Peračom po sterači

U kolanjskoj kakofoniji koja se povremeno može čuti,  iz prikrajka slušana uhom neutralnog slušatelja, i u kojoj zna biti i gornjih laga i donjih niskih obostranih udaraca u nevelikom orkestru  disharmoničnih gudača s insignijama onih koji drže vlast u Općini, koji po glazbalima nerijetko gude gudalima svakovrsnih struna, u uhu mi je nedavno zazvonila informacija o obnovi Etnografske zbirke.

Budući sam imao priliku svjedočiti otvorenju te vrijedne mjesne institucije 1980. godine, pošao sam tragom spomenute informacije. Dodatni poticaj bio je i nedavni istup praktički razvlaštenog načelnika Marina Pernjaka. Nakon što općinski vijećnici nisu prihvatili njegov prijedlog proračuna Općine Kolan za 2021. godinu, a potom ni Odluku o privremenom financiranju, ispunili su se uvjeti za raspuštanje Općinskog vijeća i Vlada je imenovala povjerenicu.  Referirajući se na tu činjenicu, Pernjak  je u svojoj žalopojki, pored ostaloga, spomenuo više važnih projekata realizacija kojih će sada biti usporena, kao kad orkestar iz nekog svog razloga zanemari dirigenta pa iz vivace nenadano prijeđe u adagio, premda za to nema osnova u partituri. Među tim projektima je i etnomuzej i vizitor centar.

Koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća Kolanjci su krenuli u vrijednu akciju. Nekadašnju staru školu odlučili su preurediti u Dom kulture. Najagilniji su u tome bili članovi KUD-a Bartol Kašić osnovanog 1978. godine.

Nekadašnja zgrada škole u kojoj je na katu Etnografska zbirka, a u prizemlju Općinska knjižnica Šime Šugar Ivanov.

Stara škola, premda ruševna i trošna, bila je dobra prilika da se KUD okući. Poslu se prionulo zdušno.  Nešto je novaca kapnulo iz ondašnjih fondova (zvali su se samoupravne interesne zajednice, u ovom slučaju za kulturu), ali najviše su ipak učinili sami, radeći dobrovoljno.

Proteklo je nešto manje od tri godine do dana kada je Dom bio spreman za korištenje. Uređeno je nekoliko prostorija, a u prizemlju je postavljena Etnografska zbirka, jedina takva na cijelom otoku. Dom je predan upravo KUD-u na prigodnoj svečanosti 30. studenoga 1980. godine. 

Četrdeset godina nakon svega moj sugovornik je Frane Šupraha Matešić (1939.), čovjek koji je u cijeloj priči bio od samog početka. Slušam ga i bilježim.

Frane Šupraha, cijeloga života posvećen mahom poljoprivredi i stočarstvu, ali i turizmu kad su se za to stekli uvjeti.

Prikupiti izloške, autentične artefakte zavičajnog prostora i izvući ih iz raznovrsnih pretinaca onoga što je obilježilo način življenja tijekom dugih minulih dionica seoskog, mahom težačkog i pastirskog života i na jednom ih mjestu, sakupljene, pokazati kao timbar autohtonog, nije bilo jednostavno. Trebalo je obilaziti i konobe i šufite.

I opet su članovi KUD-a bili vrijedni i uporni. U tome su im stručnom optikom pomogle kustosice splitskog Etnografskog muzeja, etnologinje Jelena Gamulin i naša otočanka, Novaljka Zdenka Crnković Palčić.

Ljudi su pokazali razumijevanje pa se, malo po malo, za Etnografsku zbirku prikupilo stotinjak raznovrsnih predmeta različitih namjena. Cilj je bio postignut, a učinak se vrlo brzo pokazao.

Od samog otvorenja 80-tih godina prošlog stoljeća zbirku su posjećivali domaći ljudi i turisti.

Ljeti su počeli dolaziti turisti, kaže Frane Šupraha, pa se moglo i štogod novaca zaraditi. To nas je ponukalo da dvije godine kasnije realiziramo  i drugi dio plana.

U istoj zgradi uredili su izvornu dalmatinsku konobu kao svojevrsnu nadopunu zbirke, u kojoj se mogla osjetiti autentična matrica tog inspirativnog obitavališta i društvenih okupljališta u ovim našim krajevima.

Mladi Kolanjci skrbno su se odnosili prema izlošcima, kako onima od čvrstog materijala…
… tako i onima vunenima, biljcima i steračama (pokrivalima za krevete) koje su redovito ispirali u moru udarajući ih peračama (plosnatim drvenim udaraljkama namijenjenima za pranje rublja).

I tako, teklo je vrijeme… Inicijalni taktovi postupno su se razvili u uhu ugodnu glazbenu kreaciju na zadovoljstvo mnogih.

Ali onda se dogodio obrat. Baš u vrijeme koje se činilo bogomdanim za nove moguće kreativne iskorake (mislim samo na zbirku) – u ono vrijeme kad je Kolan 2003. godine postao Općina, kad je dobio priliku da se oglasi oktavom više, Etnografska se zbirka počela zapuštati. Dogodila se zbrka. Postav zbirke, koja je u međuvremenu bila iz prizemlja premještena na kat, preseljen je na drugo mjesto, konoba je devastirana, a kat je pregrađen jer je trebalo osigurati prostor za privremeni rad katastra. Reklo bi se: svako vrijeme ima svoje običaje. Da se razumijemo: i aktere, među kojima se uvijek nađe onih kojima kantilene onih drugih zvuče kao njakanje magaradi pa je teško od takvih elemenata iskemijati prihvatljivi amalgam i eto razloga da se razvodni gustoća jednog lijepog nataloženog iskustva.

Sve je vodilo k tome da se izvede rekvijem za nešto što je istinsko etnografsko blago, praktički neprocjenjivo, s kojim tako zorno možeš dočarati i u pamet dozvati i nekadašnju kuhinju i konobu i vrijeme koje je prohujalo i način života tolikih naraštaja.

Nije se teško domisliti kakav je tih godina izgledao seizmogram onih ljudi koji su zbirku stvarali i učinili je respektabilnom i izvan granica svoga mjesta.

Mi koji smo stvarali zbirku, dodaje Šupraha, opet smo se okupili, razgovarali, riješeni da sve ne ostane na tome. Obratili smo se načelniku Marinu Pernjaku. On i općinska uprava pokazali su razumijevanje i prihvatili su naš prijedlog da se Etnografska zbirka obnovi. I evo, danas je opet možemo pokazati.


Preuređena Etnografska zbirka, nakon što je više od desetljeća bila zanemarena, ponovno je otvorena za posjetitelje na spomendan sv. Luke, zaštitnika Općine Kolan, 18. listopada 2020. godine.
Nova zbirka postavljena je uz stručnu pomoć Petre Valovčić, univ. bacc. ethnol. et anthrop.
Etnografska zbirka ima oko 200 predmeta. Svi su predmeti popisani i fotografirani.
Dio predmeta, međutim, nije izložen jer će za to biti potrebno urediti još jednu prostoriju.
Izloženi predmeti…
… od kojih su neki, poput ovog pročelja škrinje, izrađeni vrlo minuciozno…
… zorno dočaravaju nekadašnji način života.
Predmeti su grupirani tako da dočaravaju sliku stambenog dijela kuće…
… i onog radno-skladišnog: konobe, u kojoj se držalo toliko toga potrebnog za svakodnevni život: žrna za mljevenje kukuruza i pšenice…
… brimenica za vodu, tocilj za oštrenje noževa, kose i srpovi…
… metalni lub za sir, uski drveni stap za proizvdnju masla od ovčjih proizvoda nakon dobivanja sira…
… plugovi za plitko i dublje oranje.

Bude li i nova općinska uprava pokazala interes da revitalizirana Etnografska zbirka dobije dodatnu vrijednost, osigura li joj predanog skrbnika i primjerenu financijsku potporu pa da dosegne viši stupanj organiziranosti, a time i drugi institucionalni naziv, kako je to naznačio načelnik Pernjak, iz tog etno kutka u Kolanu mogla bi se u buduće razlijegati druga vrsta glazbe, uhu ugodna, harmonična i znatiželjnicima privlačna.

Kolan bi tako na otočnoj karti mogao biti označen kao etnografski punkt, vrijedan poput onih drugih diljem otoka, kao što su u  Pagu Samostan benediktinki sv. Margarite sa samostanskom zbirkom vrijednih umjetničkih predmeta  i postavom zbirke paške čipke, Galerija paške čipke, Izložba solarstva, u Novalji Gradski muzej i Galerija Era,  u Lunu Vrtovi lunjskih maslina.

Ima Kolan još toga što bi primjerenim spomenom valjalo obilježiti, a ponešto i revitalizirati, poput nekadašnjih ugljenokopa, željeznice, akvedukta, gradina… Ali to je za neku drugu priču.

Verba volant…

Prije trideset godina, koncem veljače 1990., u Vjesniku sam objavio razgovor s prof. Nikolom Crnkovićem pod naslovom Tajne prošlosti.

Povod je bila najava da će se tijekom te godine tiskati Cissa, prvi broj otočnog zbornika. Svrha zbornika je bila da se na njegovim stranicama s vremenom rasvijetle ( rasvjetljavaju) mnoge historijske nepoznanice otoka Paga.

Na tragu te zamisli koncipiran je i spomenuti intervju. Prof. Crnković (1928. – 2016.) govorio je o tome koliko se (malo) zna o prošlosti našega otoka, kakva bi se mogla postaviti periodizacija otočne povijesti, kakva je bila uloga otoka u doba naseljavanja Hrvata…

Ideja o jednoj takvoj publikaciji u paški je javni i politički prostor puštena godinu/dvije prije toga. Prof. Crnković je 1986. godine umirovljen pa se iz Rijeke, gdje je zadnjih godina radio u Državnom arhivu, vratio u rodnu Novalju s namjerom, uz ostalo, da svoje znanje (bio je profesor povijesti) stavi u funkciju kulturnih pregnuća na lokalnoj razini.

Početkom svibnja 1989. godine paškoj javnosti je bila predstavljena publikacija Prinosi za gospodarsku povijest otoka Paga što su je objavili Historijski arhiv u Rijeci i Historijski arhiv u Pazinu te Skupština općine Pag. Jedan od autora tekstova bio je i prof. Crnković.

Moglo bi se reći da je upravo ta publikacija osnažila ideju o zborniku Cissa. Bila  je prihvaćena i politički blagoslovljena u okviru ondašnjega Socijalističkog saveza. Izabrano je uredništvo a prof. Crnković imenovan je glavnim urednikom publikacije.

No, na tome se stalo. Ideja nije zaživjela, nikada nije objavljen prvi broj.

Zašto sve ovo pišem?

Podsjetit ću na poznatu latinsku izreku: verba volant – scripta manent. Doslovni prijevod bio bi: riječi lete – zapisano ostaje. Ili u slobodnijem prijevodu: što nije zapisano, nije se dogodilo.

Naravno da u životu nije baš sasvim tako. Mnogo toga se dogodi a ostane nezapisano.

Ipak, spomenuta izreka sadrži u sebi važnu poruku: ako ne mislimo potomstvo ostaviti bez vrijednoga zaloga (Matoš bi rekao: bez amaneta) u kojemu će se ogledati obilježja kolektivnog identiteta (u ovom slučaju lokalnoga, zavičajnog, onoga specifičnoga otočnoga mikrokozmosa koji se nerijetko percipira kao samodostatan ili kao izgubljen u samoći svemira), onda valja zapisivati i zapisano objavljivati, učiniti to dostupnim naraštajima koji stasaju i onima koji će tek doći.

U potrazi za (kako bi rekao Ivan Lovrenović) genetskom šifrom spomenutoga identiteta, čovjek biva upućen najčešće na tekst. Istina, Lovrenović je u potrazi za spomenutom šifrom bosanske franjevačke akcije i formacije, no nismo daleko od njegove konstatacije i u kontekstu ove teme.

Ne može se reći da otok Pag nije predmet interesa  mnogobrojnih autora raznovrsnih zvanja, kako publicista tako i znanstvenika, književnika, fotografa, arhitekata, slikara te drugih  poklonika  njegove povijesti, zemljopisnih osobitosti, prirodnih karakteristika, gospodarstvenih dosega, tradicijske i kulturne baštine, društvenih zbivanja i inoga. Dapače. Tko zna služiti se s dostupnim alatima za pretraživanje bibliografskih   baza podataka to lako može provjeriti i u to se uvjeriti.

No, pored svega što je već do sada obrađeno, zapisano i objavljeno, usuđujem se napisati da su zavičajne bisage još uvijek poprilično teške od neistraženih zaliha koje vape za istraživačkim naporima. To vrijedi za cijeli otok.

Te će se zalihe smanjivati onoliko koliko bude snažila kolektivna svijest o njihovom značaju i, posebice, o spremnosti svakoga tko tomu može pridonijeti, poglavito onih koji su po prirodi svoga društvenog statusa mjerodavni da se tome poslu pristupi odgovorno i bez zadrške, organizirano i sustavno, s primjerenom dozom potpore svake vrsti.

Na otoku Pagu postoje tri ogranka Matice hrvatske, u Pagu, Novalji i Kolanu. Ogranak u Pagu obnovljen je 1993., u Novalji 1997., a u Kolanu je utemeljen 2016. godine.

Može se konstatirati da ogranci ostvaruju osnovno poslanje Matice hrvatske i da su tijekom minuloga vremena objelodanili više desetaka naslova zavičajne tematike, otočnih ili drugih autora, među kojima su naslovi od kapitalnog značaja.  

To osobito vrijedi za novaljski ogranak Matice hrvatske koji bilježi najbolje nakladničke rezultate, dobrim dijelom zato što ima primjerenu financijsku potporu Gradskog proračuna.

Danas u prigodi tridesete obljetnice jednog neuspjelog pokušaja čini mi se da bi bilo dobro revitalizirati ideju o otočnoj publikaciji upravo u okrilju Matičinih ogranaka. Publikaciji koja bi po svojoj koncepciji mogla javnosti predočavati širok spektar otočnih tema vrijednih trajnog spomena, ne samo povijesnih nego i aktualnih a bila bi namijenjena najširem krugu čitatelja.

U našem najbližem okružju ima takvih publikacija i nije ih teško locirati a mogle bi poslužiti kao poticajni primjeri. Publikacija (časopis) bi za početak mogla biti godišnjak, a ovisno o prigodama i potrebama, mogao bi se objavljivati u dva ili tri broja.

Držim da bi tješnjom suradnjom tih ogranaka bilo moguće polučiti jedan takav sinergijski učinak na dobrobit zavičajne kulturne i civilizacijske baštine.