VINOŽITO Vlatka Majića

Zadnja dva desetljeća drugoga i prva dva desetljeća trećega tisućljeća pjesnik Vlatko Majić (1956.) povezao je izborom svojih već objavljivanih poetskih zapisa u najnovijoj knjizi naslovljenoj simboličnim naslovom VINOŽITO, imenicom kojom se u  nekim hrvatskim krajevima nekada, u  prosincu, nazivala duga. Osim pjesama, u knjizi je pridodao i kritička promišljanja o njegovoj poeziji dvadesetorice autora također prethodno objavljivanih od prigode do prigode.

Knjiga je nedavno objavljena u zajedničkom izdanju nakladnika Das Wort iz Slavonskog Broda te Društva hrvatskih književnika Herceg – Bosne iz Mostara.

VINOŽITO je Majićeva jedanaesta knjiga objelodanjena u naznačenom razdoblju.

Naslovnica knjige . Autorica Ivanka Majić.

Knjiga je pregnantan prikaz dosadašnjega autorova pjesničkog stvaralaštva popraćena evaluacijom onih pratitelja  njegove poetike koji su, proniknuvši u njezinu srž, obilježja i dosege, pozicionirali autora vrlo visoko u korpusu suvremenih hrvatskih pjesnika.

Tako, primjerice, Boris Domagoj Biletić piše da je Majić svakako zasebna i dostatno izgrađena pjesnička ličnost; on još njeguje „poetski pjev u akordima“ – istodobno u nekoliko milozvučnih žica. Naglašeno ironičan uglavnom ondje gdje podrugivanju imade mjesta, na izvoran i šarmantan, mjestimice čak duhovit način pokazuje zaludnost našega eshatološkog traganja za ljepotom i smislom kao apsolutima.

U percepciji Miljenka Mandže vokabular, arsenal riječi kojima operira Majić dosta je bogat i biran. Njegov rječnik je znatno bogatiji nego u većine suvremenih hrvatskih pjesnika. To Majić može zahvaliti vrlo solidnom literarnom obrazovanju, svojim prebivanjem u više različitih sredina, ali one najbitnije, najvažnije, gotovo isključivo svoje riječi ponio je sa sobom od kuće kao što se ponese tuga pri odlasku. Te moćne riječi izgledaju mi kao čvorišta, kao rebra, kao kosti koje Majićevu poeziju drže uspravnom i dobro pripetom za istine, naravno one pjesničke, koje nam želi priopćiti.

Miljenko Stojić prepoznaje još jedno obilježje autorove poezije: Vlatko Majić je u svojim pjesmama povezao dva slična kraja: Hercegovinu i Pag. Zemlja škrta, mnogo bure i mnogo sunca njihove su sržne oznake. Tu obitava naročita vrsta ljudi koju krasi odvažnost i mudrost. Ali, koji to kraj ne bi želio takve ljude? Oni su opća čežnja, recimo to tako. Majićeva zavičajnost ustvari je govor o općem u svakome od nas.

Vlatko Majić

Vlatko Majić je rođen u Vitini kod Ljubuškog. Profesor je hrvatskog jezika i književnosti. Radio je u osnovnoj i srednjoj školi u Zagrebu, Pagu (gdje je više godina bio i ravnatelj Osnovne škole Jurja Dalmatinca) i Zadru.

Posljednjih godina ravnatelj je Gradske knjižnice u Pagu.

Majić piše poeziju, prozu, igrokaze i pjesme za djecu te književnokritičke tekstove. Nerijetko predstavlja druge autore i knjige te likovne umjetnike.

Do sada je objavio knjige pjesama Glazba češlja (1982.), Pjevač pod zemljom , Kairos, Jezičak, Najviše je plave boje, Kad srce brodi/Che navighi il cuore, Vrijeme soli (pjesme u prozi/proza), Krila pod vodom. Kad srce brodi/Che navighi il cuore objavljena je kao pjesničko-grafička mapa u izmijenjenom izdanju na talijanskom jeziku u prepjevu Joje Ricova. U knjizi Obeščašćivač (2017), označenoj kaočasopis objavio je priče, pjesme, putopise, osvrte, recenzije i razgovore.

Pjesme su mu prevođene na talijanski, engleski, njemački, francuski i slovenski jezik.

Za svoju je poeziju i prozu nagrađivan, a zastupljen je u čitankama i antologijama u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Član je Matice hrvatske (aktualni je predsjednik njezina ogranka u Pagu), Udruge dragovoljaca domovinskog rata, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne u Mostaru te Društva hrvatskih književnika u Zagrebu. Odnedavna je i predsjednik Ogranka Društva hrvatskih književnika u Zadru.

Na Pagu je Majić ostao upamćen i kao sudionik nekadašnje vrijedne manifestacije učenika osnovaca Listopad u Novalji i, nakon njena gašenja, Novigradskog proljeća, kao mentor literarne radionice učenicima osnovne i srednje škole punih dvadeset i pet godina.

Katica Babeli, veleposlanica paškog čipkarstva

Matica MJESEČNA REVIJA HRVATSKE MATICE ISELJENIKA već neko vrijeme u svakom broju objavljuje, uz ostalo, seriju napisa o hrvatskim otocima. U broju 6, od lipnja 2020. godine, objavljen je prilog o otoku Pagu pod naslovom PAG – OTOK S DVA LICA.

Matica, kako piše na internetskoj stranici, svojom tradicijom od 1951. godine izlaženja i nazočnošću u hrvatskim iseljeničkim zajednicama diljem svijeta svrstava se među najstarije hrvatske ilustrirane revije.

Danas se tiska na 68-76 stranica u 2500 primjeraka. Uz oko 2500 pretplatnika Matica se šalje veleposlanstvima, katoličkim misijama, hrvatskim klubovima, udrugama i drugim okupljalištima naših zajednica diljem svijeta.

Naslovnica Matice

U spomenutom prilogu sam, stjecajem okolnosti, sudjelovao s dva kraća teksta i s par fotografija. Jedan tekst je o paškoj čipkarici Katici Babeli koja je sa svojom obitelji dugo živjela u inozemstvu, u Francuskoj i u Australiji, a drugi je tekst o crkvici sv. Antona u Pagu koja je početkom 20. stoljeća sagrađena novčanim prinosima Pažana iseljenih u Sjedinjenim Američkim Državama.

Čitav je prilog, po mom sudu, napravljen s dosta novinarskih i uredničkih propusta. Iz pojedinih se tekstova tako zorno vidi da neki od autora ne poznaju dobro otok Pag i da su tekstove složili pabirčivši po internetu. U mom slučaju propušteno je korektno potpisivanje autora fotografija pa je ispalo da sam autor i onih fotografija koje nisu moje.

Izostale su i neke teme koje su toliko specifične za otok Pag. Navest ću samo dvije: jezično blago otoka sadržano u pet objavljenih rječnika lokalnih govora te uloga otoka Pag u Domovinskom ratu, kada je otok, zahvaljujući svom zemljopisnom položaju, trajektnoj vezi Prizna-Žigljen i Paškom mostu, predstavljao krhku spojnicu  između sjeverne i južne Hrvatske, koja je, zahvaljujući paškim braniteljima, ostala neprekinuta unatoč napadima aviona JNA.

Kad je riječ o osobama koje su živjele u iseljeništvu, vrijedan pozornosti je, primjerice, još živući, vitalni i bistri 94 godine star Dominik Kunkera, arhitekt i likovni umjetnik, koji je desetljećima živio i radio u Bruxellesu i istovremeno, kao arhitekt ostavio vrijedne autorske radove u Belgiji i drugim europskim zemljama te udario značajan autorski timbar Novalji projektirajući kuće domaćim ljudima s tipičnim mediteranskim obilježjima, gradske javne objekte i prostore.

U Novalji je uredio i Galeriju ERA koja je desetljećima već jedno od glavnih kulturnih punktova i u kojoj su gostovala najznačajnija imena s hrvatske likovne scene.

Ili iseljenici iz otočnog mjesta Vlašići, kojih je najviše u Australiji, koji su svojim donacijama jako pomogli da se početkom devedesetih u Pagu osnuje Radio Pag.

No, što je, tu je. Kolikogod se tko ispričavao, ne mogu se oteti dojmu da je našem otoku učinjena stanovita šteta.

Nakon što je Matica dospjela do čitatelja, dvoje od njih su me kontaktirali i zanimali se za Katicu Babeli.

O toj Paškinji, vrsnoj čipkarici, prvi put sam objavio tekst u Franini i Jurini istarskom kalendaru za 2007. godinu.

Ovdje ću ga ponoviti u nešto izmijenjenoj inačici i dodatno ilustrirati s fotografijama koje nisam ranije imao.

Katica Babeli iz mlađih dana.

U svaku pripovijest o gradu Pagu, o njegovoj prošlosti i kulturnim znamenitostima nezaobilazno  je uključena i paška čipka. U svim asocijacijama koje naviru pri spominjanju toga grada, čipka zauzima posebno mjesto. Ona je nedvojbeno njegovo najprepoznatljivije obilježje. Nebrojene primjerke te skupocjene rukotvorine samozatajne Paškinje izrađuju već stoljećima.

Među čipkaricama je bilo i onih koje su se vještinom svoga čipkarskog umijeća posebno isticale. Zamijetila je to i Bečanka Natalija Bruck-Auffenberg, koja je na samom početku 20. stoljeća u više navrata boravila u Dalmaciji, pa i u Pagu, proučavajući narodne rukotvorine, među njima i pašku čipku,  o čemu je napisala knjigu Dalmacija i njena narodna umjetnost (Beč, 1911., a na hrvatski su je preveli don Frane Bulić i dr. Vinko Lozovina). U toj knjizi na jednom mjestu ona poimence spominje nekoliko Paškinja, tada najboljih čipkarica: Luce Špero, Karolina Jukić i njene kćeri, Ure Maršić, Ure Valentić, Manda Palčić, Orsola Maršić, Mimica Zorović. Posebno je istakla mladu Lucu Špero koja je 1907. godine tri mjeseca provela u Beču, gdje je bila gošća jedne bečke barunice, i gdje je, za trajanja jedne izložbe čipaka, šila pašku čipku.

U korpusu nekadašnjih paških čipkarica valja istaći i Katicu Babeli.

Mogli bismo je titulirati svojevrsnom veleposlanicom grada Paga i paškog čipkarstva. Ta joj, formalno nepostojeća titula, pripada zbog svega što je kao čipkarica učinila boraveći u stranim zemljama gdje je godinama živjela, daleko od rodnoga grada.

U njezin su se život, čini se, prihvatljivo uravnotežile nedaće i zadovoljstva. U valiži koju je  ponijela sa sobom, uputivši se u nepoznato sa svojim mužem, bilo je najviše nade u bolju sutrašnjicu.  Onamo, preko granice, nije krenula iz hira i avanturizma nego iz prijeke potrebe, a neizvjesnost budućnosti bila je prihvatljivija od onoga čime ju je mogla zadovoljiti škrta svakidašnjica u rodnome gradu. Pa ako joj bijeli svijet i nije ispunio baš svaku nadu, ondje je ipak našla razloga za zadovoljstvo i sreću pretočivši to u neskriveni ponos zbog svega što je kao čipkarica znala i činila, posebno onda  kad se nakon puno godina opet vratila u rodni grad.

Rodila se 31. listopada 1909. godine u Pagu, u obitelji Grašo, u kojoj je ukupno bilo šestero braće i sestara, od svakih po troje. Otac joj je bio težak i ribar, a majka domaćica. U tom tipičnom otočkom obiteljskom miljeu Katica je kao žensko čeljade uspjela završiti pučku školu, premda nekim njezinim vršnjakinjama ili nekima drugima po godinama bliskim nije ni to uspijevalo. Pohađala je i Čipkarsku školu koja je bila utemeljena 1906. godine. Udala se za svog sumještanina Antu Babelija, (25.05.1929.) radnika, s kojim je imala samo jednu kćerku, Ivanku.

Katica Babeli iz vremena boravka u inozemstvu.

U doba velike svjetske gospodarske krize (1929. – 1933. ) godine, suprug joj odlazi u Francusku. Zaposlio se  u Clermont-Ferranu, jednome od industrijskih gradova jugoistočnog dijela te velike europske države. Nakon godine dana onamo je otputovala i ona. U Francuskoj su boravili petnaestak godina, do 1944.

Poslije povratka iz Francuske u Pag, nakon nekog vremena obitelj Babeli seli u Rijeku. Desetak godina potom glava obitelji planira novi odlazak. Početkom pedesetih godina njihov zet se priključuje ilegalnim bjeguncima preko granice i poslije kraćeg zadržavanja u sabirnim logorima u Italiji dospijeva u Australiju. Nakon što im je ondje pripremio teren, supružnici Babeli su se s kćerkom 1954. godine, preko Trsta, uputili u istom smjeru.

Nastanili su se u okolici Melbournea. Suprug je dobio posao u tvornici vune. Jedno je vrijeme u toj tvornici kao radnica bila zaposlena i supruga Katica. Tijekom godina uspjeli su si priskrbiti dovoljno novaca i za vlastitu manju, skromnu kuću. Ondje su dobili i dvije unuke, Vanessu i Betty.

Australska domovnica

U taj dio obiteljskog životopisnog mozaika posloženo je točno dvadeset pločica. Vratili su se u Pag, kao umirovljenici, 1974. godine. Kćerka im je sa svojom obitelji ostala u Australiji i ondje umrla, na žalost, još za njihova života.

Naša veleposlanica umrla je 1. siječnja 1991., a suprug Ante 1995. godine.

Katica Babeli bila je jedna od onih mnogobrojnih paških djevojaka koje su u paškoj Čipkarskoj školi učile vještinu šivanja čipaka (školu je polazila godine 1932/33.), a kad se kasnije, prinuđena životnim potrebama sa svojim suprugom otisnula u bijeli svijet, trbuhom za kruhom, znalački je koristila stečeno znanje i upravo čipkarstvom privukla pozornost na se. Nova sredina kojoj se valjalo prilagoditi, prije svega jezično, kao da ju je potakla da čipke šije još više. Nastavila je zdušno. Čipkom se istakla u okružju u kojemu je obitavala, u svom susjedstvu, u krugu poznanika, među doseljenicima iz starog kraja, a i među drugim strancima.         

Imenik Čipkarske škole u Pagu. Katica Babeli je druga na popisu polaznica škole. Foto: Ivo Palčić

Čipkarstvo je bilo posebno obilježje njenog osobnog identiteta, po tome se razlikovala od drugih žena, a nebrojive niti konca koje je vješto ušivala u prekrasne čipke bile su njena čvrsta spona sa zavičajem, s gradom u kojemu se rodila, s kućom u kojoj je odrasla, sa ozračjem rodnoga podneblja i obiteljskog gnijezda kojega je nosila sa sobom, u srcu i u mislima.

Katica Babeli (desno) s prijateljicom Tončicom Kalebota.

… Kuhinja u potkrovlju kuće ispunjena toplinom vatre s komina, kasna je večer, vani zviždi bura nemilice, huči u dimnjaku, s krovova otkida oslabljene crjepove, a u kuhinji dim s komina grize za oči, petrolejka škrtari sa svjetlom jer grad još nema struje, plamičak zatreperi na propuhu, zaigraju sjenke na kušinu  kojeg čvrsto drži u krilu i šije. Bijeli se trag konca s početka posla nebrojenim vještim potezima sigurne ruke mlade Paškinje postupno pretvara u prelijepu pašku čipku s ročelicama, mendulicama, listacićima, kolunbarićima, zupcićima, zmijicamin, šćapićima, pogacicama  (sve su to ornamenti čipke) u čipku koja će, kad ju završi, a za to joj treba više dana i kroz dan više sati strpljiva rada, ovisno dakako o tome koliko ju je veliku zamislila i na kušinu zacrtala, biti bijela i čvrsta, bijela poput njezinih vazda čistih ruku koje su takve uvijek morale biti kad god se prihvaćala igle, konca i kušina, a čvrsta kao da je uštirkana, kao razapeta na nevidljivom stalku. Njen ponos!

Za toplijih dana, poglavito ljeti, silazila je na ulicu, pred vrata kuće i ondje šila na omanjoj sjedeljci, stolciću ili katridici. Zadubljena pogledom u kušin i sva usredotočena na odmjerene, sigurne kretnje ruke s kojom je nevjerojatnom preciznošću končanu nit ušivala u pripremljeni nacrt, možda uvijek nije ni primjećivala one kojima je plijenila pozornost, kakvoj djevojčici koja je znatiželjno napasala oči sanjajući o danu kad će i sama moći tako šiti, ili kakvom fureštu, koji se zatekao u gradu po tko zna kakvom poslu, trgovačkom primjerice, ili je bio mornar s broda privezanog u luci, manje svakako rijetkim pravim turistima, kakvim Česima, koji su u Pag  doputovali da bi se nadisali čistog gorskog zraka s Velebita pomiješanog s mediteranskim mirisima ili da bi namazali reumatične udove čudesno ljekovitim muljem u Lokunjici, odsjevši pri tom – u doba njene mladosti – u nekome od malobrojnih gradskih svratišta.

Ako su ti putnici namjernici htjeli nešto ponijeti sa sobom, prigodniju uspomenu na grad-čipku, od čipke same, već pripravne za prodaju, nisu mogli odabrati.

Od toga što će ušiti nešto će biti i za nju, za dotu (miraz) koju je valjalo prirediti za udaju. Nešto će dospjeti i u velu crikvu ili koludrašku crikvu, gdje će se njezin rad,  s čipkama drugih čipkarica, složiti u gotovo neprocjenjivo vrijedna oltarska pokrivala, A koliko bi tek sretna bila da svojom čipkom može uresiti svečanu odjeću kojom je odjeven kip Majke Božje od Staroga grada što je, jedanput na godinu, postavljen u toj istoj  veloj crikvi, od Vele do Male Gospe, kip na kojemu je upravo košulja izvezena u čipki, najljepši ures…

Pag, ljeto 1980. Katica Babeli s najvećom čipkom koju je sašila. Snimio: Zdravko Čevra

U novome svijetu, s vremenom pročulo se za neobičnu ženu koja je došla u susjedstvo iz daleka,  iz zemlje tko zna koje, iz grada ni po čemu znana. U prvim kontaktima s novom sredinom, pitam se, čime se naša otočanka mogla identificirati? Pričom o rodnom gradiću koji je sagrađen skladno s pravilnim rasterom uskih uličica; koji, kad ga gledaš s vrha brda Gradac i sam se doimlje kao neka velika čipka; koji ima svoje solane, karneval i ukusan sir; koji još živi u gotovo na rubu civilizacije više gladan nego sit; koji ima svoje crkve i samostane; koji ima svoju povijest i učene pojedince? A koga je to uopće moglo i zanimati!

Katica i Ante Babeli u svom australskom domu.

Kad se prekoračila granica prvotne znatiželje starosjedilaca, ispitivanja, proučavanja i odmjeravanja, kad su se simpatije i divljenje prema onome što je radila višestruko stali množiti, počeli su se uspostavljati neposredni kontakti, čipka je postala neka vrst medijatora između nje i njezine nove životne sredine. Počele su stizati i narudžbe. Ljudi, najčešće naravno žene, tražili su štošta: od, klasičnih čipaka kojima se mogao ukrasiti neki kutak doma, do zahtjevnijih projekata, primjerice rukavica, sve do kompletnih ženskih bluza i kaputića, kojima su se ukrašavale žene same.

Jedan sam takav žensku kaputić, jaketu, izrađenu isključivo od čipke vidio na fotografiji u tinelu njezine kuće u Pagu osamdesetih godina prošloga stoljeća. Katica Babeli već se davno prije toga sa svojim mužem vratila svome domu, u godinama kojima godi smiraj rodnoga ognjišta.  Fotografija je bila uvećana, uokvirena i bila je obješena na zidu na zamjetnom mjestu. Teta Katica ju je s ponosom pokazivala. Košulju je za tu priliku bila obukla njena prijateljica, Paškinja Tonči Kalebota. Mogli su je, uz ostale primjerke čipaka, vidjeti i ljeti u Pagu posjetitelji izložaba na kojima ih je izlagala. Fotografija je sačuvana u kući Katici Babeli bliske obitelji Ivanke Grašo.

Tonči Kalebota u kaputiću napravljenom od čipke.

Svakoj je želji Katica Babeli udovoljila, posvećujući se izradi s puno mašte i domišljatosti, premda o dizajnu i dizajniranju vjerojatno nije znala ni toliko koliko bi stalo u jedan od ornamenata koji će čipku resiti i činiti je drugačijom od onih prethodno već sašivenih. Činila je to i s puno samoprijegora, znajući da će svaka takva narudžba u konačnici nositi timbar ne samo njezin, osobni, nego i grada po kojemu nosi ime.

U kući obitelji Grašo čuva se najveća Katičina čipka. Foto: Ivo Palčić

Žena radnika koji se naradio da bi opstali i uštedjeli štogod za sigurniju starost u kraju iz kojeg su potekli, sva upućena na obiteljske obveze, svoj je dnevni raspored morala posložiti tako da ni u čemu ne zaostane, da ne zataji niti previdi, a da joj ostane još i vremena za ono čemu je posebno bila posvećena. Za čipku.

A za to su joj preostajale  najčešće kasne večernje i noćne ure. Otkidala je od svog počinka, trošila svoje oči, no bila je i u takvim uvjetima maksimalno koncentrirana na svaki svoj potez, povremeno uzimajući kušin u obje ruke i, odmičući ga od sebe na daljinu koliko su joj ruke omogućavale, pogledavala to što je do toga trena ušila, kontrolirajući svaki djeličak buduće čipke. Svaka je čipka po svojim osnovnim svojstvima, simetrijom, uravnoteženim rasporedom ornamenata i čvrstoćom, morala biti jednako vrijedna.

Na njenu je adresu jednoga dana, dok je bila u Melbourneu, stigla narudžba sa samog engleskog kraljevskog dvora! Za Kraljicu Majku trebalo je ušiti čipkasti šešir! Kraljica Majka nadživjela je našu čipkaricu, a šešir vjerojatno i jednu i drugu. Drugom zgodom, u istome gradu, sašila je dovoljno čipaka da je mogla prirediti i izložbu. Mnogobrojni tamošnji žitelji, a osobito Hrvati, bili su oduševljeni onim što su mogli vidjeti. Koliko li je tek tada bila ponosna! Bila je posebno počašćena što je izložbu posjetio jedan od ondašnjih visokih jugoslavenskih funkcionara sa suradnicima. Bio je to Džemal Bijedić, koji je obnašao dužnost predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (danas bismo rekli savezne vlade), a koji je baš u to vrijeme bio u službenom posjetu Australiji.

Pag, ljeto 1980. Sa izložbe čipaka Katice Babeli. Izložena fotografija je ona sa australske izložbe koju je posjetio Đemal Bijedić , stoji prvi sdesna, sa suradnicima. Snimio: Zdravko Čevra

U Francuskoj, u Clermont-Ferranu, gdje je jednom zgodom također priredila izložbu svojih čipaka, domaćini, oduševljeni ljepotom njenih rukotvorina ponudili su joj da osnuje čipkarsku školu u kojoj bi čipkarstvo učile mlade Francuskinje. Razvijenome francuskom smislu za lijepo uspjela je lukavo doskočiti. Odbila je ponudu, našavši pri tom nekakav prihvatljiv izgovor, no učinila je to naprosto zato što nije htjela biserje iz svog krila poput korijandola tek samo tako prosuti po tuđem tlu, jer nije htjela da pašku tradicionalnu rukotvorinu preuzmu drugi. Ono što je paško, neka paško i ostane! Uostalom, u različitostima su sadržane vrednote, i valja ih samo znati cijeniti.

Na ovoj i sljedećim fotografija prikazani su detalji s one velike čipke. Foto: Ivo Palčić

Katica Babeli čipkom je obilježila svoje vrijeme, to je bio biljeg koji je ostavila za sobom, koji je utisnula u tijek vremena i koji evo traje u sjećanjima njenih najbližih, u krugu poznanika, možda (možda!) još kojeg živućeg susjeda u sredinama u kojima je obitavala,  u ovoj priči, premda joj nitko nikada za to nije dodijelio nikakvu formalnu titulu ni formalno priznanje, a od spomenika koji ima jest samo onaj nadgrobni u cimitru ponad Paga, gdje počiva.

Na kraju, zahvaljujem gđi. Katici Crljenko za ustupljene fotografije Katice Babeli i g. Zdravku Čevri na njegovim fotografijama.

Bartul Kašić 1575. – 2020.

Na današnji dan prije 445 godina – 15. kolovoza 1575. godine – u Pagu se rodio Bartul Kašić.

Napomena: Kašićevo ime se u literaturi navodi kao Bartol, no Pažani ga zovu Bartulom pa tako Srednja škola u Pagu i ulica u kojoj je njegova rodna kuća nose ime Bartula Kašića.

Premda je po svome temeljnom zanimanju bio čovjek Crkve, isusovac i misionar, Kašić se u svom radu posvećivao vjersko-didaktičkom, liturgijsko-teološkom te filološkom i književnom radu. U nekima od tih disciplina autor je prvih i temeljitih djela po kojima mu pripada istaknuto mjesto u hrvatskoj nacionalnoj povijesti i kulturi.

Prvi je autor ilirske (hrvatske) gramatike Institutiones lingue illyricae. Uz gramatiku je sastavio i prvi rječnik ilirskog (hrvatskog) jezika koji, nažalost, zbog tiskarskih troškova nije uspio objaviti. Ipak je tim rječnikom postao prvi hrvatski leksikograf. Sastavljač je cjelovitog obrednika na ilirskom (hrvatskom) jeziku te prvi prevoditelj cjelovite Biblije.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je BARTUL-KAŠIĆ.jpg
Bista Bartula Kašića na središnjem gradskom prostoru u Pagu, Trgu Kralja Petra Krešimira IV, rad kipara i slikara Ivana Mirkovića, također rođenog Pažanina.

Bartul Kašić je najslavnije ime grada Paga.

Ćutin otok svoj

Otok. Vječna inspiracija mnogima, na ovaj ili onaj način.

U ovom slučaju – otok Pag.

Kako kaže stih u pjesmi Kamena lađa Klape Sol: Otoka je bezbroj, a jedan je Pag.

Pag opjevan, opisan, oslikan. I fotografiran.

U fokusu je interesa i članova Foto kluba Pag koji već jedanaestu godinu zaredom priređuju izložbu fotografija naslovljenu Ćutim otok svoj.

Naslovnica kataloga izložbe s fotografijom Zrinke Balabanić.

Na tim se izložbama pokazuje svo bogatstvo motiva koje otok pruža u svojoj različitosti i ljepoti, motiva što ih fotografi trgaju s njegove teksture ovisno o vlastitoj optici, raspoloženju i domišljatosti.

U dosadašnjim izložbama iznjedrio se veliki mozaički niz fotozapisa koji ilustrira simbiozu otoka i otočana i koji bi, da ga je moguće preslikati na kakvu veliku zidnu površinu, predstavljao jedinstveni mural fotografske vještine.

Pogledao sam ovih dana izložbu u Novalji.

Izložba je ovom prigodom prvi put postavljena na otvorenome, na Trgu Alojzija Stepinca, s najavom da će se premjestiti i na druge gradske lokacije.

Postavljena je ne na klasičnim panoima već na ribarskim mrežama razapetim između dva držača od bambusa i trske, što se doima vrlo zgodnim rješenjem. Može se pogledati u večernjem terminu.

Na otvorenome, u ugodnom ambijentu Stepinčeva trga, izložba je dostupnija publici.

Foto klub Pag broji tridesetak fotografa s područja cijelog otoka, te nekoliko njih iz drugih sredina, među kojima su uglavnom fotografi amateri, ali ima i vrhunskih majstora fotografije, poput Aleksandra Tomulića, Željka Jelenskog, Tvrtka Marasa. 

Fotografije izlažu: Zrinka Balabanić, Helena Baričević, Mladen Brajša, Teofil Dabo, Vesna Denona, Davor Dobrijević, Ivana Dobrijević, Saša Domazet, Vesna Fabijanić, Jasminko Herceg, Željko Jelenski, Vesna Karavanić, Krešimir Kiš, Hrvoje Magaš, Tvrtko Maras, Nikola Maržić, Katica Mustapić, Emilijana Obrić, Rajko Peranić, Danijel Ružić, Elvis Šmit, Ivan Šupraha, Aleksandar Tomulić i Nataša Vučić Tomljanović.

Uz izložbu tiskan je i katalog s osamnaest odabranih fotografija.

Ova i sljedeće fotografije preuzete su iz kataloga izložbe.

U katalogu, međutim, nema prigodnog zapisa inspiriranog izložbom, nema podataka o Foto klubu, a nema ni, barem najkraćih, biografskih crtica o autorima fotografija. To je propust koji se ne bi smio ponavljati.

Bez tih dodataka izložba je okrnjena za jednu serioznu dimenziju.

Izložba će potrajati do 25. srpnja.

Pokrovitelj izložbe je Centar za kulturu Grada Novalje.

(Ne)zaboravljeni jubilej

Na današnji dan prije četvrt stoljeća, 27. lipnja 1995. godine, u Etnografskom muzeju u Zagrebu otvorena je velika, reprezentativna izložba Paška čipka.

Bio je to izniman događaj kako za organizatore i autore izložbe tako i za grad Pag i Pažane, a osobito za paške čipkarice, suvremenice tog događaja, koje su u ozračju te večeri  mogle osjetiti razmjere bogatstva nataloženog u povijesnim slojevima čipkarskog zanata i vještine mnogih naraštaja paških žena, majstorica čipkarstva koje su svijetom na različite načine pronijele ime grada Paga,  čiju je vještinu i vrijednost izrade čipaka prepoznala svjetska kulturna nomenklatura i pridodala je na listu UNESCO-ve svjetske zaštićene kulturne nematerijalne baštine.

U dugoj povijesti paškog čipkarstva zabilježeni su mnogi slučajevi javnog izlaganja paške čipke od prilike do prilike, na domaćim i inozemnim  manifestacijama.

Priznanje paškoj čipki na izložbi u Parizu 1937. godine.

Izložba u Etnografskom muzeju, međutim, bila je prva velika i reprezentativna izložba u neovisnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj, organizirana  pod pokroviteljstvom gđe. Ankice Tuđman, supruge prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Izložene primjerke čipke posjetitelji su razgledavali s velikim zanimanjem.

Izložba je bila primjereno stručno pripremljena, s precizno zadanim ciljevima: bogatstvo sačuvanog povijesnog i folklornog tekstila i čipkarske proizvodnje paškog podneblja, pohranjeno u muzejima i crkvenim riznicama, kao i suvremena čipkarska radinost predstavljali su obvezu na stručnu i znanstvenu valorizaciju, dostojnu prezentaciju i poticanje obnove čipkarske proizvodnje temeljene na bogatstvu baštinjenog.

Izložbom su pokazani zemljopisno-povijesni i socijalno-ekonomski uvjeti nastajanja čipkarske proizvodnje u Pagu, povijesni razvitak paške čipke vezano uz folklorni, sakralni i građanski upotrebni tekstil, povijest Čipkarske škole u Pagu i potrebu njezine obnove te današnju funkciju i jednu od mogućih budućih primjena čipke kao ekskluzivnog i prepoznatljivog hrvatskog suvenira.

Ukratko, prvi put je domaćoj javnosti na jednom mjestu pokazano sveobuhvatno bogatstvo paške čipke i tradicija njezine izrade.

Na otvaranje izložbe publika je došla, prema riječima muzealaca, u dotad neviđenom broju.

Izložba je bila upriličena u još uvijek ratnim okolnostima, bila je medijski dobro popraćena, imala je i svoju europsku dimenziju jer ju je Etnografski muzej, tijekom desetak narednih godina, organizirao u nekoliko europskih gradova s namjerom da se skrene pozornost na Hrvatsku i njezino specifično kulturno blago, a grad Pag pokaže kao značajno europsko čipkarsko središte. 

Meni se, kao svjedoku spomenutog događaja davnog lipnja u Zagrebu, čini da se s ovolikim vremenskim odmakom mogu još bolje evaluirati dosezi te izložbe i kako vrijeme bude odmicalo sve će veći značaj imati.

Više pojedinosti o izložbi u Zagrebu kao i o izložbama u Sloveniji i Švicarskoj (Ljubljana, 1996. i Appenzell 2005. godine) može se naći u ovoj knjizi, objavljenoj u vlastitoj nakladi u rujnu 2019.

Bit će to tako, uvjeren sam, sve dok ovu izložbu ne nadraste neka nova, veća, reprezentativnija, koja će ustrajnije obilaziti europske i svjetske gradove i koja će u fundusu pripremljenih izložaka imati najviše njih iz – Muzeja paške čipke grada Paga!

Autori izložbe u Etnografskom muzeju bili su Nerina Eckhel i Vesna Zorić, djelatnice Muzeja te vanjski suradnici, arhitekt prof. Nenad Fabijanić i fotograf Damir Fabijanić. Svoj autorski prilog izložbi dali su i akademkinja Željka Čorak , dizajnerski par Bruketa &  Žinić i mlada dizajnerica Nikolina Jelavić Mitrović.

Izložba je ostala otvorena do 1. listopada 1995. godine.

U vrijeme kad je izložba priređena, a i kasnijih godina kad je gostovala po europskim gradovima, ravnatelj Etnografskog muzeja bio je g. Damodar Frlan. Zamolio sam ga da mi za ovu prigodu iznese svoje viđenje toga događaja. Evo što je napisao.

Unatoč svojoj starosti i vrijednosti, umijeće izrade čipke u Gradu Pagu sticajem okolnosti je u desetljećima iza Prvog i Drugog svjetskog rata postupno gubilo svoju prepoznatljivost u društvu, te je sve više bilo ograničeno na lokalne okvire. Čipkarstvo, kojim se bavio sve manji broj žena, svodilo se sve više na proizvodnju suvenira. Zbog toga je toj vrijednoj baštini prijetila postepena degradacija i nestajanje.

Sredinom 1990-ih godina u Etnografskom muzeju u Zagrebu, matičnoj muzejskoj ustanovi u Republici Hrvatskoj koja brine o našoj kulturnoj baštini, počelo se razmišljati o pripremi reprezentativne izložbe popraćene kvalitetnim katalogom koji bi javnosti predstavila fenomen i vrijednosti paške čipke. O tom projektu počelo se razgovarati s uglednim arhitektom Nenadom Fabijanićem i njegovim bratom, poznatim majstorom fotografije, Damirom Fabijanićem. S obzirom da su obojica porijeklom iz Grada Paga, ideju o izložbi su zdušno podržali i uskoro se pristupilo razradi projekta.

Projekt izložbe i kataloga prijavljen je za financiranje Ministarstvu kulture RH i Gradu Zagrebu, osnivaču Muzeja. U lipnju 1995. godine u Etnografskom muzeju otvorena je reprezentativna izložba Paška čipka koje je predstavljala prekretnicu, prije svega za čipkarstvo u Gradu Pagu jer je senzibilizirala javnost i postepeno dovela do rasta interesa i revitalizacije ovog umijeća. Izložba je izazvala veliki interes medija i javnosti.

Za Etnografski muzej izložba je bila važna i zbog činjenice da je bila jedna od prvih u Hrvatskoj gdje su dizajn, oprema izložbe i katalog bili na svjetskoj razini. Upravo zahvaljujući tim činjenicama, ali prije svega ljepoti same čipke, izložba je krenula na svoj uspješni višegodišnji put po prestižnim europskim izložbenim i muzejskim prostorima. Uz gostovanja izložbe, na svim otvorenjima sudjelovale su čipkarice iz Paga i Grad Pag.

PS.

U Pagu je proteklih dana, umjesto Međunarodnog festivala čipke, zbog korona razloga, upriličen samo Dan paške čipke. Nisam imao prilike tih dana biti ondje jer sam, zbog lijepih obiteljskih obveza, izbivao sa otoka pa ne znam je li se tko od organizatora sjetio jubileja na koji ovdje ukratko podsjećam.

Na internetskim portalima vidio sam da je Srednja škola Bartola Kašića prigodnom izložbom u crkvi sv. Jurja obilježila također 25. obljetnicu obnavljanja rada Čipkarske škole koja se prakticira kroz srednjoškolski program obrazovanja odraslih u toj školi.

I to je vrijedan datum u povijesti paškog čipkarstva.