Curriculum vitae Dinka Supića

Nakon knjigâ Novalja svoj dan (2016.) i Novaljski stani i stanari (2018.), Novaljac Dinko Supić objavio je i treću knjigu memoarske tematike, Curriculum Vitae.

Nakladnik prvih dviju knjiga je Ogranak Matice hrvatske u Novalji a posljednju je objavio u vlastitoj nakladi, pod konac lanjske godine.

Više o tome na:

Novalja svoj dan ili Sjećanja Dinka Supića

Prve knjige tematikom su fokusirane na Novalju i njezine stanovnike. Predstavljaju široki spektar memorabilijske proze o autorovoj rodnoj sredini, njezinim ljudima, običajima, dogodovštinama… iz protekloga ali autoru znanoga vremena.

Dinko Supić

Najnovija knjiga, što se iz samoga naslova može zaključiti, odnosi se na samog autora, na njegov osobni život, preciznije, na njegovu profesionalnu karijeru koju je ostvario od prvog zaposlenja do stjecanja mirovine pa i nešto nakon toga.

Naslovnica knjige

Dinko Supić, ( rođen 1945.) pripada onom naraštaju koji je odrastao u poraću nakon 2. svjetskog rata obilježenom oskudicama svake vrsti.

Nakon osnovne škole u Novalji i Srednje tehničke brodograđevne škole u Rijeci, započela je njegova radna karijera, prekinuta obveznim služenjem vojnoga roka u JNA, pa opet nastavljena, kontinuirano, punih 47 godina, od riječke Svjetlosti do zagrebačkih Rade Končara, ATM-a, MONTMONTAŽE-ELEKTROMONTA i INEL-MONTAŽE.

Edo Rapaić: Tegljač

Radio je u brodogradilištima i industrijskim postrojenjima diljem nekadašnje Jugoslavije a bio je i sudionikom izgradnje mnogih kapitalnih tehnoloških objekata petrokemije, nafte i plina, termo-energetike, prehrambene industrije… ne samo u svojoj zemlji nego i u  istočnoeuropskim zemljama te u Sovjetskom savezu.

Priroda posla, u kojemu je tijekom vremena dosegao i rukovodeće pozicije, omogućila mu je mnogobrojna putovanja, upoznavanje mnogih krajeva i država, ljudi, običaja, kulture, civilizacijskih navika i životnih prilika, što ga je – kako sam ističe na jednom mjestu u knjizi – naučilo shvaćanju i razumijevanju drugih i drugačijih, što mnogim ljudima nedostaje, pa ih čini nesretnima i isključivima.

Tih je godina ATM-OOUR MONTAŽA zaposlio mnogo mladih ljudi raznih stručnih profila: električara, cjevara, bravara, zavarivača, tehničara i inženjera. U MONTAŽI je bilo zaposleno preko 400 veoma stručnih djelatnika, odanih poduzeću, koje je u to doba dijelilo jednu od najvećih plaća na prostoru SFRJ. (citat, str.70.)

Gledano iz aktualnog konteksta socijalnih prilika u zemlji, navedeni citat doima se gotovo nestvarno.

Supićev curriculum vitae je paradigmatski obrazac jednog uspješnog radnog iskustva i više nego zadovoljnog osobnoga života, ali i iskustva jednog naraštaja koji je imao sreću prebroditi sve tegobe tranzicijskog razdoblja pa kao takvo predstavlja amblematičan kontrapunkt onome što je u nas obilježeno propašću nekadašnjih velikih poduzeća i svim mogućim negativnim posljedicama koje su iz toga proizašle, svim onim turobnim pričama na marginama institucija za zapošljavanje ili rastancima na autobusnim kolodvorima.

U Supićevoj knjizi sve pršti od rada, od uspješnog rada i zadovoljstva postignućima.

Edo Rapaić: Utakačke ruke

No čitava je ta životna priča ispričana odmjereno, čitatelju pristupačno, bez hiperboličnog pretjerivanja s možebitnim skrivenim neprimjerenim porukama. Ispričana je s mjerom i s iskustvom čovjeka mirne savjesti koji zaključuje na kraju svega kako se isplatio trud, napor i uložena energija.

Istom, začinjena je s opisima mnogobrojnih životnih detalja i dogodovština, poznanstava i sklopljenih prijateljstava, nenadanih susreta s poznatim osobama na mjestima gdje se to najmanje očekivalo, sudara s realnošću koji su osvješćivali i s još mnoštvom drugih literarnih sličica s različitih točaka zemljopisnog rastera što priču čini sočnom i pitkom.

Sve u svemu, Dinko Supić je ovom knjigom zaokružio svoju skromnu ali vrijednu memoarsku trilogiju obogativši uspješno niz lokalne zavičajne literature.

Knjiga je ilustrirana i s više fotografija iz autorova terenskog i obiteljskog albuma te s nekoliko crteža autora Ede Rapaića.

Novalja svoj dan ili Sjećanja Dinka Supića

Za Ljubov Orlovu, slavnu rusku glumicu i Staljinovu miljenicu, „sjećanja su poput bisera na ogrlici. Uhvatiš se za jedan, odmah slijedi drugi. Trebam se zaustaviti, pa ne možeš se sjetiti čitavog života, ne možeš sve ispričati. Počela sam kaotično, a završavam pobjedonosno“. (Voljela sam Staljina – i on mene.)

Miljenko Jergović u Selidbi piše: „A kad se čovjek previše sjeća, sve mu je u tom sjećanju uljepšano. Naročito ako se sjeća nečega što sâm nije doživio, nego su doživjeli njegovi pradjedovi i prabake“.

„Starci“, pisao je Aristotel u Retorici, „više žive od uspomena nego od nade, jer im je preostalo vrijeme života kratko, a prošlo dugo; nadanje je okrenuto budućnosti, a sjećanje prošlosti. To je razlog njihovoj glagoljivosti: neprestano pričaju o svojoj prošlosti, jer u predavanju uspomenama nalaze zadovoljstvo“.

Kristian Novak, hrvatski književnik mlađe generacije, pak, na jednom mjestu u svojoj knjizi Črna mati zemla zapisuje: „Sve se nešto osuši. Ko sjećanja. Tak i ona valjda izblijede. Ko potezi kistom“.

Podebljajmo sve prethodno ovim citatom:

„U opasnosti smo da zaboravimo, a takav zaborav – potpuno odvojen od samih sadržaja koji bi mogli biti izgubljeni – značio bi da bismo se, ljudski govoreći, lišili jedne dimenzije, dimenzije dubine, u ljudskim postojanju. Jer, sjećanje  i dubina su isto, ili radije, čovjek ne može dosegnuti dubinu osim pomoću sjećanja“. (Hannah Arendt, Politički eseji: Što je autoritet.)

Pa stoga:

„Sjećanje je moguće održavati samo zapisivanjem.  A ono čega se ne sjećamo nema nikakvog značenja i zato je literatura važnija od života“, tvrdi Alida Bremer u pogovoru knjige Julijane Matanović Laura nije samo anegdota.

Eto, baš kao da se nadvirivao nad spomenutom autoricom dok je ispisivala te rečenice, zapisivanju sjećanja priklonio se Novaljac Dinko Supić (Novalja, 1945.) u svojim knjigama Novalja svoj dan (2016.) i Novaljski Stani i Stanari (2019.).

Potonja knjiga je početkom ovog mjeseca predstavljena novaljskoj javnosti.

Dinko Supić u radnom ambijentu
Dinko Supić u radnom ambijentu.

U trećoj životnoj dobi, u umirovljeničkim danima, kada se u kuneštri memorije nakupilo već poprilično toga, potaknut osobnim razlozima, Supić se prihvatio računala i stao zapisivati sjećanja na minulo vrijeme svoga djetinjstva i mladenaštva (ali i na dane prije toga), na stasanje u zrelu osobu, na sredinu u kojoj je potekao i odrastao.

Zapisuje da se ne bi zaboravilo ono što ima svoje značenje u tijeku vremena, ono što je obilježilo živote naraštajâ i pojedinih osoba među njima. Sjeća se promjena koje su se dogodile u svakodnevnom životu, pamti oskudne životne uvjete, ali i poboljšice koje su nadošle s vremenom.

Supić piše o različitim životnim dogodovštinama, ljudima, običajima, anegdotama, igrama i radostima djetinjstva, o rijetkim susretima i osobnim dramama, nepodopštinama i tragedijama, o postupnim iskoracima u civilizacijsku „svjetliju budućnost“.

Svoja sjećanja bilježi nepretenciozno, slikarski rečeno u krokijima, bez namjere da dublje zaore u povijesna zbivanja svojega rodnog mjesta, bez potrebe da razgrće slojeve  socijalnih i ekonomskih prilika nakupljenih u talogu vremena ili da podrobnije zađe u skrovite zakutke pojedinih sudbina i da ih rasvijetli znatiželjom koja bi prešla granicu pristojnoga.

U nekim krokijima nedostaje pokoji potez, no to ne narušava opću, dobru recepciju štiva.

Obje su knjige  tako strukturirane da se može reći da su dva dijela jedne cjeline koja govori o onome što se dogodilo u prošlome vremenu, što se dogodilo svoj dan, kako se to označava lokalnim izrazom.

Obje su, također, bogato ilustrirane fotografijama.

Naslovnica knjige Novalja svoj dan
Naslovnica knjige Novalja svoj dan.

Ishodišna točka knjige Novalja svoj dan je postolarska radiona autorovog oca Ivana kao kultno mjesto obiteljskog doma, ali i mjesnih društvenih okupljanja.

U koncentričnim krugovima oko nje šire se novaljske priče, novaljski običaji, igre autorovog djetinjstva, dodatno začinjeni nadimcima i zdivanjima, rugalicama i starinskim izrekama, nazivima predmeta i obiteljskim pojmovima.

U knjizi Novaljski Stani i Stanari autorovo ishodišno polazište su baš to, stani ili stanovi, nastambe nekoliko novaljskih obitelji, koje su podignute na prostoru između Novalje i Lunjskog poluotoka.

Stani su posebna socio-gospodarska kategorija karakteristična baš za taj dio našeg otoka jer ih, takove, nigdje drugdje ne nalazimo premda stanova ima podignutih diljem cijeloga Paga, o čemu se više može doznati u knjizi Iva Oštarića Stani otoka Paga od prapovijesti do danas.

Supić je opisao vlasništvo, prilike i životne uvjete te način života na tim stanima nastojeći također dočarati proteklo vrijeme kada je ondje život pulsirao ritmom kakvim su ga određivale ondašnje prilike.

No, i u ovoj knjizi autor nastavlja nizati kraće zapise o ljudima i događajima  u Novalji kao središnjem mjestu njegovih memorabilija.

Naslovnica knjige Novaljski Stani i Stanari
Naslovnica knjige Novaljski Stani i Stanari.

Osim autorovog teksta u knjizi Novaljski Stani i Stanari objavljena su i dva teksta autorovog brata Josipa Supića.

U Predgovoru knjige piše o nekim svojim saznanjima o načinu života dijela balkanske populacije čije je etničko ime Vlah. To ime, zbog posla kojim su se bavili i zbog načina njihova življenja, postalo je sinonimom riječi stočar.

U Pogovoru, pak, piše o stanovnicima Novalje i njihovim prezimenima, posebno o prezimenima onih obitelji koje su posjedovale spomenute Stanove, Šanko, Škunca, Dabo, Vidas, Borović i Šonje.

Na ishodišnoj lokaciji u Novalji svoj dan danas je sve drugačije. Postolaraske radione odavno više nema. Obiteljska je kuća preuređena i prilagođena potrebama njezinih sadašnjih baštinika.

I Novaljski Stani su u međuvremenu doživjeli promjene. Na mjestima su tek ruine, na mjestima su barem donekle sačuvani, na mjestima, pak, „osuvremenjeni“ do te mjere da imaju posve drugačji vizualni i funkcionalni habit.

Dinko Supić kraj vratiju očeve postolarske radione
Dinko Supić kraj vratiju nekadašnje očeve postolarske radione.

Sve u svemu, Supićeve se knjige mogu iščitavati kao svojevrsno znakovlje predinternetskog vremena, toliko različitog od ove današnjice, i u tome nalazim njihovu istinsku vrijednost.

Kako će ih percipirati današnja mladež može se pretpostaviti, no siguran sam da će – kad za to bude pravo vrijeme,  onda kad se i oni počnu sjećati – znati to učiniti na primjeren način i s primjerenim respektom.

Nakladnik obiju knjiga je Ogranak Matice hrvatske u Novalji.

Uzgred moram spomenuti da je predstavljanje knjige Novaljski Stani i Stanari u medijskom prostoru prošlo posve nezapaženo. Informacija o skupu u hotelu Loža nije zabilježena čak ni na službenim facebook stranicama Grada Novalje, na kojima se inače objavljuju informacije s različitih skupova i događanja. Valjda u Ogranku to nije imao tko učiniti. Šteta.