Foto intermeco – Zub vremena

O tome kako vrijeme protječe najlakše je otkriti u – ogledalu. Ponekad se to isto može vidjeti i tijekom jedne, primjerice, šetnje otokom. U ovom slučaju od Luna do Paga.

Na mjestima na kojima je nekada život bujao, ostadoše ruine i, valjda, još samo uspomene. Barem za neke. Pa kažemo: eto što učini zub vremena.

Novaljski stani 2009. Prozor prema istoku.
Novaljski stani 2009. Invazija raslinja.
Lun 2012. Ima li koga?
Lun 2012. Davno odselili.
Šimuni 2012. Cisterna kod starih kuć.
Pag 2016. Nekad je to bio … bolje je i ne spominjati.
Pag 2016. Nekad je to bio… A pomogla je i tranzicija po domaću.
Novalja 2017. Početak gangrene.
Novalja 2017. Novo na razvalinama starog.

Finale

Na današnji dan, prije točno godinu dana, 15. srpnja 2018., hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je finalnu utakmicu svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Suparnici su nam bili Francuzi. Rezultat smo dobro upamtili. Francuzi su nas pobijedili rezultatom 4 : 2.

Utakmicu nisam gledao zato što sam htio izbjeći stresne situacije koje ogledi takvog ranga proizvode sve u šesnaest, tim više jer sam, u to vrijeme, još uvijek bio rekonvalescent.

Umjesto da sam sjedio pred tv ekranom, ja sam finalnu utakmicu prošetao središtem Novalje s fotoaparatom u rukama i fotografirao što se događa na tom terenu. Računao sam, utakmica se može pogledati u reprizi, a ovo sa novaljskih ulica ne, zato mi se učinilo da to vrijedi fotografski ovjekovječiti.

Sa ovim fotografijama, dakle,  podsjećam na taj veliki uspjeh naše nogometne reprezentacije i nadam se da ću barem donekle  predočiti ozračje toga srpanjskog popodneva.

Sve je bilo u znaku nogometa, sve je bilo prepuno crveno bijelih kvadratića.

Prodajni punktovi na kojima su se prodavali dresovi reprezentacije …
… ulični cvjetnjaci …
… pročelja kuća …
… a okitila se i Novaljka na trgu Brišćiću.
Lokali su bili okupirani publikom koja je utakmicu pratila na tamošnjim televizorima.
Početak utakmice nije bio obećavajući.
Ipak, dočekalo se i tračke nade nakon našeg prvog…
… i drugog gola.
Međutim, kako je vrijeme odmicalo, nade je bilo sve manje.
Ubrzo su nade posve splasnule…
…i uz neizbježno razočaranje, valjalo se pomiriti s porazom.
Ovako je to izgledalo nakon zadnjeg sučevog zvižduka.

No, kad se noć prespavala i zatomila nelagoda poraza, nacija je shvatila da je biti viceprvak svijeta veliki uspjeh – najznačajniji dosad u povijesti toga natjecanja – i predala se sasvim drugom ugođaju, veselju, zadovoljstvu, sreći, pače, euforičnom slavlju uspjeha.

Počelo je s onim legendarnim dočekom reprezentacije u Zagrebu, pozivom na Pantovčak i dodjelom odličja, pa svečanim dočecima pojedinih nogometaša diljem zemlje.

Tome ozračju i Novalja je dala svoj doprinos. Gradska vlast, sretna i ponosna što dvojica članova reprezentacije, Zlatko Dalić i Dejan Lovren,  u Novalji imaju svoje nekretnine u kojima povremeno borave, devetnaest dana nakon osvojene srebrne medalje svečano je dočekala nogometne heroje, priredila im feštu i okitila ih gradskim priznanjem, Počasnim građaninom Grada.

Kakav je odjek u medijskom prostoru imao taj događaj još i danas se može pogledati na internetu.

Boris Palčić Caskin

Bio je ugostitelj, turistički radnik, gastarbajter, prozni pisac, humorist, publicist, novinski kolumnist i nadasve pjesnik.

Rodio se u Novalji na današnji dan prije devedeset godina, 1. srpnja 1929. Školovao se u Novalji, Senju, Pagu, Opatiji i Zagrebu. Jedno je vrijeme radio u Austriji i Njemačkoj. Po povratku u Novalju kratko je vrijeme bio upravitelj hotela, a onda je od 1968. godine vodio svoj restoran u centru Novalje.

Kao pisac ogledao se u poeziji i prozi.  Pisao je uglavnom na lokalnom čakavskom izričaju, osobito poeziju. Ogledao se i u haiku formi. Pjesme su mu prevođene i na nekoliko stranih jezika. Objavljivao je u novinama i revijama kao novinar i kolumnist. O njemu i njegovim pjesmama snimljen je polusatni televizijski film.

Boris Palčić Caskin
Boris Palčić Caskin za radnim stolom u svom lokalu.

Nastupao je na lokalnim i drugim javnim skupovima mahom kao pjesnik ili humorist.

Bio je novaljska ikona, susretljiv i druželjubiv. Jedan od onih ljudi koji svojom osobnošću nadilaze gabarite svoje rodne sredine i zavičaja i u čijem se autorskom opusu, premda ne velikom, ogledaju i prepoznaju po svim svojim specifičnostima, od zemljopisnih do ljudskih, ta ista sredina i zavičaj.

U ovom tek fragmentarnom podsjetniku na Borisa Palčića Caskina u prigodi njegove devedesete obljetnice rođenja navest ću samo ponešto, za moguću skicu za portret.

Njegov bi cjeloviti ljudski i autorski portret tek trebalo temeljitije istražiti, zaokružiti i primjereno objelodaniti.

Sve nevere ljubav čepa
Knjigu Sve nevere ljubav čepa svojim su crtežima ilustrirali hrvatski naivni umjetnici, Ivan Lacković Croata i još jedanaest drugih.

Caskin je živio za pjesništvo, od mladih dana kada je prvim stihovima izricao proteste protiv nametnutih životnih stega, od časa kada je shvatio da je život samo jedna gromača koja se vječno ruši, ali i da sve životne nevere i nevolje samo ljubav može slamati.

Pisao je zvonkom novaljskom čakavštinom jer je tako očito najbolje i najlakše izricao ono čega je bio vinovnik i stradalnik, svjedok i suputnik, ispovjednik i proskribnik ili najčešće zaljubljenik.

Premda se može činiti da je dijalektalni izričaj izvjesna prepreka između pjesnikovog individualnog doživljaja i univerzalnog shvaćanja njegove poruke, ipak, on je svojom poezijom korespondirao sa svijetom na besprijekoran način. Jer, kako je to na jednom mjestu istaknuo Antun Barac, „dobra su sva sredstva koja stvaraocu pomažu da iznese ono što hoće da kaže. Ali između najrazličitijih sredstava koja može upotrebiti najbolje će biti ono koje će mu učiniti mogućim da svoj doživljaj iznese na što jasniji i zbijeniji način.“

Za Caskina je to bila njegova čakavština.

Pjesnički mu je izričaj nerijetko pregnantan poput karikature a istodobno dovoljno slojevit i asocijativan, duhovit, oštrouman, pun smisla. Dosezi njegove poezije primjereni su stupnju fluidnosti koju pjesme isijavaju, duševnoj aktivnosti koju potiču i novim doživljajima koje unutarnjom porukom pobuđuju.

Boris Palčić bio je, koliko znam, zastupljen u dvjema zbirkama zajedno sa drugim autorima, u knjizi Suvremeno čakavsko pjesništvo zadarskog kruga, 1992.  te u Zborniku haiku poezije u Dalmaciji, 2001. godine, ali i u drugim publikacijama, primjerice u zadarskim zbornicima Domaća rič.

Suvremeno čakavsko pjesništvo
Suvremeno čakavsko pjesništvo
Haiku u Dalmaciji
Haiku u Dalmaciji

Fadil Hadžić, naš vrstan humorist i satiričar, jedan od najplodnijih autora u tom književnom izričaju, uvrstio je Caskina u Antologiju hrvatskog humora: Zlatnu knjigu humorističke i satiričke književnosti kroz šest stoljeća”, 1999. godine.

Na gotovo pet stotina stranica Hadžić je odabrao tekstove 124 autora te, na kraju knjige, i njihov popis s kraćim biografskim bilješkama. Svjestan činjenice da ne postoji idealan obrazac za priređivanje bilo koje antologije, pa tako ni ove koja se tiče humora i satire, odnosno da je  svaka antologija pomalo opterećena subjektivnim pogledom, Hadžić se ipak upustio u odgovoran posao nastojeći čitatelju dati što cjelovitiju sliku o hrvatskom humour.

Antologija hrvatskog humora
Antologija hrvatskog humora

Hadžić u popisu autora Caskina označuje kao jednoga od najboljih dijalektalnih pjesnika. Premda je Palčić objavljivao i prozne humorističke zapise, Hadžić je u Antologiju…” uvrstio njegove dvije pjesme, Brancini i Stari prč, u kojima opisuje karakteristično ponašanje domaćih ljudi za vrijeme kartanja, odnosno istrošenog čovjeka spremnog da ga se, pod konac života, još samo poškropi.

Borisu Palčiću Caskinu ovo antologijsko druženje s najznačajnijim imenima hrvatske književnosti bilo je veliko priznanje inače, a posebno stoga jer je objelodanjeno u godini u kojoj je obilježavao sedamdesetu obljetnicu života.

Boris Palčić Caskin sa prijateljima
Boris Palčić Caskin sa prijateljima, bračnim parom Zatezalo, Vlastom i Boškom (lijevo) i bračnim parom Hadžić/Kukić, Fadilom i Elizabetom, pred svojim lokalom.

Od Caskinovih proznih djela izdvajam knjige Moj prvi grih iz 1997.,  Mile non piu mile, susvita iliti sudnji dan (u knjizi nije naznačena godina izdanja) te Otrkani. Prve dvije knjige, koje su pisane u formi dnevnika, tiskane su za autorova života, a posljednja nakon njegove smrti.

Moj prvi grih
Moj prvi grih

Prva je pisana  u povodu prvih slobodnih izbora poslije Domovinskog rata na području cijele Hrvatske, a druga tijekom 1998. godine u osvit onog čuvenog proročanstva koje je sadržano u naslovu knjige ( Nikada više tisuću), a koje se trebalo dogoditi 2000-te godine. U njima Caskin  ne bilježi samo događaje koje pomno prati u cijeloj zemlji, već se o njima očituje i svojim osobnim stavom, iskreno, emotivno, dojmljivo.

Mille, non piu mille
Mile, non piu mile

Otrkani su napisani u povodu Šezdeset godina turizma u Novalji kroz pismu, priču, smih i suze. U njima su desetine crtica, najčešće anegdotalnog karaktera, te pjesama kojima autor ilustrira kolorit svoje Novalje.

Otrkani
Otrkani

Caskinov spisateljski opus obilježen je i novinarskim štivom, među kojim su najzanimljivije bile kolumne Novaljski čimbur što ih je tijekom ratnih godina objavljivao u regionalnom izdanju Večernjeg lista za Istarsku, Primorsko-goransku i Ličko-senjsku županiju te Naši teatri u zadarskom Regionalu.

U njima se referirao na dnevne aktualnosti, lokalne i šire, određujući se prema svemu na svoj način, izravno, nedvosmisleno, domoljubno.

Novaljski čimbur
Novaljski čimbur, 6. siječnja 1994.

U Caskinovoj rukopisnoj ostavštini ima jedna zanimljiva knjiga, vrlo intrigantnog sadržaja, za koju je autor smatrao da će, kad bude objelodanjena, imati svjetski odjek. Hoće li tako biti tek treba vidjeti, ako se knjiga uspije tiskati.

Boris Palčić Caskin umro je 13. prosinca 2013. godine.

Grad Novalja počastila je svoga sugrađanina trajnim spomenom imenovavši jednu ulicu njegovim imenom.

Era naše ere

U sklopu višednevnog i raznovrsnog obilježavanja ovogodišnje Antonje i Dana Grada Novalje (13. lipnja) upriličene su i dvije izložbe.

U Gradskom muzeju postavljena je izložba Riznica srednjovjekovnog Nina.

Riznica grada Nina nema mnogo predmeta, ali to što ima remek su djela srebrnarske i zlatarske umjetnosti. U Novalji je izloženo samo pet eksponata. Neki od njih datiraju iz 9. st. Na izložbi se mogu vidjeti: Bursa – relikvijar s lopaticom sv. Asela; Škrinjica – relikvijar nepoznatog sveca; Dva relikvijara – Stopala sv. Asela; Prsten biskupa N. Giorgija s natpisom pape Pija II te Relikvijar Judinog srebrnjaka.

Stopala sv. Asela
Stopala sv. Asela. Fotografija je preuzeta iz kataloga izložbe.

Pojedinosti o tehnici izrade spomenutih izložaka kao i o samoj Riznici mogu se pročitati u katalogu izložbe koja, sama po sebi, predstavlja organizacijski zahtjevan posao pa je utoliko vrjedniji iskorak u izlagačkoj aktivnosti Gradskog muzeja.

U Galeriji ERA postavljena je skupna izložba slika 63 autora, u formatu 50×50 cm.

Riječ je o eksponatima autora koji su u njoj izlagali tijekom trideset godina djelovanja Galerije, a izrađeni su na zamolbu vlasnika Galerije, novaljskog arhitekta Dominika Kunkere, da budu poseban dio ukupnoga fundusa Galerije i specifična iskaznica te privatne ustanove koja je obilježila likovni život Novalje.

Galerija Era izložba
Galerija Era, Antonja 2019, skupna izložba slika, 60 + 3 izlagača

Među izlošcima ima radova izrađenih u različitim likovnim tehnikama, ali i fotografija.

Galerija Era izložba 60+3
Galerija Era, Antonja 2019, skupna izložba slika 60 + 3 izlagača

Osim njih izloženo je i nekoliko preslika crteža poznatog novaljskog slikara Ivana Palčića.

Crteži Ivana Palčića
Galerija Era, Antonja 2019, preslike crteža Ivana Palčića

Dominik Kunkera po zvanju je arhitekt, a po unutarnjoj vokaciji umjetnik. Ta je karakteristika njegova osobnog habitusa došla do izražaja u profesionalnom angažmanu jednako kao i u likovnoj aktivnosti kojoj je bio naklonjen.

Godinama je živio i radio u Belgiji, no čvrstim sponama bio je vezan uz rodnu Novalju. Pače, Novalja je sinonim njegovog kreativnog angažmana i znak stvaralačke identifikacije.

U Novalji je mnogobrojnim konkretnim rješenjima, projektima, sugestijama, intervencijama na mnogim objektima pokazao svoje poimanje graditeljstva, funkcionalnosti i kulture stanovanja.

Dominik Kunkera
Dominik Kunkera, sredinom 1990-tih

Zaokupljen problematikom prostora nastojao sam, prateći preobrazbu Novalje iz siromašnog težačko-ribarskog naselja u razvijeno turističko mjesto, unijeti određene promjene u shvaćanju funkcionalnosti i arhitektonsko-estetskih slogova čovjekova životnog prostora, isticanja likovnosti u prostoru te organizaciji naselja. Sijanje i realizacija tih ideja urodili su plodom, što se vidi u svakodnevnom životu mjesta. Novalja je izmijenila svoju fizionomiju, svoj image; od ribarskog i težačkog naselja postala je središte turističkih zbivanja. Iz nekadašnjeg gotovo plemenskog ustrojstva iskoračila je prema svijetu, otvorila se. Mjesto koje prije nije imalo gotovo nikakvu komunikaciju s vanjskim svijetom, otvorilo se. Osjeća se svježina novog velikog prostora koji ima moć prihvaćanja i realiziranja noviteta.

Rekao mi je to u razgovoru za Večernji list davne 1996. godine. Ono što se u međuvremenu dogodilo Novalji – nesmiljena apartmanizacija sa svim posljedicama – samo još više ističu važnost Kunkerinih stručnih zamisli, no nisam siguran da ga čine sretnim kao arhitekta i čovjeka.

Galerija Era
Galerija Era

Galerija je otvorena 6. kolovoza 1988. godine. Od tada do danas u njoj su izlagala najuglednija imena hrvatske likovne scene. Impresivan je to niz iz kojega izdvajam samo neka imena: Zlatko Prica, Vilim Svečnjak, Greta Vizler, Matko Trebotić, Vatroslav Kuliš, Damir Fabijanić, Fadil Hadžić, Miroslav Šutej, Vasilije Josip Jordan, Vasko Lipovac, Edo Murtić, Đuro Seder, Nikola Reiser, Dubravka Babić, Dimitrije Popović, Nada Žiljak, Mersad Berber…

Zlatko Prica i Dominik Kunkera
Zlatko Prica i Dominik Kunkera, ljeti 1997.

No, Galerija je svoja vrata otvarala i nizu manje poznatih imena kao i lokalnim likovnim stvaraocima koji su, izložbama u Galeriji, mogli testirati reakciju znatiželjne publike: Branka Ćetković, Mladen Peranić, Ante Zubović, Frane Gligora, Rajko Vukomanović, Ankica Peranić, Ivo Škunca, Vinko Maržić, Zdravko Matković, Anton Dabo Kirin, Marina Badurina, Ana Gezi …

U Galeriji je svoje crtopise izlagao i sâm vlasnik.

Dugo je godina Galerija bila središnja  kulturna ustanova u Novalji. Postala je mjestom okupljanja najuglednijih imena domaće likovne scene, žarište nesvakidašnjih događanja, drugačijeg duhovnog ozračja i smislenijeg načina življenja. Po učinku i odjeku onoga što se u njoj događalo (a likovne izložbe su bile najbrojniji ali ne i jedini događaji), Galerija je dala doprinos brisanju one (nevidljive) crte koja odvaja sredine bogate kulturnim zbivanjima od tzv. provincije.

Svojom zauzetošću i organizacijskim pregnućem, zajedno s onim ljudima i lokalnim čimbenicima koji su mu u tome tijekom proteklih godina bili potpora, Dominik Kunkera pokazao je da se provincijalizam jedne pomalo izolirane sredine može nadrasti ukoliko ima barem malo spremnosti i sposobnosti, ali i da se taj isti provincijalizam može redefinirati kao pojam duha a ne zemljopisa. To je poruka koja upravo danas dobiva na važnosti.

Dominik Kunkera je Galeriju uredio u svojoj rodnoj kući. Pošavši, dakle, od vlastitog životnog ishodišta iskoračio je smjelo u nepoznatu budućnost motiviran težnjom da Novalja postane kulturan prostor koji ne zaostaje za drugima.

Vjerujem da osjeća da je u svome naumu uspio. Vjerujem, također, da to mogu posvjedočiti svi koji su s posebnom pomnjom svih minulih godina pratili zbivanja u Galeriji.

Dominik Kunkera je u visokoj životnoj dobi. No, vjerujem da  vitalni devedesetrogodišnjak ima viziju budućnosti svoje Galerije. Nadam se da među mjerodavnima u Gradu Novalji ima dovoljno senzibiliteta pa da se Kunkerina vizija ostvari. Da Galerija ERA ne ostane upamćena samo kao dio naše, nego i buduće ere.

Izložba u Gradskom muzeju otvorena je do 23. lipnja, a u Galeriji ERA do 21. srpnja.

Spomen na Ivana Palčića (1892. – 1969.), drugi dio

Za Ivana Palčića prvi sam put čuo u  gimnaziji, na satu geografije. Predavao nam je Stevo Hajdukov, profesor iz Zadra. Jednom me prilikom upitao znam li tko je Ivan Palčić? Odgovorio sam da znam: jedan je moj djed, a drugi stric. Za takav sam odgovor dobio čvrgu u glavu. Prof. Hajdukov nam je potom objasnio tko je bio Ivan Palčić.

Puno godina kasnije, u sklopu svojih novinarskih zanimacija, raspitivao sam se u Novalji i o umjetniku Palčiću.

Doznao sam o njemu mnoge zanimljive podatke premda ne baš uvijek lako, pogotovo ne ondje gdje sam mislio da će to biti najjednostavnije.

Ivan Palčić, fotografija preuzeta iz monografije
Ivan Palčić, u ljeto 1965., Galerija umjetnina Zadar, fotografija preuzeta iz monografije.

Ja sam čovjek skroman… rekao je davne 1966. godine tadašnjoj učenici novaljske Osnovne škole Terezi Palčić u kratkom razgovoru za Naš glas, listu učenika navedene škole. Taj je razgovor objavljen i u jubilarnom broju istog lista koji je bio tiskan 1973. g. u prigodi 130. godišnjice Škole.

U tom razgovoru Palčić navodi nekoliko osnovnih biografskih podataka, ali i bitna obilježja svojih likovnih preokupacija i stilskog izražavanja.

Bio je čovjek bogat u svom duhovnom svijetu. Dio toga bogatstva ostao je zabilježen na mnogobrojnim crtežima njegovih Novaljaca čije je karaktere iscrtavao ugljenim štapićem i flomasterom bolje no što bi se to, možda, moglo učiniti riječima.

Nisu ga zanimale kućice i stabla. Ljudi, glave, karakteri, to je ono što tako uporno živi u meni, rekao je istom zgodom.

Svjetioničar (1963.), Galerija umjetnina Zadar, preuzeto iz monografije
Ivan Palčić, Svjetioničar (1963.), Galerija umjetnina Zadar, preuzeto iz monografije.

Pod konac iste te godine u jednom pismu poznatom zadarskom fotografu i pjevaču (sjajnom tenoru!) Josi Špralji, odaslanom u kanadski Toronto, pored ostaloga napisao je i ovo:

Radim samo u flomasteru. Ne radim veće slike, džepno je izdanje i dovoljno su velike da zamjene smokvin list što pokrije ljudsku sramotu. Slika je velika samo onda ako je dobra. Ne muči me moderno mudrovanje, ja sam za kulturu srca jer bez njega nema ljepote.

Bio je sposoban u čovjekov karakter proniknuti gotovo rendgenski precizno i to vjerno dočarati crtežom.

Ivan Palčić, Portret žene (1961.) Galerija umjetnina Zadar, preuzeto iz monografije
Ivan Palčić, Portret žene (1961.), Galerija umjetnina Zadar, preuzeto iz monografije.

Po unutarnjoj vokaciji bio je i pjesnik premda i to na poseban način.

Mnogo sam ih stvorio (pjesama, op. I. P.) ali one većinom usmeno žive u meni i postale su dio mog govornog izraza, rekao je  Terezi Palčić.

Svaka je takva pjesma bila svojevrsna sentencija, poruka puna smisla i mudrosti. Podsjetit ću kako je samo jezgrovito izrazio osjećaje domaćeg čovjeka, Novaljca, prema vremenskim mijenama u prirodi. Rekao je jednom:

Kad sunce zahaja na punti Gaja (ljeti, op. I. P.), svima ugaja; a kad zahaja na punti Vrtića (zimi, op. I. P.) jadna naša srića…

Današnjim naraštajima u ovdašnjoj sredini vrijedi pokazati da je i barba Ivan hodil na Zrće.

Pjesma Zrće, preuzeto iz monografije
Ivan Palčić, Zrće, preuzeto iz monografije.

Nakon što se povukao u Novalju (1925. g.) najčešće je boravio na obiteljskom imanju na Caski gdje je živio u zajednici sa svojom braćom i sestrama te nećacima i, kasnije, njihovim obiteljima.

U Novalji im je pomagao u trgovini koju su imali u današnjoj Dalmatinskoj ulici. Trgovina je u to vrijeme, između dva rata pa i kasnije, bila jedno od rijetkih mjesta sastajanja i okupljanja domaćih ljudi. Bila je mjesto na kojemu su se pretresale sve važne i nevažne teme iz svakodnevnog života ili visoke politike. Palčića politika, kazivali su mi oni koji su ga poznavali, nije zanimala. Nije se upuštao u razgovore te vrste, a klonio se i ćakula.

No, ipak je bio komunikativna osoba. Štoviše, bio je vrlo jednostavan u komunikaciji. Bio je osoba dobre naravi koja se nikada ni s kim nije sukobila. Nikada ni prema kome nije iskazivao superiornost premda je to, prema svome intelektualnom i umjetničkom habitusu, zacijelo mogao.

Imao je neki gospodski odnos prema sredini u kojoj je živio, a s ljudima s kojima se susretao komunicirao je na specifičan način: raznim domislicama i uzrečicama i to najčešće izrečenima u stihu. To je naprosto kiptjelo iz njega.

Ljudi koji su ga bolje poznavali i mogli bolje razumjeti (za razliku od priprostog puka kojemu je najvjerojatnije bio pravi čudak) tvrde da je bio osoba izvan toga novaljskoga svijeta. Bio je zacijelo skučen u Novalji.

U umjetničkoj produkciji odlikovao se originalnošću, ali je bio nepretenciozna umjetnička duša. U svakom slučaju bio je preskroman čovjek. Možda je sebi postavljao visoke kriterije.

Sudeći po svemu, vlastitu je slikarsku dimenziju ozbiljno shvatio tek nakon što je stekao mirovinu.

Crtao je mnogo, gotovo bi se moglo reći stalno. U trgovini, kažu, nije se mogao dobiti škartoc bez kakva njegova crteža. Koristio je olovku, ugljen a potom i flomaster što je za njega bilo veliko otkriće. Neki su njegovi crteži bili tiskani  kao razglednice. Najpoznatiji je svakako bio onaj Antuna Gustava Matoša.

Ivan Palčić, Antun Gustav Matoš, 1913., Grafička zbirka Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, preuzeto iz monografije
Razglednica s reprodukcijom Palčićevog portreta A. G. Matoša iz 1913. godine. Grafička zbirka Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, preuzeto iz monografije.

Ženio se nije, premda je imao djevojku, ne Novaljku, koja je mlada umrla. Kad ga je jednom prilikom supruga nećaka mu Ranka upitala zašto se nije oženio, odgovorio joj je:

Jedno je prošlo, drugo se ni našlo, a do tad je sunce iza brda zašlo!

Umro je ne dočekavši ono što svaki likovni umjetnik priželjkuje: monografiju.

Osvrćući se na vijest o iznenadnoj njegovoj smrti, zadarski novinar Zlatan Miodrag u tekstu Kraj jednog boema, objavljenog u Narodnom listu, 7. lipnja 1969., na kraju je zapisao:

Otišao je, otputovao je, ne sačekavši ni priznanja ni odlikovanja.

Palčićeva raspoloženja glede moguće monografije opisao je prof. Kažimir Šćiran, Novaljac, u pismu upućenom jednome svome prijatelju 8. srpnja 1975. godine. Prof. Šćiran je bio prosvjetni djelatnik u Zadru i  održavao je tijesnu vezu i korespondenciju sa Palčićem. Preslike dijela te korespondencije i novinskih tekstova ustupio mi je prof. Šćiran nakon što je tiskana monografija. Među ostalim, u spomenutom pismu, piše i ovo:

Barba Ivan je međutim otišao ne dočekavši ni najskromnijeg rezimea o svom likovnom radu. Potpuno se ostvarila Matoševa prognoza o sudbini našega mnogostruko talentiranog mještanina. Posljednjih je godina bio vrlo zabrinut za sudbinu svojih „pužića“, bojao se da će sve propasti. Želio ih je pohraniti na sigurno mjesto, a da nije zapravo znao ni gdje ni kamo. Bio bi sretan da mu je tko od povjerenja došao, sve bi bio razdavao. Nešto od njegovih radova danas je u Grafičkoj zbirci Sveučilišne knjižnice /zahvaljujući njegovu prijatelju, književniku Geni Senečiću/ a najviše ovdje u Zadru.

Barba Ivan imao je ovdje nekoliko svojih samostalnih, a izlagao je i na zajedničkim izložbama slikara zadarskog područja. Ti se radovi često nisu više ni vraćali u Novalju. Ovo je inače grad njegova gimnazijskog školovanja pa je za nj ostao emotivno vezan do kraja. Pred dvije godine umro je njegov posljednji školski drug g. Ante Brkan, otac međunarodnih majstora umjetničke fotografije Ante i Zvonka Brkana, kod kojih je najradije boravio kad god bi došao ovamo.

Ljudi iz Narodnog muzeja napokon su se osjetili obveznim da se nekako oduže barba Ivanu: obećali su mu objavljivanje jedne skromne ali uredne monografije s reprodukcijama najvrjednijih radova i užim izborom njegovih stihova, u kojima je također znao doći do izražaja njegov originalni temperament. Posljednjih je par godina barba Ivan živio u nestrpljivu čekanju te monografije i bio prežalostan kad bi osjetio da stvar sporo ide.

U početku, po običaju, sve je zapinjalo o mala novčana sredstva, a onda je zastalo na pitanju autora tekstovnog dijela. Računalo se na Senečića, na V. Ekl /čini se da je i na Rijeci barba Ivan izlagao/, na M. Peića, čak M. Tartagliu, ali rezultata nije bilo. Tražilo se ipak jedno stručno vrednovanje, jedna stručna ocjena.

Tako barba Ivan nije doživio zadovoljstvo izlaska iz anonimnosti. I sve je ostalo na mrtvoj točki do dana današnjega, premda mi direktor Valentin Uranija i jučer tvrdi kako oni ne odustaju od obećanja.

Možda će i Vaš dolazak biti prilika da se krene s mrtve točke.

A to bi mi bilo najdraže.

Gradska knjižnica
Osim Gradske knjižnice i jedna ulica u Novalji nosi ime Ivana Palčića.

O Ivanu Palčiću govorilo se i kao o nesuđenom opernom pjevaču.

 Nešto mi je o tome svjedočio akademik Andre Mohorovičić koji je Palčića poznavao i s njim se družio, a zadnji ga je put sreo u Novalji, ljeti 1956. ili 1957. godine. Akademik Mohorovičić došao je u Novalju sa ekipom za rekognosciranje spomenika kulture u kojoj su bili i slikari Jerolim Miše i Marino Tartaglia.

… Zamislite našu zajedničku radost kada smo se susreli na rivi s dragim i nezaboravnim slikarom i pjevačem Ivanom Palčićem, napisao mi je u pismu.

Prema sjećanju znadem da je na temelju svojih prirodnih pjevačkih sposobnosti bio primljen na bečki Konzervatorij, i da su mu najbolji pedagozi proricali sjajnu pjevačku karijeru. Ivan Palčić je imao “Bogom dani” glas. Njegov glas bio je kristalno čist, sonoran, zvučan, upravo zanosan, mediteranski otvoren i lijep. Stoga je jasno da su pedagozi u Beču tolike nade ulagali u Palčićevo školovanje pjevanja.

No, to su mi naknadno kazali Miše i Tartaglia, kada je Palčić morao nastupiti prvi puta pred publikom njegova samosvijest je popustila, on se slomio i nije mogao pjevati. Sve su pokušali da stanje sloma izbjegne, ali uzalud.

 Kada smo se našli, kao što sam naveo u Novalji, otpjevao nam je spontano neku cavatinu, jednu šaljivu opernu ariju i nekoliko dijelova pojedinih pjesama. Glas mu je bio sonoran, lijep i vrlo dobro kultiviran što je preostalo od školovanja. Vječita šteta, bio bi jedan od uvijek spominjanih svjetskih pjevača, bio bi uvjeren sam pjevačka legenda da nije bilo te psihičke slabosti. Nakon prekida pjevačke karijere prešao je na studij slikarstva, gdje je također pokazao snagu svoje umjetničke osobnosti. Bio je prirodno nadareni umjetnik.

Zaista šteta, da mu osobne kvalitete nisu afirmirane na umjetničkoj sceni Europe, a život u Novalji udaljio ga je od pogleda javnosti. I jednoga dana pročitao sam u novinama da je u Novalji umro slikar Ivan Palčić.

Velik čovjek za njegove dobre poznavaoce, ali nedovoljno poznat prema svojim prirodnim nadarenostima. Naglašavam da su njegov slikarski opus Miše i Tartaglia vrlo cijenili i da su ga smatrali dragim prijateljem i umjetnikom…

Ovaj dio Palčićeva života, međutim, nije temeljitije istražen, na što upozorava i Antun Travirka u svojoj monografiji. U onom razgovoru sa Terezom Palčić ni sam Ivan Palčić ne spominje svoje glazbeno školovanje.

No svakako ostaje činjenica da je, pored svoga likovnjačkog talenta, Ivan Palčić  imao i pjevačkog dara.

Što na kraju zaključiti? Bilo kako bilo, meni osobno čini veliko zadovoljstvo to što je, u konačnici, moj osobni poticaj revitalizaciji uspomene na Ivana Palčića realiziran upravo onako kako je sâm umjetnik očekivao, vrijednom monografijom, i upravo ondje gdje je to bilo najprimjerenije, u njegovoj rodnoj Novalji.

Bilo bi lijepo kad bi se u Zadru, baš u prigodi ove obljetnice smrti, do kraja  godine upriličila retrospektivna izložba njegovih radova. S malo angažmana mjerodavnih u Novalji možda bi se moglo mjerodavne u Zadru privoliti na takvo što. Da se barem na taj način oduže slikaru Ivanu Palčiću.