Paška priča o Ivanu Mirkoviću

Na internetskom portalu Radio Paga svojedobno su objavljene dvije informacije. Ovdje ih objavljujem bez ikakve intervencije u tekstovima.

Prvu smo mogli pročitati 30. listopada 2019.

Kako je najavljeno u gradskoj upravi Grada Paga, restaurirat će se vrijedna zbirka slika autora Ivana Mirkovića koja je u vlasništvu Grada Paga. Na tri slike rađene u tehnici ulje na lezonitu, “Ribar krpa mrežu”, “Umorni ribar” i “Ribar pri ručku”, zamijeniti će se okviri. Nakon restauracije, slike će se predati na čuvanje Benediktinskom samostanu sv. Margarite u Pagu i bit će postavljene na Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti.

Ivan Mirković rođen je 17. listopada 1893. u Pagu. Pučku školu pohađao je u Pagu, a klasičnu gimnaziju u Zadru. Prvu slikarsku poduku dobio od Emanuela Vidovića, nakon čega je pohađao likovnu akademiju u Pragu u klasi Vlahe Bukovca i Otta Oskara Španiela. U Pragu se družio s Ivom Režekom. Osim Vidovića i Bukovca, učio je i od Meštrovića, a neko vrijeme boravio je i u inozemstvu. Učio je od najvećih imena hrvatske umjetnosti 20. stoljeća. Mirković je u slikarstvu poznat po sakralnim temama i toplim, intimističkim vedutama dalmatinskih krajolika, uhvaćenim situacijama svakodnevnoga života ljudi primorskog kraja (ribara, kartaša). Izradio je u obojenom gipsu brojne karakterne karikature, ali i psihološke skulptorske portrete mnogih poznatih umjetnika i javnih ličnosti (Emanuela Vidovića, Ivana Meštrovića, Grge Novaka, Branislava Deškovića). Ostvario je 12 samostalnih izložbi slika, plastika i karikatura u Splitu u razdoblju od 1917. do 1959. godine. Samostalno je izlagao u brojnim evropskim gradovima, a sudjelovao je i na nizu skupnih izložbi u tuzemstvu i inozemstvu. Imao je i dvije retrospektivne izložbe. Osim slikarstva bavio se i kiparstvom te je izradio je kip Jurja Dalmatinca koji se nalazi na Branimirovoj obali i poprsje Bartula Kašića koje je postavljeno na Trgu Petra Krešimira IV. u Pagu. Ivan Mirković umro je 4. siječnja 1988. u Splitu.

Ivan Mirković, Autoportret, ulje/lesonit

Druga je objavljena 26. studenoga 2020. godine.

Grad Pag je otkupio sliku “Ribari” Ivana Mirkovića, koja se smatra jednim od njegovih najznačajnijih i najvrijednijih radova. U paškoj gradskoj upravi nalazi se nekoliko Mirkovićevih slika koje je poklonio Pagu 1984. godine. Tada je Pagu poklonio i kip Jurja Dalmatinca koji je postavljen na Branimirovoj obali i poprsje Bartula Kašića koje je postavljeno na Trgu kralja Petra Krešimira IV., na paškoj pjaci, pored Zborne crkve Marijina Uznesenja. Uz to, Mirković je Pagu poklonio i veliku kolekciju kipova i poprsja, a među poklonjenim radovima posebno je vrijedan kip “Ribar” kojeg se planira postaviti na Staroj rivi. Nabavom slike “Ribari” zbirka radova Ivana Mirkovića u Pagu obogaćena je još jednim vrijednim djelom.
“Za sada će se slika nalaziti u gradskoj upravi, a želja nam je da ta slika, ali i drugi radovi Ivana Mirkovića jednom budu u muzeju,” rekao je gradonačelnik Grada Paga Ante Fabijanić.


Ivan Mirković rođen je 17. listopada 1893. u Pagu, u cijenjenoj plemićkoj obitelji. U Pagu je završio Pučku školu, a u Zadru je završio klasičnu gimnaziju. Prvu slikarsku poduku dobio je od Emanuela Vidovića, nakon čega je pohađao Likovnu akademiju u Pragu, u klasi Vlahe Bukovca i Otta Oskara Španiela. Osim od velikih umjetnika kao što su Vidović i Bukovac, učio je i od Meštrovića. Najčešći motivi na slikama Ivana Mirkovića su vedute dalmatinskih krajolika, svakodnevni život malih mjesta uz more, posebno ribara. U obojenom gipsu izradio je velik broj karakternih karikatura i poprsja mnogih poznatih umjetnika i javnih osoba, među ostalim Emanuela Vidovića, Ivana Meštrovića, Grge Novaka i Branislava Deškovića. U Splitu je, od 1917. do 1959. godine, imao dvanaest samostalnih izložbi slika, plastika i karikatura. Samostalno je izlagao u brojnim europskim gradovima, a sudjelovao je i na nizu skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Imao je i dvije retrospektivne izložbe. Izradio je memorijalne spomenike u Trogiru, Sinju, Podgori, Dugom Ratu, Visu, Pagu i Skopju. Ivan Mirković umro je 4. siječnja 1988. u Splitu.

Ivan Mirković, Ribari. Fotografija je preuzeta s web stranice Grada Paga.

Ove su informacije samo dijelovi paške priče o Ivanu Mirkoviću početci koje sežu u sedamdesete godine prošloga stoljeća. Djelomično su manjkave, sadrže i neke pogrešne podatke, a nedostaje im bitna komponenta iz konteksta o darovanim umjetninama koje je Ivan Mirković poklonio svom rodnom gradu Pagu. Zato ću u nekoliko narednih nastavaka čitateljima predočiti najzanimljivije dijelove te priče pohranjene u mom zavičajnom spomenaru.

Dominik Škunca – od Novalje do Pariza

Za novaljskog arhitekta, slikara, grafičara i kipara Dominika Škuncu moglo bi se reći da je bio čovjek između dva ožujka: svjetlo dana ugledao je 12. ožujka 1939. godine u Novalji, a svoje oči zaklopio je zanavijek 9. dana istog mjeseca 2011. godine u Parizu. Gotovo mu se dogodilo ono što se rijetko događa: da se poklope dan rođenja i dan smrti, kao što se to, primjerice, dogodilo poznatom hrvatskom glumcu Mirku Vojkoviću, pošćeru iz Maloga mista, koji se rodio i umro 25. rujna.

Između ta dva ožujska nadnevka utisnuo se život obilježen bogatom umjetničkom stvaralačkom aktivnošću, začet u najranijim dječačkim danima, protkan izrazitim likovnim talentom, tijekom vremena dograđivan znatiželjom, učenjem i propitkivanjima, osvajanjima i usvajanjima raznovrsnih elemenata likovnog izražavanja.

Na desetu obljetnicu smrti vrijedi se prisjetiti Dominika Škunce.

Dominik Škunca u svom ateljeu

Već od ranog djetinjstva zanimao se za crtanje, kiparstvo i arhitekturu.

U svojim biografskim bilješkama zapisao je:

Kao dijete pravio sam od ilovače crkvice ili druge predmete. U osnovnoj školi imao sam uvijek najbolje ocjene iz crtanja. Običavali smo crtati ornamente u boji, ali smo imali slobodno crtanje u prirodi. U jednom je crtežu učiteljica, gospođica Fišer, uočila moj način slikanja oblaka i ukazala mi da bih u budućnosti mogao poći i mnogo dalje. Vrlo sam rano imao vlastitu zbirku razglednica, sličica i figurica. Još i sada se sjećam razglednice na kojoj je bio reproduciran Leonardov crtež Gospe. Te su razglednice mahom potjecale od raznih crkvenih okupljanja („kongresa“) koja su se znala održavati u Novalji. Tako je moja majka često znala reći kako volim „svete stvari od kongresa“ pa ću biti slikar ili svećenik.

Majčina se u konačnici ostvarila.

U ranim, formativnim godinama, Škunca je imao sreće. Osim učiteljice Fišer u osnovnoj školi, Dominik je i u klasičnoj gimnaziji u Pazinu imao vrsnog učitelja crtanja, talentiranog slikara, restauratora i likovnog pedagoga Vinka Fugošića, franjevca s Krka, koji je znao pobuditi, ali i očuvati, već zamijećeni likovni talent u mladih.

Tijekom školovanja u Zadru, gdje je boravio njegov stric, franjevac Robert Škunca,  Dominik je upoznao umjetničko blago i spomeničku baštinu Zadra, što je ostavilo snažan dojam na mladog čovjeka naklonjenog likovnoj umjetnosti.

Kao mladac s tek 23 godine, 1962., našao se u Parizu.

Ondje su se otvorili novi horizonti, nudile nove mogućnosti koje naš otočanin nije propustio iskoristiti.

U početku je svoj talent i poticaj za likovno izražavanje usmjerio najvećim dijelom prema arhitekturi. Pohađao je intenzivno tečajeve crtanja pa se, nakon dvije godine, zaposlio u jednom arhitektonskom studiju kao crtač početnik.

Kasnije je upisao studij arhitekture i uspješno ga završio. Kao arhitekt radio je u više ustanova sudjelujući u obnovi velikog broja građevina u Parizu i okolici.

Osim profesionalnim obvezama, Škunca se posvetio i likovnom stvaralaštvu. Počeo je s mnogobrojnim crtežima prema sjećanju, a istovremeno je prakticirao slikanje uljenim bojama. Započeo je i s kiparstvom, izvodeći najvećim dijelom plitke reljefe i stilizirane kipove u gipsu, koji su oblikovani prema njegovim crtanim predlošcima.

Zajedno – 2005., tuš na papiru
Bijeg iz Egipta -1969., reljef u gipsu
Advent – 1980., terakota

Priliku da svoje radove prvi put pokaže javno Škunca je dobio 1969. godine na kolektivnoj izložbi XX međunarodna velika nagrada za slikarstvo u Deauvilleu gdje je izložio dvije slike, Zabranjeno voće i Sjedeći akt.

Dominik Škunca i u zrelim godinama pomicao je granice svoga likovnoga interesa potican znatiželjom da nauči nove tehnike likovnog izražavanja.

U drugoj polovici 1978. godine u Splitu mu se pružila prilika da u restauratorskom odjelu Hrvatskog restauratorskog zavoda od restauratora Slavka Alača dobije ozbiljnu pouku o drevnoj tehnologiji slikanja ikona na drvenoj podlozi.

Bogorodica s Djetetom
Sveti Franjo Asiški i ptice – 2002., bakropis i vernis mou
Žena na prozoru – 2000., bakropis i vernis mou
Magarac ispod badema – 2004., bakropis i akvatinta

Desetak godina kasnije pružila mu se nova, izvanredna,  prilika učiti grafičke tehnologije pod vodstvom jednog od najznamenitijih slikara, a osobito grafičara 20. stoljeća – Stanleyja Williama Haytera, u čuvenom studiju Atelier 17 u Parizu.

De Gaulle – 2006., kaligram, kip u umjetnom drvu prekriven bakrenim listićima

Stečena znanja i vještine uspješno je realizirao u bogatom likovnom opusu, kojemu se od 1999. godine u potpunosti posvetio stekavši s vremenom respektabilnu umjetničku reputaciju u Francuskoj, čiji je državljanin bio od 1971.

Obeshrabenje – 1967., ulje na platnu

Živio je u gradu Marly le Roi, sjeverozapadno od Versaillesa. Njegova supruga Solange Armengaud Škunca, koja je i sama imala umjetničkih predispozicija,  bila mu je velika potpora u radu, pružajući mu pomoć u organiziranju glavnine izložaba te u pripremanju i realizaciji pojedinih radova.

Supružnici Solange i Dominik Škunca

Dominik Škunca tijekom života sudjelovao je na 7 skupnih i 17 samostalnih izložaba, najviše u Francuskoj, a zatim u Njemačkoj, Kanadi i Belgiji.

U Hrvatskoj je izlagao dvaput na otočiću Košljunu kraj Krka, 2004. i 2005. godine. U rodnoj Novalji izlagao je u Gradskom muzeju, 2008., a posmrtno mu je, na istom mjestu, priređna izložba i 2013. godine.

Portret Dominika Škunca, nacrtao novaljski slikar Ivan Palčić, 1968.

Život i umjetničko stvaralaštvo Dominika Škunce opisani su u dvije monografije. Autori su vrsni poznavatelji povijesti umjetnosti i likovnog stvaralaštva pa su publikacije sadržajno, grafički i likovno sjajno oblikovane, ispisane pomnim, gustim, sočnim, akribičnim tekstovima na hrvatskom i francuskom jeziku. Sve ovdje objavljene foto ilustracije preuzete su iz tih monografija.

Naslovnica monografije Antuna Travirke

Prvu, tiskanu 2007. godine u nakladi Matice hrvatske Novalje i Grada Novalje, napisao je Antun Travirka (1945.-2016.). Monografija je bogato ilustrirana Škuncinim radovima koji dočaravaju svu raskoš njegova likovnog rukopisa.

Njegovo djelo, osobito grafički ciklusi sadržavaju čistoću, jedinstvo i istinu. Ideal mu je prirodna jednostavnost tamo gdje se podudara sa savršenstvom organske forme. U Škuncinu djelu postoji prava kultura, pasionirano „gajenje oblika“, pa mu je umjetnost satkana od sretnih ravnoteža. Djelo mu je čudna mješavina osjećajnosti, umnosti i podčinjavanja ezoteričnim znacima i porukama. Djelo mu se manifestira istovremeno kao umjetnost koja je subjektivna, sintetička i simbolička, zaključio je na kraju svog ogleda Antun Travirka.

Naslovnica monografije Ive Šimat Banova i Margarite Sveštarov Šimat

Drugu, objavljenu nakon umjetnikove smrti, 2014. godine, u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Novalji i umjetnikove supruge Solange Armengaud Škunca, napisali su Ive Šimat Banov i  Margarita Sveštarov Šimat. Za razliku od Travirke, oni su od ilustracija ponudili isključivo crteže u tušu. Obogatili su je kraćim lirskim zapisima iz knjige Prorok Khalila Gibrana, libanonsko-američkog pjesnika i slikara, izuzetnog senzibiliteta i nadarenosti.

Te su publikacije dva sjajna uresa na kruni svekolikog umjetničkog opusa Dominika Škunce. Budući da autor u Hrvatskoj nije češće izlagao, tim je monografijama primjereno predstavljen široj hrvatskoj javnosti.

Pijaca, i široka i duga i…

Na današnji dan prije 25 godina, 17. veljače 1996., u Pagu je prigodnom svečanošću obilježen završetak obnove Trga kralja Petra Krešimira IV.

U povijesnoj jezgri grada Paga, koji je utemeljen 18. svibnja 1443. godine, to je svakako najljepši prostor, s Kneževim dvorom, zbornom crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije i nezavršenom biskupskom palačom.

Obnova je počela godinu ranije temeljem odluke poglavarstva i općinskog vijeća Općine Pag. Za tu kapitalnu investiciju trebalo je, kroz tri godine, izdvojiti milijun tadašnjih njemačkih maraka.

Ovdje podsjećam samo na spomenuti događaj. Paška pijaca ima svoju povijest tijekom koje se mijenjao njezin izgled i neki funkcionalni detalji. Ali, to je duga priča, priča čak za posebnu knjigu.

Pozdravivši sve nazočne, među kojima je bilo gostiju iz drugih gradova Hrvatske i Italije, paški načelnik Borko Oguić je preuređenje trga označio do sada najznačajnijim i najopsežnijim zahvatom, u pravom smislu riječi od povijesnog i kulturološkog značaja za grad i Općinu Pag.

Autor projekta obnove je arhitekt i sveučilišni profesor Nenad Fabijanić.

Arhitekt Nenad Fabijanić

Poznato je da je Pag projektirani grad u 15. stoljeću i da je svojevrsni urbanistički unikum. U svom je okrilju ugostio i majstora Jurja Dalmatinca koji je savjetima ili nekim pretprojektima sudjelovao u njegovoj izgradnji. Prema riječima prof. Fabijanića to je bila osnovica za dizajn i rješavanje tog centralnog gradskog prostora. Autorski je pristup koncepciji preuređenja temeljen na čitanju slojeva i situacije na terenu.

Paški nadžupnik don Srećko Frka Petešić blagoslovio je trg i nazočne…

Trg zatvaraju tri kapitalna objekta, stolna crkva, Kneževa palača i nedovršena biskupska palača.

 Kvadratični tlocrt trga maksimalno je poštivan i u onim je gabaritima i idejnom konceptu koji je bio izvoran i koji traje već gotovo šest stoljeća. Sve ostalo su detalji koji se šire oko tog središnjeg prostora, kojima je poklonjena maksimalna pozornost.

… pa su Nenad Fabijanić i Borko Oguić zajedničkim presijecanjem vrpce simbolički označili završetak velikog posla.

Izvedbom projekta učinjeno je nekoliko zahvata.

S lijeve strane pročelja zborne crkve srušen je zid koji je zatvarao dvorište sakristije. Uklonjen je manji ozelenjeni prostor sučelice tom zidu pa je crkva svojim volumenom došla do punog izražaja.

Na drugoj strani trga također je uklonjeno zelenje u nekadašnjem parku gdje je bila i tržnica s betonskim stolovima.

Na trg su postavljene nove klupe od bijelih vapnenačkih monolita što kontrastiraju stepeničastom postolju katedrale, koje služi kao sjedalo (po paški: )  i śîcja važnu ulogu u životu grada. Sve su klupe orijentirane prema žarišnoj točki trga. Uz klupe su posađena stabla crnike.

Ponovo je vraćen standardni stup (paški: śtȁndarac). Nekada davno je stajao na sredini trga, a Fabijanić ga je postavio  u istočni areal trga. Na visokom kamenom postolju uklesane su sve godine iz gradske povijesti koje su važne za kolektivno pamćenje.

Mnoštvo svijeta, osim na trgu, ceremoniju je pratilo i s terasa na vrhu kuća.

U obnovu je, na poziv Nenada Fabijanića, bio uključen i kipar Kuzma Kovačić. On je, po Fabijanićevoj zamisli, izradio kameni bareljef koji predstavlja dio pješčane plaže s tragovima otisaka stopala, školjki i kapljica vode i koji je postavljen na raskrižju dviju glavnih gradskih ulica, čime je posebno naglašena ta žarišna točka trga.

Trg također ima noćni identitet nacrtan rasporedom svjetala. S jedne strane nalaze se svjetiljke koje prizivaju brodske lampione, pričvršćene na bijele stupove kolonade ili na kamene zidove okolnih zgrada. Stupovi kolonada učinjeni su po uzoru na ugaoni stup crkve. Na drugom kolniku svjetla otkrivaju značajke kipa, drveća i arhitekture, a kolnička svjetla stvaraju svjetlosni efekt na sekundarnom, žbukanom istočnom pročelju crkve.

Imalo se što vidjeti: Gradsku glazbu i mažoretkinje iz Gospića…

Na trgu su do obnove bile i dvije skulpture splitskog slikara i  kipara Ivana Mirkovića, koje je on, rođeni Pažanin, svojedobno poklonio gradu: kip Jurja Dalmatinca i bista Bartola Kašića. Prema koncepciji arhitekta Fabijanića Kašić je ostao na trgu na otprilike istome mjestu, no na nešto drugačijem postamentu, a kip Jurja Dalmatinca premješten je na drugu poziciju u gradu, na Obali kneza Branimira.

Trg je popločen kamenom dolit.

U novom dizajnu glavnog paškog trga, arhitekt Nenad Fabijanić je višeslojnom novom intervencijom doveo u sintezu renesansnu tradiciju i okolni krajolik.

… članove KUD-a Ivan Goran Kovačić iz Velike koji su plesali slavonsko kolo…

U svemu je sretna okolnost autorov osjećaj pripadnosti gradu u kojemu se rodio njegov otac, a iznad svega onaj osjećaj stručnjaka koji u viziji zadatka zna identificirati granicu odnosa što ga određuje predložak visoke vrijednosti s jedne, i vlastite autorske intervencije s druge strane. Grad Pag, kojega ni jedno ozbiljno stručno promišljanje razvoja gradova u povijesti ne može zaobići, dobio je još jedan argument više što će ga učvrstiti u onoj niski hrvatskih gradova koji po svojim obilježjima spadaju u kontekst svjetske urbane baštine.

… i domaćine, članove KUD-a Družina koji su tancali po paški.

One davne subote u veljači 1996. godine, na obnovljenom trgu, na paškoj pijaci,  među gostima, ljudima od struke, čule su se samo pohvalne riječi. Pažani nisu skrivali ponos, a zacijelo najzadovoljniji bio je arhitekt Nenad Fabijanić.

Istom prigodom članovi KUD-a Družina su izveli i Pašku robinju, staru pučku dramu.

Duša mi je namirena – rekao mi tada je u kraćem razgovoru za zadarski Narodni list. Svaka je kamena ploča na svome mjestu. Nadam se za duga vremena. Ne znam što bi valjalo reći nakon radosti i zadovoljstva koje sam doživio ne samo ja već i svi oni koji su doprinijeli svojim rukama i umom da u vrlo kratkom roku završimo posao. Nisam do sada dobio toliko jednostavnih i vrlo iskrenih pohvala. Gotovo da i ja, sada i ovdje, preuzimam onu frazu s kojom se mnogi pokrivaju – “nisu važni kritičari – ’znalci’, već reakcija puka.” Ili točnije, siguran u svoju arhitekturu s vjerom da imam odgovore na izazove profesije doživio sam i priznanje ljudi koji ovdje žive, svakodnevnih korisnika. Kroz to svaka nova arhitektura dobiva puni smisao i razlog. To je uvjet da će potrajati u vremenu.

Arhitekt Nenad Fabijanić u društvu s gostima, pun dojmova i namirene duše.

Od sada svojatam pašku Pijacu kao dio mog duhovnog habitusa, moje memorije i kulture. Ovog trena, kamen po kojem hodamo za mene je centralno mjesto – važno i univerzalno, dio moje povijesti, paške povijesti, hrvatske povijesti. Možda pretjerujem, zbog oduševljenja i uzbuđenja.

Ova je ceremonija otvaranja bila uzbudljiva, ali će trebati unijeti neku vrstu svečanosti i u svakodnevnome korištenju centralnog gradskog prostora. Kultura zajedništva najbolje se manifestira u urbanim slojevitostima. Ako igdje vrijedi spominjati gradski dnevni boravak, onda su to ambijenti Mediterana. Pag u tome ima posebno i specifično mjesto. Moje i meni drago.

Otkolalo se i prvo paško kolo na novoj pijaci.

Fabijanićevo preuređenje glavnog paškog trga nije ostalo bez odjeka, kako u domaćim tako i u inozemnim gabaritima.

Godinu dana poslije, 1997., Nenad Fabijanić dobio je Veliku nagradu 32. Zagrebačkog salona za tri svoja autorska zahvata. Osim za paški Trg kralja Petra Krešimira IV još i za uređenje paške crkve sv. Jurja te za Galeriju Zebra u Ljubljani. Iste godine Grad Pag mu je dodijelio Plaketu Grada za uređenje spomenutog trga i crkve.

Sljedeće poveznice odvest će vas na internetski portal na kojemu možete vidjeti fotografije Damira Fabijanića koje pokazuju detalje: uređenja trga (i kasnijeg uređenja Obale kneza Branimira u Pagu) te crkve sv. Jurja.

Danas, nakon svega što se u međuvremenu na trgu dogodilo i s obzirom na aktualnosti koje imamo priliku vidjeti kad god se prođe preko paške pijace (kao primjer izdvojit ću samo kuću okruženu skelama), svakog istinskog poštovatelja urbanih vrednota grada kakav je Pag ispunjaju također uzbuđujući osjećaji, samo posve drugačiji od onih koje je iskazao arhitekt Fabijanić one davne subote na ceremoniji otvaranja.

O pojedinostima nekom drugom zgodom, nakon što bude prilike načiniti đir po pijaci s arhitektom Nenadom Fabijanićem.

Bartul Kašić 1575. – 2020.

Na današnji dan prije 445 godina – 15. kolovoza 1575. godine – u Pagu se rodio Bartul Kašić.

Napomena: Kašićevo ime se u literaturi navodi kao Bartol, no Pažani ga zovu Bartulom pa tako Srednja škola u Pagu i ulica u kojoj je njegova rodna kuća nose ime Bartula Kašića.

Premda je po svome temeljnom zanimanju bio čovjek Crkve, isusovac i misionar, Kašić se u svom radu posvećivao vjersko-didaktičkom, liturgijsko-teološkom te filološkom i književnom radu. U nekima od tih disciplina autor je prvih i temeljitih djela po kojima mu pripada istaknuto mjesto u hrvatskoj nacionalnoj povijesti i kulturi.

Prvi je autor ilirske (hrvatske) gramatike Institutiones lingue illyricae. Uz gramatiku je sastavio i prvi rječnik ilirskog (hrvatskog) jezika koji, nažalost, zbog tiskarskih troškova nije uspio objaviti. Ipak je tim rječnikom postao prvi hrvatski leksikograf. Sastavljač je cjelovitog obrednika na ilirskom (hrvatskom) jeziku te prvi prevoditelj cjelovite Biblije.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je BARTUL-KAŠIĆ.jpg
Bista Bartula Kašića na središnjem gradskom prostoru u Pagu, Trgu Kralja Petra Krešimira IV, rad kipara i slikara Ivana Mirkovića, također rođenog Pažanina.

Bartul Kašić je najslavnije ime grada Paga.

(Ne)zaboravljeni jubilej

Na današnji dan prije četvrt stoljeća, 27. lipnja 1995. godine, u Etnografskom muzeju u Zagrebu otvorena je velika, reprezentativna izložba Paška čipka.

Bio je to izniman događaj kako za organizatore i autore izložbe tako i za grad Pag i Pažane, a osobito za paške čipkarice, suvremenice tog događaja, koje su u ozračju te večeri  mogle osjetiti razmjere bogatstva nataloženog u povijesnim slojevima čipkarskog zanata i vještine mnogih naraštaja paških žena, majstorica čipkarstva koje su svijetom na različite načine pronijele ime grada Paga,  čiju je vještinu i vrijednost izrade čipaka prepoznala svjetska kulturna nomenklatura i pridodala je na listu UNESCO-ve svjetske zaštićene kulturne nematerijalne baštine.

U dugoj povijesti paškog čipkarstva zabilježeni su mnogi slučajevi javnog izlaganja paške čipke od prilike do prilike, na domaćim i inozemnim  manifestacijama.

Priznanje paškoj čipki na izložbi u Parizu 1937. godine.

Izložba u Etnografskom muzeju, međutim, bila je prva velika i reprezentativna izložba u neovisnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj, organizirana  pod pokroviteljstvom gđe. Ankice Tuđman, supruge prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Izložene primjerke čipke posjetitelji su razgledavali s velikim zanimanjem.

Izložba je bila primjereno stručno pripremljena, s precizno zadanim ciljevima: bogatstvo sačuvanog povijesnog i folklornog tekstila i čipkarske proizvodnje paškog podneblja, pohranjeno u muzejima i crkvenim riznicama, kao i suvremena čipkarska radinost predstavljali su obvezu na stručnu i znanstvenu valorizaciju, dostojnu prezentaciju i poticanje obnove čipkarske proizvodnje temeljene na bogatstvu baštinjenog.

Izložbom su pokazani zemljopisno-povijesni i socijalno-ekonomski uvjeti nastajanja čipkarske proizvodnje u Pagu, povijesni razvitak paške čipke vezano uz folklorni, sakralni i građanski upotrebni tekstil, povijest Čipkarske škole u Pagu i potrebu njezine obnove te današnju funkciju i jednu od mogućih budućih primjena čipke kao ekskluzivnog i prepoznatljivog hrvatskog suvenira.

Ukratko, prvi put je domaćoj javnosti na jednom mjestu pokazano sveobuhvatno bogatstvo paške čipke i tradicija njezine izrade.

Na otvaranje izložbe publika je došla, prema riječima muzealaca, u dotad neviđenom broju.

Izložba je bila upriličena u još uvijek ratnim okolnostima, bila je medijski dobro popraćena, imala je i svoju europsku dimenziju jer ju je Etnografski muzej, tijekom desetak narednih godina, organizirao u nekoliko europskih gradova s namjerom da se skrene pozornost na Hrvatsku i njezino specifično kulturno blago, a grad Pag pokaže kao značajno europsko čipkarsko središte. 

Meni se, kao svjedoku spomenutog događaja davnog lipnja u Zagrebu, čini da se s ovolikim vremenskim odmakom mogu još bolje evaluirati dosezi te izložbe i kako vrijeme bude odmicalo sve će veći značaj imati.

Više pojedinosti o izložbi u Zagrebu kao i o izložbama u Sloveniji i Švicarskoj (Ljubljana, 1996. i Appenzell 2005. godine) može se naći u ovoj knjizi, objavljenoj u vlastitoj nakladi u rujnu 2019.

Bit će to tako, uvjeren sam, sve dok ovu izložbu ne nadraste neka nova, veća, reprezentativnija, koja će ustrajnije obilaziti europske i svjetske gradove i koja će u fundusu pripremljenih izložaka imati najviše njih iz – Muzeja paške čipke grada Paga!

Autori izložbe u Etnografskom muzeju bili su Nerina Eckhel i Vesna Zorić, djelatnice Muzeja te vanjski suradnici, arhitekt prof. Nenad Fabijanić i fotograf Damir Fabijanić. Svoj autorski prilog izložbi dali su i akademkinja Željka Čorak , dizajnerski par Bruketa &  Žinić i mlada dizajnerica Nikolina Jelavić Mitrović.

Izložba je ostala otvorena do 1. listopada 1995. godine.

U vrijeme kad je izložba priređena, a i kasnijih godina kad je gostovala po europskim gradovima, ravnatelj Etnografskog muzeja bio je g. Damodar Frlan. Zamolio sam ga da mi za ovu prigodu iznese svoje viđenje toga događaja. Evo što je napisao.

Unatoč svojoj starosti i vrijednosti, umijeće izrade čipke u Gradu Pagu sticajem okolnosti je u desetljećima iza Prvog i Drugog svjetskog rata postupno gubilo svoju prepoznatljivost u društvu, te je sve više bilo ograničeno na lokalne okvire. Čipkarstvo, kojim se bavio sve manji broj žena, svodilo se sve više na proizvodnju suvenira. Zbog toga je toj vrijednoj baštini prijetila postepena degradacija i nestajanje.

Sredinom 1990-ih godina u Etnografskom muzeju u Zagrebu, matičnoj muzejskoj ustanovi u Republici Hrvatskoj koja brine o našoj kulturnoj baštini, počelo se razmišljati o pripremi reprezentativne izložbe popraćene kvalitetnim katalogom koji bi javnosti predstavila fenomen i vrijednosti paške čipke. O tom projektu počelo se razgovarati s uglednim arhitektom Nenadom Fabijanićem i njegovim bratom, poznatim majstorom fotografije, Damirom Fabijanićem. S obzirom da su obojica porijeklom iz Grada Paga, ideju o izložbi su zdušno podržali i uskoro se pristupilo razradi projekta.

Projekt izložbe i kataloga prijavljen je za financiranje Ministarstvu kulture RH i Gradu Zagrebu, osnivaču Muzeja. U lipnju 1995. godine u Etnografskom muzeju otvorena je reprezentativna izložba Paška čipka koje je predstavljala prekretnicu, prije svega za čipkarstvo u Gradu Pagu jer je senzibilizirala javnost i postepeno dovela do rasta interesa i revitalizacije ovog umijeća. Izložba je izazvala veliki interes medija i javnosti.

Za Etnografski muzej izložba je bila važna i zbog činjenice da je bila jedna od prvih u Hrvatskoj gdje su dizajn, oprema izložbe i katalog bili na svjetskoj razini. Upravo zahvaljujući tim činjenicama, ali prije svega ljepoti same čipke, izložba je krenula na svoj uspješni višegodišnji put po prestižnim europskim izložbenim i muzejskim prostorima. Uz gostovanja izložbe, na svim otvorenjima sudjelovale su čipkarice iz Paga i Grad Pag.

PS.

U Pagu je proteklih dana, umjesto Međunarodnog festivala čipke, zbog korona razloga, upriličen samo Dan paške čipke. Nisam imao prilike tih dana biti ondje jer sam, zbog lijepih obiteljskih obveza, izbivao sa otoka pa ne znam je li se tko od organizatora sjetio jubileja na koji ovdje ukratko podsjećam.

Na internetskim portalima vidio sam da je Srednja škola Bartola Kašića prigodnom izložbom u crkvi sv. Jurja obilježila također 25. obljetnicu obnavljanja rada Čipkarske škole koja se prakticira kroz srednjoškolski program obrazovanja odraslih u toj školi.

I to je vrijedan datum u povijesti paškog čipkarstva.