Na današnji dan prije 445 godina – 15. kolovoza 1575. godine – u Pagu se rodio Bartul Kašić.
Napomena: Kašićevo ime se u literaturi navodi kao Bartol, no Pažani ga zovu Bartulom pa tako Srednja škola u Pagu i ulica u kojoj je njegova rodna kuća nose ime Bartula Kašića.
Premda je po svome temeljnom zanimanju bio čovjek Crkve, isusovac i misionar, Kašić se u svom radu posvećivao vjersko-didaktičkom, liturgijsko-teološkom te filološkom i književnom radu. U nekima od tih disciplina autor je prvih i temeljitih djela po kojima mu pripada istaknuto mjesto u hrvatskoj nacionalnoj povijesti i kulturi.
Prvi je autor ilirske (hrvatske) gramatike Institutiones lingue illyricae. Uz gramatiku je sastavio i prvi rječnik ilirskog (hrvatskog) jezika koji, nažalost, zbog tiskarskih troškova nije uspio objaviti. Ipak je tim rječnikom postao prvi hrvatski leksikograf. Sastavljač je cjelovitog obrednika na ilirskom (hrvatskom) jeziku te prvi prevoditelj cjelovite Biblije.
Bista Bartula Kašića na središnjem gradskom prostoru u Pagu, Trgu Kralja Petra Krešimira IV, rad kipara i slikara Ivana Mirkovića, također rođenog Pažanina.
Na današnji dan prije četvrt
stoljeća, 27. lipnja 1995. godine, u Etnografskom muzeju u Zagrebu otvorena je
velika, reprezentativna izložba Paška čipka.
Bio je to izniman događaj kako
za organizatore i autore izložbe tako i za grad Pag i Pažane, a osobito za
paške čipkarice, suvremenice tog događaja, koje su u ozračju te večeri mogle osjetiti razmjere bogatstva nataloženog u
povijesnim slojevima čipkarskog zanata i vještine mnogih naraštaja paških žena,
majstorica čipkarstva koje su svijetom na različite načine pronijele ime grada
Paga, čiju je vještinu i vrijednost
izrade čipaka prepoznala svjetska kulturna nomenklatura i pridodala je na listu
UNESCO-ve svjetske zaštićene kulturne nematerijalne baštine.
U dugoj povijesti paškog čipkarstva
zabilježeni su mnogi slučajevi javnog izlaganja paške čipke od prilike do
prilike, na domaćim i inozemnim manifestacijama.
Priznanje paškoj čipki na izložbi u Parizu 1937. godine.
Izložba u Etnografskom muzeju,
međutim, bila je prva velika i reprezentativna izložba u neovisnoj i
samostalnoj Republici Hrvatskoj, organizirana pod pokroviteljstvom gđe. Ankice Tuđman,
supruge prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.
Izložene primjerke čipke posjetitelji su razgledavali s velikim zanimanjem.
Izložba je bila primjereno
stručno pripremljena, s precizno zadanim ciljevima: bogatstvo sačuvanog
povijesnog i folklornog tekstila i čipkarske proizvodnje paškog podneblja, pohranjeno
u muzejima i crkvenim riznicama, kao i suvremena čipkarska radinost
predstavljali su obvezu na stručnu i znanstvenu valorizaciju, dostojnu
prezentaciju i poticanje obnove čipkarske proizvodnje temeljene na bogatstvu
baštinjenog.
Izložbom su pokazani zemljopisno-povijesni
i socijalno-ekonomski uvjeti nastajanja čipkarske proizvodnje u Pagu, povijesni
razvitak paške čipke vezano uz folklorni, sakralni i građanski upotrebni
tekstil, povijest Čipkarske škole u Pagu i potrebu njezine obnove te današnju
funkciju i jednu od mogućih budućih primjena čipke kao ekskluzivnog i
prepoznatljivog hrvatskog suvenira.
Ukratko, prvi put je domaćoj
javnosti na jednom mjestu pokazano sveobuhvatno bogatstvo paške čipke i
tradicija njezine izrade.
Na otvaranje izložbe publika je došla, prema riječima muzealaca, u dotad neviđenom broju.
Izložba je bila upriličena u
još uvijek ratnim okolnostima, bila je medijski dobro popraćena, imala je i svoju
europsku dimenziju jer ju je Etnografski muzej, tijekom desetak narednih
godina, organizirao u nekoliko europskih gradova s namjerom da se skrene
pozornost na Hrvatsku i njezino specifično
kulturno blago, a grad Pag pokaže kao značajno europsko
čipkarsko središte.
Meni se, kao svjedoku
spomenutog događaja davnog lipnja u Zagrebu, čini da se s ovolikim vremenskim
odmakom mogu još bolje evaluirati dosezi te izložbe i kako vrijeme bude
odmicalo sve će veći značaj imati.
Više pojedinosti o izložbi u Zagrebu kao i o izložbama u Sloveniji i Švicarskoj (Ljubljana, 1996. i Appenzell 2005. godine) može se naći u ovoj knjizi, objavljenoj u vlastitoj nakladi u rujnu 2019.
Bit će to tako, uvjeren sam, sve dok ovu izložbu ne nadraste neka nova, veća, reprezentativnija, koja će ustrajnije obilaziti europske i svjetske gradove i koja će u fundusu pripremljenih izložaka imati najviše njih iz – Muzeja paške čipke grada Paga!
Autori izložbe u Etnografskom muzeju bili su Nerina Eckhel i Vesna Zorić, djelatnice Muzeja te vanjski suradnici, arhitekt prof. Nenad Fabijanić i fotograf Damir Fabijanić. Svoj autorski prilog izložbi dali su i akademkinja Željka Čorak , dizajnerski par Bruketa & Žinić i mlada dizajnerica Nikolina Jelavić Mitrović.
Izložba je ostala otvorena do 1. listopada 1995. godine.
U vrijeme kad je izložba priređena, a i kasnijih godina kad je gostovala po europskim gradovima, ravnatelj Etnografskog muzeja bio je g. Damodar Frlan. Zamolio sam ga da mi za ovu prigodu iznese svoje viđenje toga događaja. Evo što je napisao.
Unatoč
svojoj starosti i vrijednosti, umijeće izrade čipke u Gradu Pagu sticajem
okolnosti je u desetljećima iza Prvog i Drugog svjetskog rata postupno gubilo
svoju prepoznatljivost u društvu, te je sve više bilo ograničeno na lokalne
okvire. Čipkarstvo, kojim se bavio sve manji broj žena, svodilo se sve više na
proizvodnju suvenira. Zbog toga je toj vrijednoj baštini prijetila postepena
degradacija i nestajanje.
Sredinom
1990-ih godina u Etnografskom muzeju u Zagrebu, matičnoj muzejskoj ustanovi u
Republici Hrvatskoj koja brine o našoj kulturnoj baštini, počelo se razmišljati
o pripremi reprezentativne izložbe popraćene kvalitetnim katalogom koji bi
javnosti predstavila fenomen i vrijednosti paške čipke. O tom projektu počelo
se razgovarati s uglednim arhitektom Nenadom Fabijanićem i njegovim bratom,
poznatim majstorom fotografije, Damirom Fabijanićem. S obzirom da su obojica
porijeklom iz Grada Paga, ideju o izložbi su zdušno podržali i uskoro se
pristupilo razradi projekta.
Projekt
izložbe i kataloga prijavljen je za financiranje Ministarstvu kulture RH i
Gradu Zagrebu, osnivaču Muzeja. U lipnju 1995. godine u Etnografskom muzeju
otvorena je reprezentativna izložba Paška čipka koje je predstavljala
prekretnicu, prije svega za čipkarstvo u Gradu Pagu jer je senzibilizirala
javnost i postepeno dovela do rasta interesa i revitalizacije ovog umijeća.
Izložba je izazvala veliki interes medija i javnosti.
Za
Etnografski muzej izložba je bila važna i zbog činjenice da je bila jedna od
prvih u Hrvatskoj gdje su dizajn, oprema izložbe i katalog bili na svjetskoj
razini. Upravo zahvaljujući tim činjenicama, ali prije svega ljepoti same
čipke, izložba je krenula na svoj uspješni višegodišnji put po prestižnim
europskim izložbenim i muzejskim prostorima. Uz gostovanja izložbe, na svim
otvorenjima sudjelovale su čipkarice iz Paga i Grad Pag.
PS.
U Pagu je proteklih
dana, umjesto Međunarodnog festivala čipke, zbog korona razloga,
upriličen samo Dan paške čipke. Nisam imao prilike tih dana biti ondje jer sam,
zbog lijepih obiteljskih obveza, izbivao sa otoka pa ne znam je li se tko od
organizatora sjetio jubileja na koji ovdje ukratko podsjećam.
Na internetskim
portalima vidio sam da je Srednja škola Bartola Kašića prigodnom izložbom u crkvi
sv. Jurja obilježila također 25. obljetnicu obnavljanja rada Čipkarske škole
koja se prakticira kroz srednjoškolski program obrazovanja odraslih u toj
školi.
I to je vrijedan datum
u povijesti paškog čipkarstva.
Ovih sam dana prelistavao svoj Zavičajni spomenar i naišao na neke događaje zabilježene baš u prosincu davnih godina. Podsjetit ću na njih.
Početkom prosinca 1979. godine
u podmorju između Velebita i otoka Paga položena je prva vodovodna cijev za
budući vodovod Bačvice – Novalja.
Pratio sam taj događaj s broda na kojemu su bili najodgovorniji ljudi tadašnje Općine Pag i Mjesne zajednice Novalja, Komunalnog poduzeća Zrće iz Novalje, predstavnici Republičkog komiteta za građevinarstvo, projektanti i drugi.
Radnici danske tvrtke Nordiske
kabel-og Traadfabrikker iz Kopenhagena položili su 2650 m specijalnu cijev
između dvaju prethodno pripremljenih punktova na kopnu u uvali Koromačina, u
podnožju Velebita (što je nešto južnije od Prizne), i nasuprotne uvale na otoku,
i to sa širokotrupnog danskog broda Henry P. Lading kome su pomagali
jedan danski tegljač i riječki remorker Sirius.
Cijev je bila namotana na
veliki kolut na palubi broda. Zanimljivo je da je spomenuti brod prilikom proizvodnje
cijevi morao biti uz samu tvornicu kako bi se cijev odmah mogla namatati na
brodski kolut.
Polaganje cijevi, zajedno s pripremnim radnjama, bilo je završeno za samo nekoliko sati, čemu su doprinijele i povoljne vremenske prilike toga dana.
Novalja – Kamena fontana na Loži, spomenik dotoku vode na otok Pag.
Vodovodom Bačvice – Novalja
voda je dotekla u Novalju sredinom 1982. godine. Bila je to prva faza budućeg
regionalnog Vodovoda Hrvatsko primorje – južni ogranak.
Nešto više o tome može se pročitati na ovom blogu, na ovom mjestu:
Samo par dana nakon opisanog
događaja u novinama sam objavio i ovu vijest.
Večernji list, regionalno izdanje – Vijest nade.
Centar za odgoj i usmjereno
obrazovanje Vinko Fabijanić-Aleksa bila je srednjoškolska ustanova
slijednica nekadašnjeg Područnog odjeljenja senjske gimnazije Pavao Ritter
Vitezović, utemeljenog odlukom Skupštine općine Pag 11. srpnja 1966.
godine.
Gimnazija se u sklopu čuvene
reforme školskog sustava, koju je inicirao tadašnji republički ministar
prosvjete Stipe Šuvar, 1977. godine preustrojila u Centar za odgoj i
usmjereno obrazovanje.
U novim društvenim i
političkim okolnostima početkom devedesetih godina prošloga stoljeća Centar
doživljava novu ustrojstvenu promjenu. Odlukom Skupštine općine Pag, 27. rujna
1991. godine osniva se srednja škola s programom gimnazije općeg smjera i
programom ugostiteljske struke, a 20. studenog 1991. godine Skupština općine
daje suglasnost na odluku Savjeta srednje škole o promjeni imena ustanove:
dotadašnji Centar … postaje Srednja škola Bartula Kašića.
Od osnutka, srednja škola
radila je u zgradi Osnovne škole Jurja Dalmatinca, kao podstanar.
I danas je tako.
Dvadeset godina kasnije, opet
u prosincu, na Pagu bilježimo dva važna događaja.
U srijedu, 29. prosinca 1999.
godine u promet je pušten obnovljeni Paški most.
Premda se zbog važnosti događaja moglo očekivati svečanije ozračje, već
sama najava ponovnog puštanja u promet Paškog mosta garnirana je
“pikanterijama” koje su oslikavale i stanoviti dramatičan naboj u završnici
toga “igrokaza” u režiji političara. Tih
je dana trajala predizborna kampanja za parlamentarne izbore pa je
najvjerojatnije baš zbog toga bilo pomalo konfuznih i neočekivanih
protokolarnih poteza.
Informacija
o nadnevku otvorenja mosta u Pagu je primljena s iznenađenjem, iako se,
naravno, očekivala jer se znalo da se već nekoliko dana preko mosta pušta promet. Ivo Fabijanić,
gradonačelnik Paga, izjavio je kako se neće smatrati pozvanim ukoliko poziv na
svečano otvorenje ne primi u nekom pristojnom roku.
Do
zadnjeg časa nije se znalo ni tko će od važnijih Vladinih dužnosnika biti
nazočan. Zadarski župan Šime Prtenjača očekivao je dolazak Zlatka Mateše, predsjednika Vlade, ili barem Ivana
Pavlovića, ministra pomorstva, prometa i veza. Nisu došli ni jedan ni drugi
zbog, navodno, tehničkih razloga. Na koncu je ured zadarskog župana poslao
obavijest da će svečanost voditi, uz
zadarskog župana, i Mario Crnjak, ravnatelj Hrvatske uprave za ceste, koji je
na toj dužnosti naslijedio smijenjenog Aleksandra Čaklovića.
Svečanost na mostu upriličena je točno sredinom dana, u podne. Osim spomenute dvojice dužnosnika, događaju je pribivao i Prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović, ministar pravosuđa u tadašnjoj Vladi.
Nazočni su bili i drugi županijski i lokalni dužnosnici te predstavnici
Hrvatske uprave za ceste, predstavnici izvođača radova splitskog
«Konstruktor-Inženjeringa», podizvođača radova i drugi.
Govoreći o značaju mosta, zadarski župan Šime Prtenjača podsjetio je da je u ratnim godinama zahvaljujući upravo mostu sačuvana opstojnost hrvatske države. Stoga je posebno priznanje i zahvalnost uputio braniteljima mosta.
Paški most – rezanjem vrpce označeno puštanje u promet obnovljenog mosta.
Vrpca je prerezana na kopnenoj strani mosta. Zajednički su je prerezali Šime Prtenjača i Mario Crnjak. Obred blagoslova mosta obavio je paški nadžupnik vlč. Srećko Frka-Petešić, nakon čega su se sudionici svečanosti uputili pješice do otočne strane. Ondje su se zajednički fotografirali oko zavjetne kapelice Majke Božje od Staroga grada, koju su, u znak zahvale, sagradili paški branitelji-dragovoljci.
I to je bilo sve. Tako je Paški most, 31 godinu nakon prvog puštanja u promet, opet zasjao punim sjajem. Od tada do danas redovito se održava.
Par sati prije svečanosti na mostu, ministar pravosuđa Prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović nazočio je u Novalji svečanosti otvorenja zgrade općinskog suda.
Novalja – Svečanost pred zgradom (budućeg) Općinskog suda.
Žarka želja novaljske gradske vlasti, na čelu sa gradonačelnikom Ivanom Dabom Đonom, da se u Novalji utemelji općinski sud u konačnici se nije ostvarila. Na izborima u siječnju 2000. godine pobijedila je koalicija stranaka predvođena SDP-om. A njihov ministar pravosuđa, za razliku od HDZ-ovog prethodnika, imao je posve drugačiji stav o općinskom sudu u Novalji.
U međuvremenu i grad Pag je izgubio općinski sud. Danas je samo Stalna
služba Općinskog suda u Zadru.
Na današnji dan prije deset godina, 25. studenoga 2009., u Rijeci je iznenada preminuo Zdravko Matković, dugogodišnji prosvjetni djelatnik Osnovne škole Jurja Dalmatinca u Pagu, likovni pedagog i afirmirani slikar.
Zdravko Matković
Bio sam jedan od njegovih učenika a kasnijih godina i suradnik u njegovim slikarskim aktivnostima. Surađivali smo u sklopu organiziranja Paškog kulturnog ljeta, u tri navrata napisao sam tekstove za kataloge njegovih samostalnih izložaba u Pagu i Malom Lošinju 1981. te u Novalji 1982. Pojedini fragmenti mojih tekstova o njemu objavljeni su i u drugim katalozima, primjerice, za izložbu u Galeriji V. Lisinskog u Zagrebu 1997., za izložbu u Pagu, u ožujku 1990. u prigodi petnaeste godišnjice stvaranja i ljubavi s akvarelom te u knjizi 100 SLIKARA I KIPARA iz 1985. g. u kojoj je bio uvršten i Zdravko Matković. (Urednik knjige je Juraj Baldani a nakladnici Zajednica likovnih radnika „Zagreb“ i Klub samoupravljača Zagreb.)
Matković u svom paškom ateljeu
U nekoliko navrata o njemu sam
pisao tekstove za Vjesnik, Večernji list, Školske novine i
Novi list. Razgovor s njim pod naslovom Umjetnik je dio logistike,
koji je objavljen u Novom listu 23. ožujka 1992., uvršten je u moju
knjigu Meštri s paškog kamenjara, (Adamić Rijeka – Matica hrvatska Novalja, 2000.)
Zdravko Matković rodio se u Osijeku 1940. godine. Ondje je
završio osnovnu i srednju školu a potom je diplomirao na Pedagoškoj akademiji u
Čakovcu. Nakon toga diplomirao je likovnu kulturu i likovnu umjetnost na
Pedagoškom fakultetu u Rijeci u klasi prof. Deppope Antuna.
Godine 1970. doselio je s obitelji u Pag i uposlio se u Osnovnoj školi Jurja Dalmatinca kao nastavnik likovnog odgoja. Tijekom tri i pol desetljeća staža jedno je vrijeme usporedno radio i u Srednjoj školi Bartula Kašića u Pagu.
Matković sa kćerkom Mirtom
Matkovićev život markiran je dvama obiteljskim gubitcima.
Odrastanje mu je obilježio gubitak oca koji je nestao na Križnom putu a konac
života gubitak supruge zbog čije se bolesti iz Paga, nakon umirovljenja,
preselio u Rijeku. Ona je preminula u travnju mjesecu iste godine kad i on.
Supružnici Matković sahranjeni su u Rijeci, na groblju Kozala. Na njegovom posljednjem ispraćaju od njega se oprostio njegov bivši učenik Branimir Maričević koji je u tom trenutku predstavljao jedinu Matkovićevu sponu s Pagom.
Supružnici Anica i Zdravko Matković
Zdravko Matković mora da je u sebi nosio nešto od onog
pradavnog panonskog morskog podneblja. Iz plodovima bogate i diljem očinjeg dosega rasprostranjene
Slavonije spustio se baš na more, na ogoljeli podvelebitski otok Pag, slan i
gorak i sladak, jezovit u oporosti krša i životan puninom radosti karnevalske
večeri u isto vrijeme.
Ubrzo nakon zaposlenja u Pagu moglo ga se sresti na ulicama grada sa slikarskim stalkom u jednoj, a s bojama i snopom kistova u drugoj ruci.
Pag, pred gradskom kulom
Eksterijer je bio njegov prvi atelje. Ondje je najčešće boravio. U žarištu njegova interesa i likovnog propitivanja bile su vedute Paga, detalji grada, ulice, stare kuće, ljudi s ulica i trgova, brodice, plaže, uvale, ljudi.
Pag, Mandrać pod snijegom
Matković je nakon pet godina
strpljivog rada, ljeti 1975. godine, prvi
put izašao pred oči svojih sugrađana i ostale ljetne publike, priredivši svoju
prvu samostalnu izložbu u sklopu Paškog kulturnog ljeta i u prigodi
obilježavanja 500. obljetnice rođenja Jurja Dalmatinca.
Bilo je to ugodno iznenađenje
i neočekivano osvježenje. Od tada pa još mnogih godina poslije, Matković je bio
nezaobilazan sudionik te manifestacije.
Kako je vrijeme odmicalo bivao je sve bliži sredini u kojoj je živio, dolazio je u mnoge kuće kao dragi gost posredstvom svojih slikarskih uradaka.
Otok Pag, Pogled prema Metajni
Na zidovima obiteljskih kuća u Pagu vješale su se njegove Plave stijene, Kameni triptih, Zelena uvala, Sjeverna obala otoka, Pogled na Gaj, Ulica do Lože, Turan u Caskoj, Masline u Lunu i mnogi drugi otočni motivi. Na izložbama se upijala ljepota i ozračje prepoznatljivih motiva pa je Matković tako posredno likovno opismenjavao mnoge, ne samo svoje školarce već i sugrađane. Simbolično, promjene su se događale upravo na zidovima obiteljskih domova. Kvadri s reprodukcijama poznatih i nepoznatih slikara zamjenjivali su se Matkovićevim uokvirenim slikama. S vremenom se pokazalo da akteri te likovne metamorfoze znaju iskoračiti iz okvira niskih valera u svijet autentične ljepote što im ih nudi jedan istinski slikar.
Otok Pag, masline na Lunu
Matkovićeva slikarska fizionomija odlikuje se dvjema osnovnim obilježjima: on je slikar mediteranskog podneblja i ugođaja i, premda je slikao i u tehnici ulja, bio je posebno privržen akvarelu. Produkcijski, u njemu je bio najizdašniji.
I njegov slikarski opus
podijeljen je također u dvije faze: prva je izrazito paška a druga izvanpaška.
Matković u jednom trenutku prekoračuje „uski“ okvir paškog otoka, odlazi u
druge sredine, prostorno proširuje horizont svoga interesa i slika na Cresu,
Hvaru, Lošinju, u Splitu, Trogiru, Dubrovniku, na Plitvičkim jezerima, u
Rijeci, Opatiji, u rodnoj Slavoniji i
drugdje.
Nije bilo moguće (ni potrebno,
dakako) sasjeći korijenje što ga je vezivalo uz rodnu grudu. Matković se u
Slavoniju i rodni Osijek redovito navraćao i kičicom tragao za slikama iz
djetinjstva po slavonskoj ravnici ili po krajoliku Kopačkog rita.
Afirmirao se kao morski slikar ali se i Osijeku odužio s nimalo manje vrsnim stvaralačkim i zavičajno profiliranim oduškom.
Otok Pag, Na bonaci u paškoj uvali
O Matkovićevom slikarstvu svoj sud su dali mnogi likovni kritičari, primjerice, Vanda Ekl, Juraj Baldani, Radmila Matejčić, Stanko Špoljarić, Ernest Fišer, a od prilike do prilike o njemu su pisali i drugi autori, Vlatko Majić, A. Tomšić, V. Munić, Đ. Kadrić i T. M. Bilosnić.
Pišući o Matkoviću koji je već
kao student čakovečke Pedagoške akademije pokazao izraziti afinitet za akvarel
i kojemu je upravo akvarel svojom svježinom, razigranošću i delikatnošću očito
pružao najšire mogućnosti za koncipiranje i izgrađivanje vlastite slikarske
prakse, Ernest Fišer na jednom mjestu izražava uvjerenje da u akvarelima i
slikama te vrste valja i u buduće očekivati najviše domete Matkovićeva likovnog
stvaralaštva.
I doista, Matković se s vremenom upravo u tehnici akvarela afirmirao kao zapaženi slikar hiperrealizma.
Pag, Čamac
Tijekom tri i pol desetljeća aktivnog rada Matković je priredio više desetaka samostalnih izložaba a sudjelovao je i na mnogima skupnim, u zemlji i u inozemstvu.
Katalog za izložbu u Galeriji V. Lisinskog, Zagreb, 1997.
Pag, Novalja, Mali Lošinj, Ptuj, Varaždin, Varaždinske toplice, Karlovac, Bjelovar, Falkenberg (Švedska), Trausdorf (Austrija), Bologna… mjesta su u koja je Matković dolazio s upakiranim uljima i akvarelima. Bio je zapažen i često se kući vraćao sa priznanjima, plaketama i diplomama. Iz Varaždina je donio priznanje za nastup u proslavi 800. godišnjice osnutka grada, Prosvjetni sabor Hrvatske nagradio ga je Diplomom za radničko stvaralaštvo.
Posebno je bio ponosan na
zlatno odličje što ga je u znak zahvalnosti dobio za prilog žrtvama atentata na
željezničkoj postaji u Bologni koji se dogodio 2. kolovoza 1980. godine.
Često se uključivao u raznovrsne humanitarne akcije, primjerice za izgradnju Nove bolnice u Zagrebu, Spomen dom u Pazinu, Dječju bolnicu u Slavonskom Brodu, bolnicu u Karlovcu, kupovinu aparata za slijepu djecu u Opatiji, za pomoć obiteljima ubijenih policajaca u Borovom selu, za djecu grada Zagreba u Nazorovoj, izgradnju crkve u Brijestu i mnoge druge akcije i aukcije za vrijeme Domovinskog rata.
Pag, Katalog za izložbu u prigodi 750. obljetnice Beline Povelje Gradu Pagu i otvorenja restaurirane crkve sv. Jurja.
Zdravko Matković otišao je prerano, u životnoj dobi kada je mogao još puno toga
dati i za sobom ostaviti.
Posljednja Matkovićeva izložba
bila je ona retrospektivna, postavljena ljeti 2010. u Pagu, u Kneževom dvoru, u
organizaciji paškog Centra za kulturu.
O Matkoviću, čovjeku i slikaru, i tom prigodom govorio je Branimir Maričević.
Napomena: Crno bijele fotografije snimljene su tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Na današnji dan, prije točno godinu dana, 15. srpnja 2018.,
hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je finalnu utakmicu svjetskog
nogometnog prvenstva u Rusiji. Suparnici su nam bili Francuzi. Rezultat smo
dobro upamtili. Francuzi su nas pobijedili rezultatom 4 : 2.
Utakmicu nisam gledao zato što sam htio izbjeći stresne situacije koje ogledi takvog ranga proizvode sve u šesnaest, tim više jer sam, u to vrijeme, još uvijek bio rekonvalescent.
Umjesto da sam sjedio pred tv ekranom, ja sam finalnu utakmicu prošetao središtem Novalje s fotoaparatom u rukama i fotografirao što se događa na tom terenu. Računao sam, utakmica se može pogledati u reprizi, a ovo sa novaljskih ulica ne, zato mi se učinilo da to vrijedi fotografski ovjekovječiti.
Sa ovim fotografijama, dakle, podsjećam na taj veliki uspjeh naše nogometne reprezentacije i nadam se da ću barem donekle predočiti ozračje toga srpanjskog popodneva.
Sve je bilo u znaku nogometa, sve je bilo prepuno crveno bijelih kvadratića.
Prodajni punktovi na kojima su se prodavali dresovi reprezentacije …
… ulični cvjetnjaci …
… pročelja kuća …
… a okitila se i Novaljka na trgu Brišćiću.
Lokali su bili okupirani publikom koja je utakmicu pratila na tamošnjim televizorima.
Početak utakmice nije bio obećavajući.
Ipak, dočekalo se i tračke nade nakon našeg prvog…
… i drugog gola.
Međutim, kako je vrijeme odmicalo, nade je bilo sve manje.
Ubrzo su nade posve splasnule…
…i uz neizbježno razočaranje, valjalo se pomiriti s porazom.
Ovako je to izgledalo nakon zadnjeg sučevog zvižduka.
No, kad se noć prespavala i zatomila nelagoda poraza,
nacija je shvatila da je biti viceprvak svijeta veliki uspjeh – najznačajniji
dosad u povijesti toga natjecanja – i predala se sasvim drugom ugođaju, veselju,
zadovoljstvu, sreći, pače, euforičnom slavlju uspjeha.
Počelo je s onim legendarnim dočekom reprezentacije u
Zagrebu, pozivom na Pantovčak i dodjelom odličja, pa svečanim dočecima pojedinih
nogometaša diljem zemlje.
Tome ozračju i Novalja je dala svoj doprinos. Gradska vlast, sretna i ponosna što dvojica članova reprezentacije, Zlatko Dalić i Dejan Lovren, u Novalji imaju svoje nekretnine u kojima povremeno borave, devetnaest dana nakon osvojene srebrne medalje svečano je dočekala nogometne heroje, priredila im feštu i okitila ih gradskim priznanjem, Počasnim građaninom Grada.
Kakav je odjek u medijskom prostoru imao taj događaj još i danas se može pogledati na internetu.