Prosinački nadnevci

Ovih sam dana prelistavao svoj Zavičajni spomenar i naišao na neke događaje zabilježene baš u prosincu davnih godina. Podsjetit ću na njih.

Početkom prosinca 1979. godine u podmorju između Velebita i otoka Paga položena je prva vodovodna cijev za budući vodovod Bačvice – Novalja.

Pratio sam taj događaj s broda na kojemu su bili najodgovorniji ljudi tadašnje Općine Pag i Mjesne zajednice Novalja, Komunalnog poduzeća Zrće iz Novalje, predstavnici Republičkog komiteta za građevinarstvo, projektanti i drugi.

Radnici danske tvrtke Nordiske kabel-og Traadfabrikker iz Kopenhagena položili su 2650 m specijalnu cijev između dvaju prethodno pripremljenih punktova na kopnu u uvali Koromačina, u podnožju Velebita (što je nešto južnije od Prizne), i nasuprotne uvale na otoku, i to sa širokotrupnog danskog broda Henry P. Lading kome su pomagali jedan danski tegljač i  riječki remorker Sirius.

Cijev je bila namotana na veliki kolut na palubi broda. Zanimljivo je da je spomenuti brod prilikom proizvodnje cijevi morao biti uz samu tvornicu kako bi se cijev odmah mogla namatati na brodski kolut.

Polaganje cijevi, zajedno s pripremnim radnjama, bilo je završeno za samo nekoliko sati, čemu su doprinijele i povoljne vremenske prilike toga dana.

Novalja – Kamena fontana na Loži, spomenik dotoku vode na otok Pag.

Vodovodom Bačvice – Novalja voda je dotekla u Novalju sredinom 1982. godine. Bila je to prva faza budućeg regionalnog Vodovoda Hrvatsko primorje – južni ogranak.

Nešto više o tome može se pročitati na ovom blogu, na ovom mjestu:

Četrdeset godina Vodovoda Hrvatsko primorje južni ogranak

Samo par dana nakon opisanog događaja u novinama sam objavio i ovu vijest.

Večernji list, regionalno izdanje – Vijest nade.

Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje Vinko Fabijanić-Aleksa bila je srednjoškolska ustanova slijednica nekadašnjeg Područnog odjeljenja senjske gimnazije Pavao Ritter Vitezović, utemeljenog odlukom Skupštine općine Pag 11. srpnja 1966. godine.

Gimnazija se u sklopu čuvene reforme školskog sustava, koju je inicirao tadašnji republički ministar prosvjete Stipe Šuvar, 1977. godine preustrojila u Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje.

U novim društvenim i političkim okolnostima početkom devedesetih godina prošloga stoljeća Centar doživljava novu ustrojstvenu promjenu. Odlukom Skupštine općine Pag, 27. rujna 1991. godine osniva se srednja škola s programom gimnazije općeg smjera i programom ugostiteljske struke, a 20. studenog 1991. godine Skupština općine daje suglasnost na odluku Savjeta srednje škole o promjeni imena ustanove: dotadašnji Centar … postaje Srednja škola Bartula Kašića.

Od osnutka, srednja škola radila je u zgradi Osnovne škole Jurja Dalmatinca, kao podstanar.

 I danas je tako.

Dvadeset godina kasnije, opet u prosincu, na Pagu bilježimo dva važna događaja.

U srijedu, 29. prosinca 1999. godine u promet je pušten obnovljeni Paški most.

Premda se zbog važnosti događaja moglo očekivati svečanije ozračje, već sama najava ponovnog puštanja u promet Paškog mosta garnirana je “pikanterijama” koje su oslikavale i stanoviti dramatičan naboj u završnici toga  “igrokaza” u režiji političara. Tih je dana trajala predizborna kampanja za parlamentarne izbore pa je najvjerojatnije baš zbog toga bilo pomalo konfuznih i neočekivanih protokolarnih poteza.

Informacija o nadnevku otvorenja mosta u Pagu je primljena s iznenađenjem, iako se, naravno, očekivala jer se znalo da se već nekoliko dana  preko mosta pušta promet. Ivo Fabijanić, gradonačelnik Paga, izjavio je kako se neće smatrati pozvanim ukoliko poziv na svečano otvorenje ne primi u nekom pristojnom roku.

Do zadnjeg časa nije se znalo ni tko će od važnijih Vladinih dužnosnika biti nazočan. Zadarski župan Šime Prtenjača očekivao je dolazak Zlatka Mateše, predsjednika Vlade, ili barem Ivana Pavlovića, ministra pomorstva, prometa i veza. Nisu došli ni jedan ni drugi zbog, navodno, tehničkih razloga. Na koncu je ured zadarskog župana poslao obavijest  da će svečanost voditi, uz zadarskog župana, i Mario Crnjak, ravnatelj Hrvatske uprave za ceste, koji je na toj dužnosti naslijedio smijenjenog Aleksandra Čaklovića.

Svečanost na mostu upriličena je točno sredinom dana, u podne. Osim spomenute dvojice dužnosnika, događaju je pribivao i Prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović, ministar pravosuđa u tadašnjoj Vladi.

Nazočni su bili i drugi županijski i lokalni dužnosnici te predstavnici Hrvatske uprave za ceste, predstavnici izvođača radova splitskog «Konstruktor-Inženjeringa», podizvođača radova i drugi.

Govoreći o značaju mosta, zadarski župan Šime Prtenjača podsjetio je da je u ratnim godinama zahvaljujući upravo mostu sačuvana opstojnost hrvatske države. Stoga je posebno priznanje i zahvalnost uputio braniteljima mosta.

Paški most – rezanjem vrpce označeno puštanje u promet obnovljenog mosta.

Vrpca je prerezana na kopnenoj strani mosta. Zajednički su je prerezali Šime Prtenjača i Mario Crnjak. Obred blagoslova mosta obavio je paški nadžupnik vlč. Srećko Frka-Petešić, nakon čega su se sudionici svečanosti uputili pješice do otočne strane. Ondje su se zajednički fotografirali oko zavjetne kapelice Majke Božje od Staroga  grada, koju su, u znak zahvale, sagradili paški branitelji-dragovoljci.

I to je bilo sve. Tako je Paški most, 31 godinu nakon prvog puštanja u promet, opet zasjao punim sjajem. Od tada do danas redovito se održava.

Par sati prije svečanosti na mostu, ministar pravosuđa Prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović nazočio je u Novalji svečanosti otvorenja zgrade općinskog suda.

Novalja – Svečanost pred zgradom (budućeg) Općinskog suda.

Žarka želja novaljske gradske vlasti, na čelu sa gradonačelnikom Ivanom Dabom Đonom, da se u Novalji utemelji općinski sud u konačnici se nije ostvarila. Na izborima u siječnju 2000. godine pobijedila je koalicija stranaka predvođena SDP-om. A njihov ministar pravosuđa, za razliku od HDZ-ovog prethodnika,  imao je posve drugačiji stav o općinskom sudu u Novalji.

U međuvremenu i grad Pag je izgubio općinski sud. Danas je samo Stalna služba Općinskog suda u Zadru.

Spomen na slikara Zdravka Matkovića (1940. – 2009.)

Na današnji dan prije deset godina, 25. studenoga 2009., u Rijeci je iznenada preminuo Zdravko Matković, dugogodišnji prosvjetni djelatnik Osnovne škole Jurja Dalmatinca u Pagu, likovni pedagog i afirmirani slikar.

Zdravko Matković
Zdravko Matković

Bio sam jedan od njegovih učenika a kasnijih godina i suradnik u njegovim slikarskim aktivnostima. Surađivali smo u sklopu organiziranja Paškog kulturnog ljeta, u tri navrata napisao sam tekstove za kataloge njegovih samostalnih izložaba u Pagu i Malom Lošinju 1981. te u Novalji 1982.  Pojedini fragmenti mojih tekstova o njemu objavljeni su i u drugim katalozima, primjerice, za izložbu u Galeriji V. Lisinskog u Zagrebu 1997., za izložbu u Pagu, u ožujku 1990. u prigodi petnaeste godišnjice stvaranja i ljubavi s akvarelom te u knjizi 100 SLIKARA I KIPARA iz 1985. g. u kojoj je bio uvršten i Zdravko Matković. (Urednik knjige je Juraj Baldani a nakladnici Zajednica likovnih radnika „Zagreb“ i  Klub samoupravljača Zagreb.)

Matković u ateljeu
Matković u svom paškom ateljeu

U nekoliko navrata o njemu sam pisao tekstove za Vjesnik, Večernji list, Školske novine i Novi list. Razgovor s njim pod naslovom Umjetnik je dio logistike, koji je objavljen u Novom listu 23. ožujka 1992., uvršten je u moju knjigu Meštri s paškog kamenjara, (Adamić Rijeka – Matica hrvatska Novalja, 2000.)

Zdravko Matković rodio se u Osijeku 1940. godine. Ondje je završio osnovnu i srednju školu a potom je diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu. Nakon toga diplomirao je likovnu kulturu i likovnu umjetnost na Pedagoškom fakultetu u Rijeci u klasi prof. Deppope Antuna.

Godine 1970. doselio je s obitelji u Pag i uposlio se u Osnovnoj školi Jurja Dalmatinca kao nastavnik likovnog odgoja. Tijekom tri i pol desetljeća staža jedno je vrijeme usporedno radio i u Srednjoj školi Bartula Kašića u Pagu.

Matković sa kćerkom
Matković sa kćerkom Mirtom

Matkovićev život markiran je dvama obiteljskim gubitcima. Odrastanje mu je obilježio gubitak oca koji je nestao na Križnom putu a konac života gubitak supruge zbog čije se bolesti iz Paga, nakon umirovljenja, preselio u Rijeku. Ona je preminula u travnju mjesecu iste godine kad i on.

Supružnici Matković sahranjeni su u Rijeci, na groblju Kozala. Na njegovom posljednjem ispraćaju od njega se oprostio njegov bivši učenik Branimir  Maričević koji je u tom trenutku predstavljao jedinu Matkovićevu sponu s Pagom.

Supružnici Matković
Supružnici Anica i Zdravko Matković

Zdravko Matković  mora da je u sebi nosio nešto od onog pradavnog panonskog morskog podneblja. Iz plodovima bogate  i diljem očinjeg dosega rasprostranjene Slavonije spustio se baš na more, na ogoljeli podvelebitski otok Pag, slan i gorak i sladak, jezovit u oporosti krša i životan puninom radosti karnevalske večeri u isto vrijeme.

Ubrzo nakon zaposlenja u Pagu moglo ga se sresti na ulicama grada sa slikarskim stalkom u jednoj, a s bojama i snopom kistova u drugoj ruci.

Pag, pred gradskom kulom

Eksterijer je bio njegov prvi atelje. Ondje je najčešće boravio. U žarištu njegova interesa i likovnog propitivanja bile su vedute Paga, detalji grada, ulice, stare kuće, ljudi s ulica i trgova, brodice, plaže, uvale, ljudi.

mandrać pod snijegom
Pag, Mandrać pod snijegom

Matković je nakon pet godina strpljivog rada,  ljeti 1975. godine, prvi put izašao pred oči svojih sugrađana i ostale ljetne publike, priredivši svoju prvu samostalnu izložbu u sklopu Paškog kulturnog ljeta i u prigodi obilježavanja 500. obljetnice rođenja Jurja Dalmatinca.

Bilo je to ugodno iznenađenje i neočekivano osvježenje. Od tada pa još mnogih godina poslije, Matković je bio nezaobilazan sudionik te manifestacije.

Kako je vrijeme odmicalo bivao je sve bliži sredini u kojoj je živio, dolazio je u mnoge kuće kao dragi gost posredstvom svojih slikarskih uradaka.

pogled prema Metajni
Otok Pag, Pogled prema Metajni

Na zidovima obiteljskih kuća u Pagu vješale su se njegove Plave stijene, Kameni triptih, Zelena uvala, Sjeverna obala otoka, Pogled na Gaj, Ulica do Lože, Turan u Caskoj, Masline u Lunu i mnogi drugi otočni motivi. Na izložbama se upijala ljepota i ozračje prepoznatljivih motiva pa je Matković tako posredno likovno opismenjavao mnoge, ne samo svoje školarce već i sugrađane. Simbolično, promjene su se događale upravo na zidovima obiteljskih domova.  Kvadri s reprodukcijama poznatih i nepoznatih slikara zamjenjivali su se Matkovićevim uokvirenim slikama. S vremenom se pokazalo da akteri te likovne metamorfoze znaju iskoračiti iz okvira niskih valera u svijet autentične ljepote što im ih nudi jedan istinski slikar.

masline na Lunu
Otok Pag, masline na Lunu

Matkovićeva slikarska fizionomija odlikuje se dvjema osnovnim obilježjima: on je slikar mediteranskog podneblja i ugođaja i, premda je slikao i u tehnici ulja, bio je posebno privržen akvarelu. Produkcijski, u njemu je bio najizdašniji.

I njegov slikarski opus podijeljen je također u dvije faze: prva je izrazito paška a druga izvanpaška. Matković u jednom trenutku prekoračuje „uski“ okvir paškog otoka, odlazi u druge sredine, prostorno proširuje horizont svoga interesa i slika na Cresu, Hvaru, Lošinju, u Splitu, Trogiru, Dubrovniku, na Plitvičkim jezerima, u Rijeci, Opatiji, u rodnoj  Slavoniji i drugdje.

Nije bilo moguće (ni potrebno, dakako) sasjeći korijenje što ga je vezivalo uz rodnu grudu. Matković se u Slavoniju i rodni Osijek redovito navraćao i kičicom tragao za slikama iz djetinjstva po slavonskoj ravnici ili po krajoliku Kopačkog rita.

Afirmirao se kao morski slikar ali se i Osijeku odužio s nimalo manje vrsnim stvaralačkim i zavičajno profiliranim oduškom.

Na bonaci
Otok Pag, Na bonaci u paškoj uvali

O Matkovićevom slikarstvu svoj sud su dali mnogi likovni kritičari, primjerice, Vanda Ekl, Juraj Baldani, Radmila Matejčić, Stanko Špoljarić, Ernest Fišer, a od prilike do prilike o njemu su pisali i drugi autori, Vlatko Majić, A. Tomšić, V. Munić, Đ. Kadrić i T. M. Bilosnić.

Pišući o Matkoviću koji je već kao student čakovečke Pedagoške akademije pokazao izraziti afinitet za akvarel i kojemu je upravo akvarel svojom svježinom, razigranošću i delikatnošću očito pružao najšire mogućnosti za koncipiranje i izgrađivanje vlastite slikarske prakse, Ernest Fišer na jednom mjestu izražava uvjerenje da u akvarelima i slikama te vrste valja i u buduće očekivati najviše domete Matkovićeva likovnog stvaralaštva.

I doista, Matković se s vremenom upravo u tehnici akvarela afirmirao kao zapaženi slikar hiperrealizma.

čamac
Pag, Čamac

Tijekom tri i pol desetljeća aktivnog rada Matković je priredio više desetaka samostalnih izložaba a sudjelovao je i na mnogima skupnim, u zemlji i u inozemstvu.

Katalog za izložbu u Galeriji V. Lisinskog, Zagreb, 1997.

Pag, Novalja, Mali Lošinj, Ptuj, Varaždin, Varaždinske toplice, Karlovac, Bjelovar, Falkenberg (Švedska), Trausdorf (Austrija), Bologna… mjesta su u koja je Matković dolazio s upakiranim uljima i akvarelima. Bio je zapažen i često se kući vraćao sa priznanjima, plaketama i diplomama. Iz Varaždina je donio priznanje za nastup u proslavi 800. godišnjice osnutka grada, Prosvjetni sabor Hrvatske nagradio ga je Diplomom za radničko stvaralaštvo.

Posebno je bio ponosan na zlatno odličje što ga je u znak zahvalnosti dobio za prilog žrtvama atentata na željezničkoj postaji u Bologni koji se dogodio 2. kolovoza 1980. godine.

Često se uključivao u raznovrsne humanitarne akcije, primjerice za izgradnju Nove bolnice u Zagrebu, Spomen dom u Pazinu, Dječju bolnicu u Slavonskom Brodu, bolnicu u Karlovcu, kupovinu aparata za slijepu djecu u Opatiji, za pomoć obiteljima ubijenih policajaca u Borovom selu, za djecu grada Zagreba u Nazorovoj, izgradnju crkve u Brijestu i mnoge druge akcije i aukcije za vrijeme Domovinskog rata.

Matković sa kćerkom
Pag, Katalog za izložbu u prigodi 750. obljetnice Beline Povelje Gradu Pagu i otvorenja restaurirane crkve sv. Jurja.

Zdravko Matković otišao je prerano,  u životnoj dobi kada je mogao još puno toga dati i za sobom ostaviti.

Posljednja Matkovićeva izložba bila je ona retrospektivna, postavljena ljeti 2010. u Pagu, u Kneževom dvoru, u organizaciji paškog Centra za kulturu.

O Matkoviću, čovjeku i slikaru,  i tom prigodom govorio je Branimir Maričević.

Napomena: Crno bijele fotografije snimljene su tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Finale

Na današnji dan, prije točno godinu dana, 15. srpnja 2018., hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je finalnu utakmicu svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Suparnici su nam bili Francuzi. Rezultat smo dobro upamtili. Francuzi su nas pobijedili rezultatom 4 : 2.

Utakmicu nisam gledao zato što sam htio izbjeći stresne situacije koje ogledi takvog ranga proizvode sve u šesnaest, tim više jer sam, u to vrijeme, još uvijek bio rekonvalescent.

Umjesto da sam sjedio pred tv ekranom, ja sam finalnu utakmicu prošetao središtem Novalje s fotoaparatom u rukama i fotografirao što se događa na tom terenu. Računao sam, utakmica se može pogledati u reprizi, a ovo sa novaljskih ulica ne, zato mi se učinilo da to vrijedi fotografski ovjekovječiti.

Sa ovim fotografijama, dakle,  podsjećam na taj veliki uspjeh naše nogometne reprezentacije i nadam se da ću barem donekle  predočiti ozračje toga srpanjskog popodneva.

Sve je bilo u znaku nogometa, sve je bilo prepuno crveno bijelih kvadratića.

Prodajni punktovi na kojima su se prodavali dresovi reprezentacije …
… ulični cvjetnjaci …
… pročelja kuća …
… a okitila se i Novaljka na trgu Brišćiću.
Lokali su bili okupirani publikom koja je utakmicu pratila na tamošnjim televizorima.
Početak utakmice nije bio obećavajući.
Ipak, dočekalo se i tračke nade nakon našeg prvog…
… i drugog gola.
Međutim, kako je vrijeme odmicalo, nade je bilo sve manje.
Ubrzo su nade posve splasnule…
…i uz neizbježno razočaranje, valjalo se pomiriti s porazom.
Ovako je to izgledalo nakon zadnjeg sučevog zvižduka.

No, kad se noć prespavala i zatomila nelagoda poraza, nacija je shvatila da je biti viceprvak svijeta veliki uspjeh – najznačajniji dosad u povijesti toga natjecanja – i predala se sasvim drugom ugođaju, veselju, zadovoljstvu, sreći, pače, euforičnom slavlju uspjeha.

Počelo je s onim legendarnim dočekom reprezentacije u Zagrebu, pozivom na Pantovčak i dodjelom odličja, pa svečanim dočecima pojedinih nogometaša diljem zemlje.

Tome ozračju i Novalja je dala svoj doprinos. Gradska vlast, sretna i ponosna što dvojica članova reprezentacije, Zlatko Dalić i Dejan Lovren,  u Novalji imaju svoje nekretnine u kojima povremeno borave, devetnaest dana nakon osvojene srebrne medalje svečano je dočekala nogometne heroje, priredila im feštu i okitila ih gradskim priznanjem, Počasnim građaninom Grada.

Kakav je odjek u medijskom prostoru imao taj događaj još i danas se može pogledati na internetu.

Boris Palčić Caskin

Bio je ugostitelj, turistički radnik, gastarbajter, prozni pisac, humorist, publicist, novinski kolumnist i nadasve pjesnik.

Rodio se u Novalji na današnji dan prije devedeset godina, 1. srpnja 1929. Školovao se u Novalji, Senju, Pagu, Opatiji i Zagrebu. Jedno je vrijeme radio u Austriji i Njemačkoj. Po povratku u Novalju kratko je vrijeme bio upravitelj hotela, a onda je od 1968. godine vodio svoj restoran u centru Novalje.

Kao pisac ogledao se u poeziji i prozi.  Pisao je uglavnom na lokalnom čakavskom izričaju, osobito poeziju. Ogledao se i u haiku formi. Pjesme su mu prevođene i na nekoliko stranih jezika. Objavljivao je u novinama i revijama kao novinar i kolumnist. O njemu i njegovim pjesmama snimljen je polusatni televizijski film.

Boris Palčić Caskin
Boris Palčić Caskin za radnim stolom u svom lokalu.

Nastupao je na lokalnim i drugim javnim skupovima mahom kao pjesnik ili humorist.

Bio je novaljska ikona, susretljiv i druželjubiv. Jedan od onih ljudi koji svojom osobnošću nadilaze gabarite svoje rodne sredine i zavičaja i u čijem se autorskom opusu, premda ne velikom, ogledaju i prepoznaju po svim svojim specifičnostima, od zemljopisnih do ljudskih, ta ista sredina i zavičaj.

U ovom tek fragmentarnom podsjetniku na Borisa Palčića Caskina u prigodi njegove devedesete obljetnice rođenja navest ću samo ponešto, za moguću skicu za portret.

Njegov bi cjeloviti ljudski i autorski portret tek trebalo temeljitije istražiti, zaokružiti i primjereno objelodaniti.

Sve nevere ljubav čepa
Knjigu Sve nevere ljubav čepa svojim su crtežima ilustrirali hrvatski naivni umjetnici, Ivan Lacković Croata i još jedanaest drugih.

Caskin je živio za pjesništvo, od mladih dana kada je prvim stihovima izricao proteste protiv nametnutih životnih stega, od časa kada je shvatio da je život samo jedna gromača koja se vječno ruši, ali i da sve životne nevere i nevolje samo ljubav može slamati.

Pisao je zvonkom novaljskom čakavštinom jer je tako očito najbolje i najlakše izricao ono čega je bio vinovnik i stradalnik, svjedok i suputnik, ispovjednik i proskribnik ili najčešće zaljubljenik.

Premda se može činiti da je dijalektalni izričaj izvjesna prepreka između pjesnikovog individualnog doživljaja i univerzalnog shvaćanja njegove poruke, ipak, on je svojom poezijom korespondirao sa svijetom na besprijekoran način. Jer, kako je to na jednom mjestu istaknuo Antun Barac, „dobra su sva sredstva koja stvaraocu pomažu da iznese ono što hoće da kaže. Ali između najrazličitijih sredstava koja može upotrebiti najbolje će biti ono koje će mu učiniti mogućim da svoj doživljaj iznese na što jasniji i zbijeniji način.“

Za Caskina je to bila njegova čakavština.

Pjesnički mu je izričaj nerijetko pregnantan poput karikature a istodobno dovoljno slojevit i asocijativan, duhovit, oštrouman, pun smisla. Dosezi njegove poezije primjereni su stupnju fluidnosti koju pjesme isijavaju, duševnoj aktivnosti koju potiču i novim doživljajima koje unutarnjom porukom pobuđuju.

Boris Palčić bio je, koliko znam, zastupljen u dvjema zbirkama zajedno sa drugim autorima, u knjizi Suvremeno čakavsko pjesništvo zadarskog kruga, 1992.  te u Zborniku haiku poezije u Dalmaciji, 2001. godine, ali i u drugim publikacijama, primjerice u zadarskim zbornicima Domaća rič.

Suvremeno čakavsko pjesništvo
Suvremeno čakavsko pjesništvo
Haiku u Dalmaciji
Haiku u Dalmaciji

Fadil Hadžić, naš vrstan humorist i satiričar, jedan od najplodnijih autora u tom književnom izričaju, uvrstio je Caskina u Antologiju hrvatskog humora: Zlatnu knjigu humorističke i satiričke književnosti kroz šest stoljeća”, 1999. godine.

Na gotovo pet stotina stranica Hadžić je odabrao tekstove 124 autora te, na kraju knjige, i njihov popis s kraćim biografskim bilješkama. Svjestan činjenice da ne postoji idealan obrazac za priređivanje bilo koje antologije, pa tako ni ove koja se tiče humora i satire, odnosno da je  svaka antologija pomalo opterećena subjektivnim pogledom, Hadžić se ipak upustio u odgovoran posao nastojeći čitatelju dati što cjelovitiju sliku o hrvatskom humoru.

Antologija hrvatskog humora
Antologija hrvatskog humora

Hadžić u popisu autora Caskina označuje kao jednoga od najboljih dijalektalnih pjesnika. Premda je Palčić objavljivao i prozne humorističke zapise, Hadžić je u Antologiju…” uvrstio njegove dvije pjesme, Brancini i Stari prč, u kojima opisuje karakteristično ponašanje domaćih ljudi za vrijeme kartanja, odnosno istrošenog čovjeka spremnog da ga se, pod konac života, još samo poškropi.

Borisu Palčiću Caskinu ovo antologijsko druženje s najznačajnijim imenima hrvatske književnosti bilo je veliko priznanje inače, a posebno stoga jer je objelodanjeno u godini u kojoj je obilježavao sedamdesetu obljetnicu života.

Boris Palčić Caskin sa prijateljima
Boris Palčić Caskin sa prijateljima, bračnim parom Zatezalo, Vlastom i Boškom (lijevo) i bračnim parom Hadžić/Kukić, Fadilom i Elizabetom, pred svojim lokalom.

Od Caskinovih proznih djela izdvajam knjige Moj prvi grih iz 1997.,  Mile non piu mile, susvita iliti sudnji dan (u knjizi nije naznačena godina izdanja) te Otrkani. Prve dvije knjige, koje su pisane u formi dnevnika, tiskane su za autorova života, a posljednja nakon njegove smrti.

Moj prvi grih
Moj prvi grih

Prva je pisana  u povodu prvih slobodnih izbora poslije Domovinskog rata na području cijele Hrvatske, a druga tijekom 1998. godine u osvit onog čuvenog proročanstva koje je sadržano u naslovu knjige ( Nikada više tisuću), a koje se trebalo dogoditi 2000-te godine. U njima Caskin  ne bilježi samo događaje koje pomno prati u cijeloj zemlji, već se o njima očituje i svojim osobnim stavom, iskreno, emotivno, dojmljivo.

Mille, non piu mille
Mile, non piu mile

Otrkani su napisani u povodu Šezdeset godina turizma u Novalji kroz pismu, priču, smih i suze. U njima su desetine crtica, najčešće anegdotalnog karaktera, te pjesama kojima autor ilustrira kolorit svoje Novalje.

Otrkani
Otrkani

Caskinov spisateljski opus obilježen je i novinarskim štivom, među kojim su najzanimljivije bile kolumne Novaljski čimbur što ih je tijekom ratnih godina objavljivao u regionalnom izdanju Večernjeg lista za Istarsku, Primorsko-goransku i Ličko-senjsku županiju te Naši teatri u zadarskom Regionalu.

U njima se referirao na dnevne aktualnosti, lokalne i šire, određujući se prema svemu na svoj način, izravno, nedvosmisleno, domoljubno.

Novaljski čimbur
Novaljski čimbur, 6. siječnja 1994.

U Caskinovoj rukopisnoj ostavštini ima jedna zanimljiva knjiga, vrlo intrigantnog sadržaja, za koju je autor smatrao da će, kad bude objelodanjena, imati svjetski odjek. Hoće li tako biti tek treba vidjeti, ako se knjiga uspije tiskati.

Boris Palčić Caskin umro je 13. prosinca 2013. godine.

Grad Novalja počastila je svoga sugrađanina trajnim spomenom imenovavši jednu ulicu njegovim imenom.

Spomen na Ivana Palčića (1892. – 1969.), drugi dio

Za Ivana Palčića prvi sam put čuo u  gimnaziji, na satu geografije. Predavao nam je Stevo Hajdukov, profesor iz Zadra. Jednom me prilikom upitao znam li tko je Ivan Palčić? Odgovorio sam da znam: jedan je moj djed, a drugi stric. Za takav sam odgovor dobio čvrgu u glavu. Prof. Hajdukov nam je potom objasnio tko je bio Ivan Palčić.

Puno godina kasnije, u sklopu svojih novinarskih zanimacija, raspitivao sam se u Novalji i o umjetniku Palčiću.

Doznao sam o njemu mnoge zanimljive podatke premda ne baš uvijek lako, pogotovo ne ondje gdje sam mislio da će to biti najjednostavnije.

Ivan Palčić, fotografija preuzeta iz monografije
Ivan Palčić, u ljeto 1965., Galerija umjetnina Zadar, fotografija preuzeta iz monografije.

Ja sam čovjek skroman… rekao je davne 1966. godine tadašnjoj učenici novaljske Osnovne škole Terezi Palčić u kratkom razgovoru za Naš glas, listu učenika navedene škole. Taj je razgovor objavljen i u jubilarnom broju istog lista koji je bio tiskan 1973. g. u prigodi 130. godišnjice Škole.

U tom razgovoru Palčić navodi nekoliko osnovnih biografskih podataka, ali i bitna obilježja svojih likovnih preokupacija i stilskog izražavanja.

Bio je čovjek bogat u svom duhovnom svijetu. Dio toga bogatstva ostao je zabilježen na mnogobrojnim crtežima njegovih Novaljaca čije je karaktere iscrtavao ugljenim štapićem i flomasterom bolje no što bi se to, možda, moglo učiniti riječima.

Nisu ga zanimale kućice i stabla. Ljudi, glave, karakteri, to je ono što tako uporno živi u meni, rekao je istom zgodom.

Svjetioničar (1963.), Galerija umjetnina Zadar, preuzeto iz monografije
Ivan Palčić, Svjetioničar (1963.), Galerija umjetnina Zadar, preuzeto iz monografije.

Pod konac iste te godine u jednom pismu poznatom zadarskom fotografu i pjevaču (sjajnom tenoru!) Josi Špralji, odaslanom u kanadski Toronto, pored ostaloga napisao je i ovo:

Radim samo u flomasteru. Ne radim veće slike, džepno je izdanje i dovoljno su velike da zamjene smokvin list što pokrije ljudsku sramotu. Slika je velika samo onda ako je dobra. Ne muči me moderno mudrovanje, ja sam za kulturu srca jer bez njega nema ljepote.

Bio je sposoban u čovjekov karakter proniknuti gotovo rendgenski precizno i to vjerno dočarati crtežom.

Ivan Palčić, Portret žene (1961.) Galerija umjetnina Zadar, preuzeto iz monografije
Ivan Palčić, Portret žene (1961.), Galerija umjetnina Zadar, preuzeto iz monografije.

Po unutarnjoj vokaciji bio je i pjesnik premda i to na poseban način.

Mnogo sam ih stvorio (pjesama, op. I. P.) ali one većinom usmeno žive u meni i postale su dio mog govornog izraza, rekao je  Terezi Palčić.

Svaka je takva pjesma bila svojevrsna sentencija, poruka puna smisla i mudrosti. Podsjetit ću kako je samo jezgrovito izrazio osjećaje domaćeg čovjeka, Novaljca, prema vremenskim mijenama u prirodi. Rekao je jednom:

Kad sunce zahaja na punti Gaja (ljeti, op. I. P.), svima ugaja; a kad zahaja na punti Vrtića (zimi, op. I. P.) jadna naša srića…

Današnjim naraštajima u ovdašnjoj sredini vrijedi pokazati da je i barba Ivan hodil na Zrće.

Pjesma Zrće, preuzeto iz monografije
Ivan Palčić, Zrće, preuzeto iz monografije.

Nakon što se povukao u Novalju (1925. g.) najčešće je boravio na obiteljskom imanju na Caski gdje je živio u zajednici sa svojom braćom i sestrama te nećacima i, kasnije, njihovim obiteljima.

U Novalji im je pomagao u trgovini koju su imali u današnjoj Dalmatinskoj ulici. Trgovina je u to vrijeme, između dva rata pa i kasnije, bila jedno od rijetkih mjesta sastajanja i okupljanja domaćih ljudi. Bila je mjesto na kojemu su se pretresale sve važne i nevažne teme iz svakodnevnog života ili visoke politike. Palčića politika, kazivali su mi oni koji su ga poznavali, nije zanimala. Nije se upuštao u razgovore te vrste, a klonio se i ćakula.

No, ipak je bio komunikativna osoba. Štoviše, bio je vrlo jednostavan u komunikaciji. Bio je osoba dobre naravi koja se nikada ni s kim nije sukobila. Nikada ni prema kome nije iskazivao superiornost premda je to, prema svome intelektualnom i umjetničkom habitusu, zacijelo mogao.

Imao je neki gospodski odnos prema sredini u kojoj je živio, a s ljudima s kojima se susretao komunicirao je na specifičan način: raznim domislicama i uzrečicama i to najčešće izrečenima u stihu. To je naprosto kiptjelo iz njega.

Ljudi koji su ga bolje poznavali i mogli bolje razumjeti (za razliku od priprostog puka kojemu je najvjerojatnije bio pravi čudak) tvrde da je bio osoba izvan toga novaljskoga svijeta. Bio je zacijelo skučen u Novalji.

U umjetničkoj produkciji odlikovao se originalnošću, ali je bio nepretenciozna umjetnička duša. U svakom slučaju bio je preskroman čovjek. Možda je sebi postavljao visoke kriterije.

Sudeći po svemu, vlastitu je slikarsku dimenziju ozbiljno shvatio tek nakon što je stekao mirovinu.

Crtao je mnogo, gotovo bi se moglo reći stalno. U trgovini, kažu, nije se mogao dobiti škartoc bez kakva njegova crteža. Koristio je olovku, ugljen a potom i flomaster što je za njega bilo veliko otkriće. Neki su njegovi crteži bili tiskani  kao razglednice. Najpoznatiji je svakako bio onaj Antuna Gustava Matoša.

Ivan Palčić, Antun Gustav Matoš, 1913., Grafička zbirka Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, preuzeto iz monografije
Razglednica s reprodukcijom Palčićevog portreta A. G. Matoša iz 1913. godine. Grafička zbirka Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, preuzeto iz monografije.

Ženio se nije, premda je imao djevojku, ne Novaljku, koja je mlada umrla. Kad ga je jednom prilikom supruga nećaka mu Ranka upitala zašto se nije oženio, odgovorio joj je:

Jedno je prošlo, drugo se ni našlo, a do tad je sunce iza brda zašlo!

Umro je ne dočekavši ono što svaki likovni umjetnik priželjkuje: monografiju.

Osvrćući se na vijest o iznenadnoj njegovoj smrti, zadarski novinar Zlatan Miodrag u tekstu Kraj jednog boema, objavljenog u Narodnom listu, 7. lipnja 1969., na kraju je zapisao:

Otišao je, otputovao je, ne sačekavši ni priznanja ni odlikovanja.

Palčićeva raspoloženja glede moguće monografije opisao je prof. Kažimir Šćiran, Novaljac, u pismu upućenom jednome svome prijatelju 8. srpnja 1975. godine. Prof. Šćiran je bio prosvjetni djelatnik u Zadru i  održavao je tijesnu vezu i korespondenciju sa Palčićem. Preslike dijela te korespondencije i novinskih tekstova ustupio mi je prof. Šćiran nakon što je tiskana monografija. Među ostalim, u spomenutom pismu, piše i ovo:

Barba Ivan je međutim otišao ne dočekavši ni najskromnijeg rezimea o svom likovnom radu. Potpuno se ostvarila Matoševa prognoza o sudbini našega mnogostruko talentiranog mještanina. Posljednjih je godina bio vrlo zabrinut za sudbinu svojih „pužića“, bojao se da će sve propasti. Želio ih je pohraniti na sigurno mjesto, a da nije zapravo znao ni gdje ni kamo. Bio bi sretan da mu je tko od povjerenja došao, sve bi bio razdavao. Nešto od njegovih radova danas je u Grafičkoj zbirci Sveučilišne knjižnice /zahvaljujući njegovu prijatelju, književniku Geni Senečiću/ a najviše ovdje u Zadru.

Barba Ivan imao je ovdje nekoliko svojih samostalnih, a izlagao je i na zajedničkim izložbama slikara zadarskog područja. Ti se radovi često nisu više ni vraćali u Novalju. Ovo je inače grad njegova gimnazijskog školovanja pa je za nj ostao emotivno vezan do kraja. Pred dvije godine umro je njegov posljednji školski drug g. Ante Brkan, otac međunarodnih majstora umjetničke fotografije Ante i Zvonka Brkana, kod kojih je najradije boravio kad god bi došao ovamo.

Ljudi iz Narodnog muzeja napokon su se osjetili obveznim da se nekako oduže barba Ivanu: obećali su mu objavljivanje jedne skromne ali uredne monografije s reprodukcijama najvrjednijih radova i užim izborom njegovih stihova, u kojima je također znao doći do izražaja njegov originalni temperament. Posljednjih je par godina barba Ivan živio u nestrpljivu čekanju te monografije i bio prežalostan kad bi osjetio da stvar sporo ide.

U početku, po običaju, sve je zapinjalo o mala novčana sredstva, a onda je zastalo na pitanju autora tekstovnog dijela. Računalo se na Senečića, na V. Ekl /čini se da je i na Rijeci barba Ivan izlagao/, na M. Peića, čak M. Tartagliu, ali rezultata nije bilo. Tražilo se ipak jedno stručno vrednovanje, jedna stručna ocjena.

Tako barba Ivan nije doživio zadovoljstvo izlaska iz anonimnosti. I sve je ostalo na mrtvoj točki do dana današnjega, premda mi direktor Valentin Uranija i jučer tvrdi kako oni ne odustaju od obećanja.

Možda će i Vaš dolazak biti prilika da se krene s mrtve točke.

A to bi mi bilo najdraže.

Gradska knjižnica
Osim Gradske knjižnice i jedna ulica u Novalji nosi ime Ivana Palčića.

O Ivanu Palčiću govorilo se i kao o nesuđenom opernom pjevaču.

 Nešto mi je o tome svjedočio akademik Andre Mohorovičić koji je Palčića poznavao i s njim se družio, a zadnji ga je put sreo u Novalji, ljeti 1956. ili 1957. godine. Akademik Mohorovičić došao je u Novalju sa ekipom za rekognosciranje spomenika kulture u kojoj su bili i slikari Jerolim Miše i Marino Tartaglia.

… Zamislite našu zajedničku radost kada smo se susreli na rivi s dragim i nezaboravnim slikarom i pjevačem Ivanom Palčićem, napisao mi je u pismu.

Prema sjećanju znadem da je na temelju svojih prirodnih pjevačkih sposobnosti bio primljen na bečki Konzervatorij, i da su mu najbolji pedagozi proricali sjajnu pjevačku karijeru. Ivan Palčić je imao “Bogom dani” glas. Njegov glas bio je kristalno čist, sonoran, zvučan, upravo zanosan, mediteranski otvoren i lijep. Stoga je jasno da su pedagozi u Beču tolike nade ulagali u Palčićevo školovanje pjevanja.

No, to su mi naknadno kazali Miše i Tartaglia, kada je Palčić morao nastupiti prvi puta pred publikom njegova samosvijest je popustila, on se slomio i nije mogao pjevati. Sve su pokušali da stanje sloma izbjegne, ali uzalud.

 Kada smo se našli, kao što sam naveo u Novalji, otpjevao nam je spontano neku cavatinu, jednu šaljivu opernu ariju i nekoliko dijelova pojedinih pjesama. Glas mu je bio sonoran, lijep i vrlo dobro kultiviran što je preostalo od školovanja. Vječita šteta, bio bi jedan od uvijek spominjanih svjetskih pjevača, bio bi uvjeren sam pjevačka legenda da nije bilo te psihičke slabosti. Nakon prekida pjevačke karijere prešao je na studij slikarstva, gdje je također pokazao snagu svoje umjetničke osobnosti. Bio je prirodno nadareni umjetnik.

Zaista šteta, da mu osobne kvalitete nisu afirmirane na umjetničkoj sceni Europe, a život u Novalji udaljio ga je od pogleda javnosti. I jednoga dana pročitao sam u novinama da je u Novalji umro slikar Ivan Palčić.

Velik čovjek za njegove dobre poznavaoce, ali nedovoljno poznat prema svojim prirodnim nadarenostima. Naglašavam da su njegov slikarski opus Miše i Tartaglia vrlo cijenili i da su ga smatrali dragim prijateljem i umjetnikom…

Ovaj dio Palčićeva života, međutim, nije temeljitije istražen, na što upozorava i Antun Travirka u svojoj monografiji. U onom razgovoru sa Terezom Palčić ni sam Ivan Palčić ne spominje svoje glazbeno školovanje.

No svakako ostaje činjenica da je, pored svoga likovnjačkog talenta, Ivan Palčić  imao i pjevačkog dara.

Što na kraju zaključiti? Bilo kako bilo, meni osobno čini veliko zadovoljstvo to što je, u konačnici, moj osobni poticaj revitalizaciji uspomene na Ivana Palčića realiziran upravo onako kako je sâm umjetnik očekivao, vrijednom monografijom, i upravo ondje gdje je to bilo najprimjerenije, u njegovoj rodnoj Novalji.

Bilo bi lijepo kad bi se u Zadru, baš u prigodi ove obljetnice smrti, do kraja  godine upriličila retrospektivna izložba njegovih radova. S malo angažmana mjerodavnih u Novalji možda bi se moglo mjerodavne u Zadru privoliti na takvo što. Da se barem na taj način oduže slikaru Ivanu Palčiću.