Ćutin otok svoj

Otok. Vječna inspiracija mnogima, na ovaj ili onaj način.

U ovom slučaju – otok Pag.

Kako kaže stih u pjesmi Kamena lađa Klape Sol: Otoka je bezbroj, a jedan je Pag.

Pag opjevan, opisan, oslikan. I fotografiran.

U fokusu je interesa i članova Foto kluba Pag koji već jedanaestu godinu zaredom priređuju izložbu fotografija naslovljenu Ćutim otok svoj.

Naslovnica kataloga izložbe s fotografijom Zrinke Balabanić.

Na tim se izložbama pokazuje svo bogatstvo motiva koje otok pruža u svojoj različitosti i ljepoti, motiva što ih fotografi trgaju s njegove teksture ovisno o vlastitoj optici, raspoloženju i domišljatosti.

U dosadašnjim izložbama iznjedrio se veliki mozaički niz fotozapisa koji ilustrira simbiozu otoka i otočana i koji bi, da ga je moguće preslikati na kakvu veliku zidnu površinu, predstavljao jedinstveni mural fotografske vještine.

Pogledao sam ovih dana izložbu u Novalji.

Izložba je ovom prigodom prvi put postavljena na otvorenome, na Trgu Alojzija Stepinca, s najavom da će se premjestiti i na druge gradske lokacije.

Postavljena je ne na klasičnim panoima već na ribarskim mrežama razapetim između dva držača od bambusa i trske, što se doima vrlo zgodnim rješenjem. Može se pogledati u večernjem terminu.

Na otvorenome, u ugodnom ambijentu Stepinčeva trga, izložba je dostupnija publici.

Foto klub Pag broji tridesetak fotografa s područja cijelog otoka, te nekoliko njih iz drugih sredina, među kojima su uglavnom fotografi amateri, ali ima i vrhunskih majstora fotografije, poput Aleksandra Tomulića, Željka Jelenskog, Tvrtka Marasa. 

Fotografije izlažu: Zrinka Balabanić, Helena Baričević, Mladen Brajša, Teofil Dabo, Vesna Denona, Davor Dobrijević, Ivana Dobrijević, Saša Domazet, Vesna Fabijanić, Jasminko Herceg, Željko Jelenski, Vesna Karavanić, Krešimir Kiš, Hrvoje Magaš, Tvrtko Maras, Nikola Maržić, Katica Mustapić, Emilijana Obrić, Rajko Peranić, Danijel Ružić, Elvis Šmit, Ivan Šupraha, Aleksandar Tomulić i Nataša Vučić Tomljanović.

Uz izložbu tiskan je i katalog s osamnaest odabranih fotografija.

Ova i sljedeće fotografije preuzete su iz kataloga izložbe.

U katalogu, međutim, nema prigodnog zapisa inspiriranog izložbom, nema podataka o Foto klubu, a nema ni, barem najkraćih, biografskih crtica o autorima fotografija. To je propust koji se ne bi smio ponavljati.

Bez tih dodataka izložba je okrnjena za jednu serioznu dimenziju.

Izložba će potrajati do 25. srpnja.

Pokrovitelj izložbe je Centar za kulturu Grada Novalje.

Verba volant…

Prije trideset godina, koncem veljače 1990., u Vjesniku sam objavio razgovor s prof. Nikolom Crnkovićem pod naslovom Tajne prošlosti.

Povod je bila najava da će se tijekom te godine tiskati Cissa, prvi broj otočnog zbornika. Svrha zbornika je bila da se na njegovim stranicama s vremenom rasvijetle ( rasvjetljavaju) mnoge historijske nepoznanice otoka Paga.

Na tragu te zamisli koncipiran je i spomenuti intervju. Prof. Crnković (1928. – 2016.) govorio je o tome koliko se (malo) zna o prošlosti našega otoka, kakva bi se mogla postaviti periodizacija otočne povijesti, kakva je bila uloga otoka u doba naseljavanja Hrvata…

Ideja o jednoj takvoj publikaciji u paški je javni i politički prostor puštena godinu/dvije prije toga. Prof. Crnković je 1986. godine umirovljen pa se iz Rijeke, gdje je zadnjih godina radio u Državnom arhivu, vratio u rodnu Novalju s namjerom, uz ostalo, da svoje znanje (bio je profesor povijesti) stavi u funkciju kulturnih pregnuća na lokalnoj razini.

Početkom svibnja 1989. godine paškoj javnosti je bila predstavljena publikacija Prinosi za gospodarsku povijest otoka Paga što su je objavili Historijski arhiv u Rijeci i Historijski arhiv u Pazinu te Skupština općine Pag. Jedan od autora tekstova bio je i prof. Crnković.

Moglo bi se reći da je upravo ta publikacija osnažila ideju o zborniku Cissa. Bila  je prihvaćena i politički blagoslovljena u okviru ondašnjega Socijalističkog saveza. Izabrano je uredništvo a prof. Crnković imenovan je glavnim urednikom publikacije.

No, na tome se stalo. Ideja nije zaživjela, nikada nije objavljen prvi broj.

Zašto sve ovo pišem?

Podsjetit ću na poznatu latinsku izreku: verba volant – scripta manent. Doslovni prijevod bio bi: riječi lete – zapisano ostaje. Ili u slobodnijem prijevodu: što nije zapisano, nije se dogodilo.

Naravno da u životu nije baš sasvim tako. Mnogo toga se dogodi a ostane nezapisano.

Ipak, spomenuta izreka sadrži u sebi važnu poruku: ako ne mislimo potomstvo ostaviti bez vrijednoga zaloga (Matoš bi rekao: bez amaneta) u kojemu će se ogledati obilježja kolektivnog identiteta (u ovom slučaju lokalnoga, zavičajnog, onoga specifičnoga otočnoga mikrokozmosa koji se nerijetko percipira kao samodostatan ili kao izgubljen u samoći svemira), onda valja zapisivati i zapisano objavljivati, učiniti to dostupnim naraštajima koji stasaju i onima koji će tek doći.

U potrazi za (kako bi rekao Ivan Lovrenović) genetskom šifrom spomenutoga identiteta, čovjek biva upućen najčešće na tekst. Istina, Lovrenović je u potrazi za spomenutom šifrom bosanske franjevačke akcije i formacije, no nismo daleko od njegove konstatacije i u kontekstu ove teme.

Ne može se reći da otok Pag nije predmet interesa  mnogobrojnih autora raznovrsnih zvanja, kako publicista tako i znanstvenika, književnika, fotografa, arhitekata, slikara te drugih  poklonika  njegove povijesti, zemljopisnih osobitosti, prirodnih karakteristika, gospodarstvenih dosega, tradicijske i kulturne baštine, društvenih zbivanja i inoga. Dapače. Tko zna služiti se s dostupnim alatima za pretraživanje bibliografskih   baza podataka to lako može provjeriti i u to se uvjeriti.

No, pored svega što je već do sada obrađeno, zapisano i objavljeno, usuđujem se napisati da su zavičajne bisage još uvijek poprilično teške od neistraženih zaliha koje vape za istraživačkim naporima. To vrijedi za cijeli otok.

Te će se zalihe smanjivati onoliko koliko bude snažila kolektivna svijest o njihovom značaju i, posebice, o spremnosti svakoga tko tomu može pridonijeti, poglavito onih koji su po prirodi svoga društvenog statusa mjerodavni da se tome poslu pristupi odgovorno i bez zadrške, organizirano i sustavno, s primjerenom dozom potpore svake vrsti.

Na otoku Pagu postoje tri ogranka Matice hrvatske, u Pagu, Novalji i Kolanu. Ogranak u Pagu obnovljen je 1993., u Novalji 1997., a u Kolanu je utemeljen 2016. godine.

Može se konstatirati da ogranci ostvaruju osnovno poslanje Matice hrvatske i da su tijekom minuloga vremena objelodanili više desetaka naslova zavičajne tematike, otočnih ili drugih autora, među kojima su naslovi od kapitalnog značaja.  

To osobito vrijedi za novaljski ogranak Matice hrvatske koji bilježi najbolje nakladničke rezultate, dobrim dijelom zato što ima primjerenu financijsku potporu Gradskog proračuna.

Danas u prigodi tridesete obljetnice jednog neuspjelog pokušaja čini mi se da bi bilo dobro revitalizirati ideju o otočnoj publikaciji upravo u okrilju Matičinih ogranaka. Publikaciji koja bi po svojoj koncepciji mogla javnosti predočavati širok spektar otočnih tema vrijednih trajnog spomena, ne samo povijesnih nego i aktualnih a bila bi namijenjena najširem krugu čitatelja.

U našem najbližem okružju ima takvih publikacija i nije ih teško locirati a mogle bi poslužiti kao poticajni primjeri. Publikacija (časopis) bi za početak mogla biti godišnjak, a ovisno o prigodama i potrebama, mogao bi se objavljivati u dva ili tri broja.

Držim da bi tješnjom suradnjom tih ogranaka bilo moguće polučiti jedan takav sinergijski učinak na dobrobit zavičajne kulturne i civilizacijske baštine.

Curriculum vitae Dinka Supića

Nakon knjigâ Novalja svoj dan (2016.) i Novaljski stani i stanari (2018.), Novaljac Dinko Supić objavio je i treću knjigu memoarske tematike, Curriculum Vitae.

Nakladnik prvih dviju knjiga je Ogranak Matice hrvatske u Novalji a posljednju je objavio u vlastitoj nakladi, pod konac lanjske godine.

Više o tome na:

Novalja svoj dan ili Sjećanja Dinka Supića

Prve knjige tematikom su fokusirane na Novalju i njezine stanovnike. Predstavljaju široki spektar memorabilijske proze o autorovoj rodnoj sredini, njezinim ljudima, običajima, dogodovštinama… iz protekloga ali autoru znanoga vremena.

Dinko Supić

Najnovija knjiga, što se iz samoga naslova može zaključiti, odnosi se na samog autora, na njegov osobni život, preciznije, na njegovu profesionalnu karijeru koju je ostvario od prvog zaposlenja do stjecanja mirovine pa i nešto nakon toga.

Naslovnica knjige

Dinko Supić, ( rođen 1945.) pripada onom naraštaju koji je odrastao u poraću nakon 2. svjetskog rata obilježenim oskudicama svake vrsti.

Nakon osnovne škole u Novalji i Srednje tehničke brodograđevne škole u Rijeci, započela je njegova radna karijera, prekinuta obveznim služenjem vojnoga roka u JNA, pa opet nastavljena, kontinuirano, punih 47 godina, od riječke Svjetlosti do zagrebačkih Rade Končara, ATM-a, MONTMONTAŽE-ELEKTROMONTA i INEL-MONTAŽE.

Edo Rapaić: Tegljač

Radio je u brodogradilištima i industrijskim postrojenjima diljem nekadašnje Jugoslavije a bio je i sudionikom izgradnje mnogih kapitalnih tehnoloških objekata petrokemije, nafte i plina, termo-energetike, prehrambene industrije… ne samo u svojoj zemlji nego i u  istočnoeuropskim zemljama te u Sovjetskom savezu.

Priroda posla, u kojemu je tijekom vremena dosegao i rukovodeće pozicije, omogućila mu je mnogobrojna putovanja, upoznavanje mnogih krajeva i država, ljudi, običaja, kulture, civilizacijskih navika i životnih prilika, što ga je – kako sam ističe na jednom mjestu u knjizi – naučilo shvaćanju i razumijevanju drugih i drugačijih, što mnogim ljudima nedostaje, pa ih čini nesretnima i isključivima.

Tih je godina ATM-OOUR MONTAŽA zaposlio mnogo mladih ljudi raznih stručnih profila: električara, cjevara, bravara, zavarivača, tehničara i inženjera. U MONTAŽI je bilo zaposleno preko 400 veoma stručnih djelatnika, odanih poduzeću, koje je u to doba dijelilo jednu od najvećih plaća na prostoru SFRJ. (citat, str.70.)

Gledano iz aktualnog konteksta socijalnih prilika u zemlji, navedeni citat doima se gotovo nestvarno.

Supićev curriculum vitae je paradigmatski obrazac jednog uspješnog radnog iskustva i više nego zadovoljnog osobnoga života, ali i iskustva jednog naraštaja koji je imao sreću prebroditi sve tegobe tranzicijskog razdoblja pa kao takvo predstavlja amblematičan kontrapunkt onome što je u nas obilježeno propašću nekadašnjih velikih poduzeća i svim mogućim negativnim posljedicama koje su iz toga proizašle, svim onim turobnim pričama na marginama institucija za zapošljavanje ili rastancima na autobusnim kolodvorima.

U Supićevoj knjizi sve pršti od rada, od uspješnog rada i zadovoljstva postignućima.

Edo Rapaić: Utakačke ruke

No čitava je ta životna priča ispričana odmjereno, čitatelju pristupačno, bez hiperboličnog pretjerivanja s možebitnim skrivenim neprimjerenim porukama. Ispričana je s mjerom i s iskustvom čovjeka mirne savjesti koji zaključuje na kraju svega kako se isplatio trud, napor i uložena energija.

Istom, začinjena je s opisima mnogobrojnih životnih detalja i dogodovština, poznanstava i sklopljenih prijateljstava, nenadanih susreta s poznatim osobama na mjestima gdje se to najmanje očekivalo, sudara s realnošću koji su osvješćivali i s još mnoštvom drugih literarnih sličica s različitih točaka zemljopisnog rastera što priču čini sočnom i pitkom.

Sve u svemu, Dinko Supić je ovom knjigom zaokružio svoju skromnu ali vrijednu memoarsku trilogiju obogativši uspješno niz lokalne zavičajne literature.

Knjiga je ilustrirana i s više fotografija iz autorova terenskog i obiteljskog albuma te s nekoliko crteža autora Ede Rapaića.

Prosinački nadnevci

Ovih sam dana prelistavao svoj Zavičajni spomenar i naišao na neke događaje zabilježene baš u prosincu davnih godina. Podsjetit ću na njih.

Početkom prosinca 1979. godine u podmorju između Velebita i otoka Paga položena je prva vodovodna cijev za budući vodovod Bačvice – Novalja.

Pratio sam taj događaj s broda na kojemu su bili najodgovorniji ljudi tadašnje Općine Pag i Mjesne zajednice Novalja, Komunalnog poduzeća Zrće iz Novalje, predstavnici Republičkog komiteta za građevinarstvo, projektanti i drugi.

Radnici danske tvrtke Nordiske kabel-og Traadfabrikker iz Kopenhagena položili su 2650 m specijalnu cijev između dvaju prethodno pripremljenih punktova na kopnu u uvali Koromačina, u podnožju Velebita (što je nešto južnije od Prizne), i nasuprotne uvale na otoku, i to sa širokotrupnog danskog broda Henry P. Lading kome su pomagali jedan danski tegljač i  riječki remorker Sirius.

Cijev je bila namotana na veliki kolut na palubi broda. Zanimljivo je da je spomenuti brod prilikom proizvodnje cijevi morao biti uz samu tvornicu kako bi se cijev odmah mogla namatati na brodski kolut.

Polaganje cijevi, zajedno s pripremnim radnjama, bilo je završeno za samo nekoliko sati, čemu su doprinijele i povoljne vremenske prilike toga dana.

Novalja – Kamena fontana na Loži, spomenik dotoku vode na otok Pag.

Vodovodom Bačvice – Novalja voda je dotekla u Novalju sredinom 1982. godine. Bila je to prva faza budućeg regionalnog Vodovoda Hrvatsko primorje – južni ogranak.

Nešto više o tome može se pročitati na ovom blogu, na ovom mjestu:

Četrdeset godina Vodovoda Hrvatsko primorje južni ogranak

Samo par dana nakon opisanog događaja u novinama sam objavio i ovu vijest.

Večernji list, regionalno izdanje – Vijest nade.

Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje Vinko Fabijanić-Aleksa bila je srednjoškolska ustanova slijednica nekadašnjeg Područnog odjeljenja senjske gimnazije Pavao Ritter Vitezović, utemeljenog odlukom Skupštine općine Pag 11. srpnja 1966. godine.

Gimnazija se u sklopu čuvene reforme školskog sustava, koju je inicirao tadašnji republički ministar prosvjete Stipe Šuvar, 1977. godine preustrojila u Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje.

U novim društvenim i političkim okolnostima početkom devedesetih godina prošloga stoljeća Centar doživljava novu ustrojstvenu promjenu. Odlukom Skupštine općine Pag, 27. rujna 1991. godine osniva se srednja škola s programom gimnazije općeg smjera i programom ugostiteljske struke, a 20. studenog 1991. godine Skupština općine daje suglasnost na odluku Savjeta srednje škole o promjeni imena ustanove: dotadašnji Centar … postaje Srednja škola Bartula Kašića.

Od osnutka, srednja škola radila je u zgradi Osnovne škole Jurja Dalmatinca, kao podstanar.

 I danas je tako.

Dvadeset godina kasnije, opet u prosincu, na Pagu bilježimo dva važna događaja.

U srijedu, 29. prosinca 1999. godine u promet je pušten obnovljeni Paški most.

Premda se zbog važnosti događaja moglo očekivati svečanije ozračje, već sama najava ponovnog puštanja u promet Paškog mosta garnirana je “pikanterijama” koje su oslikavale i stanoviti dramatičan naboj u završnici toga  “igrokaza” u režiji političara. Tih je dana trajala predizborna kampanja za parlamentarne izbore pa je najvjerojatnije baš zbog toga bilo pomalo konfuznih i neočekivanih protokolarnih poteza.

Informacija o nadnevku otvorenja mosta u Pagu je primljena s iznenađenjem, iako se, naravno, očekivala jer se znalo da se već nekoliko dana  preko mosta pušta promet. Ivo Fabijanić, gradonačelnik Paga, izjavio je kako se neće smatrati pozvanim ukoliko poziv na svečano otvorenje ne primi u nekom pristojnom roku.

Do zadnjeg časa nije se znalo ni tko će od važnijih Vladinih dužnosnika biti nazočan. Zadarski župan Šime Prtenjača očekivao je dolazak Zlatka Mateše, predsjednika Vlade, ili barem Ivana Pavlovića, ministra pomorstva, prometa i veza. Nisu došli ni jedan ni drugi zbog, navodno, tehničkih razloga. Na koncu je ured zadarskog župana poslao obavijest  da će svečanost voditi, uz zadarskog župana, i Mario Crnjak, ravnatelj Hrvatske uprave za ceste, koji je na toj dužnosti naslijedio smijenjenog Aleksandra Čaklovića.

Svečanost na mostu upriličena je točno sredinom dana, u podne. Osim spomenute dvojice dužnosnika, događaju je pribivao i Prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović, ministar pravosuđa u tadašnjoj Vladi.

Nazočni su bili i drugi županijski i lokalni dužnosnici te predstavnici Hrvatske uprave za ceste, predstavnici izvođača radova splitskog «Konstruktor-Inženjeringa», podizvođača radova i drugi.

Govoreći o značaju mosta, zadarski župan Šime Prtenjača podsjetio je da je u ratnim godinama zahvaljujući upravo mostu sačuvana opstojnost hrvatske države. Stoga je posebno priznanje i zahvalnost uputio braniteljima mosta.

Paški most – rezanjem vrpce označeno puštanje u promet obnovljenog mosta.

Vrpca je prerezana na kopnenoj strani mosta. Zajednički su je prerezali Šime Prtenjača i Mario Crnjak. Obred blagoslova mosta obavio je paški nadžupnik vlč. Srećko Frka-Petešić, nakon čega su se sudionici svečanosti uputili pješice do otočne strane. Ondje su se zajednički fotografirali oko zavjetne kapelice Majke Božje od Staroga  grada, koju su, u znak zahvale, sagradili paški branitelji-dragovoljci.

I to je bilo sve. Tako je Paški most, 31 godinu nakon prvog puštanja u promet, opet zasjao punim sjajem. Od tada do danas redovito se održava.

Par sati prije svečanosti na mostu, ministar pravosuđa Prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović nazočio je u Novalji svečanosti otvorenja zgrade općinskog suda.

Novalja – Svečanost pred zgradom (budućeg) Općinskog suda.

Žarka želja novaljske gradske vlasti, na čelu sa gradonačelnikom Ivanom Dabom Đonom, da se u Novalji utemelji općinski sud u konačnici se nije ostvarila. Na izborima u siječnju 2000. godine pobijedila je koalicija stranaka predvođena SDP-om. A njihov ministar pravosuđa, za razliku od HDZ-ovog prethodnika,  imao je posve drugačiji stav o općinskom sudu u Novalji.

U međuvremenu i grad Pag je izgubio općinski sud. Danas je samo Stalna služba Općinskog suda u Zadru.