Peračom po sterači

U kolanjskoj kakofoniji koja se povremeno može čuti,  iz prikrajka slušana uhom neutralnog slušatelja, i u kojoj zna biti i gornjih laga i donjih niskih obostranih udaraca u nevelikom orkestru  disharmoničnih gudača s insignijama onih koji drže vlast u Općini, koji po glazbalima nerijetko gude gudalima svakovrsnih struna, u uhu mi je nedavno zazvonila informacija o obnovi Etnografske zbirke.

Budući sam imao priliku svjedočiti otvorenju te vrijedne mjesne institucije 1980. godine, pošao sam tragom spomenute informacije. Dodatni poticaj bio je i nedavni istup praktički razvlaštenog načelnika Marina Pernjaka. Nakon što općinski vijećnici nisu prihvatili njegov prijedlog proračuna Općine Kolan za 2021. godinu, a potom ni Odluku o privremenom financiranju, ispunili su se uvjeti za raspuštanje Općinskog vijeća i Vlada je imenovala povjerenicu.  Referirajući se na tu činjenicu, Pernjak  je u svojoj žalopojki, pored ostaloga, spomenuo više važnih projekata realizacija kojih će sada biti usporena, kao kad orkestar iz nekog svog razloga zanemari dirigenta pa iz vivace nenadano prijeđe u adagio, premda za to nema osnova u partituri. Među tim projektima je i etnomuzej i vizitor centar.

Koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća Kolanjci su krenuli u vrijednu akciju. Nekadašnju staru školu odlučili su preurediti u Dom kulture. Najagilniji su u tome bili članovi KUD-a Bartol Kašić osnovanog 1978. godine.

Nekadašnja zgrada škole u kojoj je na katu Etnografska zbirka, a u prizemlju Općinska knjižnica Šime Šugar Ivanov.

Stara škola, premda ruševna i trošna, bila je dobra prilika da se KUD okući. Poslu se prionulo zdušno.  Nešto je novaca kapnulo iz ondašnjih fondova (zvali su se samoupravne interesne zajednice, u ovom slučaju za kulturu), ali najviše su ipak učinili sami, radeći dobrovoljno.

Proteklo je nešto manje od tri godine do dana kada je Dom bio spreman za korištenje. Uređeno je nekoliko prostorija, a u prizemlju je postavljena Etnografska zbirka, jedina takva na cijelom otoku. Dom je predan upravo KUD-u na prigodnoj svečanosti 30. studenoga 1980. godine. 

Četrdeset godina nakon svega moj sugovornik je Frane Šupraha Matešić (1939.), čovjek koji je u cijeloj priči bio od samog početka. Slušam ga i bilježim.

Frane Šupraha, cijeloga života posvećen mahom poljoprivredi i stočarstvu, ali i turizmu kad su se za to stekli uvjeti.

Prikupiti izloške, autentične artefakte zavičajnog prostora i izvući ih iz raznovrsnih pretinaca onoga što je obilježilo način življenja tijekom dugih minulih dionica seoskog, mahom težačkog i pastirskog života i na jednom ih mjestu, sakupljene, pokazati kao timbar autohtonog, nije bilo jednostavno. Trebalo je obilaziti i konobe i šufite.

I opet su članovi KUD-a bili vrijedni i uporni. U tome su im stručnom optikom pomogle kustosice splitskog Etnografskog muzeja, etnologinje Jelena Gamulin i naša otočanka, Novaljka Zdenka Crnković Palčić.

Ljudi su pokazali razumijevanje pa se, malo po malo, za Etnografsku zbirku prikupilo stotinjak raznovrsnih predmeta različitih namjena. Cilj je bio postignut, a učinak se vrlo brzo pokazao.

Od samog otvorenja 80-tih godina prošlog stoljeća zbirku su posjećivali domaći ljudi i turisti.

Ljeti su počeli dolaziti turisti, kaže Frane Šupraha, pa se moglo i štogod novaca zaraditi. To nas je ponukalo da dvije godine kasnije realiziramo  i drugi dio plana.

U istoj zgradi uredili su izvornu dalmatinsku konobu kao svojevrsnu nadopunu zbirke, u kojoj se mogla osjetiti autentična matrica tog inspirativnog obitavališta i društvenih okupljališta u ovim našim krajevima.

Mladi Kolanjci skrbno su se odnosili prema izlošcima, kako onima od čvrstog materijala…
… tako i onima vunenima, biljcima i steračama (pokrivalima za krevete) koje su redovito ispirali u moru udarajući ih peračama (plosnatim drvenim udaraljkama namijenjenima za pranje rublja).

I tako, teklo je vrijeme… Inicijalni taktovi postupno su se razvili u uhu ugodnu glazbenu kreaciju na zadovoljstvo mnogih.

Ali onda se dogodio obrat. Baš u vrijeme koje se činilo bogomdanim za nove moguće kreativne iskorake (mislim samo na zbirku) – u ono vrijeme kad je Kolan 2003. godine postao Općina, kad je dobio priliku da se oglasi oktavom više, Etnografska se zbirka počela zapuštati. Dogodila se zbrka. Postav zbirke, koja je u međuvremenu bila iz prizemlja premještena na kat, preseljen je na drugo mjesto, konoba je devastirana, a kat je pregrađen jer je trebalo osigurati prostor za privremeni rad katastra. Reklo bi se: svako vrijeme ima svoje običaje. Da se razumijemo: i aktere, među kojima se uvijek nađe onih kojima kantilene onih drugih zvuče kao njakanje magaradi pa je teško od takvih elemenata iskemijati prihvatljivi amalgam i eto razloga da se razvodni gustoća jednog lijepog nataloženog iskustva.

Sve je vodilo k tome da se izvede rekvijem za nešto što je istinsko etnografsko blago, praktički neprocjenjivo, s kojim tako zorno možeš dočarati i u pamet dozvati i nekadašnju kuhinju i konobu i vrijeme koje je prohujalo i način života tolikih naraštaja.

Nije se teško domisliti kakav je tih godina izgledao seizmogram onih ljudi koji su zbirku stvarali i učinili je respektabilnom i izvan granica svoga mjesta.

Mi koji smo stvarali zbirku, dodaje Šupraha, opet smo se okupili, razgovarali, riješeni da sve ne ostane na tome. Obratili smo se načelniku Marinu Pernjaku. On i općinska uprava pokazali su razumijevanje i prihvatili su naš prijedlog da se Etnografska zbirka obnovi. I evo, danas je opet možemo pokazati.


Preuređena Etnografska zbirka, nakon što je više od desetljeća bila zanemarena, ponovno je otvorena za posjetitelje na spomendan sv. Luke, zaštitnika Općine Kolan, 18. listopada 2020. godine.
Nova zbirka postavljena je uz stručnu pomoć Petre Valovčić, univ. bacc. ethnol. et anthrop.
Etnografska zbirka ima oko 200 predmeta. Svi su predmeti popisani i fotografirani.
Dio predmeta, međutim, nije izložen jer će za to biti potrebno urediti još jednu prostoriju.
Izloženi predmeti…
… od kojih su neki, poput ovog pročelja škrinje, izrađeni vrlo minuciozno…
… zorno dočaravaju nekadašnji način života.
Predmeti su grupirani tako da dočaravaju sliku stambenog dijela kuće…
… i onog radno-skladišnog: konobe, u kojoj se držalo toliko toga potrebnog za svakodnevni život: žrna za mljevenje kukuruza i pšenice…
… brimenica za vodu, tocilj za oštrenje noževa, kose i srpovi…
… metalni lub za sir, uski drveni stap za proizvdnju masla od ovčjih proizvoda nakon dobivanja sira…
… plugovi za plitko i dublje oranje.

Bude li i nova općinska uprava pokazala interes da revitalizirana Etnografska zbirka dobije dodatnu vrijednost, osigura li joj predanog skrbnika i primjerenu financijsku potporu pa da dosegne viši stupanj organiziranosti, a time i drugi institucionalni naziv, kako je to naznačio načelnik Pernjak, iz tog etno kutka u Kolanu mogla bi se u buduće razlijegati druga vrsta glazbe, uhu ugodna, harmonična i znatiželjnicima privlačna.

Kolan bi tako na otočnoj karti mogao biti označen kao etnografski punkt, vrijedan poput onih drugih diljem otoka, kao što su u  Pagu Samostan benediktinki sv. Margarite sa samostanskom zbirkom vrijednih umjetničkih predmeta  i postavom zbirke paške čipke, Galerija paške čipke, Izložba solarstva, u Novalji Gradski muzej i Galerija Era,  u Lunu Vrtovi lunjskih maslina.

Ima Kolan još toga što bi primjerenim spomenom valjalo obilježiti, a ponešto i revitalizirati, poput nekadašnjih ugljenokopa, željeznice, akvedukta, gradina… Ali to je za neku drugu priču.

REKONSTRUKCIJA ŽIGLJENA

Proteklih dana počela je rekonstrukcija trajektne luke Žigljen na našem otoku. Preciznije, rekonstrukcija i nadogradnja.

Radnici zagrebačke tvrtke Graditelj svratišta, koja je posao dobila nakon provedenog postupka javne nabave, strojevima su zaorali u dio kopna uz desno pristanište.

Prema informacijama koje sam dobio u Lučkoj upravi Novalja svrha je radova da se na pristanišnim punktovima omogući sigurnije pristajanje trajekata za vjetrovitijeg vremena, a produžit će se i rive da bi se omogućio privez trajekata dugih do 120 m. Sada ondje mogu biti privezani trajekti poput „Cresa“ koji je dugačak 87,6 m i širok 17 m.

Igor Vidas, ravnatelj Lučke uprave Novalja, kaže da je ovo trenutno jedan od najvećih projekata pomorske infrastrukture na Jadranu. Radovi će, s PDV-om, koštati 47.898.981,63  kn. Lučka uprava Novalja kao investitor osigurala je 85 posto sredstava iz europskih fondova, a preostalih 15 posto dodijelit će Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske.

Igor Vidas, prof., ravnatelj Lučke uprave Novalja

Radovi će se dovršiti do 2023. godine.

Pojedini pristanišni punktovi rekonstruirat će se postupno tako da se neće prekidati trajektni promet.

Trajektno pristanište Žigljen pušteno je u promet 1. lipnja 1991. godine. Prethodno je bilo sagrađeno i pristanište u Prizni na kopnu.

Naslovnica Novog lista od 2. lipnja 1991. godine.

Time se otok Pag povezao s kopnom vezom koja se skratila na samo petnaestak minute plovidbe. Ima li se na umu činjenica da je otok na drugoj strani već od 1968. godine mostom povezan s kopnom, onda je razvidno da je ova trajektna veza bila novi, veliki iskorak u ukupnoj prometnoj infrastrukturi otoka.

Trajektna veza Žigljen – Prizna jedna je od najfrekventnijih na Jadranu.

Prije toga, trajekti su plovili na linijama Pag – Karlobag i Stara Novalja – Jablanac. Vožnje su trajale punih sat vremena.

U ukupnome razvoju otočne privrede, posebice turizma, Jadrolinijini trajekti su tijekom vremena, nakon ukinuća nekadašnjih brodskih veza, odigrali značajnu ulogu. U paškom slučaju skraćivanjem vremena plovidbe i osobito nakon što su na liniju uvedeni veći, brži i sigurniji trajekti, ta je uloga postala još značajnija.

Rat početkom devedesetih godina prošlog stoljeća dodao je novu dimenziju prometnoj infrastrukturi pa i cijelome otoku.     

Već u kolovozu 1990. godine, poslije prvih balvana pobunjenih Srba na cestama oko Knina, Obrovca, Gračaca i Benkovca, bilo je mnogima jasno da će otok Pag morati preuzeti dio prometa s Jadranske i Ličke magistrale.

Rušenjem Masleničkog mosta, 21. studenoga 1991., to je postalo stvarnost. Dva dijela Hrvatske oslonila su se na pleća našega otoka. Otok je postao jedina prometna veza između središnje i južne Hrvatske.

Prometna trakavica na Pagu početkom 1992. godine.

Tijekom 1991. zrakoplovi Jugoslavenske narodne armije atakirali su i na Paški most i na pristanište u Prizni. Most je bio i oštećen, no zahvaljujući paškim braniteljima ostao je sačuvan, a s druge strane,  unatoč napadima iz zraka, Jadrolinijini trajekti nisu prestajali voziti na liniji Prizna – Žigljen.

Nakon oslobodilačke operacije Hrvatske vojske Maslenica u siječnju 1993. godine i, potom, uspostave pontonskog mosta u Novskome ždrilu, otok Pag je bio djelomično prometno rasterećen. Ipak, još su mjesecima nakon toga mnogi prometovali preko Paga.

Gužva u trajektnom pristaništu Žigljen početkom 1992. godine.

Iz ove spomenarske vizure spomenut ću još nešto.

Početkom 1997. ondašnja općinska vlast u Novalji najavila je da će na Žigljenu izgraditi jedan višenamjenski objekt.

Pristanište je okvalificirano kao mjesto prvog dodira putnika s općinom i otokom, kao svojevrsna vrata ne samo otoka nego i Dalmacije pa je trebalo osmisliti nešto primjereno prvom vizualnom kontaktu s tim prostorom koji je sam po sebi fenomen što zadivljuje ili zaprepašćuje došljaka.

Tog se zadatka bio prihvatio poznati novaljski arhitekt Dominik Kunkera. Po njegovoj zamisli objekt bi se likovnim izrazom integrirao u krajolik kojim dominiraju kamen, more i bura, a funkcionalnošću trebao bi dati sve potrebne elemente komfora koji putnik očekuje ili mora naći.

Skica višenamjenskog objekta na Žigljenu.

U objektu je trebala biti biljetarnica, mjenjačnica, trgovina, manji restoran, bar, telefonska govornica te informacijski punkt. Prostirao bi se na 250 četvornih metara. K tome, oko objekta, planiralo se urediti još 100 kvadratnih metara terase za udobno čekanje ili predah na proputovanju.

Sve je trebalo biti gotovo do turističke sezone spomenute godine.

Od vratiju Dalmacije do danas, međutim, ni okvira.

Pitao sam Igora Vidasa ima li šanse da se ta davnašnja zamisao ipak realizira.

Uzvratio mi je da je prije koju godinu bila ishođena lokacijska dozvola, no u međuvremenu se zastalo. Da bi se u konačnici planirano ostvarilo valja, prethodno, prihvatiti i odgovarajući urbanistički plan uređenja za to područje.

Bit će red još čekati.

Do daljnjega će na Žigljenu biti samo ova dva objekta: biljetarnica i manji ugostiteljski lokal.

Još nešto: pitam se je li pretenciozno – s pozicije putnika – očekivati da se kakva rekonstrukcija dogodi i u Prizni?

Svi koji ovuda dolaze na otok, ili prolaze dalje prema jugu, znaju da u Prizni ima samo jedan pristanišni punkt na koji istovremeno ne mogu biti vezana dva trajekta poput Cresa.

Trajektno pristanište Prizna.

Nakon što se dovrši ovo što je zamišljeno na Žigljenu, primjerice za vrijeme turističke sezone, u isto vrijeme mogla bi se krcati tri velika trajekta i otploviti prema Prizni. A što onda ondje?

Nedavno sam poslao upit ravnatelju Lučke uprave Senj, u čijoj je nadležnosti to pristanište, zamolivši ga da mi odgovori imaju li oni u planu kakvu rekonstrukciju?

Odgovora nisam dobio.

Uzgred, još jedna informacija.

Uz  otočnu prometnicu, državnu cestu D 106, od kružnog toka na ulazu u Novalju prema Žigljenu, gradi se nova benzinska crpka. Investitor je  SPORT NAUTIKA  d.o.o. iz Zadra.

Novalja će tako na području grada i u neposrednoj blizini uskoro imati ukupno četiri benzinske crpke, od kojih je jedna na obali u centru grada koja opskrbljuje plovila.

Katica Babeli, veleposlanica paškog čipkarstva

Matica MJESEČNA REVIJA HRVATSKE MATICE ISELJENIKA već neko vrijeme u svakom broju objavljuje, uz ostalo, seriju napisa o hrvatskim otocima. U broju 6, od lipnja 2020. godine, objavljen je prilog o otoku Pagu pod naslovom PAG – OTOK S DVA LICA.

Matica, kako piše na internetskoj stranici, svojom tradicijom od 1951. godine izlaženja i nazočnošću u hrvatskim iseljeničkim zajednicama diljem svijeta svrstava se među najstarije hrvatske ilustrirane revije.

Danas se tiska na 68-76 stranica u 2500 primjeraka. Uz oko 2500 pretplatnika Matica se šalje veleposlanstvima, katoličkim misijama, hrvatskim klubovima, udrugama i drugim okupljalištima naših zajednica diljem svijeta.

Naslovnica Matice

U spomenutom prilogu sam, stjecajem okolnosti, sudjelovao s dva kraća teksta i s par fotografija. Jedan tekst je o paškoj čipkarici Katici Babeli koja je sa svojom obitelji dugo živjela u inozemstvu, u Francuskoj i u Australiji, a drugi je tekst o crkvici sv. Antona u Pagu koja je početkom 20. stoljeća sagrađena novčanim prinosima Pažana iseljenih u Sjedinjenim Američkim Državama.

Čitav je prilog, po mom sudu, napravljen s dosta novinarskih i uredničkih propusta. Iz pojedinih se tekstova tako zorno vidi da neki od autora ne poznaju dobro otok Pag i da su tekstove složili pabirčivši po internetu. U mom slučaju propušteno je korektno potpisivanje autora fotografija pa je ispalo da sam autor i onih fotografija koje nisu moje.

Izostale su i neke teme koje su toliko specifične za otok Pag. Navest ću samo dvije: jezično blago otoka sadržano u pet objavljenih rječnika lokalnih govora te uloga otoka Pag u Domovinskom ratu, kada je otok, zahvaljujući svom zemljopisnom položaju, trajektnoj vezi Prizna-Žigljen i Paškom mostu, predstavljao krhku spojnicu  između sjeverne i južne Hrvatske, koja je, zahvaljujući paškim braniteljima, ostala neprekinuta unatoč napadima aviona JNA.

Kad je riječ o osobama koje su živjele u iseljeništvu, vrijedan pozornosti je, primjerice, još živući, vitalni i bistri 94 godine star Dominik Kunkera, arhitekt i likovni umjetnik, koji je desetljećima živio i radio u Bruxellesu i istovremeno, kao arhitekt ostavio vrijedne autorske radove u Belgiji i drugim europskim zemljama te udario značajan autorski timbar Novalji projektirajući kuće domaćim ljudima s tipičnim mediteranskim obilježjima, gradske javne objekte i prostore.

U Novalji je uredio i Galeriju ERA koja je desetljećima već jedno od glavnih kulturnih punktova i u kojoj su gostovala najznačajnija imena s hrvatske likovne scene.

Ili iseljenici iz otočnog mjesta Vlašići, kojih je najviše u Australiji, koji su svojim donacijama jako pomogli da se početkom devedesetih u Pagu osnuje Radio Pag.

No, što je, tu je. Kolikogod se tko ispričavao, ne mogu se oteti dojmu da je našem otoku učinjena stanovita šteta.

Nakon što je Matica dospjela do čitatelja, dvoje od njih su me kontaktirali i zanimali se za Katicu Babeli.

O toj Paškinji, vrsnoj čipkarici, prvi put sam objavio tekst u Franini i Jurini istarskom kalendaru za 2007. godinu.

Ovdje ću ga ponoviti u nešto izmijenjenoj inačici i dodatno ilustrirati s fotografijama koje nisam ranije imao.

Katica Babeli iz mlađih dana.

U svaku pripovijest o gradu Pagu, o njegovoj prošlosti i kulturnim znamenitostima nezaobilazno  je uključena i paška čipka. U svim asocijacijama koje naviru pri spominjanju toga grada, čipka zauzima posebno mjesto. Ona je nedvojbeno njegovo najprepoznatljivije obilježje. Nebrojene primjerke te skupocjene rukotvorine samozatajne Paškinje izrađuju već stoljećima.

Među čipkaricama je bilo i onih koje su se vještinom svoga čipkarskog umijeća posebno isticale. Zamijetila je to i Bečanka Natalija Bruck-Auffenberg, koja je na samom početku 20. stoljeća u više navrata boravila u Dalmaciji, pa i u Pagu, proučavajući narodne rukotvorine, među njima i pašku čipku,  o čemu je napisala knjigu Dalmacija i njena narodna umjetnost (Beč, 1911., a na hrvatski su je preveli don Frane Bulić i dr. Vinko Lozovina). U toj knjizi na jednom mjestu ona poimence spominje nekoliko Paškinja, tada najboljih čipkarica: Luce Špero, Karolina Jukić i njene kćeri, Ure Maršić, Ure Valentić, Manda Palčić, Orsola Maršić, Mimica Zorović. Posebno je istakla mladu Lucu Špero koja je 1907. godine tri mjeseca provela u Beču, gdje je bila gošća jedne bečke barunice, i gdje je, za trajanja jedne izložbe čipaka, šila pašku čipku.

U korpusu nekadašnjih paških čipkarica valja istaći i Katicu Babeli.

Mogli bismo je titulirati svojevrsnom veleposlanicom grada Paga i paškog čipkarstva. Ta joj, formalno nepostojeća titula, pripada zbog svega što je kao čipkarica učinila boraveći u stranim zemljama gdje je godinama živjela, daleko od rodnoga grada.

U njezin su se život, čini se, prihvatljivo uravnotežile nedaće i zadovoljstva. U valiži koju je  ponijela sa sobom, uputivši se u nepoznato sa svojim mužem, bilo je najviše nade u bolju sutrašnjicu.  Onamo, preko granice, nije krenula iz hira i avanturizma nego iz prijeke potrebe, a neizvjesnost budućnosti bila je prihvatljivija od onoga čime ju je mogla zadovoljiti škrta svakidašnjica u rodnome gradu. Pa ako joj bijeli svijet i nije ispunio baš svaku nadu, ondje je ipak našla razloga za zadovoljstvo i sreću pretočivši to u neskriveni ponos zbog svega što je kao čipkarica znala i činila, posebno onda  kad se nakon puno godina opet vratila u rodni grad.

Rodila se 31. listopada 1909. godine u Pagu, u obitelji Grašo, u kojoj je ukupno bilo šestero braće i sestara, od svakih po troje. Otac joj je bio težak i ribar, a majka domaćica. U tom tipičnom otočkom obiteljskom miljeu Katica je kao žensko čeljade uspjela završiti pučku školu, premda nekim njezinim vršnjakinjama ili nekima drugima po godinama bliskim nije ni to uspijevalo. Pohađala je i Čipkarsku školu koja je bila utemeljena 1906. godine. Udala se za svog sumještanina Antu Babelija, (25.05.1929.) radnika, s kojim je imala samo jednu kćerku, Ivanku.

Katica Babeli iz vremena boravka u inozemstvu.

U doba velike svjetske gospodarske krize (1929. – 1933. ) godine, suprug joj odlazi u Francusku. Zaposlio se  u Clermont-Ferranu, jednome od industrijskih gradova jugoistočnog dijela te velike europske države. Nakon godine dana onamo je otputovala i ona. U Francuskoj su boravili petnaestak godina, do 1944.

Poslije povratka iz Francuske u Pag, nakon nekog vremena obitelj Babeli seli u Rijeku. Desetak godina potom glava obitelji planira novi odlazak. Početkom pedesetih godina njihov zet se priključuje ilegalnim bjeguncima preko granice i poslije kraćeg zadržavanja u sabirnim logorima u Italiji dospijeva u Australiju. Nakon što im je ondje pripremio teren, supružnici Babeli su se s kćerkom 1954. godine, preko Trsta, uputili u istom smjeru.

Nastanili su se u okolici Melbournea. Suprug je dobio posao u tvornici vune. Jedno je vrijeme u toj tvornici kao radnica bila zaposlena i supruga Katica. Tijekom godina uspjeli su si priskrbiti dovoljno novaca i za vlastitu manju, skromnu kuću. Ondje su dobili i dvije unuke, Vanessu i Betty.

Australska domovnica

U taj dio obiteljskog životopisnog mozaika posloženo je točno dvadeset pločica. Vratili su se u Pag, kao umirovljenici, 1974. godine. Kćerka im je sa svojom obitelji ostala u Australiji i ondje umrla, na žalost, još za njihova života.

Naša veleposlanica umrla je 1. siječnja 1991., a suprug Ante 1995. godine.

Katica Babeli bila je jedna od onih mnogobrojnih paških djevojaka koje su u paškoj Čipkarskoj školi učile vještinu šivanja čipaka (školu je polazila godine 1932/33.), a kad se kasnije, prinuđena životnim potrebama sa svojim suprugom otisnula u bijeli svijet, trbuhom za kruhom, znalački je koristila stečeno znanje i upravo čipkarstvom privukla pozornost na se. Nova sredina kojoj se valjalo prilagoditi, prije svega jezično, kao da ju je potakla da čipke šije još više. Nastavila je zdušno. Čipkom se istakla u okružju u kojemu je obitavala, u svom susjedstvu, u krugu poznanika, među doseljenicima iz starog kraja, a i među drugim strancima.         

Imenik Čipkarske škole u Pagu. Katica Babeli je druga na popisu polaznica škole. Foto: Ivo Palčić

Čipkarstvo je bilo posebno obilježje njenog osobnog identiteta, po tome se razlikovala od drugih žena, a nebrojive niti konca koje je vješto ušivala u prekrasne čipke bile su njena čvrsta spona sa zavičajem, s gradom u kojemu se rodila, s kućom u kojoj je odrasla, sa ozračjem rodnoga podneblja i obiteljskog gnijezda kojega je nosila sa sobom, u srcu i u mislima.

Katica Babeli (desno) s prijateljicom Tončicom Kalebota.

… Kuhinja u potkrovlju kuće ispunjena toplinom vatre s komina, kasna je večer, vani zviždi bura nemilice, huči u dimnjaku, s krovova otkida oslabljene crjepove, a u kuhinji dim s komina grize za oči, petrolejka škrtari sa svjetlom jer grad još nema struje, plamičak zatreperi na propuhu, zaigraju sjenke na kušinu  kojeg čvrsto drži u krilu i šije. Bijeli se trag konca s početka posla nebrojenim vještim potezima sigurne ruke mlade Paškinje postupno pretvara u prelijepu pašku čipku s ročelicama, mendulicama, listacićima, kolunbarićima, zupcićima, zmijicamin, šćapićima, pogacicama  (sve su to ornamenti čipke) u čipku koja će, kad ju završi, a za to joj treba više dana i kroz dan više sati strpljiva rada, ovisno dakako o tome koliko ju je veliku zamislila i na kušinu zacrtala, biti bijela i čvrsta, bijela poput njezinih vazda čistih ruku koje su takve uvijek morale biti kad god se prihvaćala igle, konca i kušina, a čvrsta kao da je uštirkana, kao razapeta na nevidljivom stalku. Njen ponos!

Za toplijih dana, poglavito ljeti, silazila je na ulicu, pred vrata kuće i ondje šila na omanjoj sjedeljci, stolciću ili katridici. Zadubljena pogledom u kušin i sva usredotočena na odmjerene, sigurne kretnje ruke s kojom je nevjerojatnom preciznošću končanu nit ušivala u pripremljeni nacrt, možda uvijek nije ni primjećivala one kojima je plijenila pozornost, kakvoj djevojčici koja je znatiželjno napasala oči sanjajući o danu kad će i sama moći tako šiti, ili kakvom fureštu, koji se zatekao u gradu po tko zna kakvom poslu, trgovačkom primjerice, ili je bio mornar s broda privezanog u luci, manje svakako rijetkim pravim turistima, kakvim Česima, koji su u Pag  doputovali da bi se nadisali čistog gorskog zraka s Velebita pomiješanog s mediteranskim mirisima ili da bi namazali reumatične udove čudesno ljekovitim muljem u Lokunjici, odsjevši pri tom – u doba njene mladosti – u nekome od malobrojnih gradskih svratišta.

Ako su ti putnici namjernici htjeli nešto ponijeti sa sobom, prigodniju uspomenu na grad-čipku, od čipke same, već pripravne za prodaju, nisu mogli odabrati.

Od toga što će ušiti nešto će biti i za nju, za dotu (miraz) koju je valjalo prirediti za udaju. Nešto će dospjeti i u velu crikvu ili koludrašku crikvu, gdje će se njezin rad,  s čipkama drugih čipkarica, složiti u gotovo neprocjenjivo vrijedna oltarska pokrivala, A koliko bi tek sretna bila da svojom čipkom može uresiti svečanu odjeću kojom je odjeven kip Majke Božje od Staroga grada što je, jedanput na godinu, postavljen u toj istoj  veloj crikvi, od Vele do Male Gospe, kip na kojemu je upravo košulja izvezena u čipki, najljepši ures…

Pag, ljeto 1980. Katica Babeli s najvećom čipkom koju je sašila. Snimio: Zdravko Čevra

U novome svijetu, s vremenom pročulo se za neobičnu ženu koja je došla u susjedstvo iz daleka,  iz zemlje tko zna koje, iz grada ni po čemu znana. U prvim kontaktima s novom sredinom, pitam se, čime se naša otočanka mogla identificirati? Pričom o rodnom gradiću koji je sagrađen skladno s pravilnim rasterom uskih uličica; koji, kad ga gledaš s vrha brda Gradac i sam se doimlje kao neka velika čipka; koji ima svoje solane, karneval i ukusan sir; koji još živi u gotovo na rubu civilizacije više gladan nego sit; koji ima svoje crkve i samostane; koji ima svoju povijest i učene pojedince? A koga je to uopće moglo i zanimati!

Katica i Ante Babeli u svom australskom domu.

Kad se prekoračila granica prvotne znatiželje starosjedilaca, ispitivanja, proučavanja i odmjeravanja, kad su se simpatije i divljenje prema onome što je radila višestruko stali množiti, počeli su se uspostavljati neposredni kontakti, čipka je postala neka vrst medijatora između nje i njezine nove životne sredine. Počele su stizati i narudžbe. Ljudi, najčešće naravno žene, tražili su štošta: od, klasičnih čipaka kojima se mogao ukrasiti neki kutak doma, do zahtjevnijih projekata, primjerice rukavica, sve do kompletnih ženskih bluza i kaputića, kojima su se ukrašavale žene same.

Jedan sam takav žensku kaputić, jaketu, izrađenu isključivo od čipke vidio na fotografiji u tinelu njezine kuće u Pagu osamdesetih godina prošloga stoljeća. Katica Babeli već se davno prije toga sa svojim mužem vratila svome domu, u godinama kojima godi smiraj rodnoga ognjišta.  Fotografija je bila uvećana, uokvirena i bila je obješena na zidu na zamjetnom mjestu. Teta Katica ju je s ponosom pokazivala. Košulju je za tu priliku bila obukla njena prijateljica, Paškinja Tonči Kalebota. Mogli su je, uz ostale primjerke čipaka, vidjeti i ljeti u Pagu posjetitelji izložaba na kojima ih je izlagala. Fotografija je sačuvana u kući Katici Babeli bliske obitelji Ivanke Grašo.

Tonči Kalebota u kaputiću napravljenom od čipke.

Svakoj je želji Katica Babeli udovoljila, posvećujući se izradi s puno mašte i domišljatosti, premda o dizajnu i dizajniranju vjerojatno nije znala ni toliko koliko bi stalo u jedan od ornamenata koji će čipku resiti i činiti je drugačijom od onih prethodno već sašivenih. Činila je to i s puno samoprijegora, znajući da će svaka takva narudžba u konačnici nositi timbar ne samo njezin, osobni, nego i grada po kojemu nosi ime.

U kući obitelji Grašo čuva se najveća Katičina čipka. Foto: Ivo Palčić

Žena radnika koji se naradio da bi opstali i uštedjeli štogod za sigurniju starost u kraju iz kojeg su potekli, sva upućena na obiteljske obveze, svoj je dnevni raspored morala posložiti tako da ni u čemu ne zaostane, da ne zataji niti previdi, a da joj ostane još i vremena za ono čemu je posebno bila posvećena. Za čipku.

A za to su joj preostajale  najčešće kasne večernje i noćne ure. Otkidala je od svog počinka, trošila svoje oči, no bila je i u takvim uvjetima maksimalno koncentrirana na svaki svoj potez, povremeno uzimajući kušin u obje ruke i, odmičući ga od sebe na daljinu koliko su joj ruke omogućavale, pogledavala to što je do toga trena ušila, kontrolirajući svaki djeličak buduće čipke. Svaka je čipka po svojim osnovnim svojstvima, simetrijom, uravnoteženim rasporedom ornamenata i čvrstoćom, morala biti jednako vrijedna.

Na njenu je adresu jednoga dana, dok je bila u Melbourneu, stigla narudžba sa samog engleskog kraljevskog dvora! Za Kraljicu Majku trebalo je ušiti čipkasti šešir! Kraljica Majka nadživjela je našu čipkaricu, a šešir vjerojatno i jednu i drugu. Drugom zgodom, u istome gradu, sašila je dovoljno čipaka da je mogla prirediti i izložbu. Mnogobrojni tamošnji žitelji, a osobito Hrvati, bili su oduševljeni onim što su mogli vidjeti. Koliko li je tek tada bila ponosna! Bila je posebno počašćena što je izložbu posjetio jedan od ondašnjih visokih jugoslavenskih funkcionara sa suradnicima. Bio je to Džemal Bijedić, koji je obnašao dužnost predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (danas bismo rekli savezne vlade), a koji je baš u to vrijeme bio u službenom posjetu Australiji.

Pag, ljeto 1980. Sa izložbe čipaka Katice Babeli. Izložena fotografija je ona sa australske izložbe koju je posjetio Đemal Bijedić , stoji prvi sdesna, sa suradnicima. Snimio: Zdravko Čevra

U Francuskoj, u Clermont-Ferranu, gdje je jednom zgodom također priredila izložbu svojih čipaka, domaćini, oduševljeni ljepotom njenih rukotvorina ponudili su joj da osnuje čipkarsku školu u kojoj bi čipkarstvo učile mlade Francuskinje. Razvijenome francuskom smislu za lijepo uspjela je lukavo doskočiti. Odbila je ponudu, našavši pri tom nekakav prihvatljiv izgovor, no učinila je to naprosto zato što nije htjela biserje iz svog krila poput korijandola tek samo tako prosuti po tuđem tlu, jer nije htjela da pašku tradicionalnu rukotvorinu preuzmu drugi. Ono što je paško, neka paško i ostane! Uostalom, u različitostima su sadržane vrednote, i valja ih samo znati cijeniti.

Na ovoj i sljedećim fotografija prikazani su detalji s one velike čipke. Foto: Ivo Palčić

Katica Babeli čipkom je obilježila svoje vrijeme, to je bio biljeg koji je ostavila za sobom, koji je utisnula u tijek vremena i koji evo traje u sjećanjima njenih najbližih, u krugu poznanika, možda (možda!) još kojeg živućeg susjeda u sredinama u kojima je obitavala,  u ovoj priči, premda joj nitko nikada za to nije dodijelio nikakvu formalnu titulu ni formalno priznanje, a od spomenika koji ima jest samo onaj nadgrobni u cimitru ponad Paga, gdje počiva.

Na kraju, zahvaljujem gđi. Katici Crljenko za ustupljene fotografije Katice Babeli i g. Zdravku Čevri na njegovim fotografijama.

Ćutin otok svoj

Otok. Vječna inspiracija mnogima, na ovaj ili onaj način.

U ovom slučaju – otok Pag.

Kako kaže stih u pjesmi Kamena lađa Klape Sol: Otoka je bezbroj, a jedan je Pag.

Pag opjevan, opisan, oslikan. I fotografiran.

U fokusu je interesa i članova Foto kluba Pag koji već jedanaestu godinu zaredom priređuju izložbu fotografija naslovljenu Ćutim otok svoj.

Naslovnica kataloga izložbe s fotografijom Zrinke Balabanić.

Na tim se izložbama pokazuje svo bogatstvo motiva koje otok pruža u svojoj različitosti i ljepoti, motiva što ih fotografi trgaju s njegove teksture ovisno o vlastitoj optici, raspoloženju i domišljatosti.

U dosadašnjim izložbama iznjedrio se veliki mozaički niz fotozapisa koji ilustrira simbiozu otoka i otočana i koji bi, da ga je moguće preslikati na kakvu veliku zidnu površinu, predstavljao jedinstveni mural fotografske vještine.

Pogledao sam ovih dana izložbu u Novalji.

Izložba je ovom prigodom prvi put postavljena na otvorenome, na Trgu Alojzija Stepinca, s najavom da će se premjestiti i na druge gradske lokacije.

Postavljena je ne na klasičnim panoima već na ribarskim mrežama razapetim između dva držača od bambusa i trske, što se doima vrlo zgodnim rješenjem. Može se pogledati u večernjem terminu.

Na otvorenome, u ugodnom ambijentu Stepinčeva trga, izložba je dostupnija publici.

Foto klub Pag broji tridesetak fotografa s područja cijelog otoka, te nekoliko njih iz drugih sredina, među kojima su uglavnom fotografi amateri, ali ima i vrhunskih majstora fotografije, poput Aleksandra Tomulića, Željka Jelenskog, Tvrtka Marasa. 

Fotografije izlažu: Zrinka Balabanić, Helena Baričević, Mladen Brajša, Teofil Dabo, Vesna Denona, Davor Dobrijević, Ivana Dobrijević, Saša Domazet, Vesna Fabijanić, Jasminko Herceg, Željko Jelenski, Vesna Karavanić, Krešimir Kiš, Hrvoje Magaš, Tvrtko Maras, Nikola Maržić, Katica Mustapić, Emilijana Obrić, Rajko Peranić, Danijel Ružić, Elvis Šmit, Ivan Šupraha, Aleksandar Tomulić i Nataša Vučić Tomljanović.

Uz izložbu tiskan je i katalog s osamnaest odabranih fotografija.

Ova i sljedeće fotografije preuzete su iz kataloga izložbe.

U katalogu, međutim, nema prigodnog zapisa inspiriranog izložbom, nema podataka o Foto klubu, a nema ni, barem najkraćih, biografskih crtica o autorima fotografija. To je propust koji se ne bi smio ponavljati.

Bez tih dodataka izložba je okrnjena za jednu serioznu dimenziju.

Izložba će potrajati do 25. srpnja.

Pokrovitelj izložbe je Centar za kulturu Grada Novalje.