REKONSTRUKCIJA ŽIGLJENA

Proteklih dana počela je rekonstrukcija trajektne luke Žigljen na našem otoku. Preciznije, rekonstrukcija i nadogradnja.

Radnici zagrebačke tvrtke Graditelj svratišta, koja je posao dobila nakon provedenog postupka javne nabave, strojevima su zaorali u dio kopna uz desno pristanište.

Prema informacijama koje sam dobio u Lučkoj upravi Novalja svrha je radova da se na pristanišnim punktovima omogući sigurnije pristajanje trajekata za vjetrovitijeg vremena, a produžit će se i rive da bi se omogućio privez trajekata dugih do 120 m. Sada ondje mogu biti privezani trajekti poput „Cresa“ koji je dugačak 87,6 m i širok 17 m.

Igor Vidas, ravnatelj Lučke uprave Novalja, kaže da je ovo trenutno jedan od najvećih projekata pomorske infrastrukture na Jadranu. Radovi će, s PDV-om, koštati 47.898.981,63  kn. Lučka uprava Novalja kao investitor osigurala je 85 posto sredstava iz europskih fondova, a preostalih 15 posto dodijelit će Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske.

Igor Vidas, prof., ravnatelj Lučke uprave Novalja

Radovi će se dovršiti do 2023. godine.

Pojedini pristanišni punktovi rekonstruirat će se postupno tako da se neće prekidati trajektni promet.

Trajektno pristanište Žigljen pušteno je u promet 1. lipnja 1991. godine. Prethodno je bilo sagrađeno i pristanište u Prizni na kopnu.

Naslovnica Novog lista od 2. lipnja 1991. godine.

Time se otok Pag povezao s kopnom vezom koja se skratila na samo petnaestak minute plovidbe. Ima li se na umu činjenica da je otok na drugoj strani već od 1968. godine mostom povezan s kopnom, onda je razvidno da je ova trajektna veza bila novi, veliki iskorak u ukupnoj prometnoj infrastrukturi otoka.

Trajektna veza Žigljen – Prizna jedna je od najfrekventnijih na Jadranu.

Prije toga, trajekti su plovili na linijama Pag – Karlobag i Stara Novalja – Jablanac. Vožnje su trajale punih sat vremena.

U ukupnome razvoju otočne privrede, posebice turizma, Jadrolinijini trajekti su tijekom vremena, nakon ukinuća nekadašnjih brodskih veza, odigrali značajnu ulogu. U paškom slučaju skraćivanjem vremena plovidbe i osobito nakon što su na liniju uvedeni veći, brži i sigurniji trajekti, ta je uloga postala još značajnija.

Rat početkom devedesetih godina prošlog stoljeća dodao je novu dimenziju prometnoj infrastrukturi pa i cijelome otoku.     

Već u kolovozu 1990. godine, poslije prvih balvana pobunjenih Srba na cestama oko Knina, Obrovca, Gračaca i Benkovca, bilo je mnogima jasno da će otok Pag morati preuzeti dio prometa s Jadranske i Ličke magistrale.

Rušenjem Masleničkog mosta, 21. studenoga 1991., to je postalo stvarnost. Dva dijela Hrvatske oslonila su se na pleća našega otoka. Otok je postao jedina prometna veza između središnje i južne Hrvatske.

Prometna trakavica na Pagu početkom 1992. godine.

Tijekom 1991. zrakoplovi Jugoslavenske narodne armije atakirali su i na Paški most i na pristanište u Prizni. Most je bio i oštećen, no zahvaljujući paškim braniteljima ostao je sačuvan, a s druge strane,  unatoč napadima iz zraka, Jadrolinijini trajekti nisu prestajali voziti na liniji Prizna – Žigljen.

Nakon oslobodilačke operacije Hrvatske vojske Maslenica u siječnju 1993. godine i, potom, uspostave pontonskog mosta u Novskome ždrilu, otok Pag je bio djelomično prometno rasterećen. Ipak, još su mjesecima nakon toga mnogi prometovali preko Paga.

Gužva u trajektnom pristaništu Žigljen početkom 1992. godine.

Iz ove spomenarske vizure spomenut ću još nešto.

Početkom 1997. ondašnja općinska vlast u Novalji najavila je da će na Žigljenu izgraditi jedan višenamjenski objekt.

Pristanište je okvalificirano kao mjesto prvog dodira putnika s općinom i otokom, kao svojevrsna vrata ne samo otoka nego i Dalmacije pa je trebalo osmisliti nešto primjereno prvom vizualnom kontaktu s tim prostorom koji je sam po sebi fenomen što zadivljuje ili zaprepašćuje došljaka.

Tog se zadatka bio prihvatio poznati novaljski arhitekt Dominik Kunkera. Po njegovoj zamisli objekt bi se likovnim izrazom integrirao u krajolik kojim dominiraju kamen, more i bura, a funkcionalnošću trebao bi dati sve potrebne elemente komfora koji putnik očekuje ili mora naći.

Skica višenamjenskog objekta na Žigljenu.

U objektu je trebala biti biljetarnica, mjenjačnica, trgovina, manji restoran, bar, telefonska govornica te informacijski punkt. Prostirao bi se na 250 četvornih metara. K tome, oko objekta, planiralo se urediti još 100 kvadratnih metara terase za udobno čekanje ili predah na proputovanju.

Sve je trebalo biti gotovo do turističke sezone spomenute godine.

Od vratiju Dalmacije do danas, međutim, ni okvira.

Pitao sam Igora Vidasa ima li šanse da se ta davnašnja zamisao ipak realizira.

Uzvratio mi je da je prije koju godinu bila ishođena lokacijska dozvola, no u međuvremenu se zastalo. Da bi se u konačnici planirano ostvarilo valja, prethodno, prihvatiti i odgovarajući urbanistički plan uređenja za to područje.

Bit će red još čekati.

Do daljnjega će na Žigljenu biti samo ova dva objekta: biljetarnica i manji ugostiteljski lokal.

Još nešto: pitam se je li pretenciozno – s pozicije putnika – očekivati da se kakva rekonstrukcija dogodi i u Prizni?

Svi koji ovuda dolaze na otok, ili prolaze dalje prema jugu, znaju da u Prizni ima samo jedan pristanišni punkt na koji istovremeno ne mogu biti vezana dva trajekta poput Cresa.

Trajektno pristanište Prizna.

Nakon što se dovrši ovo što je zamišljeno na Žigljenu, primjerice za vrijeme turističke sezone, u isto vrijeme mogla bi se krcati tri velika trajekta i otploviti prema Prizni. A što onda ondje?

Nedavno sam poslao upit ravnatelju Lučke uprave Senj, u čijoj je nadležnosti to pristanište, zamolivši ga da mi odgovori imaju li oni u planu kakvu rekonstrukciju?

Odgovora nisam dobio.

Uzgred, još jedna informacija.

Uz  otočnu prometnicu, državnu cestu D 106, od kružnog toka na ulazu u Novalju prema Žigljenu, gradi se nova benzinska crpka. Investitor je  SPORT NAUTIKA  d.o.o. iz Zadra.

Novalja će tako na području grada i u neposrednoj blizini uskoro imati ukupno četiri benzinske crpke, od kojih je jedna na obali u centru grada koja opskrbljuje plovila.

Ćutin otok svoj

Otok. Vječna inspiracija mnogima, na ovaj ili onaj način.

U ovom slučaju – otok Pag.

Kako kaže stih u pjesmi Kamena lađa Klape Sol: Otoka je bezbroj, a jedan je Pag.

Pag opjevan, opisan, oslikan. I fotografiran.

U fokusu je interesa i članova Foto kluba Pag koji već jedanaestu godinu zaredom priređuju izložbu fotografija naslovljenu Ćutim otok svoj.

Naslovnica kataloga izložbe s fotografijom Zrinke Balabanić.

Na tim se izložbama pokazuje svo bogatstvo motiva koje otok pruža u svojoj različitosti i ljepoti, motiva što ih fotografi trgaju s njegove teksture ovisno o vlastitoj optici, raspoloženju i domišljatosti.

U dosadašnjim izložbama iznjedrio se veliki mozaički niz fotozapisa koji ilustrira simbiozu otoka i otočana i koji bi, da ga je moguće preslikati na kakvu veliku zidnu površinu, predstavljao jedinstveni mural fotografske vještine.

Pogledao sam ovih dana izložbu u Novalji.

Izložba je ovom prigodom prvi put postavljena na otvorenome, na Trgu Alojzija Stepinca, s najavom da će se premjestiti i na druge gradske lokacije.

Postavljena je ne na klasičnim panoima već na ribarskim mrežama razapetim između dva držača od bambusa i trske, što se doima vrlo zgodnim rješenjem. Može se pogledati u večernjem terminu.

Na otvorenome, u ugodnom ambijentu Stepinčeva trga, izložba je dostupnija publici.

Foto klub Pag broji tridesetak fotografa s područja cijelog otoka, te nekoliko njih iz drugih sredina, među kojima su uglavnom fotografi amateri, ali ima i vrhunskih majstora fotografije, poput Aleksandra Tomulića, Željka Jelenskog, Tvrtka Marasa. 

Fotografije izlažu: Zrinka Balabanić, Helena Baričević, Mladen Brajša, Teofil Dabo, Vesna Denona, Davor Dobrijević, Ivana Dobrijević, Saša Domazet, Vesna Fabijanić, Jasminko Herceg, Željko Jelenski, Vesna Karavanić, Krešimir Kiš, Hrvoje Magaš, Tvrtko Maras, Nikola Maržić, Katica Mustapić, Emilijana Obrić, Rajko Peranić, Danijel Ružić, Elvis Šmit, Ivan Šupraha, Aleksandar Tomulić i Nataša Vučić Tomljanović.

Uz izložbu tiskan je i katalog s osamnaest odabranih fotografija.

Ova i sljedeće fotografije preuzete su iz kataloga izložbe.

U katalogu, međutim, nema prigodnog zapisa inspiriranog izložbom, nema podataka o Foto klubu, a nema ni, barem najkraćih, biografskih crtica o autorima fotografija. To je propust koji se ne bi smio ponavljati.

Bez tih dodataka izložba je okrnjena za jednu serioznu dimenziju.

Izložba će potrajati do 25. srpnja.

Pokrovitelj izložbe je Centar za kulturu Grada Novalje.

Verba volant…

Prije trideset godina, koncem veljače 1990., u Vjesniku sam objavio razgovor s prof. Nikolom Crnkovićem pod naslovom Tajne prošlosti.

Povod je bila najava da će se tijekom te godine tiskati Cissa, prvi broj otočnog zbornika. Svrha zbornika je bila da se na njegovim stranicama s vremenom rasvijetle ( rasvjetljavaju) mnoge historijske nepoznanice otoka Paga.

Na tragu te zamisli koncipiran je i spomenuti intervju. Prof. Crnković (1928. – 2016.) govorio je o tome koliko se (malo) zna o prošlosti našega otoka, kakva bi se mogla postaviti periodizacija otočne povijesti, kakva je bila uloga otoka u doba naseljavanja Hrvata…

Ideja o jednoj takvoj publikaciji u paški je javni i politički prostor puštena godinu/dvije prije toga. Prof. Crnković je 1986. godine umirovljen pa se iz Rijeke, gdje je zadnjih godina radio u Državnom arhivu, vratio u rodnu Novalju s namjerom, uz ostalo, da svoje znanje (bio je profesor povijesti) stavi u funkciju kulturnih pregnuća na lokalnoj razini.

Početkom svibnja 1989. godine paškoj javnosti je bila predstavljena publikacija Prinosi za gospodarsku povijest otoka Paga što su je objavili Historijski arhiv u Rijeci i Historijski arhiv u Pazinu te Skupština općine Pag. Jedan od autora tekstova bio je i prof. Crnković.

Moglo bi se reći da je upravo ta publikacija osnažila ideju o zborniku Cissa. Bila  je prihvaćena i politički blagoslovljena u okviru ondašnjega Socijalističkog saveza. Izabrano je uredništvo a prof. Crnković imenovan je glavnim urednikom publikacije.

No, na tome se stalo. Ideja nije zaživjela, nikada nije objavljen prvi broj.

Zašto sve ovo pišem?

Podsjetit ću na poznatu latinsku izreku: verba volant – scripta manent. Doslovni prijevod bio bi: riječi lete – zapisano ostaje. Ili u slobodnijem prijevodu: što nije zapisano, nije se dogodilo.

Naravno da u životu nije baš sasvim tako. Mnogo toga se dogodi a ostane nezapisano.

Ipak, spomenuta izreka sadrži u sebi važnu poruku: ako ne mislimo potomstvo ostaviti bez vrijednoga zaloga (Matoš bi rekao: bez amaneta) u kojemu će se ogledati obilježja kolektivnog identiteta (u ovom slučaju lokalnoga, zavičajnog, onoga specifičnoga otočnoga mikrokozmosa koji se nerijetko percipira kao samodostatan ili kao izgubljen u samoći svemira), onda valja zapisivati i zapisano objavljivati, učiniti to dostupnim naraštajima koji stasaju i onima koji će tek doći.

U potrazi za (kako bi rekao Ivan Lovrenović) genetskom šifrom spomenutoga identiteta, čovjek biva upućen najčešće na tekst. Istina, Lovrenović je u potrazi za spomenutom šifrom bosanske franjevačke akcije i formacije, no nismo daleko od njegove konstatacije i u kontekstu ove teme.

Ne može se reći da otok Pag nije predmet interesa  mnogobrojnih autora raznovrsnih zvanja, kako publicista tako i znanstvenika, književnika, fotografa, arhitekata, slikara te drugih  poklonika  njegove povijesti, zemljopisnih osobitosti, prirodnih karakteristika, gospodarstvenih dosega, tradicijske i kulturne baštine, društvenih zbivanja i inoga. Dapače. Tko zna služiti se s dostupnim alatima za pretraživanje bibliografskih   baza podataka to lako može provjeriti i u to se uvjeriti.

No, pored svega što je već do sada obrađeno, zapisano i objavljeno, usuđujem se napisati da su zavičajne bisage još uvijek poprilično teške od neistraženih zaliha koje vape za istraživačkim naporima. To vrijedi za cijeli otok.

Te će se zalihe smanjivati onoliko koliko bude snažila kolektivna svijest o njihovom značaju i, posebice, o spremnosti svakoga tko tomu može pridonijeti, poglavito onih koji su po prirodi svoga društvenog statusa mjerodavni da se tome poslu pristupi odgovorno i bez zadrške, organizirano i sustavno, s primjerenom dozom potpore svake vrsti.

Na otoku Pagu postoje tri ogranka Matice hrvatske, u Pagu, Novalji i Kolanu. Ogranak u Pagu obnovljen je 1993., u Novalji 1997., a u Kolanu je utemeljen 2016. godine.

Može se konstatirati da ogranci ostvaruju osnovno poslanje Matice hrvatske i da su tijekom minuloga vremena objelodanili više desetaka naslova zavičajne tematike, otočnih ili drugih autora, među kojima su naslovi od kapitalnog značaja.  

To osobito vrijedi za novaljski ogranak Matice hrvatske koji bilježi najbolje nakladničke rezultate, dobrim dijelom zato što ima primjerenu financijsku potporu Gradskog proračuna.

Danas u prigodi tridesete obljetnice jednog neuspjelog pokušaja čini mi se da bi bilo dobro revitalizirati ideju o otočnoj publikaciji upravo u okrilju Matičinih ogranaka. Publikaciji koja bi po svojoj koncepciji mogla javnosti predočavati širok spektar otočnih tema vrijednih trajnog spomena, ne samo povijesnih nego i aktualnih a bila bi namijenjena najširem krugu čitatelja.

U našem najbližem okružju ima takvih publikacija i nije ih teško locirati a mogle bi poslužiti kao poticajni primjeri. Publikacija (časopis) bi za početak mogla biti godišnjak, a ovisno o prigodama i potrebama, mogao bi se objavljivati u dva ili tri broja.

Držim da bi tješnjom suradnjom tih ogranaka bilo moguće polučiti jedan takav sinergijski učinak na dobrobit zavičajne kulturne i civilizacijske baštine.

Curriculum vitae Dinka Supića

Nakon knjigâ Novalja svoj dan (2016.) i Novaljski stani i stanari (2018.), Novaljac Dinko Supić objavio je i treću knjigu memoarske tematike, Curriculum Vitae.

Nakladnik prvih dviju knjiga je Ogranak Matice hrvatske u Novalji a posljednju je objavio u vlastitoj nakladi, pod konac lanjske godine.

Više o tome na:

Novalja svoj dan ili Sjećanja Dinka Supića

Prve knjige tematikom su fokusirane na Novalju i njezine stanovnike. Predstavljaju široki spektar memorabilijske proze o autorovoj rodnoj sredini, njezinim ljudima, običajima, dogodovštinama… iz protekloga ali autoru znanoga vremena.

Dinko Supić

Najnovija knjiga, što se iz samoga naslova može zaključiti, odnosi se na samog autora, na njegov osobni život, preciznije, na njegovu profesionalnu karijeru koju je ostvario od prvog zaposlenja do stjecanja mirovine pa i nešto nakon toga.

Naslovnica knjige

Dinko Supić, ( rođen 1945.) pripada onom naraštaju koji je odrastao u poraću nakon 2. svjetskog rata obilježenim oskudicama svake vrsti.

Nakon osnovne škole u Novalji i Srednje tehničke brodograđevne škole u Rijeci, započela je njegova radna karijera, prekinuta obveznim služenjem vojnoga roka u JNA, pa opet nastavljena, kontinuirano, punih 47 godina, od riječke Svjetlosti do zagrebačkih Rade Končara, ATM-a, MONTMONTAŽE-ELEKTROMONTA i INEL-MONTAŽE.

Edo Rapaić: Tegljač

Radio je u brodogradilištima i industrijskim postrojenjima diljem nekadašnje Jugoslavije a bio je i sudionikom izgradnje mnogih kapitalnih tehnoloških objekata petrokemije, nafte i plina, termo-energetike, prehrambene industrije… ne samo u svojoj zemlji nego i u  istočnoeuropskim zemljama te u Sovjetskom savezu.

Priroda posla, u kojemu je tijekom vremena dosegao i rukovodeće pozicije, omogućila mu je mnogobrojna putovanja, upoznavanje mnogih krajeva i država, ljudi, običaja, kulture, civilizacijskih navika i životnih prilika, što ga je – kako sam ističe na jednom mjestu u knjizi – naučilo shvaćanju i razumijevanju drugih i drugačijih, što mnogim ljudima nedostaje, pa ih čini nesretnima i isključivima.

Tih je godina ATM-OOUR MONTAŽA zaposlio mnogo mladih ljudi raznih stručnih profila: električara, cjevara, bravara, zavarivača, tehničara i inženjera. U MONTAŽI je bilo zaposleno preko 400 veoma stručnih djelatnika, odanih poduzeću, koje je u to doba dijelilo jednu od najvećih plaća na prostoru SFRJ. (citat, str.70.)

Gledano iz aktualnog konteksta socijalnih prilika u zemlji, navedeni citat doima se gotovo nestvarno.

Supićev curriculum vitae je paradigmatski obrazac jednog uspješnog radnog iskustva i više nego zadovoljnog osobnoga života, ali i iskustva jednog naraštaja koji je imao sreću prebroditi sve tegobe tranzicijskog razdoblja pa kao takvo predstavlja amblematičan kontrapunkt onome što je u nas obilježeno propašću nekadašnjih velikih poduzeća i svim mogućim negativnim posljedicama koje su iz toga proizašle, svim onim turobnim pričama na marginama institucija za zapošljavanje ili rastancima na autobusnim kolodvorima.

U Supićevoj knjizi sve pršti od rada, od uspješnog rada i zadovoljstva postignućima.

Edo Rapaić: Utakačke ruke

No čitava je ta životna priča ispričana odmjereno, čitatelju pristupačno, bez hiperboličnog pretjerivanja s možebitnim skrivenim neprimjerenim porukama. Ispričana je s mjerom i s iskustvom čovjeka mirne savjesti koji zaključuje na kraju svega kako se isplatio trud, napor i uložena energija.

Istom, začinjena je s opisima mnogobrojnih životnih detalja i dogodovština, poznanstava i sklopljenih prijateljstava, nenadanih susreta s poznatim osobama na mjestima gdje se to najmanje očekivalo, sudara s realnošću koji su osvješćivali i s još mnoštvom drugih literarnih sličica s različitih točaka zemljopisnog rastera što priču čini sočnom i pitkom.

Sve u svemu, Dinko Supić je ovom knjigom zaokružio svoju skromnu ali vrijednu memoarsku trilogiju obogativši uspješno niz lokalne zavičajne literature.

Knjiga je ilustrirana i s više fotografija iz autorova terenskog i obiteljskog albuma te s nekoliko crteža autora Ede Rapaića.