ŠTO JE OVO?

Ovih mi je dana u ruke dospjela ova publikacija.

Gledam, listam, čitam. Tražim uobičajene podatke o priređivaču, nakladniku, tiskari, tražim podatke o katalogizaciji. Ničega nema. Ni gdje je publikacija tiskana ni kada. Ništa. Na zadnjoj korici knjige nema bar koda s istaknutom cijenom.

Što je ovo? Pretisak, drugo izdanje izvorne publikacije?

Kad se podrobnije prelista dotična publikacija jasno je da je netko doslovce prepisao knjigu Nikole Kustića (Pag, 1931.) CAKAVSKI GOVOR GRADA PAGA S RJEČNIKOM ((nakladnik Društvo Pažana i prijatelja grada Paga u Zagrebu, 2002.g.) ali to i nije korektan pretisak jer je ova publikacija s manjih dimenzija i u tvrdom uvezu sada razvučena na format A4 i u mekom je uvezu pa se razlikuje od originala. Otisnuta je i na manjem broju stranica u odnosu na original. Konačno, na naslovnici nije ni istaknuto da je riječ o pretisku. Kad je čovjek uzme u ruke ima dojam da prelistava telefonski imenik nekog omanjeg grada.

Drugo izdanje? Drugo izdanje zahtijevalo bi znatno više radnog napora, dodatnog obogaćivanja Rječnika riječima koje nedostaju (vidi bilješku na kraju teksta) i poželjnim intervencijama dijalektologa. To bi bio pravi, korektan odnos prema autoru Nikoli Kustiću čemu se on, gotovo sam sasvim siguran, ne bi protivio. Njemu, konačno, nitko više ne može oduzeti poziciju prvoga autora CAKAVSKOG GOVORA GRADA PAGA S RJEČNIKOM kao i sve atribute koji toj poziciji pripadaju.

U publikaciji ni slova o motivima i potrebi tiskanja, ni predgovora ni proslova, ni uvodne riječi ni pogovora.

U bilješci o autoru priređivač/i se nije/nisu čak udostojio/li pridodati podatak da je Nikola Kustić u međuvremenu umro, 2016. godine.

U izvornoj publikaciji u privitku je list papira formata A4 s ispisanim ispravcima u tekstu (koji su očigledno promakli korekturi) na točno navedenim stranicama i riječima na koje se odnose. Priređivač/i se nije/nisu potrudio/li čak ni te promjene unijeti što bi bila neka vrst usluge autoru knjige.

Još nešto, vrlo važno.

Tijekom zadnjih dvadesetak godina na Pagu je objelodanjeno pet rječnika otočnih lokalnih govora. Osim Kustićeva CAKAVSKOG GOVORA GRADA PAGA S RJEČNIKOM, Ante Tičić je objavio RJEČNIK GOVORA mjesta Povljane (Matica hrvatska Ogranak Zadar, 2004.), Ivo Oštarić RJEČNIK KOLANJSKOGA GOVORA ili RIČNIK MISTA KOLANA NA OTOKU PAGU (Matica hrvatska Ogranak Zadar, 2005.), Silvana Vranić i Ivo Oštarić autori su RJEČNIKA GOVORA NOVALJE NA OTOKU PAGU (Nakladnici Grad Novalja, Matica hrvatska Ogranak Novalja i Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2016.), a Šime Zubović je objavio RJEČNIK GOVORA SELA ZUBOVIĆA NA OTOKU PAGU (BESEDE) (Matica Hrvatska Ogranak Novalja, 2019.).

Svome CAKAVSKOM GOVORU GRADA PAGA… Nikola Kustić dodao jedan domišljat detalj što ga čini različitim od svih drugih otočnih rječnika i daje mu posebno obilježje.

U knjizi je objavio i dvadesetak svojih kraćih proznih tekstova i poetskih zapisa s paškom i osobnom tematikom te lokalnih frazema, pozdrava, dosjetki, rugalica i zagonetki. No, svjestan da pisana riječ ne može u potpunosti dočarati glasovne raznovrsnosti paške cakavštine, autor je odlučio spomenute tekstove snimiti na nosač zvuka (CD) i pridodati ga publikaciji. Sam ih izgovara po paški pa svaki korisnik Rječnika može čuti taj dotični govor i time na najbolji način zaokružiti dojam o njemu. Štoviše, autor je u uvodnom dijelu svoga govora istaknuo da bi grad Pag mogao – u svojoj turističkoj ponudi, uza sve ostalo što ima, od prirodnih ljepota do rijetkih osobitosti kakva je paška čipka – turistima i drugim prijateljima ponuditi i glasovni prikaz osebujnoga cakavskog gradskog govora kao svjedočanstvo o bogatoj jezičnoj kulturi koja je stoljećima bila u dodiru sa zapadnoeuropskim i mediteranskim jezičnim kulturnim krugovima.

Ni tog CD-a u ovoj najnovijoj publikaciji nema čime je brutalno osakaćena, autor je zakinut u svojoj originalnoj ideji, a svakome potencijalnom korisniku uskraćena je potpuna informacija i ukupni dojam o paškoj cakavštini.

Je/su li to priređivač/i (Karl May bi napisao: u širokom luku) zaobišao/li Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima? Zar je moguće da je/su!?

Nadalje, je/su li priređivač/i kontaktirali obitelj Kustić, odnosno nasljednike autora ili izdavača originalne publikacije, Društvo Pažana i prijatelja grada (danas: otoka) Paga?!

G. Josip Kustić, sin pok. Nikole Kustića, potvrdio mi je da niti njega niti njegovu majku nitko nije kontaktirao sa upitom oko reizdavanja očeve knjige Cakavski govor grada Paga s rječnikom.

Nikola Kustić ovo nije zaslužio. Nikako nije zaslužio.

Kao što ni gradu Pagu ovakvi kulturni i uljudbeni biljezi sigurno ne trebaju. Baš nikako ne trebaju.

Bilješka. Na temelju dostupne mi lokalne literature, a i onoga što sam znam, nije mi trebalo puno da popišem dvjestotinjak paških riječi koje bi se mogle pridodati Rječniku.

Solinarka i Kulik

Ona je Solinarka, on je Kulik. Sićušan par iz životinjskog svijeta. Pripadaju različitim vrstama. Solinarka je ribica, a  Kulik ptičica.

 Udomaćili su se u Pagu. Ona živi u moru u solanskim bazenima i u kanalima oko njih, a on – tu negdje.

Hajdemo ih najprije predstaviti.  

Solinarka (aphanius fasciatus, hrvatski naziv obrvan, a paški solinarka)  je riba koja živi u plitkim vodama estuarija duž cijele obale istočno mediteranskog područja. U nas živi u vodama jadranskog sliva gdje podnosi ekstremno veliki salinitet. Kako su ribe izolirane, u određenom periodu počinju se razlikovati od predaka i tako postaju endemske vrste. Takav slučaj je i solinarka koja živi na našem području, u bazenima Solane Pag. Ženke su veće i narastu do 6 cm, a mužjaci do 5 cm. Hrane se račićima, ličinkama kukaca i biljnom hranom. Solinarka je ugrožena vrsta jer se njezino stanište smanjuje.

Kulik (charadries alexandrinus, hrvatski naziv morski kulik, a paški ćurlin),

Morski kulik se gnijezdi na pješčanim plažama jugoistočne Europe. Oznake na glavi kod mužjaka su crne, kod ženke smeđe. S veće blizine vidljiva je nijansa narančastog na tjemenu mužjaka. U Hrvatskoj je morski kulik stanarica koja se gnijezdi na ušću Neretve, a najbrojniji je na sjeverozapadnom dijelu Dalmacije i to na području Solane Pag gdje je zabilježeno 20-tak parova.

I on je ugrožena vrsta zbog intenzivne poljoprivrede, pretjeranog lova i nestanka staništa.

Solinarka i Kulik na jednoj od dječjih kreacija. Ova i sve druge fotografije su iz foto albuma Ljiljane Festini.

Zahvaljujući Ljiljani Festini paški Solinarka i Kulik postali su gotovo pa planetarno poznati. Dobro, ne baš planetarno, ali ni mnogo manje od toga, barem kad je riječ o svijetu najmlađe publike.

Ljiljana Festini je rođena Zabočanka, a godinama već živi i radi u Pagu. Magistra je informacijskih znanosti, knjižničarka u Gradskoj knjižnici Pag. Autorica je niza eko i edukativnih slikovnica za djecu u kojima su Solinarka i Kulik glavni likovi.

Poznato je da slikovnice imaju važnu ulogu u razvoju djeteta. Potiču njegovu kreativnost, opažanje, pažnju, pamćenje, obogaćuju maštu, kreativno mišljenje i logičko zaključivanje. Edukativna uloga slikovnica očituje se u tome što na zanimljiv i duhovit način uče o praktičnim stvarima i o osnovnim ljudskim vrijednostima. Zahtjevnost slikovnice ovisi o dobi djeteta i zato je bitno prilagoditi slikovnicu uzrastu djeteta kako bi ga što više zainteresirala i potaknula na kreativno razmišljanje.

Tijekom dugogodišnjeg rada u knjižnici, gdje su joj dostupne i razne slikovnice, Ljiljana je primijetila da nema onakvih kakve je zamišljala da bi bile primjerene i korisne najmlađem uzrastu. Evo što kaže.

Takvih kakve sam zamislila još nije bilo na tržištu, dvojezične, s velikim tiskanim slovima, zato jer su namijenjene prije svega predškolskoj djeci, i na kraju s Kutkom za roditelje kako bi se djeci lakše pojasnio temeljni sadržaj priče.

U razradi ideje odlučila se u igru uvesti Kulika i Solinarku kao one domaće likove koji će djeci predstaviti i objašnjavati zanimljive, posve lokalne teme.

S ribicom Solinarkom upoznala me Sanja Želehovski, predsjednica eko udruge Cvit Soli. Ribici je dodijeljena ptica Kulik i oni postaju najbolji prijatelji sa zadaćom naratora priča o povijesnoj i kulturnoj baštini grada i otoka Paga.

Prvu slikovnicu, Solinarka i Kulik, objavila je 2010. godine. Njome je predstavila svoje odabranike, a u sljedećima i mnogo toga drugog.

Naslovnica prve slikovnice s kojom su predstavljeni Solinarka i Kulik.

Najprije je krenuo niz od 14 slikovnica koje se odnose na Grad Pag, kasnije je dodan još jedan niz od 3 slikovnice s otočnom tematikom. Tada su nastale Talijanova buža, Caska i Lunjske masline. Planiram objaviti sveukupno 20 slikovnica. Preostale su još samo 3: o otočnim jezerima Velom i Malom blatu, o paškim suhozidima i paškoj vali. S te posljednje tri projekt će biti završen.

U tom nizu slikovnica Solinarka i Kulik susreli su pašku ovcu, bili u Caski, u kolanjskim ugljenokopima, u lunjskim maslinicima, oblačili su pašku narodnu nošnju, bili u paškom karnevalu, upoznavali otočno ljekovito bilje, približili se pradavnom paškom jezeru, našli se u priči o soli, družili se s Bartulom Kašićem i Jurjom Dalmatincem, svratili do Starog grada, učili šiti pašku čipku i okusili paške baškotine.

Simpatični naratori na bazenima Paške solane pomažu skupljati sol.

Ljiljana se u cijeli poduhvat upustila u vlastitoj nakladi.

Zbog lokalne tematike sadržaja smatrala sam da nakladničke kuće neće biti zainteresirane za proizvod. Osim toga, zanimao me sam proces nastanka knjige, od dobivanja ISBN-a, CIP-a, grafičkog oblikovanja, komunikacije s tiskarama, distribucije, promoviranja i prodaje. Pored knjižničarstva, nakladništvo je moj najveći izazov. Uživam raditi i sudjelovati u procesu nastanka slikovnice.

Nisam znala u što se upuštam niti sam imala nikakvih znanja o nakladništvu, tiskanju, prodajnom i promotivnom lancu. Učila sam u hodu. Svi smo krenuli u to sa srcem, nitko nije imao profesionalnog iskustva. Dok smo radili, učili smo i usavršavali se. Ima propusta, ali taj rad s ljubavlju treba istaći. Kad je projekt počeo dobivati nagrade, ponuđeno mi je da to stavim na višu razinu s profesionalnim prevoditeljima, grafičkim dizajnerima i ilustratorima, kako bi se proizvod plasirao na šire tržište. Odbila sam jer su od početka na projektu moji prijatelji. Želimo da to ostane igra, a ne posao. Svi smo volonteri i sva sredstva dobivena prodajom ili od  sponzorstva i donacija ulažu se u tiskanje novih naslova.

Solinarka i Kulik u društvu s paškim benediktinkama i s njihovim slatkim proizvodima, baškotinima.

Osim Ljiljane koja je autorica ideje i tekstova u slikovnicama, na projektu su od početka bile angažirane njezine prijateljice Martina Brčić, profesorica likovne kulture koja je slikovnice ilustrirala i Maša Maye, odvjetnica koja živi u Irskoj i koja je tekstove prevela na engleski jezik. Njih dvije sudjelovale su u cjelokupnom projektu. Osim njih, od prigode do prigode, odnosno od slikovnice do slikovnice, bilo je  i drugih suradnika: lektorica Seka Antonina, Radivoj Pastorčić, Igor Vranješ, Neda Špoler, Mate Donadić, Katarina Krizmanić, Ante Čemeljić, Nives Borčić, Josip Portada, Ante Pernar, Aldo Meštrović, Vesna Herenda, Jana Borovčak, Stjepan Sabalić, Ante Škoda, Franči Bukša, Tonica Bukša, Jure Orlić, Irena Radić Rossi, Siniša Justić, Aleksij Škunca, Tena Festini, Martina Pernar Škunca, Ante Donadić, Ivan Balabanić Bertov, Ivo Oštarić, Jasmina Baričević, Filip Bukša i časne sestre samostana Sv. Margarite.

Evo ih i na jednom od otočnih povijesnom lokaliteta, u Caski kraj Novalje.

Realizacija ovakvih nakladničkih projekata u nas najčešće zahtijeva i primjerenu logističku financijsku potporu.

Sve je počelo kada je moj prijatelj iz djetinjstva Darko Tomek iz Poduzetništva Tomek d.o.o iz Zaboka, u cijelosti sponzorirao prvu nakladu od 500 primjeraka te sam tada mogla pokazati proizvod odnosno slikovnicu potencijalnim sponzorima.

Nije izostala ni potpora drugih. Svi koje sam zamolila za pomoć su pomogli. Počevši od Ministarstva EU fondova i regionalnog razvoja,  Zadarske županije, Grada Paga, Grada Novalje, TZ Grada Paga, Općine Kolan, Paške Sirane, Sirane Gligora, Sirane MIH…. uključujući i lokalne obrtnike. Ta sredstva uložila su se isključivo u tiskanje slikovnica i na predstavljanjima su se djeci besplatno darovala. Cilj je ovog projekta edukacija najmlađih naraštaja o kulturnoj i povijesnoj baštini grada i otoka Paga i poticanju ljubavi prema gradu i otoku na kojem odrastaju, a ne zarada.

Pred najmlađu publiku izašlo se najprije na otoku, a nisu izostala ni gostovanja u drugim sredinama.

Ljiljana Festini s učenicima područnih škola u Lunu i Jakišnici na Pagu.

Predstavljanja smo organizirali u svim osnovnim školama na otoku, uključujući područne, kao i u svim vrtićima. Zamislite promociju u PŠ Lun. Nitko im nikad ne dolazi jer ih je, od prvog do četvrtog razreda, bilo samo četiri učenika,  a među njima dvoje su bili blizanci. Dočekali me s kolačima, sokovima, darovima. Sljedeća promocija u Lunu je bila spajanje i upoznavanje djece iz PŠ Lun s djecom u PŠ Jakišnica. Uz sve navedeno, to je bio i izlet, zajedno smo išli i u Vrtove lunjskih maslina.

Predstavljana su održana i u Zagrebu, u Zadru i Petrinji. Poslušajte priču o Petrinji. Odgojiteljica Maja Latin iz Petrinje kupila je jednu slikovnicu i predstavila je u vrtiću, skupini Medvjedići. Djeca su zavoljela likove i tada mi se obratila za ostale slikovnice. Cijelu godinu su radili na projektu otok Pag da bi na kraju organizirali izlet u Pag da vide sve o čemu su učili. Dočekao ih je zamjenik gradonačelnika Branimir Paro Vidolin, posjetili smo Solanu, Siranu, družili se s djecom iz našeg  Dječjeg vrtića Paški mališani u Pagu, Dječji zbor Vijolice su imale koncert u dvorištu Dječjeg vrtića Paški mališani, bili smo u Starome gradu Pagu, brodom se vozili se po paškoj uvali, Antonela Buljanović se obukla u pašku narodnu nošnju, paške čipkarice Tonica Donadić i Fani Sabalić su demonstrirale izradu paške čipke, imala sam novo predstavljanje samo za njih na Stalnoj izložbi solarstva, licencirani turistički vodič Mate  Donadić  ih je vodio Pagom. Druženja i susreti su se ponovili za četiri godine s novom skupinom Loptice.  

Mali Petrinjici u Pagu pred Kneževim dvorom.

Sve u svemu, do sada smo upriličili oko 50 predstavljanja koja se obično sastoje od igraonica, pričaonica, likovnih i dramskih radionica. Pjesmica Solinarka i Kulik nalazi se na CD-u dječjeg zbora Vijolice iz Paga. Sanja Dobrijević, voditeljica zbora, uglazbila je moj tekst o ribici i ptičici.

Slikovnice o Solinarki i Kuliku prepoznate su kao vrijedan autorski projekt pa su obilježene oznakom Hrvatski otočni proizvod Ministarstva mora, prometa i infrastrukture za niz o Gradu Pagu, a istom oznakom HOP Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije za otočni niz. Osim toga dodijeljena im je srebrna medalja za suvenir Zadarske županije i, nedavno, nakon javnog poziva za prijavu rješenja suvenira Grada Paga što ga je bila objavila Turistička zajednica Grada Paga, slikovnice Solinarka i Kulik izabrane su kao jedan od osam originalnih suvenira Grada Paga za 2020. godinu.

Slikovnice Solinarka i Kulik kao suvenir Zadarske županije.

Ljiljana Festini dobila je i Zahvalnicu Grada Paga za dugogodišnji predani rad u oblasti kulture.

Za kraj, podatak koji svjedoči o još jednom iznimnom priznanju Ljiljani Festini i njezinim suradnicima.

U Zadru je 13. i 14. svibnja 2011. godine u organi­zaciji Odjela za izobrazbu učitelja i odgojitelja zadarskog Sveučilišta organiziran Međunarodni znanstveni skup Dije­te i estetski izričaji. Postavljajući u središte interesa spomenute pojmove sudionici skupa su promišljali o pojmu estetike te ga s pozicije vlastitih disciplina nastojali tumačiti i povezati s potrebama djece, njihovim razvojem, odgojem i obrazovanjem. U radu skupa sudjelovala je i Maja Obad, profesorica zadarskog Sveučilišta u mirovini, s radom Vrijednosti u dodiru.

U njemu je pošla od pretpostavke kako je upravo prostor mjesto u kojemu se na čudesan način prožimaju sve ljudske potrebe, a kao idealan primjer uzela je grad Pag i njegove baštinske vrijednosti. Među tim vrijednostima, pored ostalih, našle su se i slikovnice Ljiljane Festini.

Vrijedne autorice Ljiljana Festini (tekst) i Martina Brčić (ilustracije) kroz za­nimljive priče oživjele su ono što pašku sredinu (grad) i otok čini tako posebnim. Čitanjem se otkriva sklad čudesnog kraja koji se ogleda u darovima podno Svete planine (Velebita) i buri koja puše “kako ona diše”. Ima li veće sreće i ponosa da su korijeni baš u toj ljepoti.

Paška čipka kao jedna od najpoznatijih baštinskih vrijednosti grada Paga.

Nabrojivši potom poimence 14 objavljenih slikovnica, profesorica Maja Obad je zaključila:

Sadržajna raznolikost svjedoči o materijalnom i duhovnom bogatstvu koje živi i danas, a podsjeća nas na generacije koje su životnu potku stvarale na je­dinstven način.

Ljepota prostora pretočena u neponovljive oblike i vrijednosti našla je i svoj au­tentični izričaj u brojnim slikovnicama (14) koje baštinu promoviraju tako da su je približili i najmlađem uzrastu, istakla je profesorica Obad.

Dvoje vjernih prijatelja SOLINARKA (endemska paška ribica) i KULIK (ugro­žena ptičica) vrlo emotivno i sugestivno pričaju o svom kraju i o svemu što taj prostor čini jedinstvenim i značajnim, ne samo u otočkim i nacionalnim već i u svjetskim razmjerima.

REKONSTRUKCIJA ŽIGLJENA

Proteklih dana počela je rekonstrukcija trajektne luke Žigljen na našem otoku. Preciznije, rekonstrukcija i nadogradnja.

Radnici zagrebačke tvrtke Graditelj svratišta, koja je posao dobila nakon provedenog postupka javne nabave, strojevima su zaorali u dio kopna uz desno pristanište.

Prema informacijama koje sam dobio u Lučkoj upravi Novalja svrha je radova da se na pristanišnim punktovima omogući sigurnije pristajanje trajekata za vjetrovitijeg vremena, a produžit će se i rive da bi se omogućio privez trajekata dugih do 120 m. Sada ondje mogu biti privezani trajekti poput „Cresa“ koji je dugačak 87,6 m i širok 17 m.

Igor Vidas, ravnatelj Lučke uprave Novalja, kaže da je ovo trenutno jedan od najvećih projekata pomorske infrastrukture na Jadranu. Radovi će, s PDV-om, koštati 47.898.981,63  kn. Lučka uprava Novalja kao investitor osigurala je 85 posto sredstava iz europskih fondova, a preostalih 15 posto dodijelit će Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske.

Igor Vidas, prof., ravnatelj Lučke uprave Novalja

Radovi će se dovršiti do 2023. godine.

Pojedini pristanišni punktovi rekonstruirat će se postupno tako da se neće prekidati trajektni promet.

Trajektno pristanište Žigljen pušteno je u promet 1. lipnja 1991. godine. Prethodno je bilo sagrađeno i pristanište u Prizni na kopnu.

Naslovnica Novog lista od 2. lipnja 1991. godine.

Time se otok Pag povezao s kopnom vezom koja se skratila na samo petnaestak minute plovidbe. Ima li se na umu činjenica da je otok na drugoj strani već od 1968. godine mostom povezan s kopnom, onda je razvidno da je ova trajektna veza bila novi, veliki iskorak u ukupnoj prometnoj infrastrukturi otoka.

Trajektna veza Žigljen – Prizna jedna je od najfrekventnijih na Jadranu.

Prije toga, trajekti su plovili na linijama Pag – Karlobag i Stara Novalja – Jablanac. Vožnje su trajale punih sat vremena.

U ukupnome razvoju otočne privrede, posebice turizma, Jadrolinijini trajekti su tijekom vremena, nakon ukinuća nekadašnjih brodskih veza, odigrali značajnu ulogu. U paškom slučaju skraćivanjem vremena plovidbe i osobito nakon što su na liniju uvedeni veći, brži i sigurniji trajekti, ta je uloga postala još značajnija.

Rat početkom devedesetih godina prošlog stoljeća dodao je novu dimenziju prometnoj infrastrukturi pa i cijelome otoku.     

Već u kolovozu 1990. godine, poslije prvih balvana pobunjenih Srba na cestama oko Knina, Obrovca, Gračaca i Benkovca, bilo je mnogima jasno da će otok Pag morati preuzeti dio prometa s Jadranske i Ličke magistrale.

Rušenjem Masleničkog mosta, 21. studenoga 1991., to je postalo stvarnost. Dva dijela Hrvatske oslonila su se na pleća našega otoka. Otok je postao jedina prometna veza između središnje i južne Hrvatske.

Prometna trakavica na Pagu početkom 1992. godine.

Tijekom 1991. zrakoplovi Jugoslavenske narodne armije atakirali su i na Paški most i na pristanište u Prizni. Most je bio i oštećen, no zahvaljujući paškim braniteljima ostao je sačuvan, a s druge strane,  unatoč napadima iz zraka, Jadrolinijini trajekti nisu prestajali voziti na liniji Prizna – Žigljen.

Nakon oslobodilačke operacije Hrvatske vojske Maslenica u siječnju 1993. godine i, potom, uspostave pontonskog mosta u Novskome ždrilu, otok Pag je bio djelomično prometno rasterećen. Ipak, još su mjesecima nakon toga mnogi prometovali preko Paga.

Gužva u trajektnom pristaništu Žigljen početkom 1992. godine.

Iz ove spomenarske vizure spomenut ću još nešto.

Početkom 1997. ondašnja općinska vlast u Novalji najavila je da će na Žigljenu izgraditi jedan višenamjenski objekt.

Pristanište je okvalificirano kao mjesto prvog dodira putnika s općinom i otokom, kao svojevrsna vrata ne samo otoka nego i Dalmacije pa je trebalo osmisliti nešto primjereno prvom vizualnom kontaktu s tim prostorom koji je sam po sebi fenomen što zadivljuje ili zaprepašćuje došljaka.

Tog se zadatka bio prihvatio poznati novaljski arhitekt Dominik Kunkera. Po njegovoj zamisli objekt bi se likovnim izrazom integrirao u krajolik kojim dominiraju kamen, more i bura, a funkcionalnošću trebao bi dati sve potrebne elemente komfora koji putnik očekuje ili mora naći.

Skica višenamjenskog objekta na Žigljenu.

U objektu je trebala biti biljetarnica, mjenjačnica, trgovina, manji restoran, bar, telefonska govornica te informacijski punkt. Prostirao bi se na 250 četvornih metara. K tome, oko objekta, planiralo se urediti još 100 kvadratnih metara terase za udobno čekanje ili predah na proputovanju.

Sve je trebalo biti gotovo do turističke sezone spomenute godine.

Od vratiju Dalmacije do danas, međutim, ni okvira.

Pitao sam Igora Vidasa ima li šanse da se ta davnašnja zamisao ipak realizira.

Uzvratio mi je da je prije koju godinu bila ishođena lokacijska dozvola, no u međuvremenu se zastalo. Da bi se u konačnici planirano ostvarilo valja, prethodno, prihvatiti i odgovarajući urbanistički plan uređenja za to područje.

Bit će red još čekati.

Do daljnjega će na Žigljenu biti samo ova dva objekta: biljetarnica i manji ugostiteljski lokal.

Još nešto: pitam se je li pretenciozno – s pozicije putnika – očekivati da se kakva rekonstrukcija dogodi i u Prizni?

Svi koji ovuda dolaze na otok, ili prolaze dalje prema jugu, znaju da u Prizni ima samo jedan pristanišni punkt na koji istovremeno ne mogu biti vezana dva trajekta poput Cresa.

Trajektno pristanište Prizna.

Nakon što se dovrši ovo što je zamišljeno na Žigljenu, primjerice za vrijeme turističke sezone, u isto vrijeme mogla bi se krcati tri velika trajekta i otploviti prema Prizni. A što onda ondje?

Nedavno sam poslao upit ravnatelju Lučke uprave Senj, u čijoj je nadležnosti to pristanište, zamolivši ga da mi odgovori imaju li oni u planu kakvu rekonstrukciju?

Odgovora nisam dobio.

Uzgred, još jedna informacija.

Uz  otočnu prometnicu, državnu cestu D 106, od kružnog toka na ulazu u Novalju prema Žigljenu, gradi se nova benzinska crpka. Investitor je  SPORT NAUTIKA  d.o.o. iz Zadra.

Novalja će tako na području grada i u neposrednoj blizini uskoro imati ukupno četiri benzinske crpke, od kojih je jedna na obali u centru grada koja opskrbljuje plovila.

U OGLEDALU PROŠLOSTI

U OGLEDALU PROŠLOSTI memoari i kratke priče naslov je najnovije knjige književnika Ante Tičića (1944.) što ju je nedavno objavila Znanstvena knjižnica Zadar.

Sjećanja su to na ljude i događaje koja autor, kako ističe na početku predgovora, obznanjuje in nuce, egzaktnim svjedočanstvima i sa svim imanentnim što se može nazvati živjeti i biti.

Naslovnica knjige

Stalno je nastanjen u Zadru gdje je proveo najveći dio svoga dugog radnog vijeka sve do umirovljenja, no rođen je u Povljani, na našem otoku, pa je njegova knjiga, sa zavičajne točke motrišta, tim zanimljivija i privlačnija.

Tičić je suvremeni hrvatski književnik, pjesnik, urednik, leksikograf, književni kritičar i publicist.

Ante Tičić (u sredini) na nedavnom otvaranju knjižnične stanice Gradske knjižnice Pag u Povljani. Lijevo je prof. Vlatko Majić, ravnatelj Gradske knjižnice Pag, a desno Neven Tičić, direktor Turističke zajednice Općine Povljane. Fotografija je preuzeta sa Facebook starnice Gradske knjižnice Pag.

Vrlo je plodan autor. Do sada je objavio 31 knjigu. Piše prozu, lirske pjesme, sonete, haiku, dječje pjesme, aforizme, crtice, književne osvrte i recenzije. Urednik je više knjiga poezije i proze.

Objavljuje u mnogim listovima, časopisima, zbornicima, na radiju i televiziji. Aktivan je sudionik mnogih književnih i drugih kulturnih manifestacija u Hrvatskoj i u inozemstvu. Redoviti je sudionik zadarske manifestacije Domaća rič.

Član je više kulturnih društava, među ostalim, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog haiku društva u Zagrebu, Društva haiku pjesnika u Rijeci, Zadarskog ogranka Hrvatskog društva čitatelja. U dva mandata bio je predsjednik Nadzornog odbora Ogranka Matice hrvatske u Zadru.

Neka su mu djela prevedena na engleski, njemački, francuski i talijanski jezik.

Izraziti je poklonik čitanja. Njegov čitateljski interes raznovrstan je: od književnosti i poezije do filozofije i teologije. U listopadu 2006. godine dobio je nagradu Gradske knjižnice Zadar kao Najčitatelj Odjela za odrasle.

Poseban autorski obol dao je svojoj rodnoj Povljani. Iz tog autorskog korpusa ističem Rječnik govora mjesta Povljane, u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Zadru, 2004. godine te monografiju Povljana, prvo izdanje 2009. godine (Ogranak MH Zadar), a drugo izdanje 2015. godine u nakladi Znanstvene knjižnice Zadar.

Tičić je dobitnik više književnih priznanja, diploma, nagrada i zahvalnica. Za plodan stvaralački rad i izniman doprinos hrvatskoj književnosti te pronošenje dobrog glasa o rodnoj Povljani, Općina Povljana dodijelila mu je 23. travnja 2006. godine Povelju o nagradi za životno djelo.

Ante Tičić na smotri Domaća rič, 90-tih godina u Zadru.

Mr. sc. Miro Grubić, ravnatelj Znanstvene knjižnice Zadar i  jedan od recenzenata knjige, ističe da s ovom knjigom Ante Tičić sigurno doprinosi barem fragmentarno hrvatskoj historiografiji, koja se danas u istraživanju koristi sve više i memoarskom građom kao izvorom na temelju kojeg se može doći do određenih saznanja. Memoarski diskurs je izazovan i drugim znanstvenim disciplinama, posebice privlači teoretičare književnosti, jezikoslovce, sociologe, antropologe, psihologe, etnologe.

Ljudski i životni moto Ante Tičića je neprestano čitati, učiti, meditirati, proučavati i upoznavati život, koji je čudesan, i živjeti u istini, kako bismo razumjeli njegov pravi smisao i obogatili dušu koja je vječna.

Na tragu tog mota vrijedi pročitati i ovu njegovu knjigu.  Još traje Mjesec hrvatske knjige.

VINOŽITO Vlatka Majića

Zadnja dva desetljeća drugoga i prva dva desetljeća trećega tisućljeća pjesnik Vlatko Majić (1956.) povezao je izborom svojih već objavljivanih poetskih zapisa u najnovijoj knjizi naslovljenoj simboličnim naslovom VINOŽITO, imenicom kojom se u  nekim hrvatskim krajevima nekada, u  prosincu, nazivala duga. Osim pjesama, u knjizi je pridodao i kritička promišljanja o njegovoj poeziji dvadesetorice autora također prethodno objavljivanih od prigode do prigode.

Knjiga je nedavno objavljena u zajedničkom izdanju nakladnika Das Wort iz Slavonskog Broda te Društva hrvatskih književnika Herceg – Bosne iz Mostara.

VINOŽITO je Majićeva jedanaesta knjiga objelodanjena u naznačenom razdoblju.

Naslovnica knjige . Autorica Ivanka Majić.

Knjiga je pregnantan prikaz dosadašnjega autorova pjesničkog stvaralaštva popraćena evaluacijom onih pratitelja  njegove poetike koji su, proniknuvši u njezinu srž, obilježja i dosege, pozicionirali autora vrlo visoko u korpusu suvremenih hrvatskih pjesnika.

Tako, primjerice, Boris Domagoj Biletić piše da je Majić svakako zasebna i dostatno izgrađena pjesnička ličnost; on još njeguje „poetski pjev u akordima“ – istodobno u nekoliko milozvučnih žica. Naglašeno ironičan uglavnom ondje gdje podrugivanju imade mjesta, na izvoran i šarmantan, mjestimice čak duhovit način pokazuje zaludnost našega eshatološkog traganja za ljepotom i smislom kao apsolutima.

U percepciji Miljenka Mandže vokabular, arsenal riječi kojima operira Majić dosta je bogat i biran. Njegov rječnik je znatno bogatiji nego u većine suvremenih hrvatskih pjesnika. To Majić može zahvaliti vrlo solidnom literarnom obrazovanju, svojim prebivanjem u više različitih sredina, ali one najbitnije, najvažnije, gotovo isključivo svoje riječi ponio je sa sobom od kuće kao što se ponese tuga pri odlasku. Te moćne riječi izgledaju mi kao čvorišta, kao rebra, kao kosti koje Majićevu poeziju drže uspravnom i dobro pripetom za istine, naravno one pjesničke, koje nam želi priopćiti.

Miljenko Stojić prepoznaje još jedno obilježje autorove poezije: Vlatko Majić je u svojim pjesmama povezao dva slična kraja: Hercegovinu i Pag. Zemlja škrta, mnogo bure i mnogo sunca njihove su sržne oznake. Tu obitava naročita vrsta ljudi koju krasi odvažnost i mudrost. Ali, koji to kraj ne bi želio takve ljude? Oni su opća čežnja, recimo to tako. Majićeva zavičajnost ustvari je govor o općem u svakome od nas.

Vlatko Majić

Vlatko Majić je rođen u Vitini kod Ljubuškog. Profesor je hrvatskog jezika i književnosti. Radio je u osnovnoj i srednjoj školi u Zagrebu, Pagu (gdje je više godina bio i ravnatelj Osnovne škole Jurja Dalmatinca) i Zadru.

Posljednjih godina ravnatelj je Gradske knjižnice u Pagu.

Majić piše poeziju, prozu, igrokaze i pjesme za djecu te književnokritičke tekstove. Nerijetko predstavlja druge autore i knjige te likovne umjetnike.

Do sada je objavio knjige pjesama Glazba češlja (1982.), Pjevač pod zemljom , Kairos, Jezičak, Najviše je plave boje, Kad srce brodi/Che navighi il cuore, Vrijeme soli (pjesme u prozi/proza), Krila pod vodom. Kad srce brodi/Che navighi il cuore objavljena je kao pjesničko-grafička mapa u izmijenjenom izdanju na talijanskom jeziku u prepjevu Joje Ricova. U knjizi Obeščašćivač (2017), označenoj kaočasopis objavio je priče, pjesme, putopise, osvrte, recenzije i razgovore.

Pjesme su mu prevođene na talijanski, engleski, njemački, francuski i slovenski jezik.

Za svoju je poeziju i prozu nagrađivan, a zastupljen je u čitankama i antologijama u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Član je Matice hrvatske (aktualni je predsjednik njezina ogranka u Pagu), Udruge dragovoljaca domovinskog rata, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne u Mostaru te Društva hrvatskih književnika u Zagrebu. Odnedavna je i predsjednik Ogranka Društva hrvatskih književnika u Zadru.

Na Pagu je Majić ostao upamćen i kao sudionik nekadašnje vrijedne manifestacije učenika osnovaca Listopad u Novalji i, nakon njena gašenja, Novigradskog proljeća, kao mentor literarne radionice učenicima osnovne i srednje škole punih dvadeset i pet godina.