažana i prijatelja otoka Paga na sudomaćinstvu i nastupu.

Posebno se zahvaljujem gospođi Nerini Eckhel, jednoj od autorica IZLOŽBE PAŠKA ČIPKA, koja se ukratko osvrnula na značaj spomenute izložbe i predstavila moju knjigu.

Zahvaljujem se sestri Katici Palčić Jakopović te supruzi Margareti na slatkoj logističkoj potpori.

Zahvaljujem i g. Marku Dalipu, Katičinom zetu, na dobro odrađenom važnom dijelu cjelokupnog događaja.

Skup u Etnografskom muzeju otvorila je predstavnica muzeja gđa. Mirjana Drobina.
Marin Berlengi nazočne je pozdravio u ime Društva Pažana i prijatelja otoka Paga u Zagrebu.
Knjigu je predstavila gđa. Nerina Eckhel, umirovljena kustosica Etnografskog muzeja i jedna od autorica Izložbe PAŠKA ČIPKA.
Dvorana nije mogla primiti sve koji su htjeli prisustvovati događaju.
Prethodne fotografije preuzete su sa Facebook stranice Etnografskog muzeja a sljedeće, koje djelomično dočaravaju ozračje, snimio je moj nećak Toni Palčić.

Nastupom u Zagrebu zaokružili smo ovaj ciklus predstavljanja knjige. Prethodno predstavljanje bilo je 18. prosinca prošle godine u Gradskoj knjižnici u Novalji.

Moje zahvale idu i organizatorima toga događaja, Gradskoj knjižnici i Centru za kulturu Grada Novalje, gospođama Jasminki Majsec Denona i Gorani Badurina te v.d. ravnatelja Gradske knjižnice g. Draženu Peraniću a  posebno prof. Editi Denona koja je knjigu predstavila.

Hvala i novaljskoj publici koja se odazvala pozivu te slatkim logističarkama gđi. Dragici Perhaj i supruzi Margareti.

Detalji s tog događaja mogu se vidjeti na ovoj poveznici:

Osvrt na predstavljanje knjige Ivo Palčić PAŠKA ČIPKA na …

Na kraju s velikim zadovoljstvom moram konstatirati da je knjiga našla put do publike što nakladnički posao čini „pogođenim“.

Uskoro u Zagrebu!

Knjigu PAŠKA ČIPKA u Zagrebu i inozemstvu uskoro ćemo predstaviti u Zagrebu u Etnografskom muzeju.

Poštovani pratitelji ovog bloga SVI STE POZVANI.

Evo pozivnice.

Knjiga PAŠKA ČIPKA … danas u Novalji

Knjigu PAŠKA ČIPKA na izložbama u Zagrebu i inozemstvu predstavit ćemo danas, 18. prosinca, u Novalji, u Gradskoj knjižnici Ivan Palčić, s početkom u 19 sati.

Predstavljanje knjige dio je ovogodišnjeg Adventskog šušura što ga organizira Centar za kulturu Grada Novalje.

O knjizi će govoriti prof. Edita Denona i autor.

Nastupit će i novaljska klapa Čeprlji.

Sve vas pozivam da nam se pridružite!

PAŠKA ČIPKA… na Sa(n)jmu knjiga u Istri

Nakon gostovanja na  izložbi IZDAVAŠTVO NA ZADARSKOM PODRUČJU studeni 2018. – 2019., što ju je pod konac protekloga mjeseca priredila Znanstvena knjižnica Zadar, moja se PAŠKA ČIPKA na izložbama u Zagrebu i inozemstvu našla i na ovogodišnjoj jubilarnoj 25. manifestaciji Sa(n)jam knjige u Istri, što se u Puli održava od 5. do 15. ovog mjeseca.

Tome imam zahvaliti susretljivosti Naklade Kvarner kolege i prijatelja Franje Butorca i razumijevanju ljudi iz direkcije Sa(n)jma.

Knjiga je izložena na policama s knjigama istarskih i kvarnerskih nakladnika.

Paška čipka na Sajmu knjiga u Istri
PAŠKA ČIPKA … na Sa(n)jmu knjiga u Istri

Kad su knjige u pitanju već je poznato da kraj godine u nas obilježavaju dva velika sajma, Interliber u Zagrebu i pulski Sa(n)jam knjige u Istri.

Program sajma
Sa(n)jam knjige u Istri

Sajmovi se međusobno razlikuju po svojim obilježjima. Za Interliber kažu da je velika knjižara koja predstavlja jedan od rijetkih punktova izdavačkog života i prostor za preživljavanje nakladničke branše.

I Sa(n)jam knjige u Istri je također svojevrsna knjižara, no od zagrebačkoga se razlikuje po tome što u fokus stavlja autora, pisca, i njemu sve podređuje.

Tijekom trajanja manifestacije publika može doći na svoje ne samo konzumiranjem sajamskog ozračja razgledavanjem mnoštva knjiga i svakako kupnjom ponekih od njih već i druženjem s mnogim autorima, od domaćih do onih svjetske reputacije, poput ovogodišnjih gostiju, nobelovaca Claudia Magrisa i Orhana Pamuka, ali i sudjelovanjem u drugim programskim sadržajima.

Uostalom, što sve Sa(n)jam pruža može se doznati prolista li se program na internetskoj stanici.

Pred zgradom
Mjesto događaja: Dom hrvatskih branitelja

Obiteljski izlet u Pulu bio je kratak. Ondje treba doći barem na nekoliko dana pa da se više i bolje osjeti ugođaj koji Sa(n)jam pruža svakom pokloniku dobre knjige.

Možda iduće godine.