Spomen na Ivana Palčića (1892. – 1969.), prvi dio

U svibnju 1997. godine jednim sam tekstom u riječkom Otočnom Novom listu (urednik je tada bio Branko Šuljić) htio javnost podsjetiti na našega otočnog umjetnika i osobenjaka, Novaljca Ivana Palčića, priznatog slikara i pjesnika.

Rodio se u Novalji 25. studenog 1892., a umro je, također u Novalji, na današnji dan prije pedeset godina, 28. svibnja 1969. godine.

Među osobama prosvijećena duha i duše obdarene umjetničkom crtom što ih je iznjedrila Novalja, njemu nedvojbeno pripada posebno mjesto. Zato sam smatrao da obljetnicu rođenja treba iskoristiti i, prije svega, novaljsku javnost podsjetiti na njegov lik i djelo.

Pod konac spomenute godine navršavalo se 105 godina od njegova rođenja pa mi se učinilo da je to prava prigoda, tim više što je nakon smrti bio pomalo zaboravljen, ne samo na rodnom otoku nego i u domaćem likovnjačkom miljeu.

U spomenutom tekstu za Otočki Novi list podsjetio sam da je ime Ivana Palčića bilo zabilježeno u Likovnoj enciklopediji još za njegova života i izrazio nadu da će se i u njegovoj Novalji smoći volje, naći ljudi i osigurati materijalna potpora da se trajno i primjereno sačuva uspomena na njega.

Sugerirao sam neka spomenuta obljetnica bude povod da se s debele knjige, s njegovim imenom na naslovnici, raspuše prašina i da se nanovo ukoriči, dopunjena i sustavno obrađena, priča o čovjeku koji je to zaista zaslužio.

Moram priznati da je ovako napisan javni apel bio svojevrsni mamac jer do tada nije postojala nikakva knjiga o njemu.

U tridesetogodišnjoj novinarskoj praksi nije mi se baš događalo da mi se uslišaju javni apeli oko nečega ili nekoga, posebice u području kulture.

Ivan Palčić s nećacima
Ivan Palčić sa nećacima, fotografija iz obiteljskog albuma Borisa Palčića Caskina.

U slučaju Ivana Palčića dogodilo se, međutim, upravo ono što sam htio. Nakon objave teksta vrlo brzo je reagirao tadašnji novaljski gradonačelnik Ivan Dabo. Pri gradskoj upravi i u Matici hrvatskoj osnovan je odbor čija je zadaća bila pripremiti tiskanje monografije o našem slikaru. Najpozvanija osoba za taj zahtjevan zadatak bio je prof. Antun Travirka, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar iz Zadra, sveučilišni nastavnik na tamošnjem Filozofskom fakultetu, koji je zamolbu odbora sa zadovoljstvom prihvatio.

Nakon nekog vremena zamisao je ostvarena i Palčićeva 105. obljetnica rođenja bila je obilježena reprezentativnom monografijom.

Prof. Travirka dao je zaokružen prikaz života i rada Ivana Palčića i stručno ocijenio njegova likovna djela. (U monografiji je, omaškom, naveden 29. svibanj kao datum smrti. ) Ona su, ukratko, od izuzetne vrijednosti i nesumnjivog značaja za hrvatsku umjetničku baštinu.

Monografija Ivan Palčić
Monografija Ivan Palčić

Palčićeva osebujna umjetnička ličnost vrlo je zanimljiva, posebice zato što je pripadao umjetničkim boemskim krugovima Zagreba, Splita, Beča i Praga te je tako bio očevidac, a nerijetko i sudionik, mnogih prijelomnih trenutaka u kulturnom, društvenom i političkom životu Europe.

Ivan Palčić pripada onoj generaciji hrvatskih umjetnika i intelektualaca koja se počela formirati u vremenu neposredno prije 1. svjetskog rata i koja se u Zagrebu okupljala oko A. G. Matoša. U Zagrebu je studirao likovnu umjetnost kod Auera i Čikoša, a u Pragu kod Bukovca i Švabinskog. Prag je u to vrijeme bio pod jakim utjecajem avangardnih pokreta iz Pariza i Berlina. Utjecaji kubizma i ekspresionizma su dominantni, a formira se i hibridna varijanta kuboekspresionizam. U tim avangardnim kretanjima sudjeluje i Ivan Palčić. Jedan od njegovih najznačajnijih javnih nastupa početkom dvadesetih godina bilo je sudjelovanje na zagrebačkom Proljetnom salonu 1921. g.

Po svom likovnom izrazu Palčić je pripadao krugu slikara koji su promovirali tada najaktualnije likovne tendencije. Sredinom dvadesetih godina povukao se u Novalju i u tom razdoblju nastao je jedan potpuno nov opus, čitava galerija portreta, fizionomija i karaktera, rijetka u našem slikarstvu po svojoj širini i crtačkim metodama. Od 1950. do 1967. godine priredio je sedam samostalnih izložaba.

Čovjek s knjigom, ulje na platnu, 1921
Ivan Palčić, Čovjek s knjigom, ulje na platnu, 1921.

U monografiji je tiskan i izbor od  dvadesetak Palčićevih stihova.

Monografija je, po izlasku iz tiska, predstavljena javnosti najprije u Novalji, u travnju 1998., a potom, početkom svibnja iste godine, i u Zadru.

U Zadru je knjiga predstavljena na Filozofskom fakultetu. Tom je prigodom o slikaru Palčiću vrlo nadahnuto govorio zadarski likovni kritičar i publicist mr. Vinko Srhoj, ocijenivši monografiju do sada jedinim kompletnim pregledom njegove umjetnosti, a neki od akcenata autora monografije ujedno su i  prve stručno-kritičke prosudbe o dijelovima ovog opusa.            

Autoportret, ulje na platnu, Prag 1920
Ivan Palčić, Autoportret, ulje na platnu, Prag 1920.

Monografiju su obilježila i dva značajna priznanja.

U lipnju 1998. godine na šestoj Glavnoj skupštini Matice hrvatske u Zagrebu bile su dodijeljene Matičine nagrade, među kojima, osim za književnost i znanost, i Zlatne povelje za tiskane knjige u okrilju Matičinih ogranaka.

Jedna od Zlatnih povelja dodijeljena je upravo Matici hrvatskoj Novalja za monografiju Antuna Travirke Ivan Palčić. Bilo je više nego ugodno pročitati tu vijest na stranicama Slobodne Dalmacije u broju od 14. lipnja 1998. g.

Zlatna povelja Matice hrvatske
Zlatna povelja Matice hrvatske, s omaškom u autorovu prezimenu.

Iste godine, 16. studenog, u Zadru je, u Znanstvenoj knjižnici, upriličena tradicionalna izložba Izdavaštvo i tiskarstvo zadarskog područja u prošlih godinu dana. Na toj su izložbi bila pokazana 82 nova naslova knjiga, časopisa, publikacija, monografija i drugih izdavačkih vrsta. Kao najvažnija djela među njima proglašene su – prema vijesti Hine objavljene u Novom listu 17. studenog – fotomonografija Ivan Palčić Antuna Travirke i monografija Sto godina zadarske gimnazije – pobjeda hrvatskog jezika autora Pavla Jerolimova!

U trenutku kada sam javno predložio pripremu monografije, nisam znao da je već odavno monografiju o Ivanu Palčiću trebalo objaviti i to u Zadru. Ideja je bila pokrenuta 1966. godine, dakle još za slikareva života, a povod je bio taj što je Ivan Palčić poklonio Galeriji umjetnina Narodnog muzeja u Zadru sva 44 rada izlagana na samostalnoj izložbi u Gradskoj loži u veljači te godine, a kasnije i izbor svojih najvrjednijih 200 ostvarenja.

Do toga, u međuvremenu, ipak nije došlo.

Ivan Palčić na vratima Gradske lože u Zadru u vrijeme održavanja prve samostalne izložbe u Zadru 1960 (Foto Ante Brkan, Galerija umjetnina Zadar)
Ivan Palčić na vratima Gradske lože u Zadru u vrijeme održavanja prve samostalne izložbe u Zadru 1960. Foto Ante Brkan, Galerija umjetnina Zadar. Fotografija je preuzeta iz Monografije.

Antun Travirka podrobnije o tome piše u uvodnom tekstu u monografiji. Navodi i razloge zbog čega se ideja nije realizirala, odnosno zašto Galerija umjetnina nije oživotvorila svoju obvezu prema našemu slikaru. Prema njemu, osnovni razlog bio je nedostatak je novaca.

Ovdje moram spomenuti još nešto. Na predstavljanju monografije u Zadru gradonačelnik Ivan Dabo bio je najavio i obradu Palčićevih pjesničkih radova te utemeljenje galerije. Knjiga njegovih pjesama do danas nije tiskana, a umjesto galerije, Grad Novalja je u Dalmatinskoj ulici, na mjestu nekadašnje butige obitelji Palčić, u kojoj je s one strane pulta često znao biti i Ivan Palčić, sagradila gradsku knjižnicu koja nosi njegovo ime.

Napomena: Drugi dio teksta objavit ću za nekoliko dana.

Četrdeset godina Vodovoda Hrvatsko primorje južni ogranak

Davnog dana, 1. veljače 1979. godine, osnovano je trgovačko društvo Vodovod Hrvatsko primorje južni ogranak sa sjedištem u Senju. Osnovale su ga ondašnje općine Senj, Rab, Pag i Gospić, a danas je u suvlasništvu sedam gradova i općina: Senja, Raba, Paga, Novalje, Karlobaga, Lopara i Povljane. Tim se, za naše prilike velikim, vodoopskrbnim sustavom vodom opskrbljuju dijelovi Grada Senja, otoci Rab i Pag te područje Općine Karlobag.

Voda iz dviju čistih ličkih rijeka, Like i Gacke, najprije magistralnim vodom, a onda podmorskim cjevovodima stiže na Rab i Pag.

Tim povodom, uprava Vodovoda priredila je putujuću izložbu koju su već vidjeli Senjani i Rabljani, a od jučer se može razgledati i u Pagu, u prizemlju Kneževa dvora. Idućega mjeseca planira se postaviti i u Novalji.

Na sedam plakata kraćim tekstovima i fotografijama, na sažet ali vrlo slikovit način, prikazana je povijest nastanka vodoopskrbnog sustava, značaj i način funkcioniranja, tehnologija obrade vode i njezina kvaliteta. Može se vidjeti ozemlje koje sustav opslužuje i mjesta u kojima se voda koristi.

Prikaz vodoopskrbnog sustava na ozemlju
Prikaz vodoopskrbnog sustava na ozemlju

Hvale je vrijedno da se uprava Vodovoda sjetila te, za spomenute sredine, izuzetno važnog događaja. Vodoopskrba je, za ove krajeve siromašne s vodom, značila život, bila je neophodna za gospodarski razvoj, osobito turizma.

O tome su nešto mogli čuti i okupljeni na otvaranju izložbe, posebice oni mlađi, koji nisu imali priliku svjedočiti naporima nekadašnjih političkih i privrednih struktura. Na to su ih podsjetili predstavnici Vodovoda, direktor Milan Nekić  i njegova kolegica Martina Galić Rukavina.

Milan Nekić govori na otvaranju izložbe
Marina Galić Rukavina
Marina Galić Rukavina

U realizaciji projekta vodoopskrbe našem otoku pripada posebno mjesto. Dalo se to zaključiti i po riječima direktora Nekića koji je, među ostalim, spomenuo da se vodoopskrbni sustav, ovakav kakav je,  počeo graditi od kraja, istakavši da se najprije rješavalo pitanje opskrbe Novalje zbog njezinih potreba glede rastućeg turizma.

Mi koji duže pamtimo i koji smo imali priliku iz neposredne blizine pratiti realizaciju projekta, dobro znamo koliko je Novalja, sa svojim tadašnjim vodećim ljudima u Mjesnoj zajednici i Komunalnom poduzeću Zrće, godinama „gurala“ i „vukla“ da bi se ideja ostvarila i da bi riješila jedno od svojih životnih potreba. Od tih pojedinaca treba spomenuti svakako najistaknutije, Luku Čemeljića, Zorana Šimatovića i Antu Vidasa.

Pamtimo mi i koliko je političkog napora trebalo uložiti, koliko političke energije potrošiti, s kojim se sve političkim alatima i metodama valjalo poslužiti da bi se i drugi na otoku, u okvirima ondašnje zajedničke Općine Pag, uvjerili da je nužno financijski se napregnuti i zajednički sudjelovati u izgradnji vodovoda jer će biti od koristi za cijeli otok.

Na kraju se to i dogodilo. Voda je podmorskim cjevovodom dotekla najprije u Novalju 22. srpnja 1982., a tijekom narednih nekoliko godina vodoopskrbni krak produžio se i do grada Paga.

Jučer smo čuli da se od svih jedinica lokalne uprave i samouprave na Pagu jedino Povljana vodom opskrbljuje iz lokalnog izvora uz pomoć desalinizatora.

Izložba ostaje otvorena do 17. svibnja.

Novalja svoj dan ili Sjećanja Dinka Supića

Za Ljubov Orlovu, slavnu rusku glumicu i Staljinovu miljenicu, „sjećanja su poput bisera na ogrlici. Uhvatiš se za jedan, odmah slijedi drugi. Trebam se zaustaviti, pa ne možeš se sjetiti čitavog života, ne možeš sve ispričati. Počela sam kaotično, a završavam pobjedonosno“. (Voljela sam Staljina – i on mene.)

Miljenko Jergović u Selidbi piše: „A kad se čovjek previše sjeća, sve mu je u tom sjećanju uljepšano. Naročito ako se sjeća nečega što sâm nije doživio, nego su doživjeli njegovi pradjedovi i prabake“.

„Starci“, pisao je Aristotel u Retorici, „više žive od uspomena nego od nade, jer im je preostalo vrijeme života kratko, a prošlo dugo; nadanje je okrenuto budućnosti, a sjećanje prošlosti. To je razlog njihovoj glagoljivosti: neprestano pričaju o svojoj prošlosti, jer u predavanju uspomenama nalaze zadovoljstvo“.

Kristian Novak, hrvatski književnik mlađe generacije, pak, na jednom mjestu u svojoj knjizi Črna mati zemla zapisuje: „Sve se nešto osuši. Ko sjećanja. Tak i ona valjda izblijede. Ko potezi kistom“.

Podebljajmo sve prethodno ovim citatom:

„U opasnosti smo da zaboravimo, a takav zaborav – potpuno odvojen od samih sadržaja koji bi mogli biti izgubljeni – značio bi da bismo se, ljudski govoreći, lišili jedne dimenzije, dimenzije dubine, u ljudskim postojanju. Jer, sjećanje  i dubina su isto, ili radije, čovjek ne može dosegnuti dubinu osim pomoću sjećanja“. (Hannah Arendt, Politički eseji: Što je autoritet.)

Pa stoga:

„Sjećanje je moguće održavati samo zapisivanjem.  A ono čega se ne sjećamo nema nikakvog značenja i zato je literatura važnija od života“, tvrdi Alida Bremer u pogovoru knjige Julijane Matanović Laura nije samo anegdota.

Eto, baš kao da se nadvirivao nad spomenutom autoricom dok je ispisivala te rečenice, zapisivanju sjećanja priklonio se Novaljac Dinko Supić (Novalja, 1945.) u svojim knjigama Novalja svoj dan (2016.) i Novaljski Stani i Stanari (2019.).

Potonja knjiga je početkom ovog mjeseca predstavljena novaljskoj javnosti.

Dinko Supić u radnom ambijentu
Dinko Supić u radnom ambijentu.

U trećoj životnoj dobi, u umirovljeničkim danima, kada se u kuneštri memorije nakupilo već poprilično toga, potaknut osobnim razlozima, Supić se prihvatio računala i stao zapisivati sjećanja na minulo vrijeme svoga djetinjstva i mladenaštva (ali i na dane prije toga), na stasanje u zrelu osobu, na sredinu u kojoj je potekao i odrastao.

Zapisuje da se ne bi zaboravilo ono što ima svoje značenje u tijeku vremena, ono što je obilježilo živote naraštajâ i pojedinih osoba među njima. Sjeća se promjena koje su se dogodile u svakodnevnom životu, pamti oskudne životne uvjete, ali i poboljšice koje su nadošle s vremenom.

Supić piše o različitim životnim dogodovštinama, ljudima, običajima, anegdotama, igrama i radostima djetinjstva, o rijetkim susretima i osobnim dramama, nepodopštinama i tragedijama, o postupnim iskoracima u civilizacijsku „svjetliju budućnost“.

Svoja sjećanja bilježi nepretenciozno, slikarski rečeno u krokijima, bez namjere da dublje zaore u povijesna zbivanja svojega rodnog mjesta, bez potrebe da razgrće slojeve  socijalnih i ekonomskih prilika nakupljenih u talogu vremena ili da podrobnije zađe u skrovite zakutke pojedinih sudbina i da ih rasvijetli znatiželjom koja bi prešla granicu pristojnoga.

U nekim krokijima nedostaje pokoji potez, no to ne narušava opću, dobru recepciju štiva.

Obje su knjige  tako strukturirane da se može reći da su dva dijela jedne cjeline koja govori o onome što se dogodilo u prošlome vremenu, što se dogodilo svoj dan, kako se to označava lokalnim izrazom.

Obje su, također, bogato ilustrirane fotografijama.

Naslovnica knjige Novalja svoj dan
Naslovnica knjige Novalja svoj dan.

Ishodišna točka knjige Novalja svoj dan je postolarska radiona autorovog oca Ivana kao kultno mjesto obiteljskog doma, ali i mjesnih društvenih okupljanja.

U koncentričnim krugovima oko nje šire se novaljske priče, novaljski običaji, igre autorovog djetinjstva, dodatno začinjeni nadimcima i zdivanjima, rugalicama i starinskim izrekama, nazivima predmeta i obiteljskim pojmovima.

U knjizi Novaljski Stani i Stanari autorovo ishodišno polazište su baš to, stani ili stanovi, nastambe nekoliko novaljskih obitelji, koje su podignute na prostoru između Novalje i Lunjskog poluotoka.

Stani su posebna socio-gospodarska kategorija karakteristična baš za taj dio našeg otoka jer ih, takove, nigdje drugdje ne nalazimo premda stanova ima podignutih diljem cijeloga Paga, o čemu se više može doznati u knjizi Iva Oštarića Stani otoka Paga od prapovijesti do danas.

Supić je opisao vlasništvo, prilike i životne uvjete te način života na tim stanima nastojeći također dočarati proteklo vrijeme kada je ondje život pulsirao ritmom kakvim su ga određivale ondašnje prilike.

No, i u ovoj knjizi autor nastavlja nizati kraće zapise o ljudima i događajima  u Novalji kao središnjem mjestu njegovih memorabilija.

Naslovnica knjige Novaljski Stani i Stanari
Naslovnica knjige Novaljski Stani i Stanari.

Osim autorovog teksta u knjizi Novaljski Stani i Stanari objavljena su i dva teksta autorovog brata Josipa Supića.

U Predgovoru knjige piše o nekim svojim saznanjima o načinu života dijela balkanske populacije čije je etničko ime Vlah. To ime, zbog posla kojim su se bavili i zbog načina njihova življenja, postalo je sinonimom riječi stočar.

U Pogovoru, pak, piše o stanovnicima Novalje i njihovim prezimenima, posebno o prezimenima onih obitelji koje su posjedovale spomenute Stanove, Šanko, Škunca, Dabo, Vidas, Borović i Šonje.

Na ishodišnoj lokaciji u Novalji svoj dan danas je sve drugačije. Postolaraske radione odavno više nema. Obiteljska je kuća preuređena i prilagođena potrebama njezinih sadašnjih baštinika.

I Novaljski Stani su u međuvremenu doživjeli promjene. Na mjestima su tek ruine, na mjestima su barem donekle sačuvani, na mjestima, pak, „osuvremenjeni“ do te mjere da imaju posve drugačji vizualni i funkcionalni habit.

Dinko Supić kraj vratiju očeve postolarske radione
Dinko Supić kraj vratiju nekadašnje očeve postolarske radione.

Sve u svemu, Supićeve se knjige mogu iščitavati kao svojevrsno znakovlje predinternetskog vremena, toliko različitog od ove današnjice, i u tome nalazim njihovu istinsku vrijednost.

Kako će ih percipirati današnja mladež može se pretpostaviti, no siguran sam da će – kad za to bude pravo vrijeme,  onda kad se i oni počnu sjećati – znati to učiniti na primjeren način i s primjerenim respektom.

Nakladnik obiju knjiga je Ogranak Matice hrvatske u Novalji.

Uzgred moram spomenuti da je predstavljanje knjige Novaljski Stani i Stanari u medijskom prostoru prošlo posve nezapaženo. Informacija o skupu u hotelu Loža nije zabilježena čak ni na službenim facebook stranicama Grada Novalje, na kojima se inače objavljuju informacije s različitih skupova i događanja. Valjda u Ogranku to nije imao tko učiniti. Šteta.