Četrdeset godina Vodovoda Hrvatsko primorje južni ogranak

Davnog dana, 1. veljače 1979. godine, osnovano je trgovačko društvo Vodovod Hrvatsko primorje južni ogranak sa sjedištem u Senju. Osnovale su ga ondašnje općine Senj, Rab, Pag i Gospić, a danas je u suvlasništvu sedam gradova i općina: Senja, Raba, Paga, Novalje, Karlobaga, Lopara i Povljane. Tim se, za naše prilike velikim, vodoopskrbnim sustavom vodom opskrbljuju dijelovi Grada Senja, otoci Rab i Pag te područje Općine Karlobag.

Voda iz dviju čistih ličkih rijeka, Like i Gacke, najprije magistralnim vodom, a onda podmorskim cjevovodima stiže na Rab i Pag.

Tim povodom, uprava Vodovoda priredila je putujuću izložbu koju su već vidjeli Senjani i Rabljani, a od jučer se može razgledati i u Pagu, u prizemlju Kneževa dvora. Idućega mjeseca planira se postaviti i u Novalji.

Na sedam plakata kraćim tekstovima i fotografijama, na sažet ali vrlo slikovit način, prikazana je povijest nastanka vodoopskrbnog sustava, značaj i način funkcioniranja, tehnologija obrade vode i njezina kvaliteta. Može se vidjeti ozemlje koje sustav opslužuje i mjesta u kojima se voda koristi.

Prikaz vodoopskrbnog sustava na ozemlju
Prikaz vodoopskrbnog sustava na ozemlju

Hvale je vrijedno da se uprava Vodovoda sjetila te, za spomenute sredine, izuzetno važnog događaja. Vodoopskrba je, za ove krajeve siromašne s vodom, značila život, bila je neophodna za gospodarski razvoj, osobito turizma.

O tome su nešto mogli čuti i okupljeni na otvaranju izložbe, posebice oni mlađi, koji nisu imali priliku svjedočiti naporima nekadašnjih političkih i privrednih struktura. Na to su ih podsjetili predstavnici Vodovoda, direktor Milan Nekić  i njegova kolegica Martina Galić Rukavina.

Milan Nekić govori na otvaranju izložbe
Marina Galić Rukavina
Marina Galić Rukavina

U realizaciji projekta vodoopskrbe našem otoku pripada posebno mjesto. Dalo se to zaključiti i po riječima direktora Nekića koji je, među ostalim, spomenuo da se vodoopskrbni sustav, ovakav kakav je,  počeo graditi od kraja, istakavši da se najprije rješavalo pitanje opskrbe Novalje zbog njezinih potreba glede rastućeg turizma.

Mi koji duže pamtimo i koji smo imali priliku iz neposredne blizine pratiti realizaciju projekta, dobro znamo koliko je Novalja, sa svojim tadašnjim vodećim ljudima u Mjesnoj zajednici i Komunalnom poduzeću Zrće, godinama „gurala“ i „vukla“ da bi se ideja ostvarila i da bi riješila jedno od svojih životnih potreba. Od tih pojedinaca treba spomenuti svakako najistaknutije, Luku Čemeljića, Zorana Šimatovića i Antu Vidasa.

Pamtimo mi i koliko je političkog napora trebalo uložiti, koliko političke energije potrošiti, s kojim se sve političkim alatima i metodama valjalo poslužiti da bi se i drugi na otoku, u okvirima ondašnje zajedničke Općine Pag, uvjerili da je nužno financijski se napregnuti i zajednički sudjelovati u izgradnji vodovoda jer će biti od koristi za cijeli otok.

Na kraju se to i dogodilo. Voda je podmorskim cjevovodom dotekla najprije u Novalju 22. srpnja 1982., a tijekom narednih nekoliko godina vodoopskrbni krak produžio se i do grada Paga.

Jučer smo čuli da se od svih jedinica lokalne uprave i samouprave na Pagu jedino Povljana vodom opskrbljuje iz lokalnog izvora uz pomoć desalinizatora.

Izložba ostaje otvorena do 17. svibnja.

Pag, grad paškog sira

U Pagu do nedjelje, 5. svibnja, traju GASTRO DANI – manifestacija u sklopu koje će se u nekoliko paških ugostiteljskih lokala nuditi paški specijaliteti po promotivnim cijenama, upriličit će se predavanje na temu Budućnost gastronomije na otoku Pagu s predavačem chefom Matom Jankovićem, a bit će i drugih sadržajno zanimljivih ponuda.

Publika je u srijedu, 1. svibnja navečer, već imala prilike čuti ponešto o projektu PAG NA MENIJU Srednje škole Bartola Kašića i Turističke zajednice Grada Paga, a potom, na istom mjestu, u  prizemlju Kneževa dvora na glavnom gradskom trgu, razgledati izložbu fotografija Alenke Festini  PAG, GRAD PAŠKOG SIRA koja se prigodno uklapa u „zadanu temu“ manifestacije.

Alenka Festini
Alenka Festini

Na tridesetak izloženih fotografija u boji (od kojih su neke već bile objavljene u Večernjem listu i Zadarskom listu) autorica je ponudila svoje viđenje velike priče o paškom siru.

Doći na Pag a ne kušati paškog sira isto je kao poći u Rim i ne vidjeti Papu! Paški je sir najpoznatiji proizvod s tog podvelebitskog otoka, njegov zaštitni znak. Čovjek može biti veći ili manji gurman, više ili manje potkovan u tajnama prehrane, nutricionist i hedonist, no feticu paškog sira rijetko će tko ne poželjeti kušati ili se sirom obilato sladiti. U znalačkom komponiranju načina blagovanja otočne i ine spize paškome siru najčešće pripada mjesto uvertire, predjela, premda ga se, s ništa manje ugode, može konzumirati i nakon svega, kao krunsku deliciju kojom se zaokružuje užitak dotičnoga blagovanja. Njegov je hranidbeni učinak gotovo u svakoj prigodi izniman, bio poslužen na najbogatijoj trpezi za najzahtjevnije konzumente, bio popudbina u kakvoj izletničkoj uprtnjači ili, s komadom kruha i kapljicom dobra domaćeg vina u težačkoj torbi, kao okrjepa u stankama naporna rada.

Paški sir, najpoznatiji proizvod Paške sirane.
Paški sir, najpoznatiji proizvod Paške sirane.

Zlatno-žuti kolut čvrste kore, težine oko 2 do 2,5 kg najpoželjniji je u zreloj fazi, star od 6 do 12 mjeseci, karakterističnog pikantnog okusa, prepoznatljivog svojstvenog mirisa, blago mramorirane i zrnaste strukture, kada se mrvi i topi u ustima. Pustite li ga otvrdnuti, dobro će vam doći kao ribani sir u svojstvu dodatka mnogim specijalitetima.

Ovčari sele stado na svježu ispašu.
Ovčari sele stado na svježu ispašu.

Da je Pag grad paškog sira ne treba posebno isticati. Mnoga se domaćinstva već dugi, dugi niz godina bave proizvodnjom sira. Među svima njima najpoznatiji i najveći proizvođač je PAŠKA SIRANA, jedna od najstarijih paških tvrtki, koja je uspješno prošla kroz sito i rešeto hrvatske tranzicijske prakse i u kojoj se godinama već proizvodi jedan od najpoznatijih sireva u svijetu, nemalo puta okrunjen prestižnim nagradama na svjetskim manifestacijama.

Poslušno stado za svojim pastirom.
Poslušno stado za svojim pastirom.

Autoricu fotografija, Alenku Festini, poznam jako dugo. Premda je rođena u Rijeci (1966.), prava je Paškinja.  Dvadesetak godina svoga dosadašnjeg radnog staža posvetila je novinarstvu radeći za više pisanih i drugih medija kao honorarni suradnik.

Prije toga, još u učeničkoj dobi, tijekom 1978. i 1979. godine, pjesme i tekstove o svom gradu i otoku objavljivala je u  Modroj lasti, jednome od najpopularnijih školskih listova.

Davne 1977. godine, u jednoj anketi među paškim učenicima, koju sam radio za Večernji list, rekla mi je: „Kada ja budem velika putovat ću, pisati i fotografirati“.

Bila je to njezina prva izjava za javnost.

Disciplinirane sudionice u prometu.
Disciplinirane sudionice u prometu.

Dječji se san u jednom dijelu njenoga života ostvario, a ono što je pisala i fotografirala velikim dijelom ostalo je zabilježeno na stranicama Vjesnika, Jutarnjeg listaVečernjeg lista, Novog lista i Zadarskog lista. Njene tekstove i fotografije objavljivali su i Agroklub, Ministarstvo kulture i razni hrvatski i inozemni portali. Surađivala je sa HTV-om u emisiji Globalno sijelo.

Djevojčica sa janjetom.
Djevojčica sa janjetom.

Svoj je novinarski, kreativni i umjetnički rad fokusirala na  svoju lokalnu zajednicu, na Pag, grad i otok.

Kao novinar svoju ljubav pretočenu u lavinu riječi, a svoj pogled kroz objektiv foto aparata,  prenosila je hrvatskoj i široj javnosti od početka 90-tih pišući za  već spomenute medije. Pri tom nije skrivala ljubav prema onim, kako sama kaže, najvažnijim primarnim potrebama čovjeka, a te su diši, pij i jedi.

U ovoj trećoj ljudskoj primarnoj potrebi zauzela sam se upravo za predstavljanje paške janjetine i paškog sira, pašnjaka i zanimljivog krša, gdje se skriva obilje bilja, visoke kakvoće po bogatstvu eteričnosti, sadržanog u biljci zbog obilja posolice kao prirodnog konzervansa. Posebnu ulogu u cijeloj priči dala sam upravo čovjeku, vrijednim i spretnim rukama ovčara, sirara, jer bez tog trojstva – krajolika, ovce i čovjeka – paških delicija, sira i janjetine, ne bi bilo.

Mladi sir Paške sirane sa certifikatom Izvorno hrvatsko.
Mladi sir Paške sirane sa certifikatom Izvorno hrvatsko.

Tako je i ovom zgodom. Fotografijama predočuje ono što najbolje pozna, a to je Pag. Pokazuje zanimljivosti paškog ovčarstva, ljepotu zlatnog koluta paškog sira, čovjeka i ovcu, podsjeća nas na svjetski raritet koji od davnina postoji na otoku i koji ga uzdiže do razine jedinstvenog simbola. Onome tko Pag ne pozna dovoljno, njezine fotografije mogu poslužiti kao neka vrsta začinskog dodatka kojim se upotpunjuje opći dojam o gradu i otoku.

Jedan od paških ovčara sa svojim stadom
Jedan od paških ovčara sa svojim stadom.

Obilježje fotografija je svojevrsna lirska dokumentarnost koja će na značaju dobivati sve više kako vrijeme bude odmicalo.

Ovom izložbom autorica još jednom potvrđuje svoj radni moto, VOLI LOKALNO, DJELUJ GLOBALNO. Ovo je njezina druga samostalna izložba. Fotografije je izlagala i u organizaciji Zadarta.

Organizator izložbe je Turistička zajednica Grada Paga.

Alenka Festini diplomirala je upravno pravo. Posljednjih devet godina radi u Općinskom sudu Zadar, u zemljišnoknjižnom odjelu u Pagu.

Novalja svoj dan ili Sjećanja Dinka Supića

Za Ljubov Orlovu, slavnu rusku glumicu i Staljinovu miljenicu, „sjećanja su poput bisera na ogrlici. Uhvatiš se za jedan, odmah slijedi drugi. Trebam se zaustaviti, pa ne možeš se sjetiti čitavog života, ne možeš sve ispričati. Počela sam kaotično, a završavam pobjedonosno“. (Voljela sam Staljina – i on mene.)

Miljenko Jergović u Selidbi piše: „A kad se čovjek previše sjeća, sve mu je u tom sjećanju uljepšano. Naročito ako se sjeća nečega što sâm nije doživio, nego su doživjeli njegovi pradjedovi i prabake“.

„Starci“, pisao je Aristotel u Retorici, „više žive od uspomena nego od nade, jer im je preostalo vrijeme života kratko, a prošlo dugo; nadanje je okrenuto budućnosti, a sjećanje prošlosti. To je razlog njihovoj glagoljivosti: neprestano pričaju o svojoj prošlosti, jer u predavanju uspomenama nalaze zadovoljstvo“.

Kristian Novak, hrvatski književnik mlađe generacije, pak, na jednom mjestu u svojoj knjizi Črna mati zemla zapisuje: „Sve se nešto osuši. Ko sjećanja. Tak i ona valjda izblijede. Ko potezi kistom“.

Podebljajmo sve prethodno ovim citatom:

„U opasnosti smo da zaboravimo, a takav zaborav – potpuno odvojen od samih sadržaja koji bi mogli biti izgubljeni – značio bi da bismo se, ljudski govoreći, lišili jedne dimenzije, dimenzije dubine, u ljudskim postojanju. Jer, sjećanje  i dubina su isto, ili radije, čovjek ne može dosegnuti dubinu osim pomoću sjećanja“. (Hannah Arendt, Politički eseji: Što je autoritet.)

Pa stoga:

„Sjećanje je moguće održavati samo zapisivanjem.  A ono čega se ne sjećamo nema nikakvog značenja i zato je literatura važnija od života“, tvrdi Alida Bremer u pogovoru knjige Julijane Matanović Laura nije samo anegdota.

Eto, baš kao da se nadvirivao nad spomenutom autoricom dok je ispisivala te rečenice, zapisivanju sjećanja priklonio se Novaljac Dinko Supić (Novalja, 1945.) u svojim knjigama Novalja svoj dan (2016.) i Novaljski Stani i Stanari (2019.).

Potonja knjiga je početkom ovog mjeseca predstavljena novaljskoj javnosti.

Dinko Supić u radnom ambijentu
Dinko Supić u radnom ambijentu.

U trećoj životnoj dobi, u umirovljeničkim danima, kada se u kuneštri memorije nakupilo već poprilično toga, potaknut osobnim razlozima, Supić se prihvatio računala i stao zapisivati sjećanja na minulo vrijeme svoga djetinjstva i mladenaštva (ali i na dane prije toga), na stasanje u zrelu osobu, na sredinu u kojoj je potekao i odrastao.

Zapisuje da se ne bi zaboravilo ono što ima svoje značenje u tijeku vremena, ono što je obilježilo živote naraštajâ i pojedinih osoba među njima. Sjeća se promjena koje su se dogodile u svakodnevnom životu, pamti oskudne životne uvjete, ali i poboljšice koje su nadošle s vremenom.

Supić piše o različitim životnim dogodovštinama, ljudima, običajima, anegdotama, igrama i radostima djetinjstva, o rijetkim susretima i osobnim dramama, nepodopštinama i tragedijama, o postupnim iskoracima u civilizacijsku „svjetliju budućnost“.

Svoja sjećanja bilježi nepretenciozno, slikarski rečeno u krokijima, bez namjere da dublje zaore u povijesna zbivanja svojega rodnog mjesta, bez potrebe da razgrće slojeve  socijalnih i ekonomskih prilika nakupljenih u talogu vremena ili da podrobnije zađe u skrovite zakutke pojedinih sudbina i da ih rasvijetli znatiželjom koja bi prešla granicu pristojnoga.

U nekim krokijima nedostaje pokoji potez, no to ne narušava opću, dobru recepciju štiva.

Obje su knjige  tako strukturirane da se može reći da su dva dijela jedne cjeline koja govori o onome što se dogodilo u prošlome vremenu, što se dogodilo svoj dan, kako se to označava lokalnim izrazom.

Obje su, također, bogato ilustrirane fotografijama.

Naslovnica knjige Novalja svoj dan
Naslovnica knjige Novalja svoj dan.

Ishodišna točka knjige Novalja svoj dan je postolarska radiona autorovog oca Ivana kao kultno mjesto obiteljskog doma, ali i mjesnih društvenih okupljanja.

U koncentričnim krugovima oko nje šire se novaljske priče, novaljski običaji, igre autorovog djetinjstva, dodatno začinjeni nadimcima i zdivanjima, rugalicama i starinskim izrekama, nazivima predmeta i obiteljskim pojmovima.

U knjizi Novaljski Stani i Stanari autorovo ishodišno polazište su baš to, stani ili stanovi, nastambe nekoliko novaljskih obitelji, koje su podignute na prostoru između Novalje i Lunjskog poluotoka.

Stani su posebna socio-gospodarska kategorija karakteristična baš za taj dio našeg otoka jer ih, takove, nigdje drugdje ne nalazimo premda stanova ima podignutih diljem cijeloga Paga, o čemu se više može doznati u knjizi Iva Oštarića Stani otoka Paga od prapovijesti do danas.

Supić je opisao vlasništvo, prilike i životne uvjete te način života na tim stanima nastojeći također dočarati proteklo vrijeme kada je ondje život pulsirao ritmom kakvim su ga određivale ondašnje prilike.

No, i u ovoj knjizi autor nastavlja nizati kraće zapise o ljudima i događajima  u Novalji kao središnjem mjestu njegovih memorabilija.

Naslovnica knjige Novaljski Stani i Stanari
Naslovnica knjige Novaljski Stani i Stanari.

Osim autorovog teksta u knjizi Novaljski Stani i Stanari objavljena su i dva teksta autorovog brata Josipa Supića.

U Predgovoru knjige piše o nekim svojim saznanjima o načinu života dijela balkanske populacije čije je etničko ime Vlah. To ime, zbog posla kojim su se bavili i zbog načina njihova življenja, postalo je sinonimom riječi stočar.

U Pogovoru, pak, piše o stanovnicima Novalje i njihovim prezimenima, posebno o prezimenima onih obitelji koje su posjedovale spomenute Stanove, Šanko, Škunca, Dabo, Vidas, Borović i Šonje.

Na ishodišnoj lokaciji u Novalji svoj dan danas je sve drugačije. Postolaraske radione odavno više nema. Obiteljska je kuća preuređena i prilagođena potrebama njezinih sadašnjih baštinika.

I Novaljski Stani su u međuvremenu doživjeli promjene. Na mjestima su tek ruine, na mjestima su barem donekle sačuvani, na mjestima, pak, „osuvremenjeni“ do te mjere da imaju posve drugačji vizualni i funkcionalni habit.

Dinko Supić kraj vratiju očeve postolarske radione
Dinko Supić kraj vratiju nekadašnje očeve postolarske radione.

Sve u svemu, Supićeve se knjige mogu iščitavati kao svojevrsno znakovlje predinternetskog vremena, toliko različitog od ove današnjice, i u tome nalazim njihovu istinsku vrijednost.

Kako će ih percipirati današnja mladež može se pretpostaviti, no siguran sam da će – kad za to bude pravo vrijeme,  onda kad se i oni počnu sjećati – znati to učiniti na primjeren način i s primjerenim respektom.

Nakladnik obiju knjiga je Ogranak Matice hrvatske u Novalji.

Uzgred moram spomenuti da je predstavljanje knjige Novaljski Stani i Stanari u medijskom prostoru prošlo posve nezapaženo. Informacija o skupu u hotelu Loža nije zabilježena čak ni na službenim facebook stranicama Grada Novalje, na kojima se inače objavljuju informacije s različitih skupova i događanja. Valjda u Ogranku to nije imao tko učiniti. Šteta.

Izložba KRIŽ Ive Šebalja u Pagu

U zagrebačkoj Modernoj galeriji proteklih je dana otvorena izložba „Slikarski memento“ Ive Šebalja. Kako smo mogli pročitati u medijima, premijerno su predstavljena 52 djela iz posljednjeg stvaralačkog razdoblja toga velikoga hrvatskog slikara, među kojima je i pet monumentalnih diptiha i triptiha nastalih od 1994. do 2001., a zajednički nazivnik su im umjetnikova razmišljanja o ratu. Autorsku koncepciju izložbe potpisuju arhitekt Nenad Fabijanić, povjesničar umjetnosti Zdenko Rus, koji je autor i monografije o Ivi Šebalju, te ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić.

Bio mi je to povod da prelistam svoj Zavičajni spomenar i podsjetim na izložbu istoga autora koja je bila upriličena u Pagu, 15. kolovoza 1995. godine u  crkvi sv. Jurja.

Pag - Crkva sv. Jurja
Pag – Crkva sv. Jurja

Za Pag i paške kulturne prilike bio je to izniman događaj i svojevrsna privilegija jer se izložbe takvog „kalibra“ ne događaju često.

I tom zgodom autor postava izložbe bio je arhitekt Nenad Fabijanić koji je u dotadašnjih gotovo dva desetljeća poznanstva s prof. Šebaljom ostvario više zajedničkih autorskih projekata.

Crkva sv. Jurja nije slučajno odabrana za mjesto izložbe. Godinu prije završena je obnova crkve a obnovljena je po projektu arh. Fabijanića. Dio intervencija u interijeru bio je plod slikarevih zamisli.

Za taj svoj projekt Fabijanić je 1994. dobio godišnju nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata „Viktor Kovačić“.

Na izložbi je bilo izloženo samo šest Šebaljevih radova na temu križa većih dimenzija.

Autor popratnog kataloga bio je Zdenko Rus.

Nenad Fabijanić otvara izložbu
Nenad Fabijanić na otvorenju izložbe. Desno od njega su msgr. Ivan Prenđa, Borko Oguić, načelnik Općine Pag i don Srećko Frka Petešić, paški župnik

Postoji prije svega, kao uvijek, neka simbolična vrijednost u ovoj crkvi. Kad je trebalo, ovaj je grad očuvao od naleta bure srebrni križ svetog Jurja, zaštitnika grada. Vremenom, oltar je izgubio oltarnu palu, a sada ponovo dobio srebrni križ.

Jasno je stoga da smo namjerno, bez simulacija i ilustracija prepustili svakom individualno da u ovoj crkvi sretne posvećeni simbol pobjednika nad zlim. Htjeli smo ostaviti trag za dugo vrijeme, postojane intervencije bile su glavni kriterij i cilj. Sada, u tijeku autorove izložbe u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu,  koja je izazvala izuzetan interes u lipnju (iste godine, op. I.P.), i s razlogom, ovog ljeta ovdje u crkvi sv. Jurja u Pagu, na dan Vele Gospe, imamo po prvi put priliku vidjeti šest velikoformatnih platna na temu križeva. To je zapravo najava našeg zajedničkog nastupa u kasnu jesen ove godine u Zagrebu..

Na primjeru crkve sv. Jurja sudjelovanje prof. Šebalja evidentno je i u interijerskim intervencijama. Na zidu je postavljena pozlaćena drvena ploča s križem a prostor i detalji kolorne obrade glavnog oltara plod su njegovih skica koje je u prostoru uspješno i strpljivo realizirao akademski slikar B. Vujanović, rekao je prilikom otvorenja izložbe Nenad Fabijanić.

Msgr. Ivan Prenđa govori na izložbi
Msgr. Ivan Prenđa govori na izložbi

Izložbu je prigodnom besjedom otvorio zadarski nadbiskup-koadjutor msgr. Ivan Prenđa.

Imao sam prilike i prije ove večeri zaći u ovo lijepo obnovljeno zdanje crkve sv. Jurja i to također navečer i vidjeti svu ljepotu ove crkve, iznova vraćanje u život, i prvo što mi je došlo na pamet, hraneći se Biblijom, pomislio sam: evo ovdje, novo i staro, staro i novo. Staro po svom značenju, po sadržaju sakralnom, a novo jer mu se dala duša, jer mu se dao jedan novi izgled; i to ne bilo kakav, nekonvencionalan, doista izvanredan, umjetnički dojmljiv, istaknuo je, pored ostalog, msgr. Ivan Prenđa.

Ozračje večeri obogatila je i mlada violinistica Martina Trnjar koja je izvela kratku glazbenu točku F. Schuberta.
Otvorenje izložbe, stjecajem okolnosti, upriličeno je u 23 sata, no sudeći po broju posjetilaca, bio je to pravi termin za jedan takav kulturni događaj.

Pred simbolom pobjednika nad zlim, pred temeljnim i najsveobuhvatnijim simbolom u kršćanskome svijetu.
Prof. Ivo Šebalj te večeri, zbog razumljivih razloga, nije bio u Pagu. Poneki od posjetilaca odgovore na pitanja što ih je provocirala izložba tražili su od arh. Nenada Fabijanića.
Publika je sa velikim zanimanjem razgledala izložene radove.

Organizator izložbe bio je Centar za kulturu i informacije Pag, a pokrovitelji su bili Općina Pag, Županija ličko-senjska, Radio postaja Pag i Župni ured Pag.

Tatjana Arambašin (1922. – 2009.)

Dana 28. travnja ove godine navršava se deseta godišnjica smrti hrvatske književnice Tatjane Arambašin.

Rođena je u Pagu 12. siječnja 1922., u kući svoga djeda po majci Stjepana Coschine, koji je također rođen u Pagu.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je Tatjana-Arambašin-copy-2.jpg
Tatjana Arambašin. Fotografija preuzeta iz časopisa Jurina i Franina, svezak 52/Zima 1992. Snimio: Eduard Strenja.

Rodila se u kući koja danas pripada obitelji Zec a koja je smještena na uglu Branimirove obale i Vele ulice.

Premda je u Pagu proboravila tek dio djetinjstva, grad i otok  Pag ostali su joj u posebnom sjećanju.

O tome je pisala u  tekstu „Album s paške korablje“, koji je, zajedno sa još dva teksta, Paška čipka i Kolacići od koludrica (o koludraškim baškotinima, op. I.P.), objavila u poznatom istarskom časopisu Jurina i Franina, u svesku 52./zima 1992.

Godinu dana nakon toga imao sam je priliku upoznati u Pagu, na trodnevnom skupu koji je bio upriličen u prigodi obilježavanja 55o. obljetnice utemeljenja grada Paga, i izravno se uvjeriti s kolikim je osjećajima doživljavala svoj rodni grad.

O tome i sama svjedoči na početku svog Albuma s paške korablje:

Premda sam cijelo djetinjstvo i mladost provela u malim primorskim mjestima između Kaštel-Novog (gdje su Arambašinovi starosjedioci), Splita i Paga, čini mi se da nisam živjela u ovom potonjem da bih bila prikraćena za mnogoštošta, što mi se oduvijek činilo samo po sebi razumljivo, a što je ipak sasvim posebno, svojevrsno i svojstveno isključivo baš tom mom rodnom gradu i otoku. Iako je način života tog vremena i u drugim spomenutim mjestima (a koja sva imaju i ponekih sličnosti) bio gotovo isti, a ona po ljepoti krajolika ne zaostaju za Pagom, iako sam i tamo živjela u lijepim kućama, u mirnom i dobrom obiteljskom okruženju i s uobičajnim standardom građanskih i posjedničkih obitelji, opet moram reći, Pag je jednostavno bio nešto drugo…

Kuća obitelji Zec u kojoj se rodila Tatjana Arambašin.

Od 1954. godine stalno je živjela u Puli. Ondje se afirmirala kao profesionalna spisateljica i ostavila za sobom zamjetan trag u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Među prvim Istranima Tatjana Arambašin postala je članica Društva hrvatskih književnika, još 1966., a nalazimo je i među osnivačima te zaslužnim članovima njegova Istarskog ogranka. Bila je i članica Hrvatskoga PEN-a, od 1986., Matice hrvatske te raznih uredništava. Osobito je važna njezina aktivnost u uredništvu pulskoga časopisa Istarski mozaik tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća.

O književnici je 2008. godine objavljena knjiga Književni portret: Tatjana Arambašin u nakladi Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, po ideji i koncepciji književnika Borisa Domagoja Biletića, a sadrži nekoliko ogleda poznavatelja njezina književničkog opusa, dragocjenu dokumentarnu građu te posljednji intervju s autoricom.

Od 1964. do 2003. ta plodna spisateljica objavila je osam romana – Zvjezdani brojevi sitnicaLutaociBalada o morskom konjicuLjepotica s otokaSvakodneviceŽivot uhvaćen jednom rukomTraženja i Sama; osam knjiga pripovijesti – Priče iz ljeta 1965Pripovijesti o ŠimunuLa PiramideNovoljetne pripovijestiS prijateljem do zidaMoji londonski susretiPriče putuju vlakom i Gnjavatori; te iznimno vrijednu knjigu ogleda Koliki su te voljeli, moja Pulo!, kojom je na istraživački i književno posebno uvjerljiv način podigla trajan spomenik voljenomu gradu.

Naslovnica knjige

U nekima od njezinih romana, primjerice Balada o morskom konjicu, Ljepotica s otoka, mogu se prepoznati slike njezina rodnoga grada.

Tijekom književne karijere objavila je na stotine proza i ogleda u mnogim časopisima i novinama. Sustavno je pratila likovni život Pule i Istre, surađivala u riječkome dnevniku na talijanskom jeziku La Voce i objavljivala kolumne u pulskome dnevniku Glas Istre. Prevodila je s njemačkoga, talijanskoga i slovenskog. Pojedine njezine priče prevedene su na njemački, talijanski, engleski, mađarski i esperanto.

Priredila je za tisak svezak izabranih djela zaboravljena pulskog pisca Ante Tentora. Dobitnicom je mnogih književnih nagrada, među kojima je i Ksaver Šandor Gjalski, (kao jedini istarski autor), zatim Drago GervaisDr. Mijo Mirković, nagrade Revije iz Osijeka i drugih priznanja, koja nikada nije posebno isticala.

Zastupljena je u književnim antologijama, enciklopedijama, panoramama, leksikonima. Izvođena je i na kazališnoj pozornici. Punu je, zasluženu i dostojnu potvrdu književnoga rada dobila tek tijekom posljednjih dvadesetak godina njezina života, iako joj hrvatska književna kritika i dalje ostaje dužnom.

Oni koji su je bolje poznavali svjedoče da je bila samozatajna, nenametljiva i diskretna osoba, a svaki razgovor s njom sugovorniku je donosio novo i lijepo iskustvo, dragocjeno obogaćenje.

Osobno ću je pamtiti po njezinom zapisu PAŠKA ROBINJA S MOG OTOKA koji je objavila u Glasu Istre, 26. veljače 1997. godine u prigodi objavljivanja moje knjižice PAŠKA ROBINJA HRVATSKA PUČKA DRAMA.