Foto intermeco – Zub vremena

O tome kako vrijeme protječe najlakše je otkriti u – ogledalu. Ponekad se to isto može vidjeti i tijekom jedne, primjerice, šetnje otokom. U ovom slučaju od Luna do Paga.

Na mjestima na kojima je nekada život bujao, ostadoše ruine i, valjda, još samo uspomene. Barem za neke. Pa kažemo: eto što učini zub vremena.

Novaljski stani 2009. Prozor prema istoku.
Novaljski stani 2009. Invazija raslinja.
Lun 2012. Ima li koga?
Lun 2012. Davno odselili.
Šimuni 2012. Cisterna kod starih kuć.
Pag 2016. Nekad je to bio … bolje je i ne spominjati.
Pag 2016. Nekad je to bio… A pomogla je i tranzicija po domaću.
Novalja 2017. Početak gangrene.
Novalja 2017. Novo na razvalinama starog.

Uskoro: Moja nova knjiga – Paška čipka na izložbama u Zagrebu i inozemstvu

Velike vrućine proteklih dana usporile su ritam rada na ovom blogu. No, bilo je i drugih obveza pa je pisanje bilo potisnuto, kako se to kaže, u drugi plan. Ali zato sa zadovoljstvom najavljujem skori izlazak iz tiska moje nove knjige Paška čipka na izložbama u Zagrebu i inozemstvu.

Naslovnica knjige

Otvorenje izložbe Paška čipka koju je zagrebački Etnografski muzej organizirao 1995. u Zagrebu, a potom iduće godine u Ljubljani, imao sam priliku pratiti kao novinar i o tome izvještavati za Hrvatski radio Radio Rijeku, a prigodne tekstove objavio sam naknadno u Večernjem listu i zadarskom Narodnom listu.

U mojoj arhivi ostalo je mnoštvo fotografija s tih dvaju događaja. Smatrao sam da bi bilo šteta da ostanu neobjavljene jer su, prije svega, dokumentacija o nečemu što je za povijest paškog čipkarstva vrijedno pa zaslužuje objavu u formi knjige.

Osim fotografija sa izložaba u Zagrebu i Ljubljani, u knjizi su i fotografije sa otvorenja izložbe u švicarskom gradu Appenzellu.

Uzgred, u knjizi je više od 190 fotografija.

Iz sadržaja knjige izdvajam:

Pag grad čipke, Čipkarska škola, Obnova Čipkarske škole, Velika izložba paške čipke, Novi iskoraci u gajenju paške čipkarske tradicije, Prva generacija čipkarica u obnovljenoj Čipkarskoj školi, Galerija paške čipke, Međunarodni festival čipke, Samostan benediktinki, Paška dota, Nosiva tradicija Rosane Fabijanić, Etno kuća, Srednja škola Bartula Kašića, Izložba u Etnografskom muzeju u Zagrebu, Izložba u Ljubljani, Izložba u Appenzellu.

Iz sadržaja knjige vidljivo je da sam se dotakao i drugih tema koje predstavljaju nove iskorake u gajenju čipkarstva i čipkarske tradicije u Pagu pa su kao takve zaslužile biti spomenute.

Knjiga je po mom sudu najbolji i, k tome, trajni spomenar, osobni jednako kao i kolektivni. Kad bi mjerodavni u Pagu bili toga svjesni, ovakvih i sličnih publikacija bilo bi znatno više. Primjerice o Paškoj sirani, o Dobrovoljnom vatrogasnom društvu, o Gradskoj glazbi ili o Paškom ljetnom karnevalu.

Kako tome nije tako, čini mi još veće zadovoljstvo spomenuti da knjigu objavljujem u vlastitoj nakladi!

Ukoliko nekoga zanimaju bilo kakve dodatne informacije o knjizi, može me kontaktirati na info@palcic.hr

Do čitanja.

Stećci i suhozidi

Nedavno sam se iz Zadra u Novalju vraćao autobusom. Dugo se nisam vozio autobusom inače, a pogotovo ne na ovoj relaciji.

Udoban autobus otočne tvrtke, lijep dan, ugodna vožnja, prvo sjedište na desnoj strani, široki pogled.

S povišene pozicije autobusnog sjedišta oku se otvaraju drugačije vizure krajolika koje, dok je čovjek za volanom u vlastitom automobilu, ne zapaža jer uglavnom i ne može. Ili može ako riskira, poput vrsnog Vjesnikovog novinara Živka Vnuka koji je, vozeći jednom davno autom od Zagreba do Slanog, jednim okom zapažao ljepote neretljanskog kraja, a drugim kao krelac buljio u asfaltnu traku ispred volana “da za vavʹjek ne ostanemo podno tih divota…

Putujući otokom na ovaj način, zapažam detalje koji mi nisu naravno nepoznati, ali s ove se kote otkrivaju u drugačijoj percepciji, više nekako asocijativnoj. Poneki od tih detalja poput stećaka iz modernog doba podsjetnik su na ambiciozne uzlete i neslavne posrtaje iz vremena  društvenih promjena, koje – mislim na stećke – neki percipiraju tek sa sjetom, a poneki, vjerujem, s nikad zatomljenim osjećajem gorčine…

Dinjiška, neveliko mjesto između Paga i Paškog mosta, kao da je još uvijek u nekadašnjoj zajedničkoj Općini Pag. Doima se poput osobe koja se nije snašla kad je trebalo misliti na sebe, ugrabiti šansu za bolje dane, za probitačniju budućnost. Na rubu je, na periferiji zbivanja, reklo bi se daleko od očiju, daleko od srca. Hrane ju obećanjima, zaborave što su rekli ranije, u nekom prošlom mandatu pa ponove istu priču opet, u sadašnjem mandatu.

A uskoči i poznati domaći poduzetnik čiji je poduzetnički credo ne otkrivati toplu vodu kad su je davno otkrili, već samo valja preslikati. Zašto ne bismo imali i mi kad imaju oni? Podgrijava i on nade Dinjičanima svojim mega ambicijama i glasovitim propagatorima.

Dinjiška

Autobus naravno neće stati uz Vinariju Vina otoka Paga pa neće biti ni prilike kušati, primjerice, gutljaj paškog gegića, otočnog vina što se proizvodi od istoimene autohtone sorte grožđa.

Prisjećam se početaka dvojice mladih ljudi koji su devedesetih krenuli u revitalizaciju otočnog vinogradarstva i vinarstva, odlučni da dadu nešto novo na temelju duge  tradicije proizvodnje grožđa i vina na ovom našem otoku. Bili su to Denis Rako, agronom, i Ivo Karavanić, ekonomist.

Vina otoka Paga
Denis Rako (lijevo) i Ivo Karavanić

Pažani se vole pohvaliti svojom paškom žuticom, vinom koje je davnih godina znalo biti i nagrađivano. No žutica je bila nedefinirana u smislu sastojaka, proizvodila se od više vrsta grožđa. Mladi su poduzetnici svoju poslovnu filozofiju usmjerili ka mikrovinifikaciji, postupku kojim su htjeli doznati koje će se otočne sorte pokazati najkvalitetnijima. A imali su osnove za to. Još je davnih godina Stjepan Bulić (1865-1937), naš poznati ampelograf, naišao na više autohtonih sorti na Pagu. Osim gegića, tu su još topol, višana, silbijanac, pagadebit, muškatel i muškat mali bijeli, torbijan, petovka te rumena sorta cipar.

Karavanić se u međuvremenu otisnuo u menadžerske vode, a Rako je ostao u tom poslu, podigao spomenutu vinariju i, ukoliko želite doznati detalje o njegovim iskustvima stečenim proteklih godina i popiti, osim gegića, i druga otočna vina, ovom prometnicom treba putovati – automobilom!

Solana je uvijek bila perjanica paške gradske privrede, bila je i ostala najveća hrvatska solana. Nije se bez razloga znalo reći Solana je Pag, Pag je Solana.

Stoljetni način proizvodnje soli, temeljen samo na pomoći prirodnih faktora, sunca i vjetra, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća moderniziran je izgradnjom nove tvornice. Od tada se sol proizvodi kombinacijom prirodnih faktora i korištenjem postrojenja. Morska se voda u bazenima ugušćuje do određenog stupnja gustoće (salamura), skladišti u otvorenom bazenu i potom upumpava u postrojenja u kojima se kristalizira sol.

Solana Pag d.d.
Solana Pag d.d.

Solana je već spomenutih godina prošlog stoljeća bila dio ambicioznog trolista zacrtanog u nekadašnjim općinskim društvenim planovima razvoja koji su u paški privredni milje uvodili dotad nepostojeći industrijski faktor. Druga je bila tvornica Pagplastika. Treći dio trolista, Lokunja, trebala je osnažiti turističke kapacitete i potencijale.

Privatizaciju devedesetih Solana je prebrodila, našavši se na kraju u portfelju moćnog Agrokora. Posluje i dan danas kao Solana Pag d.d.

S ostalima iz onog trolista druga je priča.

Napušteno zdanje nekadašnje Pagplastike bojom podsjeća na čeljade s oštećenom jetrom. Dobro, možda boju baš i nisam pogodio, ali jest činjenica da je ciroza, uzrokovana promjenama devedesetih, ratom, propašću domaće kemijske industrije i gubitkom jeftine sirovine, gubitkom prekograničnog tržišta u regiji i pomalo maćehinskim odnosom države prema privatnim poduzetničkim inicijativama, upokojila tu, nekad neveliku ali uspješnu, tvornicu plastičnih proizvoda u kojoj su se izrađivali oluci, kanalizacijske i vodovodne cijevi te cijevi za optičke kablove.

Pagplastika
Pagplastika

Lokunja je, pak, trebala biti turističko-ugostiteljski i zdravstveno rekreacijski centar baziran na iskorištavanju ljekovitoga blata, primjenom kojega se mogu uspješno liječiti reumatske bolesti i dermatološka oboljenja, a kojega u plitkim bazenima nedaleko Paga ima dovoljno za dugoročnu eksploataciju.

Bilo je svojedobno osnovano i posebno poduzeće, školovali su se budući fizioterapeuti, no sa svim tim dogodilo se isto što i sa Pagplastikom, samo znatno, znatno ranije, a da se zapravo nije ni udario temelj spomenutom kompleksu. Lokunja je, umjesto uzdanice cjelogodišnjeg paškog turizma, ostala tek samo pusta želja.

Maketa Lokunje
Maketa Lokunje

Povremeno se u organizaciji kakvih entuzijasta ili gradske vlasti podsjeti na moguće potencijale javnim predavanjem ili nekim strateškim planom razvoja turizma za neko razdoblje. Tako na resurse Lokunje nisu zaboravili – to je najsvježije na što sam naišao – ni stručnjaci Instituta za turizam kada su, prije koju godinu, pisali najnoviji Strateški plan razvoja turizma grada Paga za razdoblje od 2016. do 2020. godine.

Lokunja tako i dalje ostaje svojevrsna konstanta paških privrednih planova i želja, ali je kao ideja već je poprilično izraubana i pretvorena u  grotesku.

Na putu od Kolana do Novalje, s jedne i s druge strane ceste, pogled plazi karakterističnim otočnim krajobrazom. Uglavnom zaravnan kanat ispresijecan je kamenim suhozidima čime je čitavi prostor razdijeljen u ogradice, privatne posjede više vlasnika u kojima se, s vremena na vrijeme, čuvaju ovce. U ovo doba godine dobrim dijelom tog kamenjara razbokore se letinice, neka niska vlasuljasta trava kojoj ne znam latinskog naziva, koja u tepisima svijetle bež boje daje slici ugodnu notu.

Suhozidi
Suhozidi

Suhozidi, stoljećima građeni od otočnog kamena, specifikum su našeg kraja. Ima ih na kilometre po cijelome Pagu, ne samo na ovako ravnom terenu već i na otočnim nizbrdicama i strminama na kojima silaze do samoga mora. Načinom gradnje i funkcionalnošću ubrajaju se u ambijentalnu baštinu, vrijednu pažnje, posebne skrbi i zaštite, o čemu najbolje svjedoči udruga Suhozid iz Kolana sa  njezinim ambicioznim planovima.

Područje koje promatram iz autobusa, osobito ono s desne strane ceste, doima se baš kao ogledni primjerak otočne teksture. Jest da je krajolik već defloriran intervencijama u prostoru, kako bi to rekli arhitekti,  ali ipak, sačuvati tu njegovu prirodnu izvornost ne bi bio grijeh, naprotiv…

Ante Dabo Suhozidi
Ante Dabo, Suhozidi

Na tragu asocijacija koje mi se u mislima nižu, po povratku kući, u biblioteci tražim Suhozide Ante Daba, našeg Novaljca, liječnika i pjesnika, koji je s ovog našeg otoka davno odselio i svoj duboki ljudski, liječnički i pjesnički trag, ostavio na tlu Istre. Pisao je i prozu i poeziju. Bio je ugledni član Društva hrvatskih književnika i njegovog Istarskog ogranka.

Suhozidi, iz 1986., samo su jedna od njegovih pjesničkih zbirki. Naslagao je u njima zavičajne razglednice, uzmorske sličice, mrazne ugođaje, usputne zabilješke, tegobne priče…, strpljivo gradeći svojim poetskim kamenjem  jedan od simbola rodnog zavičaja.

Ante Dabo rodio se u Novalji 10. travnja 1925., a umro je u Puli, 11. travnja 2009. godine.

Mladost, vazda lijepa radost

Fotografije koje danas objavljujem snimljene su sedamdesetih godina 20. stoljeća u Pagu.

Fotografija 1
Slijeva: Jasna i Katica
Fotografija 2
Stoje slijeva: Eta, Ljiljana i Neda, sjedi Đurđa



Fotografija 3
Slijeva: Marija, Tončica i Rita

Fotografija 4
Slijeva: Anđela, Jelkica, Jelkica, Renata i Zvjezdana

Fotografija 5
Slijeva: Luka, Rita, Marija i Nenad, čuči Tončica

Četrdeset godina Vodovoda Hrvatsko primorje južni ogranak

Davnog dana, 1. veljače 1979. godine, osnovano je trgovačko društvo Vodovod Hrvatsko primorje južni ogranak sa sjedištem u Senju. Osnovale su ga ondašnje općine Senj, Rab, Pag i Gospić, a danas je u suvlasništvu sedam gradova i općina: Senja, Raba, Paga, Novalje, Karlobaga, Lopara i Povljane. Tim se, za naše prilike velikim, vodoopskrbnim sustavom vodom opskrbljuju dijelovi Grada Senja, otoci Rab i Pag te područje Općine Karlobag.

Voda iz dviju čistih ličkih rijeka, Like i Gacke, najprije magistralnim vodom, a onda podmorskim cjevovodima stiže na Rab i Pag.

Tim povodom, uprava Vodovoda priredila je putujuću izložbu koju su već vidjeli Senjani i Rabljani, a od jučer se može razgledati i u Pagu, u prizemlju Kneževa dvora. Idućega mjeseca planira se postaviti i u Novalji.

Na sedam plakata kraćim tekstovima i fotografijama, na sažet ali vrlo slikovit način, prikazana je povijest nastanka vodoopskrbnog sustava, značaj i način funkcioniranja, tehnologija obrade vode i njezina kvaliteta. Može se vidjeti ozemlje koje sustav opslužuje i mjesta u kojima se voda koristi.

Prikaz vodoopskrbnog sustava na ozemlju
Prikaz vodoopskrbnog sustava na ozemlju

Hvale je vrijedno da se uprava Vodovoda sjetila te, za spomenute sredine, izuzetno važnog događaja. Vodoopskrba je, za ove krajeve siromašne s vodom, značila život, bila je neophodna za gospodarski razvoj, osobito turizma.

O tome su nešto mogli čuti i okupljeni na otvaranju izložbe, posebice oni mlađi, koji nisu imali priliku svjedočiti naporima nekadašnjih političkih i privrednih struktura. Na to su ih podsjetili predstavnici Vodovoda, direktor Milan Nekić  i njegova kolegica Martina Galić Rukavina.

Milan Nekić govori na otvaranju izložbe
Marina Galić Rukavina
Marina Galić Rukavina

U realizaciji projekta vodoopskrbe našem otoku pripada posebno mjesto. Dalo se to zaključiti i po riječima direktora Nekića koji je, među ostalim, spomenuo da se vodoopskrbni sustav, ovakav kakav je,  počeo graditi od kraja, istakavši da se najprije rješavalo pitanje opskrbe Novalje zbog njezinih potreba glede rastućeg turizma.

Mi koji duže pamtimo i koji smo imali priliku iz neposredne blizine pratiti realizaciju projekta, dobro znamo koliko je Novalja, sa svojim tadašnjim vodećim ljudima u Mjesnoj zajednici i Komunalnom poduzeću Zrće, godinama „gurala“ i „vukla“ da bi se ideja ostvarila i da bi riješila jedno od svojih životnih potreba. Od tih pojedinaca treba spomenuti svakako najistaknutije, Luku Čemeljića, Zorana Šimatovića i Antu Vidasa.

Pamtimo mi i koliko je političkog napora trebalo uložiti, koliko političke energije potrošiti, s kojim se sve političkim alatima i metodama valjalo poslužiti da bi se i drugi na otoku, u okvirima ondašnje zajedničke Općine Pag, uvjerili da je nužno financijski se napregnuti i zajednički sudjelovati u izgradnji vodovoda jer će biti od koristi za cijeli otok.

Na kraju se to i dogodilo. Voda je podmorskim cjevovodom dotekla najprije u Novalju 22. srpnja 1982., a tijekom narednih nekoliko godina vodoopskrbni krak produžio se i do grada Paga.

Jučer smo čuli da se od svih jedinica lokalne uprave i samouprave na Pagu jedino Povljana vodom opskrbljuje iz lokalnog izvora uz pomoć desalinizatora.

Izložba ostaje otvorena do 17. svibnja.