Solinarka i Kulik

Ona je Solinarka, on je Kulik. Sićušan par iz životinjskog svijeta. Pripadaju različitim vrstama. Solinarka je ribica, a  Kulik ptičica.

 Udomaćili su se u Pagu. Ona živi u moru u solanskim bazenima i u kanalima oko njih, a on – tu negdje.

Hajdemo ih najprije predstaviti.  

Solinarka (aphanius fasciatus, hrvatski naziv obrvan, a paški solinarka)  je riba koja živi u plitkim vodama estuarija duž cijele obale istočno mediteranskog područja. U nas živi u vodama jadranskog sliva gdje podnosi ekstremno veliki salinitet. Kako su ribe izolirane, u određenom periodu počinju se razlikovati od predaka i tako postaju endemske vrste. Takav slučaj je i solinarka koja živi na našem području, u bazenima Solane Pag. Ženke su veće i narastu do 6 cm, a mužjaci do 5 cm. Hrane se račićima, ličinkama kukaca i biljnom hranom. Solinarka je ugrožena vrsta jer se njezino stanište smanjuje.

Kulik (charadries alexandrinus, hrvatski naziv morski kulik, a paški ćurlin),

Morski kulik se gnijezdi na pješčanim plažama jugoistočne Europe. Oznake na glavi kod mužjaka su crne, kod ženke smeđe. S veće blizine vidljiva je nijansa narančastog na tjemenu mužjaka. U Hrvatskoj je morski kulik stanarica koja se gnijezdi na ušću Neretve, a najbrojniji je na sjeverozapadnom dijelu Dalmacije i to na području Solane Pag gdje je zabilježeno 20-tak parova.

I on je ugrožena vrsta zbog intenzivne poljoprivrede, pretjeranog lova i nestanka staništa.

Solinarka i Kulik na jednoj od dječjih kreacija. Ova i sve druge fotografije su iz foto albuma Ljiljane Festini.

Zahvaljujući Ljiljani Festini paški Solinarka i Kulik postali su gotovo pa planetarno poznati. Dobro, ne baš planetarno, ali ni mnogo manje od toga, barem kad je riječ o svijetu najmlađe publike.

Ljiljana Festini je rođena Zabočanka, a godinama već živi i radi u Pagu. Magistra je informacijskih znanosti, knjižničarka u Gradskoj knjižnici Pag. Autorica je niza eko i edukativnih slikovnica za djecu u kojima su Solinarka i Kulik glavni likovi.

Poznato je da slikovnice imaju važnu ulogu u razvoju djeteta. Potiču njegovu kreativnost, opažanje, pažnju, pamćenje, obogaćuju maštu, kreativno mišljenje i logičko zaključivanje. Edukativna uloga slikovnica očituje se u tome što na zanimljiv i duhovit način uče o praktičnim stvarima i o osnovnim ljudskim vrijednostima. Zahtjevnost slikovnice ovisi o dobi djeteta i zato je bitno prilagoditi slikovnicu uzrastu djeteta kako bi ga što više zainteresirala i potaknula na kreativno razmišljanje.

Tijekom dugogodišnjeg rada u knjižnici, gdje su joj dostupne i razne slikovnice, Ljiljana je primijetila da nema onakvih kakve je zamišljala da bi bile primjerene i korisne najmlađem uzrastu. Evo što kaže.

Takvih kakve sam zamislila još nije bilo na tržištu, dvojezične, s velikim tiskanim slovima, zato jer su namijenjene prije svega predškolskoj djeci, i na kraju s Kutkom za roditelje kako bi se djeci lakše pojasnio temeljni sadržaj priče.

U razradi ideje odlučila se u igru uvesti Kulika i Solinarku kao one domaće likove koji će djeci predstaviti i objašnjavati zanimljive, posve lokalne teme.

S ribicom Solinarkom upoznala me Sanja Želehovski, predsjednica eko udruge Cvit Soli. Ribici je dodijeljena ptica Kulik i oni postaju najbolji prijatelji sa zadaćom naratora priča o povijesnoj i kulturnoj baštini grada i otoka Paga.

Prvu slikovnicu, Solinarka i Kulik, objavila je 2010. godine. Njome je predstavila svoje odabranike, a u sljedećima i mnogo toga drugog.

Naslovnica prve slikovnice s kojom su predstavljeni Solinarka i Kulik.

Najprije je krenuo niz od 14 slikovnica koje se odnose na Grad Pag, kasnije je dodan još jedan niz od 3 slikovnice s otočnom tematikom. Tada su nastale Talijanova buža, Caska i Lunjske masline. Planiram objaviti sveukupno 20 slikovnica. Preostale su još samo 3: o otočnim jezerima Velom i Malom blatu, o paškim suhozidima i paškoj vali. S te posljednje tri projekt će biti završen.

U tom nizu slikovnica Solinarka i Kulik susreli su pašku ovcu, bili u Caski, u kolanjskim ugljenokopima, u lunjskim maslinicima, oblačili su pašku narodnu nošnju, bili u paškom karnevalu, upoznavali otočno ljekovito bilje, približili se pradavnom paškom jezeru, našli se u priči o soli, družili se s Bartulom Kašićem i Jurjom Dalmatincem, svratili do Starog grada, učili šiti pašku čipku i okusili paške baškotine.

Simpatični naratori na bazenima Paške solane pomažu skupljati sol.

Ljiljana se u cijeli poduhvat upustila u vlastitoj nakladi.

Zbog lokalne tematike sadržaja smatrala sam da nakladničke kuće neće biti zainteresirane za proizvod. Osim toga, zanimao me sam proces nastanka knjige, od dobivanja ISBN-a, CIP-a, grafičkog oblikovanja, komunikacije s tiskarama, distribucije, promoviranja i prodaje. Pored knjižničarstva, nakladništvo je moj najveći izazov. Uživam raditi i sudjelovati u procesu nastanka slikovnice.

Nisam znala u što se upuštam niti sam imala nikakvih znanja o nakladništvu, tiskanju, prodajnom i promotivnom lancu. Učila sam u hodu. Svi smo krenuli u to sa srcem, nitko nije imao profesionalnog iskustva. Dok smo radili, učili smo i usavršavali se. Ima propusta, ali taj rad s ljubavlju treba istaći. Kad je projekt počeo dobivati nagrade, ponuđeno mi je da to stavim na višu razinu s profesionalnim prevoditeljima, grafičkim dizajnerima i ilustratorima, kako bi se proizvod plasirao na šire tržište. Odbila sam jer su od početka na projektu moji prijatelji. Želimo da to ostane igra, a ne posao. Svi smo volonteri i sva sredstva dobivena prodajom ili od  sponzorstva i donacija ulažu se u tiskanje novih naslova.

Solinarka i Kulik u društvu s paškim benediktinkama i s njihovim slatkim proizvodima, baškotinima.

Osim Ljiljane koja je autorica ideje i tekstova u slikovnicama, na projektu su od početka bile angažirane njezine prijateljice Martina Brčić, profesorica likovne kulture koja je slikovnice ilustrirala i Maša Maye, odvjetnica koja živi u Irskoj i koja je tekstove prevela na engleski jezik. Njih dvije sudjelovale su u cjelokupnom projektu. Osim njih, od prigode do prigode, odnosno od slikovnice do slikovnice, bilo je  i drugih suradnika: lektorica Seka Antonina, Radivoj Pastorčić, Igor Vranješ, Neda Špoler, Mate Donadić, Katarina Krizmanić, Ante Čemeljić, Nives Borčić, Josip Portada, Ante Pernar, Aldo Meštrović, Vesna Herenda, Jana Borovčak, Stjepan Sabalić, Ante Škoda, Franči Bukša, Tonica Bukša, Jure Orlić, Irena Radić Rossi, Siniša Justić, Aleksij Škunca, Tena Festini, Martina Pernar Škunca, Ante Donadić, Ivan Balabanić Bertov, Ivo Oštarić, Jasmina Baričević, Filip Bukša i časne sestre samostana Sv. Margarite.

Evo ih i na jednom od otočnih povijesnom lokaliteta, u Caski kraj Novalje.

Realizacija ovakvih nakladničkih projekata u nas najčešće zahtijeva i primjerenu logističku financijsku potporu.

Sve je počelo kada je moj prijatelj iz djetinjstva Darko Tomek iz Poduzetništva Tomek d.o.o iz Zaboka, u cijelosti sponzorirao prvu nakladu od 500 primjeraka te sam tada mogla pokazati proizvod odnosno slikovnicu potencijalnim sponzorima.

Nije izostala ni potpora drugih. Svi koje sam zamolila za pomoć su pomogli. Počevši od Ministarstva EU fondova i regionalnog razvoja,  Zadarske županije, Grada Paga, Grada Novalje, TZ Grada Paga, Općine Kolan, Paške Sirane, Sirane Gligora, Sirane MIH…. uključujući i lokalne obrtnike. Ta sredstva uložila su se isključivo u tiskanje slikovnica i na predstavljanjima su se djeci besplatno darovala. Cilj je ovog projekta edukacija najmlađih naraštaja o kulturnoj i povijesnoj baštini grada i otoka Paga i poticanju ljubavi prema gradu i otoku na kojem odrastaju, a ne zarada.

Pred najmlađu publiku izašlo se najprije na otoku, a nisu izostala ni gostovanja u drugim sredinama.

Ljiljana Festini s učenicima područnih škola u Lunu i Jakišnici na Pagu.

Predstavljanja smo organizirali u svim osnovnim školama na otoku, uključujući područne, kao i u svim vrtićima. Zamislite promociju u PŠ Lun. Nitko im nikad ne dolazi jer ih je, od prvog do četvrtog razreda, bilo samo četiri učenika,  a među njima dvoje su bili blizanci. Dočekali me s kolačima, sokovima, darovima. Sljedeća promocija u Lunu je bila spajanje i upoznavanje djece iz PŠ Lun s djecom u PŠ Jakišnica. Uz sve navedeno, to je bio i izlet, zajedno smo išli i u Vrtove lunjskih maslina.

Predstavljana su održana i u Zagrebu, u Zadru i Petrinji. Poslušajte priču o Petrinji. Odgojiteljica Maja Latin iz Petrinje kupila je jednu slikovnicu i predstavila je u vrtiću, skupini Medvjedići. Djeca su zavoljela likove i tada mi se obratila za ostale slikovnice. Cijelu godinu su radili na projektu otok Pag da bi na kraju organizirali izlet u Pag da vide sve o čemu su učili. Dočekao ih je zamjenik gradonačelnika Branimir Paro Vidolin, posjetili smo Solanu, Siranu, družili se s djecom iz našeg  Dječjeg vrtića Paški mališani u Pagu, Dječji zbor Vijolice su imale koncert u dvorištu Dječjeg vrtića Paški mališani, bili smo u Starome gradu Pagu, brodom se vozili se po paškoj uvali, Antonela Buljanović se obukla u pašku narodnu nošnju, paške čipkarice Tonica Donadić i Fani Sabalić su demonstrirale izradu paške čipke, imala sam novo predstavljanje samo za njih na Stalnoj izložbi solarstva, licencirani turistički vodič Mate  Donadić  ih je vodio Pagom. Druženja i susreti su se ponovili za četiri godine s novom skupinom Loptice.  

Mali Petrinjici u Pagu pred Kneževim dvorom.

Sve u svemu, do sada smo upriličili oko 50 predstavljanja koja se obično sastoje od igraonica, pričaonica, likovnih i dramskih radionica. Pjesmica Solinarka i Kulik nalazi se na CD-u dječjeg zbora Vijolice iz Paga. Sanja Dobrijević, voditeljica zbora, uglazbila je moj tekst o ribici i ptičici.

Slikovnice o Solinarki i Kuliku prepoznate su kao vrijedan autorski projekt pa su obilježene oznakom Hrvatski otočni proizvod Ministarstva mora, prometa i infrastrukture za niz o Gradu Pagu, a istom oznakom HOP Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije za otočni niz. Osim toga dodijeljena im je srebrna medalja za suvenir Zadarske županije i, nedavno, nakon javnog poziva za prijavu rješenja suvenira Grada Paga što ga je bila objavila Turistička zajednica Grada Paga, slikovnice Solinarka i Kulik izabrane su kao jedan od osam originalnih suvenira Grada Paga za 2020. godinu.

Slikovnice Solinarka i Kulik kao suvenir Zadarske županije.

Ljiljana Festini dobila je i Zahvalnicu Grada Paga za dugogodišnji predani rad u oblasti kulture.

Za kraj, podatak koji svjedoči o još jednom iznimnom priznanju Ljiljani Festini i njezinim suradnicima.

U Zadru je 13. i 14. svibnja 2011. godine u organi­zaciji Odjela za izobrazbu učitelja i odgojitelja zadarskog Sveučilišta organiziran Međunarodni znanstveni skup Dije­te i estetski izričaji. Postavljajući u središte interesa spomenute pojmove sudionici skupa su promišljali o pojmu estetike te ga s pozicije vlastitih disciplina nastojali tumačiti i povezati s potrebama djece, njihovim razvojem, odgojem i obrazovanjem. U radu skupa sudjelovala je i Maja Obad, profesorica zadarskog Sveučilišta u mirovini, s radom Vrijednosti u dodiru.

U njemu je pošla od pretpostavke kako je upravo prostor mjesto u kojemu se na čudesan način prožimaju sve ljudske potrebe, a kao idealan primjer uzela je grad Pag i njegove baštinske vrijednosti. Među tim vrijednostima, pored ostalih, našle su se i slikovnice Ljiljane Festini.

Vrijedne autorice Ljiljana Festini (tekst) i Martina Brčić (ilustracije) kroz za­nimljive priče oživjele su ono što pašku sredinu (grad) i otok čini tako posebnim. Čitanjem se otkriva sklad čudesnog kraja koji se ogleda u darovima podno Svete planine (Velebita) i buri koja puše “kako ona diše”. Ima li veće sreće i ponosa da su korijeni baš u toj ljepoti.

Paška čipka kao jedna od najpoznatijih baštinskih vrijednosti grada Paga.

Nabrojivši potom poimence 14 objavljenih slikovnica, profesorica Maja Obad je zaključila:

Sadržajna raznolikost svjedoči o materijalnom i duhovnom bogatstvu koje živi i danas, a podsjeća nas na generacije koje su životnu potku stvarale na je­dinstven način.

Ljepota prostora pretočena u neponovljive oblike i vrijednosti našla je i svoj au­tentični izričaj u brojnim slikovnicama (14) koje baštinu promoviraju tako da su je približili i najmlađem uzrastu, istakla je profesorica Obad.

Dvoje vjernih prijatelja SOLINARKA (endemska paška ribica) i KULIK (ugro­žena ptičica) vrlo emotivno i sugestivno pričaju o svom kraju i o svemu što taj prostor čini jedinstvenim i značajnim, ne samo u otočkim i nacionalnim već i u svjetskim razmjerima.

REKONSTRUKCIJA ŽIGLJENA

Proteklih dana počela je rekonstrukcija trajektne luke Žigljen na našem otoku. Preciznije, rekonstrukcija i nadogradnja.

Radnici zagrebačke tvrtke Graditelj svratišta, koja je posao dobila nakon provedenog postupka javne nabave, strojevima su zaorali u dio kopna uz desno pristanište.

Prema informacijama koje sam dobio u Lučkoj upravi Novalja svrha je radova da se na pristanišnim punktovima omogući sigurnije pristajanje trajekata za vjetrovitijeg vremena, a produžit će se i rive da bi se omogućio privez trajekata dugih do 120 m. Sada ondje mogu biti privezani trajekti poput „Cresa“ koji je dugačak 87,6 m i širok 17 m.

Igor Vidas, ravnatelj Lučke uprave Novalja, kaže da je ovo trenutno jedan od najvećih projekata pomorske infrastrukture na Jadranu. Radovi će, s PDV-om, koštati 47.898.981,63  kn. Lučka uprava Novalja kao investitor osigurala je 85 posto sredstava iz europskih fondova, a preostalih 15 posto dodijelit će Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske.

Igor Vidas, prof., ravnatelj Lučke uprave Novalja

Radovi će se dovršiti do 2023. godine.

Pojedini pristanišni punktovi rekonstruirat će se postupno tako da se neće prekidati trajektni promet.

Trajektno pristanište Žigljen pušteno je u promet 1. lipnja 1991. godine. Prethodno je bilo sagrađeno i pristanište u Prizni na kopnu.

Naslovnica Novog lista od 2. lipnja 1991. godine.

Time se otok Pag povezao s kopnom vezom koja se skratila na samo petnaestak minute plovidbe. Ima li se na umu činjenica da je otok na drugoj strani već od 1968. godine mostom povezan s kopnom, onda je razvidno da je ova trajektna veza bila novi, veliki iskorak u ukupnoj prometnoj infrastrukturi otoka.

Trajektna veza Žigljen – Prizna jedna je od najfrekventnijih na Jadranu.

Prije toga, trajekti su plovili na linijama Pag – Karlobag i Stara Novalja – Jablanac. Vožnje su trajale punih sat vremena.

U ukupnome razvoju otočne privrede, posebice turizma, Jadrolinijini trajekti su tijekom vremena, nakon ukinuća nekadašnjih brodskih veza, odigrali značajnu ulogu. U paškom slučaju skraćivanjem vremena plovidbe i osobito nakon što su na liniju uvedeni veći, brži i sigurniji trajekti, ta je uloga postala još značajnija.

Rat početkom devedesetih godina prošlog stoljeća dodao je novu dimenziju prometnoj infrastrukturi pa i cijelome otoku.     

Već u kolovozu 1990. godine, poslije prvih balvana pobunjenih Srba na cestama oko Knina, Obrovca, Gračaca i Benkovca, bilo je mnogima jasno da će otok Pag morati preuzeti dio prometa s Jadranske i Ličke magistrale.

Rušenjem Masleničkog mosta, 21. studenoga 1991., to je postalo stvarnost. Dva dijela Hrvatske oslonila su se na pleća našega otoka. Otok je postao jedina prometna veza između središnje i južne Hrvatske.

Prometna trakavica na Pagu početkom 1992. godine.

Tijekom 1991. zrakoplovi Jugoslavenske narodne armije atakirali su i na Paški most i na pristanište u Prizni. Most je bio i oštećen, no zahvaljujući paškim braniteljima ostao je sačuvan, a s druge strane,  unatoč napadima iz zraka, Jadrolinijini trajekti nisu prestajali voziti na liniji Prizna – Žigljen.

Nakon oslobodilačke operacije Hrvatske vojske Maslenica u siječnju 1993. godine i, potom, uspostave pontonskog mosta u Novskome ždrilu, otok Pag je bio djelomično prometno rasterećen. Ipak, još su mjesecima nakon toga mnogi prometovali preko Paga.

Gužva u trajektnom pristaništu Žigljen početkom 1992. godine.

Iz ove spomenarske vizure spomenut ću još nešto.

Početkom 1997. ondašnja općinska vlast u Novalji najavila je da će na Žigljenu izgraditi jedan višenamjenski objekt.

Pristanište je okvalificirano kao mjesto prvog dodira putnika s općinom i otokom, kao svojevrsna vrata ne samo otoka nego i Dalmacije pa je trebalo osmisliti nešto primjereno prvom vizualnom kontaktu s tim prostorom koji je sam po sebi fenomen što zadivljuje ili zaprepašćuje došljaka.

Tog se zadatka bio prihvatio poznati novaljski arhitekt Dominik Kunkera. Po njegovoj zamisli objekt bi se likovnim izrazom integrirao u krajolik kojim dominiraju kamen, more i bura, a funkcionalnošću trebao bi dati sve potrebne elemente komfora koji putnik očekuje ili mora naći.

Skica višenamjenskog objekta na Žigljenu.

U objektu je trebala biti biljetarnica, mjenjačnica, trgovina, manji restoran, bar, telefonska govornica te informacijski punkt. Prostirao bi se na 250 četvornih metara. K tome, oko objekta, planiralo se urediti još 100 kvadratnih metara terase za udobno čekanje ili predah na proputovanju.

Sve je trebalo biti gotovo do turističke sezone spomenute godine.

Od vratiju Dalmacije do danas, međutim, ni okvira.

Pitao sam Igora Vidasa ima li šanse da se ta davnašnja zamisao ipak realizira.

Uzvratio mi je da je prije koju godinu bila ishođena lokacijska dozvola, no u međuvremenu se zastalo. Da bi se u konačnici planirano ostvarilo valja, prethodno, prihvatiti i odgovarajući urbanistički plan uređenja za to područje.

Bit će red još čekati.

Do daljnjega će na Žigljenu biti samo ova dva objekta: biljetarnica i manji ugostiteljski lokal.

Još nešto: pitam se je li pretenciozno – s pozicije putnika – očekivati da se kakva rekonstrukcija dogodi i u Prizni?

Svi koji ovuda dolaze na otok, ili prolaze dalje prema jugu, znaju da u Prizni ima samo jedan pristanišni punkt na koji istovremeno ne mogu biti vezana dva trajekta poput Cresa.

Trajektno pristanište Prizna.

Nakon što se dovrši ovo što je zamišljeno na Žigljenu, primjerice za vrijeme turističke sezone, u isto vrijeme mogla bi se krcati tri velika trajekta i otploviti prema Prizni. A što onda ondje?

Nedavno sam poslao upit ravnatelju Lučke uprave Senj, u čijoj je nadležnosti to pristanište, zamolivši ga da mi odgovori imaju li oni u planu kakvu rekonstrukciju?

Odgovora nisam dobio.

Uzgred, još jedna informacija.

Uz  otočnu prometnicu, državnu cestu D 106, od kružnog toka na ulazu u Novalju prema Žigljenu, gradi se nova benzinska crpka. Investitor je  SPORT NAUTIKA  d.o.o. iz Zadra.

Novalja će tako na području grada i u neposrednoj blizini uskoro imati ukupno četiri benzinske crpke, od kojih je jedna na obali u centru grada koja opskrbljuje plovila.

U OGLEDALU PROŠLOSTI

U OGLEDALU PROŠLOSTI memoari i kratke priče naslov je najnovije knjige književnika Ante Tičića (1944.) što ju je nedavno objavila Znanstvena knjižnica Zadar.

Sjećanja su to na ljude i događaje koja autor, kako ističe na početku predgovora, obznanjuje in nuce, egzaktnim svjedočanstvima i sa svim imanentnim što se može nazvati živjeti i biti.

Naslovnica knjige

Stalno je nastanjen u Zadru gdje je proveo najveći dio svoga dugog radnog vijeka sve do umirovljenja, no rođen je u Povljani, na našem otoku, pa je njegova knjiga, sa zavičajne točke motrišta, tim zanimljivija i privlačnija.

Tičić je suvremeni hrvatski književnik, pjesnik, urednik, leksikograf, književni kritičar i publicist.

Ante Tičić (u sredini) na nedavnom otvaranju knjižnične stanice Gradske knjižnice Pag u Povljani. Lijevo je prof. Vlatko Majić, ravnatelj Gradske knjižnice Pag, a desno Neven Tičić, direktor Turističke zajednice Općine Povljane. Fotografija je preuzeta sa Facebook starnice Gradske knjižnice Pag.

Vrlo je plodan autor. Do sada je objavio 31 knjigu. Piše prozu, lirske pjesme, sonete, haiku, dječje pjesme, aforizme, crtice, književne osvrte i recenzije. Urednik je više knjiga poezije i proze.

Objavljuje u mnogim listovima, časopisima, zbornicima, na radiju i televiziji. Aktivan je sudionik mnogih književnih i drugih kulturnih manifestacija u Hrvatskoj i u inozemstvu. Redoviti je sudionik zadarske manifestacije Domaća rič.

Član je više kulturnih društava, među ostalim, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog haiku društva u Zagrebu, Društva haiku pjesnika u Rijeci, Zadarskog ogranka Hrvatskog društva čitatelja. U dva mandata bio je predsjednik Nadzornog odbora Ogranka Matice hrvatske u Zadru.

Neka su mu djela prevedena na engleski, njemački, francuski i talijanski jezik.

Izraziti je poklonik čitanja. Njegov čitateljski interes raznovrstan je: od književnosti i poezije do filozofije i teologije. U listopadu 2006. godine dobio je nagradu Gradske knjižnice Zadar kao Najčitatelj Odjela za odrasle.

Poseban autorski obol dao je svojoj rodnoj Povljani. Iz tog autorskog korpusa ističem Rječnik govora mjesta Povljane, u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Zadru, 2004. godine te monografiju Povljana, prvo izdanje 2009. godine (Ogranak MH Zadar), a drugo izdanje 2015. godine u nakladi Znanstvene knjižnice Zadar.

Tičić je dobitnik više književnih priznanja, diploma, nagrada i zahvalnica. Za plodan stvaralački rad i izniman doprinos hrvatskoj književnosti te pronošenje dobrog glasa o rodnoj Povljani, Općina Povljana dodijelila mu je 23. travnja 2006. godine Povelju o nagradi za životno djelo.

Ante Tičić na smotri Domaća rič, 90-tih godina u Zadru.

Mr. sc. Miro Grubić, ravnatelj Znanstvene knjižnice Zadar i  jedan od recenzenata knjige, ističe da s ovom knjigom Ante Tičić sigurno doprinosi barem fragmentarno hrvatskoj historiografiji, koja se danas u istraživanju koristi sve više i memoarskom građom kao izvorom na temelju kojeg se može doći do određenih saznanja. Memoarski diskurs je izazovan i drugim znanstvenim disciplinama, posebice privlači teoretičare književnosti, jezikoslovce, sociologe, antropologe, psihologe, etnologe.

Ljudski i životni moto Ante Tičića je neprestano čitati, učiti, meditirati, proučavati i upoznavati život, koji je čudesan, i živjeti u istini, kako bismo razumjeli njegov pravi smisao i obogatili dušu koja je vječna.

Na tragu tog mota vrijedi pročitati i ovu njegovu knjigu.  Još traje Mjesec hrvatske knjige.

VINOŽITO Vlatka Majića

Zadnja dva desetljeća drugoga i prva dva desetljeća trećega tisućljeća pjesnik Vlatko Majić (1956.) povezao je izborom svojih već objavljivanih poetskih zapisa u najnovijoj knjizi naslovljenoj simboličnim naslovom VINOŽITO, imenicom kojom se u  nekim hrvatskim krajevima nekada, u  prosincu, nazivala duga. Osim pjesama, u knjizi je pridodao i kritička promišljanja o njegovoj poeziji dvadesetorice autora također prethodno objavljivanih od prigode do prigode.

Knjiga je nedavno objavljena u zajedničkom izdanju nakladnika Das Wort iz Slavonskog Broda te Društva hrvatskih književnika Herceg – Bosne iz Mostara.

VINOŽITO je Majićeva jedanaesta knjiga objelodanjena u naznačenom razdoblju.

Naslovnica knjige . Autorica Ivanka Majić.

Knjiga je pregnantan prikaz dosadašnjega autorova pjesničkog stvaralaštva popraćena evaluacijom onih pratitelja  njegove poetike koji su, proniknuvši u njezinu srž, obilježja i dosege, pozicionirali autora vrlo visoko u korpusu suvremenih hrvatskih pjesnika.

Tako, primjerice, Boris Domagoj Biletić piše da je Majić svakako zasebna i dostatno izgrađena pjesnička ličnost; on još njeguje „poetski pjev u akordima“ – istodobno u nekoliko milozvučnih žica. Naglašeno ironičan uglavnom ondje gdje podrugivanju imade mjesta, na izvoran i šarmantan, mjestimice čak duhovit način pokazuje zaludnost našega eshatološkog traganja za ljepotom i smislom kao apsolutima.

U percepciji Miljenka Mandže vokabular, arsenal riječi kojima operira Majić dosta je bogat i biran. Njegov rječnik je znatno bogatiji nego u većine suvremenih hrvatskih pjesnika. To Majić može zahvaliti vrlo solidnom literarnom obrazovanju, svojim prebivanjem u više različitih sredina, ali one najbitnije, najvažnije, gotovo isključivo svoje riječi ponio je sa sobom od kuće kao što se ponese tuga pri odlasku. Te moćne riječi izgledaju mi kao čvorišta, kao rebra, kao kosti koje Majićevu poeziju drže uspravnom i dobro pripetom za istine, naravno one pjesničke, koje nam želi priopćiti.

Miljenko Stojić prepoznaje još jedno obilježje autorove poezije: Vlatko Majić je u svojim pjesmama povezao dva slična kraja: Hercegovinu i Pag. Zemlja škrta, mnogo bure i mnogo sunca njihove su sržne oznake. Tu obitava naročita vrsta ljudi koju krasi odvažnost i mudrost. Ali, koji to kraj ne bi želio takve ljude? Oni su opća čežnja, recimo to tako. Majićeva zavičajnost ustvari je govor o općem u svakome od nas.

Vlatko Majić

Vlatko Majić je rođen u Vitini kod Ljubuškog. Profesor je hrvatskog jezika i književnosti. Radio je u osnovnoj i srednjoj školi u Zagrebu, Pagu (gdje je više godina bio i ravnatelj Osnovne škole Jurja Dalmatinca) i Zadru.

Posljednjih godina ravnatelj je Gradske knjižnice u Pagu.

Majić piše poeziju, prozu, igrokaze i pjesme za djecu te književnokritičke tekstove. Nerijetko predstavlja druge autore i knjige te likovne umjetnike.

Do sada je objavio knjige pjesama Glazba češlja (1982.), Pjevač pod zemljom , Kairos, Jezičak, Najviše je plave boje, Kad srce brodi/Che navighi il cuore, Vrijeme soli (pjesme u prozi/proza), Krila pod vodom. Kad srce brodi/Che navighi il cuore objavljena je kao pjesničko-grafička mapa u izmijenjenom izdanju na talijanskom jeziku u prepjevu Joje Ricova. U knjizi Obeščašćivač (2017), označenoj kaočasopis objavio je priče, pjesme, putopise, osvrte, recenzije i razgovore.

Pjesme su mu prevođene na talijanski, engleski, njemački, francuski i slovenski jezik.

Za svoju je poeziju i prozu nagrađivan, a zastupljen je u čitankama i antologijama u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Član je Matice hrvatske (aktualni je predsjednik njezina ogranka u Pagu), Udruge dragovoljaca domovinskog rata, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne u Mostaru te Društva hrvatskih književnika u Zagrebu. Odnedavna je i predsjednik Ogranka Društva hrvatskih književnika u Zadru.

Na Pagu je Majić ostao upamćen i kao sudionik nekadašnje vrijedne manifestacije učenika osnovaca Listopad u Novalji i, nakon njena gašenja, Novigradskog proljeća, kao mentor literarne radionice učenicima osnovne i srednje škole punih dvadeset i pet godina.

Katica Babeli, veleposlanica paškog čipkarstva

Matica MJESEČNA REVIJA HRVATSKE MATICE ISELJENIKA već neko vrijeme u svakom broju objavljuje, uz ostalo, seriju napisa o hrvatskim otocima. U broju 6, od lipnja 2020. godine, objavljen je prilog o otoku Pagu pod naslovom PAG – OTOK S DVA LICA.

Matica, kako piše na internetskoj stranici, svojom tradicijom od 1951. godine izlaženja i nazočnošću u hrvatskim iseljeničkim zajednicama diljem svijeta svrstava se među najstarije hrvatske ilustrirane revije.

Danas se tiska na 68-76 stranica u 2500 primjeraka. Uz oko 2500 pretplatnika Matica se šalje veleposlanstvima, katoličkim misijama, hrvatskim klubovima, udrugama i drugim okupljalištima naših zajednica diljem svijeta.

Naslovnica Matice

U spomenutom prilogu sam, stjecajem okolnosti, sudjelovao s dva kraća teksta i s par fotografija. Jedan tekst je o paškoj čipkarici Katici Babeli koja je sa svojom obitelji dugo živjela u inozemstvu, u Francuskoj i u Australiji, a drugi je tekst o crkvici sv. Antona u Pagu koja je početkom 20. stoljeća sagrađena novčanim prinosima Pažana iseljenih u Sjedinjenim Američkim Državama.

Čitav je prilog, po mom sudu, napravljen s dosta novinarskih i uredničkih propusta. Iz pojedinih se tekstova tako zorno vidi da neki od autora ne poznaju dobro otok Pag i da su tekstove složili pabirčivši po internetu. U mom slučaju propušteno je korektno potpisivanje autora fotografija pa je ispalo da sam autor i onih fotografija koje nisu moje.

Izostale su i neke teme koje su toliko specifične za otok Pag. Navest ću samo dvije: jezično blago otoka sadržano u pet objavljenih rječnika lokalnih govora te uloga otoka Pag u Domovinskom ratu, kada je otok, zahvaljujući svom zemljopisnom položaju, trajektnoj vezi Prizna-Žigljen i Paškom mostu, predstavljao krhku spojnicu  između sjeverne i južne Hrvatske, koja je, zahvaljujući paškim braniteljima, ostala neprekinuta unatoč napadima aviona JNA.

Kad je riječ o osobama koje su živjele u iseljeništvu, vrijedan pozornosti je, primjerice, još živući, vitalni i bistri 94 godine star Dominik Kunkera, arhitekt i likovni umjetnik, koji je desetljećima živio i radio u Bruxellesu i istovremeno, kao arhitekt ostavio vrijedne autorske radove u Belgiji i drugim europskim zemljama te udario značajan autorski timbar Novalji projektirajući kuće domaćim ljudima s tipičnim mediteranskim obilježjima, gradske javne objekte i prostore.

U Novalji je uredio i Galeriju ERA koja je desetljećima već jedno od glavnih kulturnih punktova i u kojoj su gostovala najznačajnija imena s hrvatske likovne scene.

Ili iseljenici iz otočnog mjesta Vlašići, kojih je najviše u Australiji, koji su svojim donacijama jako pomogli da se početkom devedesetih u Pagu osnuje Radio Pag.

No, što je, tu je. Kolikogod se tko ispričavao, ne mogu se oteti dojmu da je našem otoku učinjena stanovita šteta.

Nakon što je Matica dospjela do čitatelja, dvoje od njih su me kontaktirali i zanimali se za Katicu Babeli.

O toj Paškinji, vrsnoj čipkarici, prvi put sam objavio tekst u Franini i Jurini istarskom kalendaru za 2007. godinu.

Ovdje ću ga ponoviti u nešto izmijenjenoj inačici i dodatno ilustrirati s fotografijama koje nisam ranije imao.

Katica Babeli iz mlađih dana.

U svaku pripovijest o gradu Pagu, o njegovoj prošlosti i kulturnim znamenitostima nezaobilazno  je uključena i paška čipka. U svim asocijacijama koje naviru pri spominjanju toga grada, čipka zauzima posebno mjesto. Ona je nedvojbeno njegovo najprepoznatljivije obilježje. Nebrojene primjerke te skupocjene rukotvorine samozatajne Paškinje izrađuju već stoljećima.

Među čipkaricama je bilo i onih koje su se vještinom svoga čipkarskog umijeća posebno isticale. Zamijetila je to i Bečanka Natalija Bruck-Auffenberg, koja je na samom početku 20. stoljeća u više navrata boravila u Dalmaciji, pa i u Pagu, proučavajući narodne rukotvorine, među njima i pašku čipku,  o čemu je napisala knjigu Dalmacija i njena narodna umjetnost (Beč, 1911., a na hrvatski su je preveli don Frane Bulić i dr. Vinko Lozovina). U toj knjizi na jednom mjestu ona poimence spominje nekoliko Paškinja, tada najboljih čipkarica: Luce Špero, Karolina Jukić i njene kćeri, Ure Maršić, Ure Valentić, Manda Palčić, Orsola Maršić, Mimica Zorović. Posebno je istakla mladu Lucu Špero koja je 1907. godine tri mjeseca provela u Beču, gdje je bila gošća jedne bečke barunice, i gdje je, za trajanja jedne izložbe čipaka, šila pašku čipku.

U korpusu nekadašnjih paških čipkarica valja istaći i Katicu Babeli.

Mogli bismo je titulirati svojevrsnom veleposlanicom grada Paga i paškog čipkarstva. Ta joj, formalno nepostojeća titula, pripada zbog svega što je kao čipkarica učinila boraveći u stranim zemljama gdje je godinama živjela, daleko od rodnoga grada.

U njezin su se život, čini se, prihvatljivo uravnotežile nedaće i zadovoljstva. U valiži koju je  ponijela sa sobom, uputivši se u nepoznato sa svojim mužem, bilo je najviše nade u bolju sutrašnjicu.  Onamo, preko granice, nije krenula iz hira i avanturizma nego iz prijeke potrebe, a neizvjesnost budućnosti bila je prihvatljivija od onoga čime ju je mogla zadovoljiti škrta svakidašnjica u rodnome gradu. Pa ako joj bijeli svijet i nije ispunio baš svaku nadu, ondje je ipak našla razloga za zadovoljstvo i sreću pretočivši to u neskriveni ponos zbog svega što je kao čipkarica znala i činila, posebno onda  kad se nakon puno godina opet vratila u rodni grad.

Rodila se 31. listopada 1909. godine u Pagu, u obitelji Grašo, u kojoj je ukupno bilo šestero braće i sestara, od svakih po troje. Otac joj je bio težak i ribar, a majka domaćica. U tom tipičnom otočkom obiteljskom miljeu Katica je kao žensko čeljade uspjela završiti pučku školu, premda nekim njezinim vršnjakinjama ili nekima drugima po godinama bliskim nije ni to uspijevalo. Pohađala je i Čipkarsku školu koja je bila utemeljena 1906. godine. Udala se za svog sumještanina Antu Babelija, (25.05.1929.) radnika, s kojim je imala samo jednu kćerku, Ivanku.

Katica Babeli iz vremena boravka u inozemstvu.

U doba velike svjetske gospodarske krize (1929. – 1933. ) godine, suprug joj odlazi u Francusku. Zaposlio se  u Clermont-Ferranu, jednome od industrijskih gradova jugoistočnog dijela te velike europske države. Nakon godine dana onamo je otputovala i ona. U Francuskoj su boravili petnaestak godina, do 1944.

Poslije povratka iz Francuske u Pag, nakon nekog vremena obitelj Babeli seli u Rijeku. Desetak godina potom glava obitelji planira novi odlazak. Početkom pedesetih godina njihov zet se priključuje ilegalnim bjeguncima preko granice i poslije kraćeg zadržavanja u sabirnim logorima u Italiji dospijeva u Australiju. Nakon što im je ondje pripremio teren, supružnici Babeli su se s kćerkom 1954. godine, preko Trsta, uputili u istom smjeru.

Nastanili su se u okolici Melbournea. Suprug je dobio posao u tvornici vune. Jedno je vrijeme u toj tvornici kao radnica bila zaposlena i supruga Katica. Tijekom godina uspjeli su si priskrbiti dovoljno novaca i za vlastitu manju, skromnu kuću. Ondje su dobili i dvije unuke, Vanessu i Betty.

Australska domovnica

U taj dio obiteljskog životopisnog mozaika posloženo je točno dvadeset pločica. Vratili su se u Pag, kao umirovljenici, 1974. godine. Kćerka im je sa svojom obitelji ostala u Australiji i ondje umrla, na žalost, još za njihova života.

Naša veleposlanica umrla je 1. siječnja 1991., a suprug Ante 1995. godine.

Katica Babeli bila je jedna od onih mnogobrojnih paških djevojaka koje su u paškoj Čipkarskoj školi učile vještinu šivanja čipaka (školu je polazila godine 1932/33.), a kad se kasnije, prinuđena životnim potrebama sa svojim suprugom otisnula u bijeli svijet, trbuhom za kruhom, znalački je koristila stečeno znanje i upravo čipkarstvom privukla pozornost na se. Nova sredina kojoj se valjalo prilagoditi, prije svega jezično, kao da ju je potakla da čipke šije još više. Nastavila je zdušno. Čipkom se istakla u okružju u kojemu je obitavala, u svom susjedstvu, u krugu poznanika, među doseljenicima iz starog kraja, a i među drugim strancima.         

Imenik Čipkarske škole u Pagu. Katica Babeli je druga na popisu polaznica škole. Foto: Ivo Palčić

Čipkarstvo je bilo posebno obilježje njenog osobnog identiteta, po tome se razlikovala od drugih žena, a nebrojive niti konca koje je vješto ušivala u prekrasne čipke bile su njena čvrsta spona sa zavičajem, s gradom u kojemu se rodila, s kućom u kojoj je odrasla, sa ozračjem rodnoga podneblja i obiteljskog gnijezda kojega je nosila sa sobom, u srcu i u mislima.

Katica Babeli (desno) s prijateljicom Tončicom Kalebota.

… Kuhinja u potkrovlju kuće ispunjena toplinom vatre s komina, kasna je večer, vani zviždi bura nemilice, huči u dimnjaku, s krovova otkida oslabljene crjepove, a u kuhinji dim s komina grize za oči, petrolejka škrtari sa svjetlom jer grad još nema struje, plamičak zatreperi na propuhu, zaigraju sjenke na kušinu  kojeg čvrsto drži u krilu i šije. Bijeli se trag konca s početka posla nebrojenim vještim potezima sigurne ruke mlade Paškinje postupno pretvara u prelijepu pašku čipku s ročelicama, mendulicama, listacićima, kolunbarićima, zupcićima, zmijicamin, šćapićima, pogacicama  (sve su to ornamenti čipke) u čipku koja će, kad ju završi, a za to joj treba više dana i kroz dan više sati strpljiva rada, ovisno dakako o tome koliko ju je veliku zamislila i na kušinu zacrtala, biti bijela i čvrsta, bijela poput njezinih vazda čistih ruku koje su takve uvijek morale biti kad god se prihvaćala igle, konca i kušina, a čvrsta kao da je uštirkana, kao razapeta na nevidljivom stalku. Njen ponos!

Za toplijih dana, poglavito ljeti, silazila je na ulicu, pred vrata kuće i ondje šila na omanjoj sjedeljci, stolciću ili katridici. Zadubljena pogledom u kušin i sva usredotočena na odmjerene, sigurne kretnje ruke s kojom je nevjerojatnom preciznošću končanu nit ušivala u pripremljeni nacrt, možda uvijek nije ni primjećivala one kojima je plijenila pozornost, kakvoj djevojčici koja je znatiželjno napasala oči sanjajući o danu kad će i sama moći tako šiti, ili kakvom fureštu, koji se zatekao u gradu po tko zna kakvom poslu, trgovačkom primjerice, ili je bio mornar s broda privezanog u luci, manje svakako rijetkim pravim turistima, kakvim Česima, koji su u Pag  doputovali da bi se nadisali čistog gorskog zraka s Velebita pomiješanog s mediteranskim mirisima ili da bi namazali reumatične udove čudesno ljekovitim muljem u Lokunjici, odsjevši pri tom – u doba njene mladosti – u nekome od malobrojnih gradskih svratišta.

Ako su ti putnici namjernici htjeli nešto ponijeti sa sobom, prigodniju uspomenu na grad-čipku, od čipke same, već pripravne za prodaju, nisu mogli odabrati.

Od toga što će ušiti nešto će biti i za nju, za dotu (miraz) koju je valjalo prirediti za udaju. Nešto će dospjeti i u velu crikvu ili koludrašku crikvu, gdje će se njezin rad,  s čipkama drugih čipkarica, složiti u gotovo neprocjenjivo vrijedna oltarska pokrivala, A koliko bi tek sretna bila da svojom čipkom može uresiti svečanu odjeću kojom je odjeven kip Majke Božje od Staroga grada što je, jedanput na godinu, postavljen u toj istoj  veloj crikvi, od Vele do Male Gospe, kip na kojemu je upravo košulja izvezena u čipki, najljepši ures…

Pag, ljeto 1980. Katica Babeli s najvećom čipkom koju je sašila. Snimio: Zdravko Čevra

U novome svijetu, s vremenom pročulo se za neobičnu ženu koja je došla u susjedstvo iz daleka,  iz zemlje tko zna koje, iz grada ni po čemu znana. U prvim kontaktima s novom sredinom, pitam se, čime se naša otočanka mogla identificirati? Pričom o rodnom gradiću koji je sagrađen skladno s pravilnim rasterom uskih uličica; koji, kad ga gledaš s vrha brda Gradac i sam se doimlje kao neka velika čipka; koji ima svoje solane, karneval i ukusan sir; koji još živi u gotovo na rubu civilizacije više gladan nego sit; koji ima svoje crkve i samostane; koji ima svoju povijest i učene pojedince? A koga je to uopće moglo i zanimati!

Katica i Ante Babeli u svom australskom domu.

Kad se prekoračila granica prvotne znatiželje starosjedilaca, ispitivanja, proučavanja i odmjeravanja, kad su se simpatije i divljenje prema onome što je radila višestruko stali množiti, počeli su se uspostavljati neposredni kontakti, čipka je postala neka vrst medijatora između nje i njezine nove životne sredine. Počele su stizati i narudžbe. Ljudi, najčešće naravno žene, tražili su štošta: od, klasičnih čipaka kojima se mogao ukrasiti neki kutak doma, do zahtjevnijih projekata, primjerice rukavica, sve do kompletnih ženskih bluza i kaputića, kojima su se ukrašavale žene same.

Jedan sam takav žensku kaputić, jaketu, izrađenu isključivo od čipke vidio na fotografiji u tinelu njezine kuće u Pagu osamdesetih godina prošloga stoljeća. Katica Babeli već se davno prije toga sa svojim mužem vratila svome domu, u godinama kojima godi smiraj rodnoga ognjišta.  Fotografija je bila uvećana, uokvirena i bila je obješena na zidu na zamjetnom mjestu. Teta Katica ju je s ponosom pokazivala. Košulju je za tu priliku bila obukla njena prijateljica, Paškinja Tonči Kalebota. Mogli su je, uz ostale primjerke čipaka, vidjeti i ljeti u Pagu posjetitelji izložaba na kojima ih je izlagala. Fotografija je sačuvana u kući Katici Babeli bliske obitelji Ivanke Grašo.

Tonči Kalebota u kaputiću napravljenom od čipke.

Svakoj je želji Katica Babeli udovoljila, posvećujući se izradi s puno mašte i domišljatosti, premda o dizajnu i dizajniranju vjerojatno nije znala ni toliko koliko bi stalo u jedan od ornamenata koji će čipku resiti i činiti je drugačijom od onih prethodno već sašivenih. Činila je to i s puno samoprijegora, znajući da će svaka takva narudžba u konačnici nositi timbar ne samo njezin, osobni, nego i grada po kojemu nosi ime.

U kući obitelji Grašo čuva se najveća Katičina čipka. Foto: Ivo Palčić

Žena radnika koji se naradio da bi opstali i uštedjeli štogod za sigurniju starost u kraju iz kojeg su potekli, sva upućena na obiteljske obveze, svoj je dnevni raspored morala posložiti tako da ni u čemu ne zaostane, da ne zataji niti previdi, a da joj ostane još i vremena za ono čemu je posebno bila posvećena. Za čipku.

A za to su joj preostajale  najčešće kasne večernje i noćne ure. Otkidala je od svog počinka, trošila svoje oči, no bila je i u takvim uvjetima maksimalno koncentrirana na svaki svoj potez, povremeno uzimajući kušin u obje ruke i, odmičući ga od sebe na daljinu koliko su joj ruke omogućavale, pogledavala to što je do toga trena ušila, kontrolirajući svaki djeličak buduće čipke. Svaka je čipka po svojim osnovnim svojstvima, simetrijom, uravnoteženim rasporedom ornamenata i čvrstoćom, morala biti jednako vrijedna.

Na njenu je adresu jednoga dana, dok je bila u Melbourneu, stigla narudžba sa samog engleskog kraljevskog dvora! Za Kraljicu Majku trebalo je ušiti čipkasti šešir! Kraljica Majka nadživjela je našu čipkaricu, a šešir vjerojatno i jednu i drugu. Drugom zgodom, u istome gradu, sašila je dovoljno čipaka da je mogla prirediti i izložbu. Mnogobrojni tamošnji žitelji, a osobito Hrvati, bili su oduševljeni onim što su mogli vidjeti. Koliko li je tek tada bila ponosna! Bila je posebno počašćena što je izložbu posjetio jedan od ondašnjih visokih jugoslavenskih funkcionara sa suradnicima. Bio je to Džemal Bijedić, koji je obnašao dužnost predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (danas bismo rekli savezne vlade), a koji je baš u to vrijeme bio u službenom posjetu Australiji.

Pag, ljeto 1980. Sa izložbe čipaka Katice Babeli. Izložena fotografija je ona sa australske izložbe koju je posjetio Đemal Bijedić , stoji prvi sdesna, sa suradnicima. Snimio: Zdravko Čevra

U Francuskoj, u Clermont-Ferranu, gdje je jednom zgodom također priredila izložbu svojih čipaka, domaćini, oduševljeni ljepotom njenih rukotvorina ponudili su joj da osnuje čipkarsku školu u kojoj bi čipkarstvo učile mlade Francuskinje. Razvijenome francuskom smislu za lijepo uspjela je lukavo doskočiti. Odbila je ponudu, našavši pri tom nekakav prihvatljiv izgovor, no učinila je to naprosto zato što nije htjela biserje iz svog krila poput korijandola tek samo tako prosuti po tuđem tlu, jer nije htjela da pašku tradicionalnu rukotvorinu preuzmu drugi. Ono što je paško, neka paško i ostane! Uostalom, u različitostima su sadržane vrednote, i valja ih samo znati cijeniti.

Na ovoj i sljedećim fotografija prikazani su detalji s one velike čipke. Foto: Ivo Palčić

Katica Babeli čipkom je obilježila svoje vrijeme, to je bio biljeg koji je ostavila za sobom, koji je utisnula u tijek vremena i koji evo traje u sjećanjima njenih najbližih, u krugu poznanika, možda (možda!) još kojeg živućeg susjeda u sredinama u kojima je obitavala,  u ovoj priči, premda joj nitko nikada za to nije dodijelio nikakvu formalnu titulu ni formalno priznanje, a od spomenika koji ima jest samo onaj nadgrobni u cimitru ponad Paga, gdje počiva.

Na kraju, zahvaljujem gđi. Katici Crljenko za ustupljene fotografije Katice Babeli i g. Zdravku Čevri na njegovim fotografijama.