Verba volant…

Prije trideset godina, koncem veljače 1990., u Vjesniku sam objavio razgovor s prof. Nikolom Crnkovićem pod naslovom Tajne prošlosti.

Povod je bila najava da će se tijekom te godine tiskati Cissa, prvi broj otočnog zbornika. Svrha zbornika je bila da se na njegovim stranicama s vremenom rasvijetle ( rasvjetljavaju) mnoge historijske nepoznanice otoka Paga.

Na tragu te zamisli koncipiran je i spomenuti intervju. Prof. Crnković (1928. – 2016.) govorio je o tome koliko se (malo) zna o prošlosti našega otoka, kakva bi se mogla postaviti periodizacija otočne povijesti, kakva je bila uloga otoka u doba naseljavanja Hrvata…

Ideja o jednoj takvoj publikaciji u paški je javni i politički prostor puštena godinu/dvije prije toga. Prof. Crnković je 1986. godine umirovljen pa se iz Rijeke, gdje je zadnjih godina radio u Državnom arhivu, vratio u rodnu Novalju s namjerom, uz ostalo, da svoje znanje (bio je profesor povijesti) stavi u funkciju kulturnih pregnuća na lokalnoj razini.

Početkom svibnja 1989. godine paškoj javnosti je bila predstavljena publikacija Prinosi za gospodarsku povijest otoka Paga što su je objavili Historijski arhiv u Rijeci i Historijski arhiv u Pazinu te Skupština općine Pag. Jedan od autora tekstova bio je i prof. Crnković.

Moglo bi se reći da je upravo ta publikacija osnažila ideju o zborniku Cissa. Bila  je prihvaćena i politički blagoslovljena u okviru ondašnjega Socijalističkog saveza. Izabrano je uredništvo a prof. Crnković imenovan je glavnim urednikom publikacije.

No, na tome se stalo. Ideja nije zaživjela, nikada nije objavljen prvi broj.

Zašto sve ovo pišem?

Podsjetit ću na poznatu latinsku izreku: verba volant – scripta manent. Doslovni prijevod bio bi: riječi lete – zapisano ostaje. Ili u slobodnijem prijevodu: što nije zapisano, nije se dogodilo.

Naravno da u životu nije baš sasvim tako. Mnogo toga se dogodi a ostane nezapisano.

Ipak, spomenuta izreka sadrži u sebi važnu poruku: ako ne mislimo potomstvo ostaviti bez vrijednoga zaloga (Matoš bi rekao: bez amaneta) u kojemu će se ogledati obilježja kolektivnog identiteta (u ovom slučaju lokalnoga, zavičajnog, onoga specifičnoga otočnoga mikrokozmosa koji se nerijetko percipira kao samodostatan ili kao izgubljen u samoći svemira), onda valja zapisivati i zapisano objavljivati, učiniti to dostupnim naraštajima koji stasaju i onima koji će tek doći.

U potrazi za (kako bi rekao Ivan Lovrenović) genetskom šifrom spomenutoga identiteta, čovjek biva upućen najčešće na tekst. Istina, Lovrenović je u potrazi za spomenutom šifrom bosanske franjevačke akcije i formacije, no nismo daleko od njegove konstatacije i u kontekstu ove teme.

Ne može se reći da otok Pag nije predmet interesa  mnogobrojnih autora raznovrsnih zvanja, kako publicista tako i znanstvenika, književnika, fotografa, arhitekata, slikara te drugih  poklonika  njegove povijesti, zemljopisnih osobitosti, prirodnih karakteristika, gospodarstvenih dosega, tradicijske i kulturne baštine, društvenih zbivanja i inoga. Dapače. Tko zna služiti se s dostupnim alatima za pretraživanje bibliografskih   baza podataka to lako može provjeriti i u to se uvjeriti.

No, pored svega što je već do sada obrađeno, zapisano i objavljeno, usuđujem se napisati da su zavičajne bisage još uvijek poprilično teške od neistraženih zaliha koje vape za istraživačkim naporima. To vrijedi za cijeli otok.

Te će se zalihe smanjivati onoliko koliko bude snažila kolektivna svijest o njihovom značaju i, posebice, o spremnosti svakoga tko tomu može pridonijeti, poglavito onih koji su po prirodi svoga društvenog statusa mjerodavni da se tome poslu pristupi odgovorno i bez zadrške, organizirano i sustavno, s primjerenom dozom potpore svake vrsti.

Na otoku Pagu postoje tri ogranka Matice hrvatske, u Pagu, Novalji i Kolanu. Ogranak u Pagu obnovljen je 1993., u Novalji 1997., a u Kolanu je utemeljen 2016. godine.

Može se konstatirati da ogranci ostvaruju osnovno poslanje Matice hrvatske i da su tijekom minuloga vremena objelodanili više desetaka naslova zavičajne tematike, otočnih ili drugih autora, među kojima su naslovi od kapitalnog značaja.  

To osobito vrijedi za novaljski ogranak Matice hrvatske koji bilježi najbolje nakladničke rezultate, dobrim dijelom zato što ima primjerenu financijsku potporu Gradskog proračuna.

Danas u prigodi tridesete obljetnice jednog neuspjelog pokušaja čini mi se da bi bilo dobro revitalizirati ideju o otočnoj publikaciji upravo u okrilju Matičinih ogranaka. Publikaciji koja bi po svojoj koncepciji mogla javnosti predočavati širok spektar otočnih tema vrijednih trajnog spomena, ne samo povijesnih nego i aktualnih a bila bi namijenjena najširem krugu čitatelja.

U našem najbližem okružju ima takvih publikacija i nije ih teško locirati a mogle bi poslužiti kao poticajni primjeri. Publikacija (časopis) bi za početak mogla biti godišnjak, a ovisno o prigodama i potrebama, mogao bi se objavljivati u dva ili tri broja.

Držim da bi tješnjom suradnjom tih ogranaka bilo moguće polučiti jedan takav sinergijski učinak na dobrobit zavičajne kulturne i civilizacijske baštine.

Dramatik iz Wikipedije

Što je Wikipedija (pa i što nije) lako se može doznati na internetu.

Različiti ljudi imaju i različita mišljenja o Wikipediji. Neki je smatraju relevantnim načinom prezentacije podataka o ljudima i o mnogočemu drugom, a neki ne.

Bilo kako bilo, tu je i može se koristiti.

Nikada mi nije palo na pamet da se sam pokušam uvaliti u Wikipediju.

No, dogodilo se da me Wikipedija uzela pod svoje.

Nedavno sam to otkrio. Pod natuknicom Ivo Palčić objavljena je biografska bilješka i navedena su djela, a pod natuknicom Pag (grad) stavljen sam na listu poznatih osoba iz Paga.

Podaci su pokupljeni s moga bloga. Istina bez moga znanja i dopuštenja, ali su korektni i, iskreno rečeno, nemam ništa protiv toga.

Osim jednoga.

U ovome nizu

Ivo Palčić (Pag (grad)1954.), hrvatski novinarfotografkroničarpublicist i dramatik [1]

zadnja oznaka je višak. To zna svatko tko me poznaje.

Onoga tko je priređivao tekst o meni za Wikipediju očigledno je zaveo  podatak o knjizi Paška Robinja hrvatska pučka drama pa me proglasio i dramatikom.

To ne odgovara istini jer ne pišem drame ni igrokaze pa tako nisam napisao ni Pašku Robinju.

Knjižicu Paška Robinja hrvatska pučka drama (u kojoj je i tekst Paške Robinje) priredio sam i objavio 1997. godine iz sasvim praktičnih razloga.

Naslovnica knjižice

Paška Robinja je pučka drama nepoznata autora, dio je paške karnevalske tradicije i, zahvaljujući Kulturno umjetničkom društvu Družina iz Paga, sačuvana je do dana današnjega i prikazuje se uglavnom u karnevalskim danima.

Paška Robinja je lijepa priča paške kulturne i tradicijske baštine i, s vremena na vrijeme,  predmet je različitih propitivanja, no ovdje, u ovoj prigodi, ne bih se upuštao u opširnije obrazlaganje.

Paška Robinja na Dubrovačkim ljetnim igrama 1976. godine. Foto: Enes Midžić, Arhiv Festivala Dubrovačke ljetne igre.

Izvedba Paške Robinje u karnevalu 2019.

Tek, javno poručujem onome tko me uvrstio u Wikipediju da me oslobodi oznake dramatik i korigira navedeni niz.

Bit ću mu zahvalan kao što sam zahvalan na uvrštenju.

Prosinački nadnevci

Ovih sam dana prelistavao svoj Zavičajni spomenar i naišao na neke događaje zabilježene baš u prosincu davnih godina. Podsjetit ću na njih.

Početkom prosinca 1979. godine u podmorju između Velebita i otoka Paga položena je prva vodovodna cijev za budući vodovod Bačvice – Novalja.

Pratio sam taj događaj s broda na kojemu su bili najodgovorniji ljudi tadašnje Općine Pag i Mjesne zajednice Novalja, Komunalnog poduzeća Zrće iz Novalje, predstavnici Republičkog komiteta za građevinarstvo, projektanti i drugi.

Radnici danske tvrtke Nordiske kabel-og Traadfabrikker iz Kopenhagena položili su 2650 m specijalnu cijev između dvaju prethodno pripremljenih punktova na kopnu u uvali Koromačina, u podnožju Velebita (što je nešto južnije od Prizne), i nasuprotne uvale na otoku, i to sa širokotrupnog danskog broda Henry P. Lading kome su pomagali jedan danski tegljač i  riječki remorker Sirius.

Cijev je bila namotana na veliki kolut na palubi broda. Zanimljivo je da je spomenuti brod prilikom proizvodnje cijevi morao biti uz samu tvornicu kako bi se cijev odmah mogla namatati na brodski kolut.

Polaganje cijevi, zajedno s pripremnim radnjama, bilo je završeno za samo nekoliko sati, čemu su doprinijele i povoljne vremenske prilike toga dana.

Novalja – Kamena fontana na Loži, spomenik dotoku vode na otok Pag.

Vodovodom Bačvice – Novalja voda je dotekla u Novalju sredinom 1982. godine. Bila je to prva faza budućeg regionalnog Vodovoda Hrvatsko primorje – južni ogranak.

Nešto više o tome može se pročitati na ovom blogu, na ovom mjestu:

Četrdeset godina Vodovoda Hrvatsko primorje južni ogranak

Samo par dana nakon opisanog događaja u novinama sam objavio i ovu vijest.

Večernji list, regionalno izdanje – Vijest nade.

Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje Vinko Fabijanić-Aleksa bila je srednjoškolska ustanova slijednica nekadašnjeg Područnog odjeljenja senjske gimnazije Pavao Ritter Vitezović, utemeljenog odlukom Skupštine općine Pag 11. srpnja 1966. godine.

Gimnazija se u sklopu čuvene reforme školskog sustava, koju je inicirao tadašnji republički ministar prosvjete Stipe Šuvar, 1977. godine preustrojila u Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje.

U novim društvenim i političkim okolnostima početkom devedesetih godina prošloga stoljeća Centar doživljava novu ustrojstvenu promjenu. Odlukom Skupštine općine Pag, 27. rujna 1991. godine osniva se srednja škola s programom gimnazije općeg smjera i programom ugostiteljske struke, a 20. studenog 1991. godine Skupština općine daje suglasnost na odluku Savjeta srednje škole o promjeni imena ustanove: dotadašnji Centar … postaje Srednja škola Bartula Kašića.

Od osnutka, srednja škola radila je u zgradi Osnovne škole Jurja Dalmatinca, kao podstanar.

 I danas je tako.

Dvadeset godina kasnije, opet u prosincu, na Pagu bilježimo dva važna događaja.

U srijedu, 29. prosinca 1999. godine u promet je pušten obnovljeni Paški most.

Premda se zbog važnosti događaja moglo očekivati svečanije ozračje, već sama najava ponovnog puštanja u promet Paškog mosta garnirana je “pikanterijama” koje su oslikavale i stanoviti dramatičan naboj u završnici toga  “igrokaza” u režiji političara. Tih je dana trajala predizborna kampanja za parlamentarne izbore pa je najvjerojatnije baš zbog toga bilo pomalo konfuznih i neočekivanih protokolarnih poteza.

Informacija o nadnevku otvorenja mosta u Pagu je primljena s iznenađenjem, iako se, naravno, očekivala jer se znalo da se već nekoliko dana  preko mosta pušta promet. Ivo Fabijanić, gradonačelnik Paga, izjavio je kako se neće smatrati pozvanim ukoliko poziv na svečano otvorenje ne primi u nekom pristojnom roku.

Do zadnjeg časa nije se znalo ni tko će od važnijih Vladinih dužnosnika biti nazočan. Zadarski župan Šime Prtenjača očekivao je dolazak Zlatka Mateše, predsjednika Vlade, ili barem Ivana Pavlovića, ministra pomorstva, prometa i veza. Nisu došli ni jedan ni drugi zbog, navodno, tehničkih razloga. Na koncu je ured zadarskog župana poslao obavijest  da će svečanost voditi, uz zadarskog župana, i Mario Crnjak, ravnatelj Hrvatske uprave za ceste, koji je na toj dužnosti naslijedio smijenjenog Aleksandra Čaklovića.

Svečanost na mostu upriličena je točno sredinom dana, u podne. Osim spomenute dvojice dužnosnika, događaju je pribivao i Prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović, ministar pravosuđa u tadašnjoj Vladi.

Nazočni su bili i drugi županijski i lokalni dužnosnici te predstavnici Hrvatske uprave za ceste, predstavnici izvođača radova splitskog «Konstruktor-Inženjeringa», podizvođača radova i drugi.

Govoreći o značaju mosta, zadarski župan Šime Prtenjača podsjetio je da je u ratnim godinama zahvaljujući upravo mostu sačuvana opstojnost hrvatske države. Stoga je posebno priznanje i zahvalnost uputio braniteljima mosta.

Paški most – rezanjem vrpce označeno puštanje u promet obnovljenog mosta.

Vrpca je prerezana na kopnenoj strani mosta. Zajednički su je prerezali Šime Prtenjača i Mario Crnjak. Obred blagoslova mosta obavio je paški nadžupnik vlč. Srećko Frka-Petešić, nakon čega su se sudionici svečanosti uputili pješice do otočne strane. Ondje su se zajednički fotografirali oko zavjetne kapelice Majke Božje od Staroga  grada, koju su, u znak zahvale, sagradili paški branitelji-dragovoljci.

I to je bilo sve. Tako je Paški most, 31 godinu nakon prvog puštanja u promet, opet zasjao punim sjajem. Od tada do danas redovito se održava.

Par sati prije svečanosti na mostu, ministar pravosuđa Prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović nazočio je u Novalji svečanosti otvorenja zgrade općinskog suda.

Novalja – Svečanost pred zgradom (budućeg) Općinskog suda.

Žarka želja novaljske gradske vlasti, na čelu sa gradonačelnikom Ivanom Dabom Đonom, da se u Novalji utemelji općinski sud u konačnici se nije ostvarila. Na izborima u siječnju 2000. godine pobijedila je koalicija stranaka predvođena SDP-om. A njihov ministar pravosuđa, za razliku od HDZ-ovog prethodnika,  imao je posve drugačiji stav o općinskom sudu u Novalji.

U međuvremenu i grad Pag je izgubio općinski sud. Danas je samo Stalna služba Općinskog suda u Zadru.

Spomen na slikara Zdravka Matkovića (1940. – 2009.)

Na današnji dan prije deset godina, 25. studenoga 2009., u Rijeci je iznenada preminuo Zdravko Matković, dugogodišnji prosvjetni djelatnik Osnovne škole Jurja Dalmatinca u Pagu, likovni pedagog i afirmirani slikar.

Zdravko Matković
Zdravko Matković

Bio sam jedan od njegovih učenika a kasnijih godina i suradnik u njegovim slikarskim aktivnostima. Surađivali smo u sklopu organiziranja Paškog kulturnog ljeta, u tri navrata napisao sam tekstove za kataloge njegovih samostalnih izložaba u Pagu i Malom Lošinju 1981. te u Novalji 1982.  Pojedini fragmenti mojih tekstova o njemu objavljeni su i u drugim katalozima, primjerice, za izložbu u Galeriji V. Lisinskog u Zagrebu 1997., za izložbu u Pagu, u ožujku 1990. u prigodi petnaeste godišnjice stvaranja i ljubavi s akvarelom te u knjizi 100 SLIKARA I KIPARA iz 1985. g. u kojoj je bio uvršten i Zdravko Matković. (Urednik knjige je Juraj Baldani a nakladnici Zajednica likovnih radnika „Zagreb“ i  Klub samoupravljača Zagreb.)

Matković u ateljeu
Matković u svom paškom ateljeu

U nekoliko navrata o njemu sam pisao tekstove za Vjesnik, Večernji list, Školske novine i Novi list. Razgovor s njim pod naslovom Umjetnik je dio logistike, koji je objavljen u Novom listu 23. ožujka 1992., uvršten je u moju knjigu Meštri s paškog kamenjara, (Adamić Rijeka – Matica hrvatska Novalja, 2000.)

Zdravko Matković rodio se u Osijeku 1940. godine. Ondje je završio osnovnu i srednju školu a potom je diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu. Nakon toga diplomirao je likovnu kulturu i likovnu umjetnost na Pedagoškom fakultetu u Rijeci u klasi prof. Deppope Antuna.

Godine 1970. doselio je s obitelji u Pag i uposlio se u Osnovnoj školi Jurja Dalmatinca kao nastavnik likovnog odgoja. Tijekom tri i pol desetljeća staža jedno je vrijeme usporedno radio i u Srednjoj školi Bartula Kašića u Pagu.

Matković sa kćerkom
Matković sa kćerkom Mirtom

Matkovićev život markiran je dvama obiteljskim gubitcima. Odrastanje mu je obilježio gubitak oca koji je nestao na Križnom putu a konac života gubitak supruge zbog čije se bolesti iz Paga, nakon umirovljenja, preselio u Rijeku. Ona je preminula u travnju mjesecu iste godine kad i on.

Supružnici Matković sahranjeni su u Rijeci, na groblju Kozala. Na njegovom posljednjem ispraćaju od njega se oprostio njegov bivši učenik Branimir  Maričević koji je u tom trenutku predstavljao jedinu Matkovićevu sponu s Pagom.

Supružnici Matković
Supružnici Anica i Zdravko Matković

Zdravko Matković  mora da je u sebi nosio nešto od onog pradavnog panonskog morskog podneblja. Iz plodovima bogate  i diljem očinjeg dosega rasprostranjene Slavonije spustio se baš na more, na ogoljeli podvelebitski otok Pag, slan i gorak i sladak, jezovit u oporosti krša i životan puninom radosti karnevalske večeri u isto vrijeme.

Ubrzo nakon zaposlenja u Pagu moglo ga se sresti na ulicama grada sa slikarskim stalkom u jednoj, a s bojama i snopom kistova u drugoj ruci.

Pag, pred gradskom kulom

Eksterijer je bio njegov prvi atelje. Ondje je najčešće boravio. U žarištu njegova interesa i likovnog propitivanja bile su vedute Paga, detalji grada, ulice, stare kuće, ljudi s ulica i trgova, brodice, plaže, uvale, ljudi.

mandrać pod snijegom
Pag, Mandrać pod snijegom

Matković je nakon pet godina strpljivog rada,  ljeti 1975. godine, prvi put izašao pred oči svojih sugrađana i ostale ljetne publike, priredivši svoju prvu samostalnu izložbu u sklopu Paškog kulturnog ljeta i u prigodi obilježavanja 500. obljetnice rođenja Jurja Dalmatinca.

Bilo je to ugodno iznenađenje i neočekivano osvježenje. Od tada pa još mnogih godina poslije, Matković je bio nezaobilazan sudionik te manifestacije.

Kako je vrijeme odmicalo bivao je sve bliži sredini u kojoj je živio, dolazio je u mnoge kuće kao dragi gost posredstvom svojih slikarskih uradaka.

pogled prema Metajni
Otok Pag, Pogled prema Metajni

Na zidovima obiteljskih kuća u Pagu vješale su se njegove Plave stijene, Kameni triptih, Zelena uvala, Sjeverna obala otoka, Pogled na Gaj, Ulica do Lože, Turan u Caskoj, Masline u Lunu i mnogi drugi otočni motivi. Na izložbama se upijala ljepota i ozračje prepoznatljivih motiva pa je Matković tako posredno likovno opismenjavao mnoge, ne samo svoje školarce već i sugrađane. Simbolično, promjene su se događale upravo na zidovima obiteljskih domova.  Kvadri s reprodukcijama poznatih i nepoznatih slikara zamjenjivali su se Matkovićevim uokvirenim slikama. S vremenom se pokazalo da akteri te likovne metamorfoze znaju iskoračiti iz okvira niskih valera u svijet autentične ljepote što im ih nudi jedan istinski slikar.

masline na Lunu
Otok Pag, masline na Lunu

Matkovićeva slikarska fizionomija odlikuje se dvjema osnovnim obilježjima: on je slikar mediteranskog podneblja i ugođaja i, premda je slikao i u tehnici ulja, bio je posebno privržen akvarelu. Produkcijski, u njemu je bio najizdašniji.

I njegov slikarski opus podijeljen je također u dvije faze: prva je izrazito paška a druga izvanpaška. Matković u jednom trenutku prekoračuje „uski“ okvir paškog otoka, odlazi u druge sredine, prostorno proširuje horizont svoga interesa i slika na Cresu, Hvaru, Lošinju, u Splitu, Trogiru, Dubrovniku, na Plitvičkim jezerima, u Rijeci, Opatiji, u rodnoj  Slavoniji i drugdje.

Nije bilo moguće (ni potrebno, dakako) sasjeći korijenje što ga je vezivalo uz rodnu grudu. Matković se u Slavoniju i rodni Osijek redovito navraćao i kičicom tragao za slikama iz djetinjstva po slavonskoj ravnici ili po krajoliku Kopačkog rita.

Afirmirao se kao morski slikar ali se i Osijeku odužio s nimalo manje vrsnim stvaralačkim i zavičajno profiliranim oduškom.

Na bonaci
Otok Pag, Na bonaci u paškoj uvali

O Matkovićevom slikarstvu svoj sud su dali mnogi likovni kritičari, primjerice, Vanda Ekl, Juraj Baldani, Radmila Matejčić, Stanko Špoljarić, Ernest Fišer, a od prilike do prilike o njemu su pisali i drugi autori, Vlatko Majić, A. Tomšić, V. Munić, Đ. Kadrić i T. M. Bilosnić.

Pišući o Matkoviću koji je već kao student čakovečke Pedagoške akademije pokazao izraziti afinitet za akvarel i kojemu je upravo akvarel svojom svježinom, razigranošću i delikatnošću očito pružao najšire mogućnosti za koncipiranje i izgrađivanje vlastite slikarske prakse, Ernest Fišer na jednom mjestu izražava uvjerenje da u akvarelima i slikama te vrste valja i u buduće očekivati najviše domete Matkovićeva likovnog stvaralaštva.

I doista, Matković se s vremenom upravo u tehnici akvarela afirmirao kao zapaženi slikar hiperrealizma.

čamac
Pag, Čamac

Tijekom tri i pol desetljeća aktivnog rada Matković je priredio više desetaka samostalnih izložaba a sudjelovao je i na mnogima skupnim, u zemlji i u inozemstvu.

Katalog za izložbu u Galeriji V. Lisinskog, Zagreb, 1997.

Pag, Novalja, Mali Lošinj, Ptuj, Varaždin, Varaždinske toplice, Karlovac, Bjelovar, Falkenberg (Švedska), Trausdorf (Austrija), Bologna… mjesta su u koja je Matković dolazio s upakiranim uljima i akvarelima. Bio je zapažen i često se kući vraćao sa priznanjima, plaketama i diplomama. Iz Varaždina je donio priznanje za nastup u proslavi 800. godišnjice osnutka grada, Prosvjetni sabor Hrvatske nagradio ga je Diplomom za radničko stvaralaštvo.

Posebno je bio ponosan na zlatno odličje što ga je u znak zahvalnosti dobio za prilog žrtvama atentata na željezničkoj postaji u Bologni koji se dogodio 2. kolovoza 1980. godine.

Često se uključivao u raznovrsne humanitarne akcije, primjerice za izgradnju Nove bolnice u Zagrebu, Spomen dom u Pazinu, Dječju bolnicu u Slavonskom Brodu, bolnicu u Karlovcu, kupovinu aparata za slijepu djecu u Opatiji, za pomoć obiteljima ubijenih policajaca u Borovom selu, za djecu grada Zagreba u Nazorovoj, izgradnju crkve u Brijestu i mnoge druge akcije i aukcije za vrijeme Domovinskog rata.

Matković sa kćerkom
Pag, Katalog za izložbu u prigodi 750. obljetnice Beline Povelje Gradu Pagu i otvorenja restaurirane crkve sv. Jurja.

Zdravko Matković otišao je prerano,  u životnoj dobi kada je mogao još puno toga dati i za sobom ostaviti.

Posljednja Matkovićeva izložba bila je ona retrospektivna, postavljena ljeti 2010. u Pagu, u Kneževom dvoru, u organizaciji paškog Centra za kulturu.

O Matkoviću, čovjeku i slikaru,  i tom prigodom govorio je Branimir Maričević.

Napomena: Crno bijele fotografije snimljene su tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća.

U ritmu čitanja

Gradska knjižnica Pag u suradnji s Društvom hrvatskih književnika Ogranak Zadar upriličila je književnu večer pod nazivom U ritmu čitanja, protekloga petka, 15. studenoga, u sklopu ovogodišnjega Mjeseca hrvatske knjige.

Skup se održao u Pagu, u Kneževom dvoru. Njime je obilježen Dan Bartula Kašića. Kašić je Pažanin (Pag, 1575. – Rim, 1650.), glasoviti hrvatski jezikoslovac, autor prve hrvatske gramatike.

Bista Bartula Kašića na središnjem gradskom trgu u Pagu, autora Ivana Mirkovića.

Sudjelovali su članovi Ogranka Robert Bacalja, Mirjana Ganza Šarec, Drago Krpina, Đovani Matešić Jeremija i domaćin Vlatko Majić, ravnatelj Gradske knjižnice Pag.

Publici, koja se okupila u lijepom broju, čitali su svoje poetske i prozne zapise bliske tematike, neke od njih i na lokalnim narječjima zadarskih otoka.  

Nastupio je i paški pučki pjesnik Šime Goleš recitacijom svoje pjesme na izvornoj paškoj cakavici.

Večer je začinjena  paškim pučkim napjevima koje su izveli Šime Goleš i Josip Šuljić a njima se priključio i Simo Radosavljević, nekadašnji član glazbene skupine Forum iz Zadra, sa svojih par glazbenih brojeva.

Na kraju programa Vlatko Majić uručio je svim gostima večeri zahvalnice za sudjelovanje u toj manifestaciji.

Gosti večeri, slijeva, Drago Krpina, Josip Šuljić, Šime Goleš, Đovani Matešić Jeremija, Mirjana Ganza Šares, Robert Bacalja i domaćin, Vlatko Majić.

Gosti su izrazili zadovoljstvo ugođajem večeri i odazivom publike.

Sve je završilo domjenkom.

Dan Bartula Kašića održava se svake druge godine.