Paške knjige na zadarskoj izložbi

Dvije paške knjige, Pjesme i Pisma mojoj Mariji, autora Iva Fabijanića i moja knjiga PAŠKA ČIPKA na izložbama u Zagrebu i inozemstvu, izložene su na ovogodišnjoj izložbi IZDAVAŠTVO NA ZADARSKOM PODRUČJU studeni 2018. – 2019., što ju je priredila Znanstvena knjižnica Zadar u povodu 24. studenoga, Dana grada Zadra.

Izložba je postavljena u izložbenoj dvorani Znanstvene knjižnice a otvorena je u četvrtak, 21. ovog mjeseca u nazočnosti mnogih autora, uzvanika, djelatnika Knjižnice i građana poklonika ovakvih kulturnih manifestacija.

Bit će otvorena do 30. studenoga, radnim danom od 10,00 do 12,00 i od 17,00 do 19,00 sati. Ulaz je slobodan.

Katalog izložbe može se pogledati na mrežnim stranicama Znanstvene knjižnice.

Obje paške knjige tiskane su u vlastitoj nakladi autorâ.

Paške knjige
Paške knjige
Izložba u Znanstvenoj knjižnici
O povijesti izložbe govorio je mr. sc. Miro Grubić, ravnatelj Znanstvene knjižnice.
mihaela šimat

Na izložbi je izložen izbor izdanja omeđenih i serijskih publikacija, audio vizualne građe izdavača s područja Zadarske županije te plakata društvenih, kulturnih i sportskih događaja u proteklom jednogodišnjem razdoblju. Pojedinosti o njima publici je izložila dipl. knjižničarka Mihaela Šimat iz Odjela za nabavu i obradu omeđenih publikacija i građe posebne vrste.
Izložba
Izložbu je proglasio otvorenom Davor Aras, aktualni predsjednik Upravnog vijeća Znanstvene knjižnice i njezin nekadašnji ravnatelj.
publika na izložbi
razgovor ugodni
žustra rasprava
izložbeni kutak

Na otvaranju smo čuli da se ova tradicionalna izložba priređuje se još od 1994. godine i ove je godine upriličena 26. put.

Ta činjenica najbolje svjedoči o važnosti, značaju i vrijednosti ove izložbe.

Mnogobrojna izdanja pokazuju da je izdavaštvo u Zadarskoj županiji vrlo plodno, iz godine u godinu sve intenzivnije.

Čak jedna petina hrvatskog izdavaštva odnosi se na zadarsko područje, a Zadar je drugi grad u Hrvatskoj po izdvajanjima za kulturu, kazao je ravnatelj Znanstvene knjižnice mr. sc. Miro Grubić.

Foto intermeco – Zub vremena

O tome kako vrijeme protječe najlakše je otkriti u – ogledalu. Ponekad se to isto može vidjeti i tijekom jedne, primjerice, šetnje otokom. U ovom slučaju od Luna do Paga.

Na mjestima na kojima je nekada život bujao, ostadoše ruine i, valjda, još samo uspomene. Barem za neke. Pa kažemo: eto što učini zub vremena.

Novaljski stani 2009. Prozor prema istoku.
Novaljski stani 2009. Invazija raslinja.
Lun 2012. Ima li koga?
Lun 2012. Davno odselili.
Šimuni 2012. Cisterna kod starih kuć.
Pag 2016. Nekad je to bio … bolje je i ne spominjati.
Pag 2016. Nekad je to bio… A pomogla je i tranzicija po domaću.
Novalja 2017. Početak gangrene.
Novalja 2017. Novo na razvalinama starog.

Stećci i suhozidi

Nedavno sam se iz Zadra u Novalju vraćao autobusom. Dugo se nisam vozio autobusom inače, a pogotovo ne na ovoj relaciji.

Udoban autobus otočne tvrtke, lijep dan, ugodna vožnja, prvo sjedište na desnoj strani, široki pogled.

S povišene pozicije autobusnog sjedišta oku se otvaraju drugačije vizure krajolika koje, dok je čovjek za volanom u vlastitom automobilu, ne zapaža jer uglavnom i ne može. Ili može ako riskira, poput vrsnog Vjesnikovog novinara Živka Vnuka koji je, vozeći jednom davno autom od Zagreba do Slanog, jednim okom zapažao ljepote neretljanskog kraja, a drugim kao krelac buljio u asfaltnu traku ispred volana “da za vavʹjek ne ostanemo podno tih divota…

Putujući otokom na ovaj način, zapažam detalje koji mi nisu naravno nepoznati, ali s ove se kote otkrivaju u drugačijoj percepciji, više nekako asocijativnoj. Poneki od tih detalja poput stećaka iz modernog doba podsjetnik su na ambiciozne uzlete i neslavne posrtaje iz vremena  društvenih promjena, koje – mislim na stećke – neki percipiraju tek sa sjetom, a poneki, vjerujem, s nikad zatomljenim osjećajem gorčine…

Dinjiška, neveliko mjesto između Paga i Paškog mosta, kao da je još uvijek u nekadašnjoj zajedničkoj Općini Pag. Doima se poput osobe koja se nije snašla kad je trebalo misliti na sebe, ugrabiti šansu za bolje dane, za probitačniju budućnost. Na rubu je, na periferiji zbivanja, reklo bi se daleko od očiju, daleko od srca. Hrane ju obećanjima, zaborave što su rekli ranije, u nekom prošlom mandatu pa ponove istu priču opet, u sadašnjem mandatu.

A uskoči i poznati domaći poduzetnik čiji je poduzetnički credo ne otkrivati toplu vodu kad su je davno otkrili, već samo valja preslikati. Zašto ne bismo imali i mi kad imaju oni? Podgrijava i on nade Dinjičanima svojim mega ambicijama i glasovitim propagatorima.

Dinjiška

Autobus naravno neće stati uz Vinariju Vina otoka Paga pa neće biti ni prilike kušati, primjerice, gutljaj paškog gegića, otočnog vina što se proizvodi od istoimene autohtone sorte grožđa.

Prisjećam se početaka dvojice mladih ljudi koji su devedesetih krenuli u revitalizaciju otočnog vinogradarstva i vinarstva, odlučni da dadu nešto novo na temelju duge  tradicije proizvodnje grožđa i vina na ovom našem otoku. Bili su to Denis Rako, agronom, i Ivo Karavanić, ekonomist.

Vina otoka Paga
Denis Rako (lijevo) i Ivo Karavanić

Pažani se vole pohvaliti svojom paškom žuticom, vinom koje je davnih godina znalo biti i nagrađivano. No žutica je bila nedefinirana u smislu sastojaka, proizvodila se od više vrsta grožđa. Mladi su poduzetnici svoju poslovnu filozofiju usmjerili ka mikrovinifikaciji, postupku kojim su htjeli doznati koje će se otočne sorte pokazati najkvalitetnijima. A imali su osnove za to. Još je davnih godina Stjepan Bulić (1865-1937), naš poznati ampelograf, naišao na više autohtonih sorti na Pagu. Osim gegića, tu su još topol, višana, silbijanac, pagadebit, muškatel i muškat mali bijeli, torbijan, petovka te rumena sorta cipar.

Karavanić se u međuvremenu otisnuo u menadžerske vode, a Rako je ostao u tom poslu, podigao spomenutu vinariju i, ukoliko želite doznati detalje o njegovim iskustvima stečenim proteklih godina i popiti, osim gegića, i druga otočna vina, ovom prometnicom treba putovati – automobilom!

Solana je uvijek bila perjanica paške gradske privrede, bila je i ostala najveća hrvatska solana. Nije se bez razloga znalo reći Solana je Pag, Pag je Solana.

Stoljetni način proizvodnje soli, temeljen samo na pomoći prirodnih faktora, sunca i vjetra, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća moderniziran je izgradnjom nove tvornice. Od tada se sol proizvodi kombinacijom prirodnih faktora i korištenjem postrojenja. Morska se voda u bazenima ugušćuje do određenog stupnja gustoće (salamura), skladišti u otvorenom bazenu i potom upumpava u postrojenja u kojima se kristalizira sol.

Solana Pag d.d.
Solana Pag d.d.

Solana je već spomenutih godina prošlog stoljeća bila dio ambicioznog trolista zacrtanog u nekadašnjim općinskim društvenim planovima razvoja koji su u paški privredni milje uvodili dotad nepostojeći industrijski faktor. Druga je bila tvornica Pagplastika. Treći dio trolista, Lokunja, trebala je osnažiti turističke kapacitete i potencijale.

Privatizaciju devedesetih Solana je prebrodila, našavši se na kraju u portfelju moćnog Agrokora. Posluje i dan danas kao Solana Pag d.d.

S ostalima iz onog trolista druga je priča.

Napušteno zdanje nekadašnje Pagplastike bojom podsjeća na čeljade s oštećenom jetrom. Dobro, možda boju baš i nisam pogodio, ali jest činjenica da je ciroza, uzrokovana promjenama devedesetih, ratom, propašću domaće kemijske industrije i gubitkom jeftine sirovine, gubitkom prekograničnog tržišta u regiji i pomalo maćehinskim odnosom države prema privatnim poduzetničkim inicijativama, upokojila tu, nekad neveliku ali uspješnu, tvornicu plastičnih proizvoda u kojoj su se izrađivali oluci, kanalizacijske i vodovodne cijevi te cijevi za optičke kablove.

Pagplastika
Pagplastika

Lokunja je, pak, trebala biti turističko-ugostiteljski i zdravstveno rekreacijski centar baziran na iskorištavanju ljekovitoga blata, primjenom kojega se mogu uspješno liječiti reumatske bolesti i dermatološka oboljenja, a kojega u plitkim bazenima nedaleko Paga ima dovoljno za dugoročnu eksploataciju.

Bilo je svojedobno osnovano i posebno poduzeće, školovali su se budući fizioterapeuti, no sa svim tim dogodilo se isto što i sa Pagplastikom, samo znatno, znatno ranije, a da se zapravo nije ni udario temelj spomenutom kompleksu. Lokunja je, umjesto uzdanice cjelogodišnjeg paškog turizma, ostala tek samo pusta želja.

Maketa Lokunje
Maketa Lokunje

Povremeno se u organizaciji kakvih entuzijasta ili gradske vlasti podsjeti na moguće potencijale javnim predavanjem ili nekim strateškim planom razvoja turizma za neko razdoblje. Tako na resurse Lokunje nisu zaboravili – to je najsvježije na što sam naišao – ni stručnjaci Instituta za turizam kada su, prije koju godinu, pisali najnoviji Strateški plan razvoja turizma grada Paga za razdoblje od 2016. do 2020. godine.

Lokunja tako i dalje ostaje svojevrsna konstanta paških privrednih planova i želja, ali je kao ideja već je poprilično izraubana i pretvorena u  grotesku.

Na putu od Kolana do Novalje, s jedne i s druge strane ceste, pogled plazi karakterističnim otočnim krajobrazom. Uglavnom zaravnan kanat ispresijecan je kamenim suhozidima čime je čitavi prostor razdijeljen u ogradice, privatne posjede više vlasnika u kojima se, s vremena na vrijeme, čuvaju ovce. U ovo doba godine dobrim dijelom tog kamenjara razbokore se letinice, neka niska vlasuljasta trava kojoj ne znam latinskog naziva, koja u tepisima svijetle bež boje daje slici ugodnu notu.

Suhozidi
Suhozidi

Suhozidi, stoljećima građeni od otočnog kamena, specifikum su našeg kraja. Ima ih na kilometre po cijelome Pagu, ne samo na ovako ravnom terenu već i na otočnim nizbrdicama i strminama na kojima silaze do samoga mora. Načinom gradnje i funkcionalnošću ubrajaju se u ambijentalnu baštinu, vrijednu pažnje, posebne skrbi i zaštite, o čemu najbolje svjedoči udruga Suhozid iz Kolana sa  njezinim ambicioznim planovima.

Područje koje promatram iz autobusa, osobito ono s desne strane ceste, doima se baš kao ogledni primjerak otočne teksture. Jest da je krajolik već defloriran intervencijama u prostoru, kako bi to rekli arhitekti,  ali ipak, sačuvati tu njegovu prirodnu izvornost ne bi bio grijeh, naprotiv…

Ante Dabo Suhozidi
Ante Dabo, Suhozidi

Na tragu asocijacija koje mi se u mislima nižu, po povratku kući, u biblioteci tražim Suhozide Ante Daba, našeg Novaljca, liječnika i pjesnika, koji je s ovog našeg otoka davno odselio i svoj duboki ljudski, liječnički i pjesnički trag, ostavio na tlu Istre. Pisao je i prozu i poeziju. Bio je ugledni član Društva hrvatskih književnika i njegovog Istarskog ogranka.

Suhozidi, iz 1986., samo su jedna od njegovih pjesničkih zbirki. Naslagao je u njima zavičajne razglednice, uzmorske sličice, mrazne ugođaje, usputne zabilješke, tegobne priče…, strpljivo gradeći svojim poetskim kamenjem  jedan od simbola rodnog zavičaja.

Ante Dabo rodio se u Novalji 10. travnja 1925., a umro je u Puli, 11. travnja 2009. godine.