Antea Delpin – Kreacije s dušom

Ako se po jutru dan poznaje onda se već zarana moglo naslutiti da će Antea Delpin u životu zaploviti u ono što u žargonu običavamo nazivati umjetničke vode.

Svjedoči o tome lijepa ikebana koju je načinila kao četverogodišnja djevojčica a koju njezina nona Vida drži na omanjoj komodi u dnevnom boravku, u prizemlju svoje obiteljske kuće u Miškovićima na otoku Pagu.

Antea Delpin ikebana
Ikebana četverogodišnje djevojčice

Danas, u zreloj dobi, s diplomom magistre primijenjenih umjetnosti riječke Akademije primijenjenih umjetnosti,  mlada djevojka objašnjava ta svoja rana opredjeljenja.

Antea Delpin portret
Antea Delpin

Od djetinjstva me je zanimala umjetnost i ljepota svega što nas okružuje. Inspirirale su me ljepota prirode, kretanje valova i dubina šume. Volim promatrati ljepotu oceana i flore, skupljati predmete iz prirode i pretvarati ih u umjetnost. Vrlo rano sam počela skupljati razne komade drveta, kamena, stakla i keramike koje sam našla na putu.

Činila je to šetajući po riječkim i po paškim plažama, ili bilo gdje drugdje, ne uvijek neposredno uz more, ali uvijek s istančanim osjećajem za potencijalnu ljepotu nečega što mnoge oči ni ne zapažaju.

Kad, primjerice, na plažama traži naplavine, posebno nakon olujnog vremena kada je veća vjerojatnost da će more izbaciti mnogo toga, već ih na licu mjesta selekcionira. Bira one koje se, same po sebi, bez dodatnog bušenja mogu iskoristiti za njezine kreativne intervencije nakon kojih će nastati veći ili manji umjetnički uradci, raznovrsni nakit, primjenjiv u različitim prigodama.

Antea Delpin luster
Naplavina ukomponirana u luster od konopa

Bilo je sasvim prirodno da se njezin unutarnji talent, kad je za to došlo vrijeme, osnaži, nadogradi i uokviri odgovarajućim školovanjem. Zato je Antea u Rijeci najprije završila Srednju školu za primijenjenu umjetnost a potom i spomenutu Akademiju. Studirala je slikarstvo, predmet mozaik.

Već na prvim ogledima s publikom, još u studentskom statusu, primjerice na izložbi Mozaik 2 – slikarstvo za vječnost, što je tijekom srpnja i kolovoza 2015. bila postavljena u Labinu, Antea je, zajedno s drugim kolegama s Akademije, pokazala s koliko je umješnosti uspjela usvojiti i razviti znanja i sposobnosti rada u tehnici mozaika.

Antea Delpin katalog
Katalog izložbe u Labinu

Nastala su ostvarenja koja nadilaze samu tradicionalnost medija te zalaze u područje primijenjenog kiparstva i slikarstva, keramike ili unutarnjeg uređenja, iskazuju i posebnosti osobnog izraza njihovih autora, napisao je Tomislav Čop, povjesničar umjetnosti, u katalogu spomenute izložbe.

Svoj slikarski rukopis, pak,  Antea objašnjava ovim riječima:

Najviše me zanimaju područja tradicionalnog slikarstva, koje duboko poštujem, i mozaik.

Moj bi se stil mogao opisati kao neuro-ekspresionizam. Slikam velikim potezima kista i, iako većina umjetnika ne koristi isključivo crno-bijelu boju, volim naglasiti njihovu prisutnost.

Volim slikati s osjećajem; nijanse koje koristim obično odražavaju moje emocionalno stanje i uvijek pokušavam unijeti dio svoje energije u svoja umjetnička djela, kako bi se taj osjećaj mogao prenijeti na gledatelja.

Antea Delpin oko
Antea Delpin slika

Za diplomski rad mozaik je radila na većem komadu drveta. No, potom, odlučila se raditi to isto, ali sada na manjim komadima, na medaljonima koji postaju novi nakit. Tako mozaik kao tradicionalni medij dobiva suvremene forme obilježene osobnim kreativnim pečatom mlade umjetnice.

Mozaički nakit nastao je iz želje da svoje mozaike učinim pristupačnijima i nosivima. Nakit je originalan i unikatan.

Upravo to njezin nakit i druge radove čini jedinstvenima i daje im poseban šarm.

Svaki komad nosi drugačiju energiju i gotovo bih mogla reći da me komadi privlače da ih skupim. Volim minimalno obraditi drvenu površinu, tako da prirodni oblik definira gdje će biti kameni uložak. Pukotine i rupe su ono što drvo čini tako posebnim. To je suradnja mene i prirode. Dodavanjem kamenja ili kristala u puknuto drvo rađa se novi život. Komadi su zemljani, moderni i napravljeni sa strašću i dušom.

Antea Delpin s nakitom
Antea Delpin nakit iz prirode

Antea se ogledala i u projektu kombinacije nakita i odjevnih predmeta, u nešto što se može označiti kao odjevni produkt obučen u nakit.

Taj su projekt pod nazivom Dva identiteta, jedan objekt svojedobno realizirali studenti Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu i Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Izložba je bila postavljena u Zagrebu u Galeriji VN tijekom travnja i svibnja 2016. godine. Tim se projektom željelo naglasiti kako dizajn komunicira, ne samo s okolinom, već više kako dizajneri razmjenjuju ideje, identitete, energije. Radilo se o razmjeni dvije različite materije, naizgled nespojive, u jednu cjelinu, kao i o spoju dvaju identiteta.

Antea Delpin katalog dva identiteta jedan objekt
Anteina kreacija za Dva identiteta, jedan objekt
Antea s nonom Vidom
Antea s nonom Vidom
I gledam more… more koje relaksira, inspirira i dariva.

Miškovići su obiteljsko odredište. Njoj, očigledno, posebno omiljeno. Prvi put su je roditelji iz Rijeke u to malo mjesto u blizini Paškog mosta doveli kod majčinih roditelja, dide Mladenka-Miše Miškovića, podrijetlom otočanina, i none Vide Mišković, Slovenke (uzgred, nekadašnjih poznatih riječkih rukometaša, odnosno rukometašica) kad je imala samo šest mjeseci. Na otoku je i krštena, u paškoj zbornoj crkvi Uznesenja Marijina.

Antea je prigrlila tu obiteljsku otočnu oazu a posebno je zavoljela more na način kako to, valjda, mogu odrediti samo genetske predispozicije njezinih najbližih, prije svih baš none i dida. S njima je imala prilike nebrojeno puta osjetiti čari izlaska čamcem na more, najčešće u ribolov ili lignjolov.

Antea Delpin i pokal za lignjolov
Antea s osvojenim pokalom za prvo mjesto u ljetošnjem natjecanju u lignjolovu.

Percepciju mora, možda intimno čak i onako kako je to davno svijetu predočio Josip Pupačić u svojoj pjesmi More, a najvjerojatnije ipak samo na njoj svojstven način, valja pomno tražiti i po mogućnosti uspjeti dešifrirati u njezinim umjetničkim radovima, u onoj sinergiji solju natopljene naplavine, načete i nagrižene tko zna čime sve, i njezinih tek minimalnih intervencija kojom tu istu naplavinu pretvara u posve nov i drugačiji objekt s dušom.

Antea Delpin za radnim stolom
Mlada umjetnica za radnim stolom.
Antea Delpin i inkrustracija

Ti komadi što ih more izbaci na obalu odišu jedinstvenom energijom. Tom drvu udišem novi život  u obliku minijaturnog mozaika sačinjenog od različitih vrsta mramora, kamena, minerala i kristala. Mozaikom zapravo pojačavam prirodnu ljepotu drva. Svaki komad nastojim popuniti onako kako sâm zahtijeva. Površinu minimalno obrađujem. Poštujem prirodno određenu sudbinu i oblik drva. Tako zadržavam prirodnost. Drvo je zaštićeno s nekoliko slojeva laka. Mozaički nakit savršen je za ljubitelje prirode koji djelić te iste prirode žele uvijek nositi sa sobom.

Antea Delpin i nakit od prirode
Mozaički nakit za ljubitelje prirode

Od lipnja 2018. Antea radi Pagu, u Paškoj sirani. Njezin dečko Sanio također. Miškovići su sada njihovo prebivalište. On je kućni majstor a ona radi sve što zatreba raditi, od administrativnih poslova do prevođenja s talijanskog jer je završila osnovnu školu na talijanskom jeziku. Večer prije nedavnog susreta  vratila se s jednog takvog poslovnog sastanka predstavnika Paške sirane s partnerima u Milanu.

Premda su doslovce na rubu jednog otoka i na periferiji svijeta, ovo dvoje mladih ljudi guštaju u životu kakvog sada žive, bez obzira na to što im je taj život reduciran na gabarite stalnoga posla i tek skromne slobodne aktivnosti koje čine Antein umjetnički rad i zajedničko trošenje mora i onoga što im ono pruža.

Daleko od velikih gradskih središta koja svojim potencijalima pružaju veće mogućnosti komuniciranja s publikom, Antea obilato koristi ono što joj je na dohvat ruke, prije svega različite društvene mreže na internetu. Možete je naći na ovoj poveznici Madeliefie Art by Antea Delpin .

Antea Delpin i priznanje

U ljetnim mjesecima, kad se na otoku život razbokori, povremeno nastupi i na kojemu od otočnih sajmova pa tako ostvari i neposredni susret sa živom publikom.

Tko zna, možda se u nekome od takvih susreta dogodi nešto što će obilježiti njezinu priželjkivanu budućnost: baviti se svojom strukom, nakitom i uređenjem interijera.

Pedeset godina Paškog mosta

Dana 17. studenog 1968. godine u promet je pušten Paški most.

Velebnim armirano-betonskim mostom premoštena su Ljubačka vrata koja jugoistočni dio otoka Paga dijele od sjeverozapadnog dijela dalmatinskog kopna.

Bio je to izniman događaj za otok Pag i njegove stanovnike.

Izgradnjom mosta otok Pag je dobio čvrstu, postojanu vezu s kopnom, što je bilo neusporedivo s iskustvom iz vremena prije toga.

Puštanje u promet novoizgrađenog Paškog mosta. Fotografija je iz dokumentacije Muzeja grada Zadra.

Premda je već s realizacijom programa tzv. supstitucije nerentabilnih brodskih linija (kada su se tijekom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća umjesto klasičnih brodova uvodili trajekti) učinjen kvalitetniji pomak u povezivanju otoka s kopnom, izgradnja mosta značila je trajni iskorak iz prometne izoliranosti kojoj je otok, zbog vremenskih neprilika, bio nerijetko izložen.

Most je značio pozitivne promjene u životu otoka i otočana. Egzistencijalna osnovica njegovih žitelja stubokom se promijenila što je došlo do izražaja u razvoju gospodarstva, poglavito turizma. Mnogo toga je ljudima postalo dostupnije.

Paški most izgrađen je kao rezultat promišljanja ondašnjih otočnih i regionalnih (zadarskih) političkih čelnika o boljoj budućnosti otoka.

Ideja o izgradnji mosta iznjedrena je u kontekstu gradnje Jadranske magistrale s namjerom da se i otok Pag poveže s tom vrlo važnom prometnicom.

U pripremama za gradnju mosta tadašnji otočki čelnici vrlo su domišljato i marketinški uspješno za tu ideju pridobili i Josipa Broza Tita, predsjednika SFR Jugoslavije, kojega su, za njegova prvog posjeta otoku Pagu 14. kolovoza 1960. g., na putu od Novalje do grada Paga provezli brodom upravo kroz Ljubačka vrata. Tito je zamisao o izgradnji mosta svesrdno podržao.

Do realizacije ideje proteklo je punih osam godina. Most su zajednički sufinancirali Republika Hrvatska i Jugoslavenska narodna armija a izgradila ga je beogradska „Mostogradnja“. Po dimenzijama (dugačak 302 m, s rasponom luka od 193,20 m) bio je tada jedan od deset najvećih mostova na svijetu.

Izgradnju mosta u više su navrata ometale snažne bure s Velebita. Ipak, most je u konačnici bio izgrađen 12 dana prije predviđenog roka, za nepunu godinu dana!

Vremenski uvjeti, karakteristični za podvelebitsko primorje, pokazali su se vrlo značajnim čimbenikom za daljnji „život“ Paškog mosta. Slana morska prašina koja je s vremenom natapala konstrukciju mosta negativno je utjecala na njezino stanje. Prva oštećenja zapažena su već 1977. godine, a prvi vrlo ozbiljan incident dogodio se ljeti 1984. godine kada je most bio desetak dana zatvoren za promet zbog havarije na jednom od poprečnih nosača iznad stupa nad tjemenom luka.

Autor bloga na otvorenju Paškog mosta. Fotografiju je snimio Vlado Peranić ili Ivo Usmiani?

Za stručnjake građevinare sanacija i održavanje mosta bio je iznimno značajan zadatak. U više se navrata i na različite načine interveniralo na mostu. Do početka Domovinskog rata 1991. godine temeljito je bio obnovljen luk mosta. Međutim, namjeravanu obnovu  nadlučne konstrukcije mosta omeo je rat.

U Domovinskom ratu (1991-1995.), nakon rušenja Masleničkog mosta, Paški most je, zahvaljujući Jadrolinijinoj trajektnoj vezi Prizna – Žigljen na drugom kraju otoka, postao jedina pouzdana ali potencijalno vrlo ranjiva prometna veza između sjeverne i južne Hrvatske. Stoga je obrana mosta bila izvanredno značajna zadaća. A nju su uspješno obavili upravo otočani, Pažani, okupljeni u postrojbi veličine jednog samostalnog voda, s ukupno oko četrdesetak ljudi.

Zračni napadi Jugoslavenske armije  dogodili su se u nekoliko navrata tijekom listopada i studenoga 1991. godine. Najžešći je zabilježen 8. studenoga. Premda je most bio oštećen, ostao je sačuvan za promet, a nekoliko je neprijateljskih aviona oboreno. Nakon 8. studenoga 1991. godine više nije bilo pokušaja napada na Paški most. Među braniteljima mosta nije bilo poginulih ni ranjenih, ali je u području mosta poginulo troje i ranjeno osmero civila.

Ono što je Paški most izdržao u vremenu od rušenja Masleničkog mosta do izgradnje pontonskog prijelaza uz isti taj most (nakon prethodno izvedene vojno-redarstvene Akcije Maslenica u siječnju 1993. godine,) graniči gotovo s nemogućim.

Ratna oštećenja i višestruko povećanje obujma prometa donijeli su neslućeni preokret u zbivanja u svezi s mostom. Gotovo ništa od ljudskih iskustava sabranih u knjigama i časopisima nije doraslo veličini ovoga stručnog izazova. Stručnjaci su procijenili da je u te dvije godine preko njega prošlo više tereta nego li svih onih godina ranije, od puštanja u promet 1968. godine do početka Domovinskog rata. Stoga na ovom mjestu  valja ponoviti riječi stručnjaka: “Koliko god izričaji kao junak domovinskoga rata imali prizvuk boljševičkoga, ako je išta što je čovjek stvorio u našoj domovini zavrijedilo taj naslov, zavrijedio ga je Paški most.”

Naslovnica knjige. Fotografiju je snimio Franči Palčić, moj brat.

O važnosti Paškog mosta moglo se čuti  na stručno-znanstvenom skupu pod nazivom “Uloga i značaj paške spojnice u Domovinskom ratu”,  upriličenom u Pagu, 28. lipnja ove godine, kojeg su organizirali Udruga hrvatskih veterana Domovinskog rata Paga zajedno sa Sveučilištem u Zadru, Odjel za povijest i zdravstvene studije te Hrvatski liječnički zbor Podružnica Zadar, u suradnji sa Gradom Pagom.

Prof. dr. sc. Josip Faričić sa Sveučilišta u Zadru, Odjel za geografiju, govorio je o “Geostrateškom značaju Paškog mosta”; admiral Davor Domazet-Lošo o «Vojno strateškom položaju Paškog mosta“; dr. sc. Jakša Raguž i dr. sc. Slaven Ružić s Hrvatskog instituta za povijest i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata iz Zagreba izlagali su teme «Zračni napadi na Paški most 1991. godine na temelju dostupnih izvora hrvatske i srpske provenijencije“, a  doc. dr. sc. Zlatko Begonja sa Sveučilišta u Zadru, Odjel za povijest, temu: “Napad na Paški most u svojstvu amputacije Hrvatske”.

Prof. dr. sc. emeritus Andrija Hebrang govorio je o ulozi ratnih bolnica u obrani srpske agresije a doc. dr. sc. prim. Petar Lozo sa Sveučilišta u Zadru, Odjel za zdravstvene studije, i predsjednik HLZ Podružnice Zadar, o radu Ratne bolnice Šiška, koja je bila organizirana u Pagu.

Na žalost, taj je skup, unatoč važnoj faktografiji koja je bila izložena i obrazložena, bio katastrofalno loše medijski popraćen, što je bio očigledni propust organizatora a i lokalne radio postaje.

Više informacija o skupu moglo se pročitati tek na privatnom blogu “Iskonski Pag”, autora Branimira Maričevića, Pažanina, koji se stjecajem okolnosti zatekao u Pagu i na svoj način medijski popratio skup.

Na navedeni značaj Paškog mosta  zaboravlja se kadgod se obilježava obljetnica Akcije Maslenica. Na prigodnim javnim skupovima i u medijskom prostoru govori se i piše o ponovnoj uspostavi prometne veze između sjevera i juga Hrvatske postavljanjem pontonskog mosta na onome mjestu gdje je bio srušeni Maslenički most. Čak se ne spomene ni toliko da je postavljanjem pontonskog mosta na mjestu srušenog Masleničkog mosta, otok Pag bio umnogome rasterećen dotadašnjeg prometnog pritiska. Jer, i to treba spomenuti, i nakon postavljanja pontonskog mosta dio prometa se i dalje odvijao preko otoka Paga.

Puštanje u promet obnovljenog Paškog mosta.

Time se ignorira činjenica (i praktično falsificira važan dio povijesti Domovinskog rata) da veza između sjevernog i južnog dijela Hrvatske nikada nije bila prekinuta, da se održavala u otežanim uvjetima, ali se održavala zahvaljujući zemljopisnom položaju otoka Paga, te posadama Jadrolinijinih trajekata koje su također bile izložene napadima iz zraka i paškim braniteljima koji su branili i trajektnu vezu Prizna – Žigljen i Paški most.

Održavanje i obnova mosta bila je nužna i tijekom svih ratnih godina, no tek po završetku rata bilo je moguće pristupiti temeljitoj rekonstrukciji mosta. Taj iznimno zahtjevan posao uspješno su tijekom 1999. godine obavili djelatnici splitskog Konstruktor inženjeringa d.d., koji su iznad luka mosta staru armirano-betonsku konstrukciju zamijenili novom, čeličnom.

Obnovljeni Paški most u promet je pušten 29. prosinca 1999. godine. Opet je zasjao punim sjajem. Od tada do danas most se redovito održava.

  • Izvorni tekst sa foto ilustracijama objavljen je 17. studenog 2018. na PORTALU OTOK PAG i ANTENA ZADAR