Izložba KRIŽ Ive Šebalja u Pagu

U zagrebačkoj Modernoj galeriji proteklih je dana otvorena izložba „Slikarski memento“ Ive Šebalja. Kako smo mogli pročitati u medijima, premijerno su predstavljena 52 djela iz posljednjeg stvaralačkog razdoblja toga velikoga hrvatskog slikara, među kojima je i pet monumentalnih diptiha i triptiha nastalih od 1994. do 2001., a zajednički nazivnik su im umjetnikova razmišljanja o ratu. Autorsku koncepciju izložbe potpisuju arhitekt Nenad Fabijanić, povjesničar umjetnosti Zdenko Rus, koji je autor i monografije o Ivi Šebalju, te ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić.

Bio mi je to povod da prelistam svoj Zavičajni spomenar i podsjetim na izložbu istoga autora koja je bila upriličena u Pagu, 15. kolovoza 1995. godine u  crkvi sv. Jurja.

Pag - Crkva sv. Jurja
Pag – Crkva sv. Jurja

Za Pag i paške kulturne prilike bio je to izniman događaj i svojevrsna privilegija jer se izložbe takvog „kalibra“ ne događaju često.

I tom zgodom autor postava izložbe bio je arhitekt Nenad Fabijanić koji je u dotadašnjih gotovo dva desetljeća poznanstva s prof. Šebaljom ostvario više zajedničkih autorskih projekata.

Crkva sv. Jurja nije slučajno odabrana za mjesto izložbe. Godinu prije završena je obnova crkve a obnovljena je po projektu arh. Fabijanića. Dio intervencija u interijeru bio je plod slikarevih zamisli.

Za taj svoj projekt Fabijanić je 1994. dobio godišnju nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata „Viktor Kovačić“.

Na izložbi je bilo izloženo samo šest Šebaljevih radova na temu križa većih dimenzija.

Autor popratnog kataloga bio je Zdenko Rus.

Nenad Fabijanić otvara izložbu
Nenad Fabijanić na otvorenju izložbe. Desno od njega su msgr. Ivan Prenđa, Borko Oguić, načelnik Općine Pag i don Srećko Frka Petešić, paški župnik

Postoji prije svega, kao uvijek, neka simbolična vrijednost u ovoj crkvi. Kad je trebalo, ovaj je grad očuvao od naleta bure srebrni križ svetog Jurja, zaštitnika grada. Vremenom, oltar je izgubio oltarnu palu, a sada ponovo dobio srebrni križ.

Jasno je stoga da smo namjerno, bez simulacija i ilustracija prepustili svakom individualno da u ovoj crkvi sretne posvećeni simbol pobjednika nad zlim. Htjeli smo ostaviti trag za dugo vrijeme, postojane intervencije bile su glavni kriterij i cilj. Sada, u tijeku autorove izložbe u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu,  koja je izazvala izuzetan interes u lipnju (iste godine, op. I.P.), i s razlogom, ovog ljeta ovdje u crkvi sv. Jurja u Pagu, na dan Vele Gospe, imamo po prvi put priliku vidjeti šest velikoformatnih platna na temu križeva. To je zapravo najava našeg zajedničkog nastupa u kasnu jesen ove godine u Zagrebu..

Na primjeru crkve sv. Jurja sudjelovanje prof. Šebalja evidentno je i u interijerskim intervencijama. Na zidu je postavljena pozlaćena drvena ploča s križem a prostor i detalji kolorne obrade glavnog oltara plod su njegovih skica koje je u prostoru uspješno i strpljivo realizirao akademski slikar B. Vujanović, rekao je prilikom otvorenja izložbe Nenad Fabijanić.

Msgr. Ivan Prenđa govori na izložbi
Msgr. Ivan Prenđa govori na izložbi

Izložbu je prigodnom besjedom otvorio zadarski nadbiskup-koadjutor msgr. Ivan Prenđa.

Imao sam prilike i prije ove večeri zaći u ovo lijepo obnovljeno zdanje crkve sv. Jurja i to također navečer i vidjeti svu ljepotu ove crkve, iznova vraćanje u život, i prvo što mi je došlo na pamet, hraneći se Biblijom, pomislio sam: evo ovdje, novo i staro, staro i novo. Staro po svom značenju, po sadržaju sakralnom, a novo jer mu se dala duša, jer mu se dao jedan novi izgled; i to ne bilo kakav, nekonvencionalan, doista izvanredan, umjetnički dojmljiv, istaknuo je, pored ostalog, msgr. Ivan Prenđa.

Ozračje večeri obogatila je i mlada violinistica Martina Trnjar koja je izvela kratku glazbenu točku F. Schuberta.
Otvorenje izložbe, stjecajem okolnosti, upriličeno je u 23 sata, no sudeći po broju posjetilaca, bio je to pravi termin za jedan takav kulturni događaj.

Pred simbolom pobjednika nad zlim, pred temeljnim i najsveobuhvatnijim simbolom u kršćanskome svijetu.
Prof. Ivo Šebalj te večeri, zbog razumljivih razloga, nije bio u Pagu. Poneki od posjetilaca odgovore na pitanja što ih je provocirala izložba tražili su od arh. Nenada Fabijanića.
Publika je sa velikim zanimanjem razgledala izložene radove.

Organizator izložbe bio je Centar za kulturu i informacije Pag, a pokrovitelji su bili Općina Pag, Županija ličko-senjska, Radio postaja Pag i Župni ured Pag.

Tatjana Arambašin (1922. – 2009.)

Dana 28. travnja ove godine navršava se deseta godišnjica smrti hrvatske književnice Tatjane Arambašin.

Rođena je u Pagu 12. siječnja 1922., u kući svoga djeda po majci Stjepana Coschine, koji je također rođen u Pagu.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je Tatjana-Arambašin-copy-2.jpg
Tatjana Arambašin. Fotografija preuzeta iz časopisa Jurina i Franina, svezak 52/Zima 1992. Snimio: Eduard Strenja.

Rodila se u kući koja danas pripada obitelji Zec a koja je smještena na uglu Branimirove obale i Vele ulice.

Premda je u Pagu proboravila tek dio djetinjstva, grad i otok  Pag ostali su joj u posebnom sjećanju.

O tome je pisala u  tekstu „Album s paške korablje“, koji je, zajedno sa još dva teksta, Paška čipka i Kolacići od koludrica (o koludraškim baškotinima, op. I.P.), objavila u poznatom istarskom časopisu Jurina i Franina, u svesku 52./zima 1992.

Godinu dana nakon toga imao sam je priliku upoznati u Pagu, na trodnevnom skupu koji je bio upriličen u prigodi obilježavanja 55o. obljetnice utemeljenja grada Paga, i izravno se uvjeriti s kolikim je osjećajima doživljavala svoj rodni grad.

O tome i sama svjedoči na početku svog Albuma s paške korablje:

Premda sam cijelo djetinjstvo i mladost provela u malim primorskim mjestima između Kaštel-Novog (gdje su Arambašinovi starosjedioci), Splita i Paga, čini mi se da nisam živjela u ovom potonjem da bih bila prikraćena za mnogoštošta, što mi se oduvijek činilo samo po sebi razumljivo, a što je ipak sasvim posebno, svojevrsno i svojstveno isključivo baš tom mom rodnom gradu i otoku. Iako je način života tog vremena i u drugim spomenutim mjestima (a koja sva imaju i ponekih sličnosti) bio gotovo isti, a ona po ljepoti krajolika ne zaostaju za Pagom, iako sam i tamo živjela u lijepim kućama, u mirnom i dobrom obiteljskom okruženju i s uobičajnim standardom građanskih i posjedničkih obitelji, opet moram reći, Pag je jednostavno bio nešto drugo…

Kuća obitelji Zec u kojoj se rodila Tatjana Arambašin.

Od 1954. godine stalno je živjela u Puli. Ondje se afirmirala kao profesionalna spisateljica i ostavila za sobom zamjetan trag u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Među prvim Istranima Tatjana Arambašin postala je članica Društva hrvatskih književnika, još 1966., a nalazimo je i među osnivačima te zaslužnim članovima njegova Istarskog ogranka. Bila je i članica Hrvatskoga PEN-a, od 1986., Matice hrvatske te raznih uredništava. Osobito je važna njezina aktivnost u uredništvu pulskoga časopisa Istarski mozaik tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća.

O književnici je 2008. godine objavljena knjiga Književni portret: Tatjana Arambašin u nakladi Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, po ideji i koncepciji književnika Borisa Domagoja Biletića, a sadrži nekoliko ogleda poznavatelja njezina književničkog opusa, dragocjenu dokumentarnu građu te posljednji intervju s autoricom.

Od 1964. do 2003. ta plodna spisateljica objavila je osam romana – Zvjezdani brojevi sitnicaLutaociBalada o morskom konjicuLjepotica s otokaSvakodneviceŽivot uhvaćen jednom rukomTraženja i Sama; osam knjiga pripovijesti – Priče iz ljeta 1965Pripovijesti o ŠimunuLa PiramideNovoljetne pripovijestiS prijateljem do zidaMoji londonski susretiPriče putuju vlakom i Gnjavatori; te iznimno vrijednu knjigu ogleda Koliki su te voljeli, moja Pulo!, kojom je na istraživački i književno posebno uvjerljiv način podigla trajan spomenik voljenomu gradu.

Naslovnica knjige

U nekima od njezinih romana, primjerice Balada o morskom konjicu, Ljepotica s otoka, mogu se prepoznati slike njezina rodnoga grada.

Tijekom književne karijere objavila je na stotine proza i ogleda u mnogim časopisima i novinama. Sustavno je pratila likovni život Pule i Istre, surađivala u riječkome dnevniku na talijanskom jeziku La Voce i objavljivala kolumne u pulskome dnevniku Glas Istre. Prevodila je s njemačkoga, talijanskoga i slovenskog. Pojedine njezine priče prevedene su na njemački, talijanski, engleski, mađarski i esperanto.

Priredila je za tisak svezak izabranih djela zaboravljena pulskog pisca Ante Tentora. Dobitnicom je mnogih književnih nagrada, među kojima je i Ksaver Šandor Gjalski, (kao jedini istarski autor), zatim Drago GervaisDr. Mijo Mirković, nagrade Revije iz Osijeka i drugih priznanja, koja nikada nije posebno isticala.

Zastupljena je u književnim antologijama, enciklopedijama, panoramama, leksikonima. Izvođena je i na kazališnoj pozornici. Punu je, zasluženu i dostojnu potvrdu književnoga rada dobila tek tijekom posljednjih dvadesetak godina njezina života, iako joj hrvatska književna kritika i dalje ostaje dužnom.

Oni koji su je bolje poznavali svjedoče da je bila samozatajna, nenametljiva i diskretna osoba, a svaki razgovor s njom sugovorniku je donosio novo i lijepo iskustvo, dragocjeno obogaćenje.

Osobno ću je pamtiti po njezinom zapisu PAŠKA ROBINJA S MOG OTOKA koji je objavila u Glasu Istre, 26. veljače 1997. godine u prigodi objavljivanja moje knjižice PAŠKA ROBINJA HRVATSKA PUČKA DRAMA.

Pedeset godina Paškog mosta

Dana 17. studenog 1968. godine u promet je pušten Paški most.

Velebnim armirano-betonskim mostom premoštena su Ljubačka vrata koja jugoistočni dio otoka Paga dijele od sjeverozapadnog dijela dalmatinskog kopna.

Bio je to izniman događaj za otok Pag i njegove stanovnike.

Izgradnjom mosta otok Pag je dobio čvrstu, postojanu vezu s kopnom, što je bilo neusporedivo s iskustvom iz vremena prije toga.

Puštanje u promet novoizgrađenog Paškog mosta. Fotografija je iz dokumentacije Muzeja grada Zadra.

Premda je već s realizacijom programa tzv. supstitucije nerentabilnih brodskih linija (kada su se tijekom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća umjesto klasičnih brodova uvodili trajekti) učinjen kvalitetniji pomak u povezivanju otoka s kopnom, izgradnja mosta značila je trajni iskorak iz prometne izoliranosti kojoj je otok, zbog vremenskih neprilika, bio nerijetko izložen.

Most je značio pozitivne promjene u životu otoka i otočana. Egzistencijalna osnovica njegovih žitelja stubokom se promijenila što je došlo do izražaja u razvoju gospodarstva, poglavito turizma. Mnogo toga je ljudima postalo dostupnije.

Paški most izgrađen je kao rezultat promišljanja ondašnjih otočnih i regionalnih (zadarskih) političkih čelnika o boljoj budućnosti otoka.

Ideja o izgradnji mosta iznjedrena je u kontekstu gradnje Jadranske magistrale s namjerom da se i otok Pag poveže s tom vrlo važnom prometnicom.

U pripremama za gradnju mosta tadašnji otočki čelnici vrlo su domišljato i marketinški uspješno za tu ideju pridobili i Josipa Broza Tita, predsjednika SFR Jugoslavije, kojega su, za njegova prvog posjeta otoku Pagu 14. kolovoza 1960. g., na putu od Novalje do grada Paga provezli brodom upravo kroz Ljubačka vrata. Tito je zamisao o izgradnji mosta svesrdno podržao.

Do realizacije ideje proteklo je punih osam godina. Most su zajednički sufinancirali Republika Hrvatska i Jugoslavenska narodna armija a izgradila ga je beogradska „Mostogradnja“. Po dimenzijama (dugačak 302 m, s rasponom luka od 193,20 m) bio je tada jedan od deset najvećih mostova na svijetu.

Izgradnju mosta u više su navrata ometale snažne bure s Velebita. Ipak, most je u konačnici bio izgrađen 12 dana prije predviđenog roka, za nepunu godinu dana!

Vremenski uvjeti, karakteristični za podvelebitsko primorje, pokazali su se vrlo značajnim čimbenikom za daljnji „život“ Paškog mosta. Slana morska prašina koja je s vremenom natapala konstrukciju mosta negativno je utjecala na njezino stanje. Prva oštećenja zapažena su već 1977. godine, a prvi vrlo ozbiljan incident dogodio se ljeti 1984. godine kada je most bio desetak dana zatvoren za promet zbog havarije na jednom od poprečnih nosača iznad stupa nad tjemenom luka.

Autor bloga na otvorenju Paškog mosta. Fotografiju je snimio Vlado Peranić ili Ivo Usmiani?

Za stručnjake građevinare sanacija i održavanje mosta bio je iznimno značajan zadatak. U više se navrata i na različite načine interveniralo na mostu. Do početka Domovinskog rata 1991. godine temeljito je bio obnovljen luk mosta. Međutim, namjeravanu obnovu  nadlučne konstrukcije mosta omeo je rat.

U Domovinskom ratu (1991-1995.), nakon rušenja Masleničkog mosta, Paški most je, zahvaljujući Jadrolinijinoj trajektnoj vezi Prizna – Žigljen na drugom kraju otoka, postao jedina pouzdana ali potencijalno vrlo ranjiva prometna veza između sjeverne i južne Hrvatske. Stoga je obrana mosta bila izvanredno značajna zadaća. A nju su uspješno obavili upravo otočani, Pažani, okupljeni u postrojbi veličine jednog samostalnog voda, s ukupno oko četrdesetak ljudi.

Zračni napadi Jugoslavenske armije  dogodili su se u nekoliko navrata tijekom listopada i studenoga 1991. godine. Najžešći je zabilježen 8. studenoga. Premda je most bio oštećen, ostao je sačuvan za promet, a nekoliko je neprijateljskih aviona oboreno. Nakon 8. studenoga 1991. godine više nije bilo pokušaja napada na Paški most. Među braniteljima mosta nije bilo poginulih ni ranjenih, ali je u području mosta poginulo troje i ranjeno osmero civila.

Ono što je Paški most izdržao u vremenu od rušenja Masleničkog mosta do izgradnje pontonskog prijelaza uz isti taj most (nakon prethodno izvedene vojno-redarstvene Akcije Maslenica u siječnju 1993. godine,) graniči gotovo s nemogućim.

Ratna oštećenja i višestruko povećanje obujma prometa donijeli su neslućeni preokret u zbivanja u svezi s mostom. Gotovo ništa od ljudskih iskustava sabranih u knjigama i časopisima nije doraslo veličini ovoga stručnog izazova. Stručnjaci su procijenili da je u te dvije godine preko njega prošlo više tereta nego li svih onih godina ranije, od puštanja u promet 1968. godine do početka Domovinskog rata. Stoga na ovom mjestu  valja ponoviti riječi stručnjaka: “Koliko god izričaji kao junak domovinskoga rata imali prizvuk boljševičkoga, ako je išta što je čovjek stvorio u našoj domovini zavrijedilo taj naslov, zavrijedio ga je Paški most.”

Naslovnica knjige. Fotografiju je snimio Franči Palčić, moj brat.

O važnosti Paškog mosta moglo se čuti  na stručno-znanstvenom skupu pod nazivom “Uloga i značaj paške spojnice u Domovinskom ratu”,  upriličenom u Pagu, 28. lipnja ove godine, kojeg su organizirali Udruga hrvatskih veterana Domovinskog rata Paga zajedno sa Sveučilištem u Zadru, Odjel za povijest i zdravstvene studije te Hrvatski liječnički zbor Podružnica Zadar, u suradnji sa Gradom Pagom.

Prof. dr. sc. Josip Faričić sa Sveučilišta u Zadru, Odjel za geografiju, govorio je o “Geostrateškom značaju Paškog mosta”; admiral Davor Domazet-Lošo o «Vojno strateškom položaju Paškog mosta“; dr. sc. Jakša Raguž i dr. sc. Slaven Ružić s Hrvatskog instituta za povijest i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata iz Zagreba izlagali su teme «Zračni napadi na Paški most 1991. godine na temelju dostupnih izvora hrvatske i srpske provenijencije“, a  doc. dr. sc. Zlatko Begonja sa Sveučilišta u Zadru, Odjel za povijest, temu: “Napad na Paški most u svojstvu amputacije Hrvatske”.

Prof. dr. sc. emeritus Andrija Hebrang govorio je o ulozi ratnih bolnica u obrani srpske agresije a doc. dr. sc. prim. Petar Lozo sa Sveučilišta u Zadru, Odjel za zdravstvene studije, i predsjednik HLZ Podružnice Zadar, o radu Ratne bolnice Šiška, koja je bila organizirana u Pagu.

Na žalost, taj je skup, unatoč važnoj faktografiji koja je bila izložena i obrazložena, bio katastrofalno loše medijski popraćen, što je bio očigledni propust organizatora a i lokalne radio postaje.

Više informacija o skupu moglo se pročitati tek na privatnom blogu “Iskonski Pag”, autora Branimira Maričevića, Pažanina, koji se stjecajem okolnosti zatekao u Pagu i na svoj način medijski popratio skup.

Na navedeni značaj Paškog mosta  zaboravlja se kadgod se obilježava obljetnica Akcije Maslenica. Na prigodnim javnim skupovima i u medijskom prostoru govori se i piše o ponovnoj uspostavi prometne veze između sjevera i juga Hrvatske postavljanjem pontonskog mosta na onome mjestu gdje je bio srušeni Maslenički most. Čak se ne spomene ni toliko da je postavljanjem pontonskog mosta na mjestu srušenog Masleničkog mosta, otok Pag bio umnogome rasterećen dotadašnjeg prometnog pritiska. Jer, i to treba spomenuti, i nakon postavljanja pontonskog mosta dio prometa se i dalje odvijao preko otoka Paga.

Puštanje u promet obnovljenog Paškog mosta.

Time se ignorira činjenica (i praktično falsificira važan dio povijesti Domovinskog rata) da veza između sjevernog i južnog dijela Hrvatske nikada nije bila prekinuta, da se održavala u otežanim uvjetima, ali se održavala zahvaljujući zemljopisnom položaju otoka Paga, te posadama Jadrolinijinih trajekata koje su također bile izložene napadima iz zraka i paškim braniteljima koji su branili i trajektnu vezu Prizna – Žigljen i Paški most.

Održavanje i obnova mosta bila je nužna i tijekom svih ratnih godina, no tek po završetku rata bilo je moguće pristupiti temeljitoj rekonstrukciji mosta. Taj iznimno zahtjevan posao uspješno su tijekom 1999. godine obavili djelatnici splitskog Konstruktor inženjeringa d.d., koji su iznad luka mosta staru armirano-betonsku konstrukciju zamijenili novom, čeličnom.

Obnovljeni Paški most u promet je pušten 29. prosinca 1999. godine. Opet je zasjao punim sjajem. Od tada do danas most se redovito održava.

  • Izvorni tekst sa foto ilustracijama objavljen je 17. studenog 2018. na PORTALU OTOK PAG i ANTENA ZADAR