Uskoro: Moja nova knjiga – Paška čipka na izložbama u Zagrebu i inozemstvu

Velike vrućine proteklih dana usporile su ritam rada na ovom blogu. No, bilo je i drugih obveza pa je pisanje bilo potisnuto, kako se to kaže, u drugi plan. Ali zato sa zadovoljstvom najavljujem skori izlazak iz tiska moje nove knjige Paška čipka na izložbama u Zagrebu i inozemstvu.

Naslovnica knjige

Otvorenje izložbe Paška čipka koju je zagrebački Etnografski muzej organizirao 1995. u Zagrebu, a potom iduće godine u Ljubljani, imao sam priliku pratiti kao novinar i o tome izvještavati za Hrvatski radio Radio Rijeku, a prigodne tekstove objavio sam naknadno u Večernjem listu i zadarskom Narodnom listu.

U mojoj arhivi ostalo je mnoštvo fotografija s tih dvaju događaja. Smatrao sam da bi bilo šteta da ostanu neobjavljene jer su, prije svega, dokumentacija o nečemu što je za povijest paškog čipkarstva vrijedno pa zaslužuje objavu u formi knjige.

Osim fotografija sa izložaba u Zagrebu i Ljubljani, u knjizi su i fotografije sa otvorenja izložbe u švicarskom gradu Appenzellu.

Uzgred, u knjizi je više od 190 fotografija.

Iz sadržaja knjige izdvajam:

Pag grad čipke, Čipkarska škola, Obnova Čipkarske škole, Velika izložba paške čipke, Novi iskoraci u gajenju paške čipkarske tradicije, Prva generacija čipkarica u obnovljenoj Čipkarskoj školi, Galerija paške čipke, Međunarodni festival čipke, Samostan benediktinki, Paška dota, Nosiva tradicija Rosane Fabijanić, Etno kuća, Srednja škola Bartula Kašića, Izložba u Etnografskom muzeju u Zagrebu, Izložba u Ljubljani, Izložba u Appenzellu.

Iz sadržaja knjige vidljivo je da sam se dotakao i drugih tema koje predstavljaju nove iskorake u gajenju čipkarstva i čipkarske tradicije u Pagu pa su kao takve zaslužile biti spomenute.

Knjiga je po mom sudu najbolji i, k tome, trajni spomenar, osobni jednako kao i kolektivni. Kad bi mjerodavni u Pagu bili toga svjesni, ovakvih i sličnih publikacija bilo bi znatno više. Primjerice o Paškoj sirani, o Dobrovoljnom vatrogasnom društvu, o Gradskoj glazbi ili o Paškom ljetnom karnevalu.

Kako tome nije tako, čini mi još veće zadovoljstvo spomenuti da knjigu objavljujem u vlastitoj nakladi!

Ukoliko nekoga zanimaju bilo kakve dodatne informacije o knjizi, može me kontaktirati na info@palcic.hr

Do čitanja.

Era naše ere

U sklopu višednevnog i raznovrsnog obilježavanja ovogodišnje Antonje i Dana Grada Novalje (13. lipnja) upriličene su i dvije izložbe.

U Gradskom muzeju postavljena je izložba Riznica srednjovjekovnog Nina.

Riznica grada Nina nema mnogo predmeta, ali to što ima remek su djela srebrnarske i zlatarske umjetnosti. U Novalji je izloženo samo pet eksponata. Neki od njih datiraju iz 9. st. Na izložbi se mogu vidjeti: Bursa – relikvijar s lopaticom sv. Asela; Škrinjica – relikvijar nepoznatog sveca; Dva relikvijara – Stopala sv. Asela; Prsten biskupa N. Giorgija s natpisom pape Pija II te Relikvijar Judinog srebrnjaka.

Stopala sv. Asela
Stopala sv. Asela. Fotografija je preuzeta iz kataloga izložbe.

Pojedinosti o tehnici izrade spomenutih izložaka kao i o samoj Riznici mogu se pročitati u katalogu izložbe koja, sama po sebi, predstavlja organizacijski zahtjevan posao pa je utoliko vrjedniji iskorak u izlagačkoj aktivnosti Gradskog muzeja.

U Galeriji ERA postavljena je skupna izložba slika 63 autora, u formatu 50×50 cm.

Riječ je o eksponatima autora koji su u njoj izlagali tijekom trideset godina djelovanja Galerije, a izrađeni su na zamolbu vlasnika Galerije, novaljskog arhitekta Dominika Kunkere, da budu poseban dio ukupnoga fundusa Galerije i specifična iskaznica te privatne ustanove koja je obilježila likovni život Novalje.

Galerija Era izložba
Galerija Era, Antonja 2019, skupna izložba slika, 60 + 3 izlagača

Među izlošcima ima radova izrađenih u različitim likovnim tehnikama, ali i fotografija.

Galerija Era izložba 60+3
Galerija Era, Antonja 2019, skupna izložba slika 60 + 3 izlagača

Osim njih izloženo je i nekoliko preslika crteža poznatog novaljskog slikara Ivana Palčića.

Crteži Ivana Palčića
Galerija Era, Antonja 2019, preslike crteža Ivana Palčića

Dominik Kunkera po zvanju je arhitekt, a po unutarnjoj vokaciji umjetnik. Ta je karakteristika njegova osobnog habitusa došla do izražaja u profesionalnom angažmanu jednako kao i u likovnoj aktivnosti kojoj je bio naklonjen.

Godinama je živio i radio u Belgiji, no čvrstim sponama bio je vezan uz rodnu Novalju. Pače, Novalja je sinonim njegovog kreativnog angažmana i znak stvaralačke identifikacije.

U Novalji je mnogobrojnim konkretnim rješenjima, projektima, sugestijama, intervencijama na mnogim objektima pokazao svoje poimanje graditeljstva, funkcionalnosti i kulture stanovanja.

Dominik Kunkera
Dominik Kunkera, sredinom 1990-tih

Zaokupljen problematikom prostora nastojao sam, prateći preobrazbu Novalje iz siromašnog težačko-ribarskog naselja u razvijeno turističko mjesto, unijeti određene promjene u shvaćanju funkcionalnosti i arhitektonsko-estetskih slogova čovjekova životnog prostora, isticanja likovnosti u prostoru te organizaciji naselja. Sijanje i realizacija tih ideja urodili su plodom, što se vidi u svakodnevnom životu mjesta. Novalja je izmijenila svoju fizionomiju, svoj image; od ribarskog i težačkog naselja postala je središte turističkih zbivanja. Iz nekadašnjeg gotovo plemenskog ustrojstva iskoračila je prema svijetu, otvorila se. Mjesto koje prije nije imalo gotovo nikakvu komunikaciju s vanjskim svijetom, otvorilo se. Osjeća se svježina novog velikog prostora koji ima moć prihvaćanja i realiziranja noviteta.

Rekao mi je to u razgovoru za Večernji list davne 1996. godine. Ono što se u međuvremenu dogodilo Novalji – nesmiljena apartmanizacija sa svim posljedicama – samo još više ističu važnost Kunkerinih stručnih zamisli, no nisam siguran da ga čine sretnim kao arhitekta i čovjeka.

Galerija Era
Galerija Era

Galerija je otvorena 6. kolovoza 1988. godine. Od tada do danas u njoj su izlagala najuglednija imena hrvatske likovne scene. Impresivan je to niz iz kojega izdvajam samo neka imena: Zlatko Prica, Vilim Svečnjak, Greta Vizler, Matko Trebotić, Vatroslav Kuliš, Damir Fabijanić, Fadil Hadžić, Miroslav Šutej, Vasilije Josip Jordan, Vasko Lipovac, Edo Murtić, Đuro Seder, Nikola Reiser, Dubravka Babić, Dimitrije Popović, Nada Žiljak, Mersad Berber…

Zlatko Prica i Dominik Kunkera
Zlatko Prica i Dominik Kunkera, ljeti 1997.

No, Galerija je svoja vrata otvarala i nizu manje poznatih imena kao i lokalnim likovnim stvaraocima koji su, izložbama u Galeriji, mogli testirati reakciju znatiželjne publike: Branka Ćetković, Mladen Peranić, Ante Zubović, Frane Gligora, Rajko Vukomanović, Ankica Peranić, Ivo Škunca, Vinko Maržić, Zdravko Matković, Anton Dabo Kirin, Marina Badurina, Ana Gezi …

U Galeriji je svoje crtopise izlagao i sâm vlasnik.

Dugo je godina Galerija bila središnja  kulturna ustanova u Novalji. Postala je mjestom okupljanja najuglednijih imena domaće likovne scene, žarište nesvakidašnjih događanja, drugačijeg duhovnog ozračja i smislenijeg načina življenja. Po učinku i odjeku onoga što se u njoj događalo (a likovne izložbe su bile najbrojniji ali ne i jedini događaji), Galerija je dala doprinos brisanju one (nevidljive) crte koja odvaja sredine bogate kulturnim zbivanjima od tzv. provincije.

Svojom zauzetošću i organizacijskim pregnućem, zajedno s onim ljudima i lokalnim čimbenicima koji su mu u tome tijekom proteklih godina bili potpora, Dominik Kunkera pokazao je da se provincijalizam jedne pomalo izolirane sredine može nadrasti ukoliko ima barem malo spremnosti i sposobnosti, ali i da se taj isti provincijalizam može redefinirati kao pojam duha a ne zemljopisa. To je poruka koja upravo danas dobiva na važnosti.

Dominik Kunkera je Galeriju uredio u svojoj rodnoj kući. Pošavši, dakle, od vlastitog životnog ishodišta iskoračio je smjelo u nepoznatu budućnost motiviran težnjom da Novalja postane kulturan prostor koji ne zaostaje za drugima.

Vjerujem da osjeća da je u svome naumu uspio. Vjerujem, također, da to mogu posvjedočiti svi koji su s posebnom pomnjom svih minulih godina pratili zbivanja u Galeriji.

Dominik Kunkera je u visokoj životnoj dobi. No, vjerujem da  vitalni devedesetrogodišnjak ima viziju budućnosti svoje Galerije. Nadam se da među mjerodavnima u Gradu Novalji ima dovoljno senzibiliteta pa da se Kunkerina vizija ostvari. Da Galerija ERA ne ostane upamćena samo kao dio naše, nego i buduće ere.

Izložba u Gradskom muzeju otvorena je do 23. lipnja, a u Galeriji ERA do 21. srpnja.

Četrdeset godina Vodovoda Hrvatsko primorje južni ogranak

Davnog dana, 1. veljače 1979. godine, osnovano je trgovačko društvo Vodovod Hrvatsko primorje južni ogranak sa sjedištem u Senju. Osnovale su ga ondašnje općine Senj, Rab, Pag i Gospić, a danas je u suvlasništvu sedam gradova i općina: Senja, Raba, Paga, Novalje, Karlobaga, Lopara i Povljane. Tim se, za naše prilike velikim, vodoopskrbnim sustavom vodom opskrbljuju dijelovi Grada Senja, otoci Rab i Pag te područje Općine Karlobag.

Voda iz dviju čistih ličkih rijeka, Like i Gacke, najprije magistralnim vodom, a onda podmorskim cjevovodima stiže na Rab i Pag.

Tim povodom, uprava Vodovoda priredila je putujuću izložbu koju su već vidjeli Senjani i Rabljani, a od jučer se može razgledati i u Pagu, u prizemlju Kneževa dvora. Idućega mjeseca planira se postaviti i u Novalji.

Na sedam plakata kraćim tekstovima i fotografijama, na sažet ali vrlo slikovit način, prikazana je povijest nastanka vodoopskrbnog sustava, značaj i način funkcioniranja, tehnologija obrade vode i njezina kvaliteta. Može se vidjeti ozemlje koje sustav opslužuje i mjesta u kojima se voda koristi.

Prikaz vodoopskrbnog sustava na ozemlju
Prikaz vodoopskrbnog sustava na ozemlju

Hvale je vrijedno da se uprava Vodovoda sjetila te, za spomenute sredine, izuzetno važnog događaja. Vodoopskrba je, za ove krajeve siromašne s vodom, značila život, bila je neophodna za gospodarski razvoj, osobito turizma.

O tome su nešto mogli čuti i okupljeni na otvaranju izložbe, posebice oni mlađi, koji nisu imali priliku svjedočiti naporima nekadašnjih političkih i privrednih struktura. Na to su ih podsjetili predstavnici Vodovoda, direktor Milan Nekić  i njegova kolegica Martina Galić Rukavina.

Milan Nekić govori na otvaranju izložbe
Marina Galić Rukavina
Marina Galić Rukavina

U realizaciji projekta vodoopskrbe našem otoku pripada posebno mjesto. Dalo se to zaključiti i po riječima direktora Nekića koji je, među ostalim, spomenuo da se vodoopskrbni sustav, ovakav kakav je,  počeo graditi od kraja, istakavši da se najprije rješavalo pitanje opskrbe Novalje zbog njezinih potreba glede rastućeg turizma.

Mi koji duže pamtimo i koji smo imali priliku iz neposredne blizine pratiti realizaciju projekta, dobro znamo koliko je Novalja, sa svojim tadašnjim vodećim ljudima u Mjesnoj zajednici i Komunalnom poduzeću Zrće, godinama „gurala“ i „vukla“ da bi se ideja ostvarila i da bi riješila jedno od svojih životnih potreba. Od tih pojedinaca treba spomenuti svakako najistaknutije, Luku Čemeljića, Zorana Šimatovića i Antu Vidasa.

Pamtimo mi i koliko je političkog napora trebalo uložiti, koliko političke energije potrošiti, s kojim se sve političkim alatima i metodama valjalo poslužiti da bi se i drugi na otoku, u okvirima ondašnje zajedničke Općine Pag, uvjerili da je nužno financijski se napregnuti i zajednički sudjelovati u izgradnji vodovoda jer će biti od koristi za cijeli otok.

Na kraju se to i dogodilo. Voda je podmorskim cjevovodom dotekla najprije u Novalju 22. srpnja 1982., a tijekom narednih nekoliko godina vodoopskrbni krak produžio se i do grada Paga.

Jučer smo čuli da se od svih jedinica lokalne uprave i samouprave na Pagu jedino Povljana vodom opskrbljuje iz lokalnog izvora uz pomoć desalinizatora.

Izložba ostaje otvorena do 17. svibnja.

Pag, grad paškog sira

U Pagu do nedjelje, 5. svibnja, traju GASTRO DANI – manifestacija u sklopu koje će se u nekoliko paških ugostiteljskih lokala nuditi paški specijaliteti po promotivnim cijenama, upriličit će se predavanje na temu Budućnost gastronomije na otoku Pagu s predavačem chefom Matom Jankovićem, a bit će i drugih sadržajno zanimljivih ponuda.

Publika je u srijedu, 1. svibnja navečer, već imala prilike čuti ponešto o projektu PAG NA MENIJU Srednje škole Bartola Kašića i Turističke zajednice Grada Paga, a potom, na istom mjestu, u  prizemlju Kneževa dvora na glavnom gradskom trgu, razgledati izložbu fotografija Alenke Festini  PAG, GRAD PAŠKOG SIRA koja se prigodno uklapa u „zadanu temu“ manifestacije.

Alenka Festini
Alenka Festini

Na tridesetak izloženih fotografija u boji (od kojih su neke već bile objavljene u Večernjem listu i Zadarskom listu) autorica je ponudila svoje viđenje velike priče o paškom siru.

Doći na Pag a ne kušati paškog sira isto je kao poći u Rim i ne vidjeti Papu! Paški je sir najpoznatiji proizvod s tog podvelebitskog otoka, njegov zaštitni znak. Čovjek može biti veći ili manji gurman, više ili manje potkovan u tajnama prehrane, nutricionist i hedonist, no feticu paškog sira rijetko će tko ne poželjeti kušati ili se sirom obilato sladiti. U znalačkom komponiranju načina blagovanja otočne i ine spize paškome siru najčešće pripada mjesto uvertire, predjela, premda ga se, s ništa manje ugode, može konzumirati i nakon svega, kao krunsku deliciju kojom se zaokružuje užitak dotičnoga blagovanja. Njegov je hranidbeni učinak gotovo u svakoj prigodi izniman, bio poslužen na najbogatijoj trpezi za najzahtjevnije konzumente, bio popudbina u kakvoj izletničkoj uprtnjači ili, s komadom kruha i kapljicom dobra domaćeg vina u težačkoj torbi, kao okrjepa u stankama naporna rada.

Paški sir, najpoznatiji proizvod Paške sirane.
Paški sir, najpoznatiji proizvod Paške sirane.

Zlatno-žuti kolut čvrste kore, težine oko 2 do 2,5 kg najpoželjniji je u zreloj fazi, star od 6 do 12 mjeseci, karakterističnog pikantnog okusa, prepoznatljivog svojstvenog mirisa, blago mramorirane i zrnaste strukture, kada se mrvi i topi u ustima. Pustite li ga otvrdnuti, dobro će vam doći kao ribani sir u svojstvu dodatka mnogim specijalitetima.

Ovčari sele stado na svježu ispašu.
Ovčari sele stado na svježu ispašu.

Da je Pag grad paškog sira ne treba posebno isticati. Mnoga se domaćinstva već dugi, dugi niz godina bave proizvodnjom sira. Među svima njima najpoznatiji i najveći proizvođač je PAŠKA SIRANA, jedna od najstarijih paških tvrtki, koja je uspješno prošla kroz sito i rešeto hrvatske tranzicijske prakse i u kojoj se godinama već proizvodi jedan od najpoznatijih sireva u svijetu, nemalo puta okrunjen prestižnim nagradama na svjetskim manifestacijama.

Poslušno stado za svojim pastirom.
Poslušno stado za svojim pastirom.

Autoricu fotografija, Alenku Festini, poznam jako dugo. Premda je rođena u Rijeci (1966.), prava je Paškinja.  Dvadesetak godina svoga dosadašnjeg radnog staža posvetila je novinarstvu radeći za više pisanih i drugih medija kao honorarni suradnik.

Prije toga, još u učeničkoj dobi, tijekom 1978. i 1979. godine, pjesme i tekstove o svom gradu i otoku objavljivala je u  Modroj lasti, jednome od najpopularnijih školskih listova.

Davne 1977. godine, u jednoj anketi među paškim učenicima, koju sam radio za Večernji list, rekla mi je: „Kada ja budem velika putovat ću, pisati i fotografirati“.

Bila je to njezina prva izjava za javnost.

Disciplinirane sudionice u prometu.
Disciplinirane sudionice u prometu.

Dječji se san u jednom dijelu njenoga života ostvario, a ono što je pisala i fotografirala velikim dijelom ostalo je zabilježeno na stranicama Vjesnika, Jutarnjeg listaVečernjeg lista, Novog lista i Zadarskog lista. Njene tekstove i fotografije objavljivali su i Agroklub, Ministarstvo kulture i razni hrvatski i inozemni portali. Surađivala je sa HTV-om u emisiji Globalno sijelo.

Djevojčica sa janjetom.
Djevojčica sa janjetom.

Svoj je novinarski, kreativni i umjetnički rad fokusirala na  svoju lokalnu zajednicu, na Pag, grad i otok.

Kao novinar svoju ljubav pretočenu u lavinu riječi, a svoj pogled kroz objektiv foto aparata,  prenosila je hrvatskoj i široj javnosti od početka 90-tih pišući za  već spomenute medije. Pri tom nije skrivala ljubav prema onim, kako sama kaže, najvažnijim primarnim potrebama čovjeka, a te su diši, pij i jedi.

U ovoj trećoj ljudskoj primarnoj potrebi zauzela sam se upravo za predstavljanje paške janjetine i paškog sira, pašnjaka i zanimljivog krša, gdje se skriva obilje bilja, visoke kakvoće po bogatstvu eteričnosti, sadržanog u biljci zbog obilja posolice kao prirodnog konzervansa. Posebnu ulogu u cijeloj priči dala sam upravo čovjeku, vrijednim i spretnim rukama ovčara, sirara, jer bez tog trojstva – krajolika, ovce i čovjeka – paških delicija, sira i janjetine, ne bi bilo.

Mladi sir Paške sirane sa certifikatom Izvorno hrvatsko.
Mladi sir Paške sirane sa certifikatom Izvorno hrvatsko.

Tako je i ovom zgodom. Fotografijama predočuje ono što najbolje pozna, a to je Pag. Pokazuje zanimljivosti paškog ovčarstva, ljepotu zlatnog koluta paškog sira, čovjeka i ovcu, podsjeća nas na svjetski raritet koji od davnina postoji na otoku i koji ga uzdiže do razine jedinstvenog simbola. Onome tko Pag ne pozna dovoljno, njezine fotografije mogu poslužiti kao neka vrsta začinskog dodatka kojim se upotpunjuje opći dojam o gradu i otoku.

Jedan od paških ovčara sa svojim stadom
Jedan od paških ovčara sa svojim stadom.

Obilježje fotografija je svojevrsna lirska dokumentarnost koja će na značaju dobivati sve više kako vrijeme bude odmicalo.

Ovom izložbom autorica još jednom potvrđuje svoj radni moto, VOLI LOKALNO, DJELUJ GLOBALNO. Ovo je njezina druga samostalna izložba. Fotografije je izlagala i u organizaciji Zadarta.

Organizator izložbe je Turistička zajednica Grada Paga.

Alenka Festini diplomirala je upravno pravo. Posljednjih devet godina radi u Općinskom sudu Zadar, u zemljišnoknjižnom odjelu u Pagu.

Novalja svoj dan ili Sjećanja Dinka Supića

Za Ljubov Orlovu, slavnu rusku glumicu i Staljinovu miljenicu, „sjećanja su poput bisera na ogrlici. Uhvatiš se za jedan, odmah slijedi drugi. Trebam se zaustaviti, pa ne možeš se sjetiti čitavog života, ne možeš sve ispričati. Počela sam kaotično, a završavam pobjedonosno“. (Voljela sam Staljina – i on mene.)

Miljenko Jergović u Selidbi piše: „A kad se čovjek previše sjeća, sve mu je u tom sjećanju uljepšano. Naročito ako se sjeća nečega što sâm nije doživio, nego su doživjeli njegovi pradjedovi i prabake“.

„Starci“, pisao je Aristotel u Retorici, „više žive od uspomena nego od nade, jer im je preostalo vrijeme života kratko, a prošlo dugo; nadanje je okrenuto budućnosti, a sjećanje prošlosti. To je razlog njihovoj glagoljivosti: neprestano pričaju o svojoj prošlosti, jer u predavanju uspomenama nalaze zadovoljstvo“.

Kristian Novak, hrvatski književnik mlađe generacije, pak, na jednom mjestu u svojoj knjizi Črna mati zemla zapisuje: „Sve se nešto osuši. Ko sjećanja. Tak i ona valjda izblijede. Ko potezi kistom“.

Podebljajmo sve prethodno ovim citatom:

„U opasnosti smo da zaboravimo, a takav zaborav – potpuno odvojen od samih sadržaja koji bi mogli biti izgubljeni – značio bi da bismo se, ljudski govoreći, lišili jedne dimenzije, dimenzije dubine, u ljudskim postojanju. Jer, sjećanje  i dubina su isto, ili radije, čovjek ne može dosegnuti dubinu osim pomoću sjećanja“. (Hannah Arendt, Politički eseji: Što je autoritet.)

Pa stoga:

„Sjećanje je moguće održavati samo zapisivanjem.  A ono čega se ne sjećamo nema nikakvog značenja i zato je literatura važnija od života“, tvrdi Alida Bremer u pogovoru knjige Julijane Matanović Laura nije samo anegdota.

Eto, baš kao da se nadvirivao nad spomenutom autoricom dok je ispisivala te rečenice, zapisivanju sjećanja priklonio se Novaljac Dinko Supić (Novalja, 1945.) u svojim knjigama Novalja svoj dan (2016.) i Novaljski Stani i Stanari (2019.).

Potonja knjiga je početkom ovog mjeseca predstavljena novaljskoj javnosti.

Dinko Supić u radnom ambijentu
Dinko Supić u radnom ambijentu.

U trećoj životnoj dobi, u umirovljeničkim danima, kada se u kuneštri memorije nakupilo već poprilično toga, potaknut osobnim razlozima, Supić se prihvatio računala i stao zapisivati sjećanja na minulo vrijeme svoga djetinjstva i mladenaštva (ali i na dane prije toga), na stasanje u zrelu osobu, na sredinu u kojoj je potekao i odrastao.

Zapisuje da se ne bi zaboravilo ono što ima svoje značenje u tijeku vremena, ono što je obilježilo živote naraštajâ i pojedinih osoba među njima. Sjeća se promjena koje su se dogodile u svakodnevnom životu, pamti oskudne životne uvjete, ali i poboljšice koje su nadošle s vremenom.

Supić piše o različitim životnim dogodovštinama, ljudima, običajima, anegdotama, igrama i radostima djetinjstva, o rijetkim susretima i osobnim dramama, nepodopštinama i tragedijama, o postupnim iskoracima u civilizacijsku „svjetliju budućnost“.

Svoja sjećanja bilježi nepretenciozno, slikarski rečeno u krokijima, bez namjere da dublje zaore u povijesna zbivanja svojega rodnog mjesta, bez potrebe da razgrće slojeve  socijalnih i ekonomskih prilika nakupljenih u talogu vremena ili da podrobnije zađe u skrovite zakutke pojedinih sudbina i da ih rasvijetli znatiželjom koja bi prešla granicu pristojnoga.

U nekim krokijima nedostaje pokoji potez, no to ne narušava opću, dobru recepciju štiva.

Obje su knjige  tako strukturirane da se može reći da su dva dijela jedne cjeline koja govori o onome što se dogodilo u prošlome vremenu, što se dogodilo svoj dan, kako se to označava lokalnim izrazom.

Obje su, također, bogato ilustrirane fotografijama.

Naslovnica knjige Novalja svoj dan
Naslovnica knjige Novalja svoj dan.

Ishodišna točka knjige Novalja svoj dan je postolarska radiona autorovog oca Ivana kao kultno mjesto obiteljskog doma, ali i mjesnih društvenih okupljanja.

U koncentričnim krugovima oko nje šire se novaljske priče, novaljski običaji, igre autorovog djetinjstva, dodatno začinjeni nadimcima i zdivanjima, rugalicama i starinskim izrekama, nazivima predmeta i obiteljskim pojmovima.

U knjizi Novaljski Stani i Stanari autorovo ishodišno polazište su baš to, stani ili stanovi, nastambe nekoliko novaljskih obitelji, koje su podignute na prostoru između Novalje i Lunjskog poluotoka.

Stani su posebna socio-gospodarska kategorija karakteristična baš za taj dio našeg otoka jer ih, takove, nigdje drugdje ne nalazimo premda stanova ima podignutih diljem cijeloga Paga, o čemu se više može doznati u knjizi Iva Oštarića Stani otoka Paga od prapovijesti do danas.

Supić je opisao vlasništvo, prilike i životne uvjete te način života na tim stanima nastojeći također dočarati proteklo vrijeme kada je ondje život pulsirao ritmom kakvim su ga određivale ondašnje prilike.

No, i u ovoj knjizi autor nastavlja nizati kraće zapise o ljudima i događajima  u Novalji kao središnjem mjestu njegovih memorabilija.

Naslovnica knjige Novaljski Stani i Stanari
Naslovnica knjige Novaljski Stani i Stanari.

Osim autorovog teksta u knjizi Novaljski Stani i Stanari objavljena su i dva teksta autorovog brata Josipa Supića.

U Predgovoru knjige piše o nekim svojim saznanjima o načinu života dijela balkanske populacije čije je etničko ime Vlah. To ime, zbog posla kojim su se bavili i zbog načina njihova življenja, postalo je sinonimom riječi stočar.

U Pogovoru, pak, piše o stanovnicima Novalje i njihovim prezimenima, posebno o prezimenima onih obitelji koje su posjedovale spomenute Stanove, Šanko, Škunca, Dabo, Vidas, Borović i Šonje.

Na ishodišnoj lokaciji u Novalji svoj dan danas je sve drugačije. Postolaraske radione odavno više nema. Obiteljska je kuća preuređena i prilagođena potrebama njezinih sadašnjih baštinika.

I Novaljski Stani su u međuvremenu doživjeli promjene. Na mjestima su tek ruine, na mjestima su barem donekle sačuvani, na mjestima, pak, „osuvremenjeni“ do te mjere da imaju posve drugačji vizualni i funkcionalni habit.

Dinko Supić kraj vratiju očeve postolarske radione
Dinko Supić kraj vratiju nekadašnje očeve postolarske radione.

Sve u svemu, Supićeve se knjige mogu iščitavati kao svojevrsno znakovlje predinternetskog vremena, toliko različitog od ove današnjice, i u tome nalazim njihovu istinsku vrijednost.

Kako će ih percipirati današnja mladež može se pretpostaviti, no siguran sam da će – kad za to bude pravo vrijeme,  onda kad se i oni počnu sjećati – znati to učiniti na primjeren način i s primjerenim respektom.

Nakladnik obiju knjiga je Ogranak Matice hrvatske u Novalji.

Uzgred moram spomenuti da je predstavljanje knjige Novaljski Stani i Stanari u medijskom prostoru prošlo posve nezapaženo. Informacija o skupu u hotelu Loža nije zabilježena čak ni na službenim facebook stranicama Grada Novalje, na kojima se inače objavljuju informacije s različitih skupova i događanja. Valjda u Ogranku to nije imao tko učiniti. Šteta.