Spomen na slikara Zdravka Matkovića (1940. – 2009.)

Na današnji dan prije deset godina, 25. studenoga 2009., u Rijeci je iznenada preminuo Zdravko Matković, dugogodišnji prosvjetni djelatnik Osnovne škole Jurja Dalmatinca u Pagu, likovni pedagog i afirmirani slikar.

Zdravko Matković
Zdravko Matković

Bio sam jedan od njegovih učenika a kasnijih godina i suradnik u njegovim slikarskim aktivnostima. Surađivali smo u sklopu organiziranja Paškog kulturnog ljeta, u tri navrata napisao sam tekstove za kataloge njegovih samostalnih izložaba u Pagu i Malom Lošinju 1981. te u Novalji 1982.  Pojedini fragmenti mojih tekstova o njemu objavljeni su i u drugim katalozima, primjerice, za izložbu u Galeriji V. Lisinskog u Zagrebu 1997., za izložbu u Pagu, u ožujku 1990. u prigodi petnaeste godišnjice stvaranja i ljubavi s akvarelom te u knjizi 100 SLIKARA I KIPARA iz 1985. g. u kojoj je bio uvršten i Zdravko Matković. (Urednik knjige je Juraj Baldani a nakladnici Zajednica likovnih radnika „Zagreb“ i  Klub samoupravljača Zagreb.)

Matković u ateljeu
Matković u svom paškom ateljeu

U nekoliko navrata o njemu sam pisao tekstove za Vjesnik, Večernji list, Školske novine i Novi list. Razgovor s njim pod naslovom Umjetnik je dio logistike, koji je objavljen u Novom listu 23. ožujka 1992., uvršten je u moju knjigu Meštri s paškog kamenjara, (Adamić Rijeka – Matica hrvatska Novalja, 2000.)

Zdravko Matković rodio se u Osijeku 1940. godine. Ondje je završio osnovnu i srednju školu a potom je diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu. Nakon toga diplomirao je likovnu kulturu i likovnu umjetnost na Pedagoškom fakultetu u Rijeci u klasi prof. Deppope Antuna.

Godine 1970. doselio je s obitelji u Pag i uposlio se u Osnovnoj školi Jurja Dalmatinca kao nastavnik likovnog odgoja. Tijekom tri i pol desetljeća staža jedno je vrijeme usporedno radio i u Srednjoj školi Bartula Kašića u Pagu.

Matković sa kćerkom
Matković sa kćerkom Mirtom

Matkovićev život markiran je dvama obiteljskim gubitcima. Odrastanje mu je obilježio gubitak oca koji je nestao na Križnom putu a konac života gubitak supruge zbog čije se bolesti iz Paga, nakon umirovljenja, preselio u Rijeku. Ona je preminula u travnju mjesecu iste godine kad i on.

Supružnici Matković sahranjeni su u Rijeci, na groblju Kozala. Na njegovom posljednjem ispraćaju od njega se oprostio njegov bivši učenik Branimir  Maričević koji je u tom trenutku predstavljao jedinu Matkovićevu sponu s Pagom.

Supružnici Matković
Supružnici Anica i Zdravko Matković

Zdravko Matković  mora da je u sebi nosio nešto od onog pradavnog panonskog morskog podneblja. Iz plodovima bogate  i diljem očinjeg dosega rasprostranjene Slavonije spustio se baš na more, na ogoljeli podvelebitski otok Pag, slan i gorak i sladak, jezovit u oporosti krša i životan puninom radosti karnevalske večeri u isto vrijeme.

Ubrzo nakon zaposlenja u Pagu moglo ga se sresti na ulicama grada sa slikarskim stalkom u jednoj, a s bojama i snopom kistova u drugoj ruci.

Pag, pred gradskom kulom

Eksterijer je bio njegov prvi atelje. Ondje je najčešće boravio. U žarištu njegova interesa i likovnog propitivanja bile su vedute Paga, detalji grada, ulice, stare kuće, ljudi s ulica i trgova, brodice, plaže, uvale, ljudi.

mandrać pod snijegom
Pag, Mandrać pod snijegom

Matković je nakon pet godina strpljivog rada,  ljeti 1975. godine, prvi put izašao pred oči svojih sugrađana i ostale ljetne publike, priredivši svoju prvu samostalnu izložbu u sklopu Paškog kulturnog ljeta i u prigodi obilježavanja 500. obljetnice rođenja Jurja Dalmatinca.

Bilo je to ugodno iznenađenje i neočekivano osvježenje. Od tada pa još mnogih godina poslije, Matković je bio nezaobilazan sudionik te manifestacije.

Kako je vrijeme odmicalo bivao je sve bliži sredini u kojoj je živio, dolazio je u mnoge kuće kao dragi gost posredstvom svojih slikarskih uradaka.

pogled prema Metajni
Otok Pag, Pogled prema Metajni

Na zidovima obiteljskih kuća u Pagu vješale su se njegove Plave stijene, Kameni triptih, Zelena uvala, Sjeverna obala otoka, Pogled na Gaj, Ulica do Lože, Turan u Caskoj, Masline u Lunu i mnogi drugi otočni motivi. Na izložbama se upijala ljepota i ozračje prepoznatljivih motiva pa je Matković tako posredno likovno opismenjavao mnoge, ne samo svoje školarce već i sugrađane. Simbolično, promjene su se događale upravo na zidovima obiteljskih domova.  Kvadri s reprodukcijama poznatih i nepoznatih slikara zamjenjivali su se Matkovićevim uokvirenim slikama. S vremenom se pokazalo da akteri te likovne metamorfoze znaju iskoračiti iz okvira niskih valera u svijet autentične ljepote što im ih nudi jedan istinski slikar.

masline na Lunu
Otok Pag, masline na Lunu

Matkovićeva slikarska fizionomija odlikuje se dvjema osnovnim obilježjima: on je slikar mediteranskog podneblja i ugođaja i, premda je slikao i u tehnici ulja, bio je posebno privržen akvarelu. Produkcijski, u njemu je bio najizdašniji.

I njegov slikarski opus podijeljen je također u dvije faze: prva je izrazito paška a druga izvanpaška. Matković u jednom trenutku prekoračuje „uski“ okvir paškog otoka, odlazi u druge sredine, prostorno proširuje horizont svoga interesa i slika na Cresu, Hvaru, Lošinju, u Splitu, Trogiru, Dubrovniku, na Plitvičkim jezerima, u Rijeci, Opatiji, u rodnoj  Slavoniji i drugdje.

Nije bilo moguće (ni potrebno, dakako) sasjeći korijenje što ga je vezivalo uz rodnu grudu. Matković se u Slavoniju i rodni Osijek redovito navraćao i kičicom tragao za slikama iz djetinjstva po slavonskoj ravnici ili po krajoliku Kopačkog rita.

Afirmirao se kao morski slikar ali se i Osijeku odužio s nimalo manje vrsnim stvaralačkim i zavičajno profiliranim oduškom.

Na bonaci
Otok Pag, Na bonaci u paškoj uvali

O Matkovićevom slikarstvu svoj sud su dali mnogi likovni kritičari, primjerice, Vanda Ekl, Juraj Baldani, Radmila Matejčić, Stanko Špoljarić, Ernest Fišer, a od prilike do prilike o njemu su pisali i drugi autori, Vlatko Majić, A. Tomšić, V. Munić, Đ. Kadrić i T. M. Bilosnić.

Pišući o Matkoviću koji je već kao student čakovečke Pedagoške akademije pokazao izraziti afinitet za akvarel i kojemu je upravo akvarel svojom svježinom, razigranošću i delikatnošću očito pružao najšire mogućnosti za koncipiranje i izgrađivanje vlastite slikarske prakse, Ernest Fišer na jednom mjestu izražava uvjerenje da u akvarelima i slikama te vrste valja i u buduće očekivati najviše domete Matkovićeva likovnog stvaralaštva.

I doista, Matković se s vremenom upravo u tehnici akvarela afirmirao kao zapaženi slikar hiperrealizma.

čamac
Pag, Čamac

Tijekom tri i pol desetljeća aktivnog rada Matković je priredio više desetaka samostalnih izložaba a sudjelovao je i na mnogima skupnim, u zemlji i u inozemstvu.

Katalog za izložbu u Galeriji V. Lisinskog, Zagreb, 1997.

Pag, Novalja, Mali Lošinj, Ptuj, Varaždin, Varaždinske toplice, Karlovac, Bjelovar, Falkenberg (Švedska), Trausdorf (Austrija), Bologna… mjesta su u koja je Matković dolazio s upakiranim uljima i akvarelima. Bio je zapažen i često se kući vraćao sa priznanjima, plaketama i diplomama. Iz Varaždina je donio priznanje za nastup u proslavi 800. godišnjice osnutka grada, Prosvjetni sabor Hrvatske nagradio ga je Diplomom za radničko stvaralaštvo.

Posebno je bio ponosan na zlatno odličje što ga je u znak zahvalnosti dobio za prilog žrtvama atentata na željezničkoj postaji u Bologni koji se dogodio 2. kolovoza 1980. godine.

Često se uključivao u raznovrsne humanitarne akcije, primjerice za izgradnju Nove bolnice u Zagrebu, Spomen dom u Pazinu, Dječju bolnicu u Slavonskom Brodu, bolnicu u Karlovcu, kupovinu aparata za slijepu djecu u Opatiji, za pomoć obiteljima ubijenih policajaca u Borovom selu, za djecu grada Zagreba u Nazorovoj, izgradnju crkve u Brijestu i mnoge druge akcije i aukcije za vrijeme Domovinskog rata.

Matković sa kćerkom
Pag, Katalog za izložbu u prigodi 750. obljetnice Beline Povelje Gradu Pagu i otvorenja restaurirane crkve sv. Jurja.

Zdravko Matković otišao je prerano,  u životnoj dobi kada je mogao još puno toga dati i za sobom ostaviti.

Posljednja Matkovićeva izložba bila je ona retrospektivna, postavljena ljeti 2010. u Pagu, u Kneževom dvoru, u organizaciji paškog Centra za kulturu.

O Matkoviću, čovjeku i slikaru,  i tom prigodom govorio je Branimir Maričević.

Napomena: Crno bijele fotografije snimljene su tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća.

U ritmu čitanja

Gradska knjižnica Pag u suradnji s Društvom hrvatskih književnika Ogranak Zadar upriličila je književnu večer pod nazivom U ritmu čitanja, protekloga petka, 15. studenoga, u sklopu ovogodišnjega Mjeseca hrvatske knjige.

Skup se održao u Pagu, u Kneževom dvoru. Njime je obilježen Dan Bartula Kašića. Kašić je Pažanin (Pag, 1575. – Rim, 1650.), glasoviti hrvatski jezikoslovac, autor prve hrvatske gramatike.

Bista Bartula Kašića na središnjem gradskom trgu u Pagu, autora Ivana Mirkovića.

Sudjelovali su članovi Ogranka Robert Bacalja, Mirjana Ganza Šarec, Drago Krpina, Đovani Matešić Jeremija i domaćin Vlatko Majić, ravnatelj Gradske knjižnice Pag.

Publici, koja se okupila u lijepom broju, čitali su svoje poetske i prozne zapise bliske tematike, neke od njih i na lokalnim narječjima zadarskih otoka.  

Nastupio je i paški pučki pjesnik Šime Goleš recitacijom svoje pjesme na izvornoj paškoj cakavici.

Večer je začinjena  paškim pučkim napjevima koje su izveli Šime Goleš i Josip Šuljić a njima se priključio i Simo Radosavljević, nekadašnji član glazbene skupine Forum iz Zadra, sa svojih par glazbenih brojeva.

Na kraju programa Vlatko Majić uručio je svim gostima večeri zahvalnice za sudjelovanje u toj manifestaciji.

Gosti večeri, slijeva, Drago Krpina, Josip Šuljić, Šime Goleš, Đovani Matešić Jeremija, Mirjana Ganza Šares, Robert Bacalja i domaćin, Vlatko Majić.

Gosti su izrazili zadovoljstvo ugođajem večeri i odazivom publike.

Sve je završilo domjenkom.

Dan Bartula Kašića održava se svake druge godine.

Zahvale

Iza mene su dva lijepa događaja.

Tijekom proteklih desetak dana moju novu knjigu PAŠKA ČIPKA na izložbama u Zagrebu i inozemstvu predstavili smo javnosti najprije u Pagu, u subotu, 02. studenoga a potom i u Zadru, u petak, 08. studenoga.

Htio bih se ovom prilikom zahvaliti svima koji su mi omogućili da se predstavljanja organiziraju kao i svima koji su mi pomogli u  realizaciji:

Gradu Pagu i gradonačelniku g. Anti Fabijaniću na pruženoj prilici da predstavljanje bude u Kneževom dvoru.

Narodnom muzeju u Zadru i gđi. Jasenki Lulić Štorić, voditeljici Etnološkog odjela, što su mi pružili priliku da gostujem u Zadru, u Gradskoj loži.

Gđi. Nedi Oros, predsjednici Udruge paških čipkarica „Frane Budak“ i gđi. Ivanki Benzia, predsjednici Karnevalske udruge “Markova kumpanija”, što su sudjelovale u predstavljanjima.

Gospođama Ivanki Govorčin i Jelici Bukša što su predstavljanje u Pagu začinile slasnim paškim delicijama, pandešpanjom i štrikama.

G. Elvisu Šmitu i g. Rajku Peraniću što su riječju i fotografijama u internetski prostor plasirali informaciju sa skupa u Pagu.

G. Branimiru Maričeviću što je, prije samih predstavljanja, informaciju o mojoj knjizi plasirao na svom blogu Iskonski Pag.

Sestri Katici i njezinom zetu Marku što su informacije o predstavljanjima prenijeli na društvene mreže.

Članovima najuže obitelji, supruzi Margareti, kćerki Ivani, njezinom zaručniku Filipu, bratu Franču i njegovoj supruzi Marijani, na svemu što su učinili, od slastica do lijepih fotografija, od pripreme prostora i pospremanja do uskakanja kad je, na trenutak, zaškripalo.

Zahvaljujem se i publici koja je nazočila događajima u Pagu i u Zadru, a posebno onim ljudima koji su mi izravno i putem društvenih mreža uputili čestitke i bilo koji drugi znak potpore.

Zahvaljujem se i svim zadarskim medijima koji su predstavljanje knjige u Zadru najavili i o svemu izvijestili.

Crno bijele fotografije sa predstavljanja u Pagu snimio je moj brat Franči, a fotografije sa predstavljanja u Zadru prenesene su sa stranica Narodnog lista. Snimio ih je kolega Pero Livajić.

Ivanka Benzia
Neda Oros
Slijeva: šogorice Margareta i Marijana Palčić.
Slijeva: Jelica Bukša, Ivanka Govorčin i Borka Fabijanić.
Ivana i Filip
Don Dario Tičić i autor knjige.
Slijeva: Neda Oros, Jasenka Lulić Štorić, autor knjige i Ivanka Benzia.

Svima skupa: zdravi i veseli bili!

Poziv na predstavljanje knjige

Poštovani čitatelji ovog bloga

U subotu, 2. studenoga, u Kneževom dvoru u Pagu s početkom u 18 sati, paškoj javnosti predstavit ćemo moju novu knjigu PAŠKA ČIPKA na izložbama u Zagrebu i inozemstvu.

Sve vas pozivam da nam se priključite, naravno ako ste u Pagu, na otoku ili negdje u blizini našeg otoka.

Bit će to prilika da evociramo uspomene na jedan događaj koji je, po mom sudu, važan u povijesti paškog čipkarstva.

A bit će svakako i prigoda da se družimo barem na neko vrijeme uz domaće slastice i bičerin prošeka ili rožoja.

Veselim se vašem dolasku!

Foto intermeco – Zub vremena

O tome kako vrijeme protječe najlakše je otkriti u – ogledalu. Ponekad se to isto može vidjeti i tijekom jedne, primjerice, šetnje otokom. U ovom slučaju od Luna do Paga.

Na mjestima na kojima je nekada život bujao, ostadoše ruine i, valjda, još samo uspomene. Barem za neke. Pa kažemo: eto što učini zub vremena.

Novaljski stani 2009. Prozor prema istoku.
Novaljski stani 2009. Invazija raslinja.
Lun 2012. Ima li koga?
Lun 2012. Davno odselili.
Šimuni 2012. Cisterna kod starih kuć.
Pag 2016. Nekad je to bio … bolje je i ne spominjati.
Pag 2016. Nekad je to bio… A pomogla je i tranzicija po domaću.
Novalja 2017. Početak gangrene.
Novalja 2017. Novo na razvalinama starog.