Era naše ere

U sklopu višednevnog i raznovrsnog obilježavanja ovogodišnje Antonje i Dana Grada Novalje (13. lipnja) upriličene su i dvije izložbe.

U Gradskom muzeju postavljena je izložba Riznica srednjovjekovnog Nina.

Riznica grada Nina nema mnogo predmeta, ali to što ima remek su djela srebrnarske i zlatarske umjetnosti. U Novalji je izloženo samo pet eksponata. Neki od njih datiraju iz 9. st. Na izložbi se mogu vidjeti: Bursa – relikvijar s lopaticom sv. Asela; Škrinjica – relikvijar nepoznatog sveca; Dva relikvijara – Stopala sv. Asela; Prsten biskupa N. Giorgija s natpisom pape Pija II te Relikvijar Judinog srebrnjaka.

Stopala sv. Asela
Stopala sv. Asela. Fotografija je preuzeta iz kataloga izložbe.

Pojedinosti o tehnici izrade spomenutih izložaka kao i o samoj Riznici mogu se pročitati u katalogu izložbe koja, sama po sebi, predstavlja organizacijski zahtjevan posao pa je utoliko vrjedniji iskorak u izlagačkoj aktivnosti Gradskog muzeja.

U Galeriji ERA postavljena je skupna izložba slika 63 autora, u formatu 50×50 cm.

Riječ je o eksponatima autora koji su u njoj izlagali tijekom trideset godina djelovanja Galerije, a izrađeni su na zamolbu vlasnika Galerije, novaljskog arhitekta Dominika Kunkere, da budu poseban dio ukupnoga fundusa Galerije i specifična iskaznica te privatne ustanove koja je obilježila likovni život Novalje.

Galerija Era izložba
Galerija Era, Antonja 2019, skupna izložba slika, 60 + 3 izlagača

Među izlošcima ima radova izrađenih u različitim likovnim tehnikama, ali i fotografija.

Galerija Era izložba 60+3
Galerija Era, Antonja 2019, skupna izložba slika 60 + 3 izlagača

Osim njih izloženo je i nekoliko preslika crteža poznatog novaljskog slikara Ivana Palčića.

Crteži Ivana Palčića
Galerija Era, Antonja 2019, preslike crteža Ivana Palčića

Dominik Kunkera po zvanju je arhitekt, a po unutarnjoj vokaciji umjetnik. Ta je karakteristika njegova osobnog habitusa došla do izražaja u profesionalnom angažmanu jednako kao i u likovnoj aktivnosti kojoj je bio naklonjen.

Godinama je živio i radio u Belgiji, no čvrstim sponama bio je vezan uz rodnu Novalju. Pače, Novalja je sinonim njegovog kreativnog angažmana i znak stvaralačke identifikacije.

U Novalji je mnogobrojnim konkretnim rješenjima, projektima, sugestijama, intervencijama na mnogim objektima pokazao svoje poimanje graditeljstva, funkcionalnosti i kulture stanovanja.

Dominik Kunkera
Dominik Kunkera, sredinom 1990-tih

Zaokupljen problematikom prostora nastojao sam, prateći preobrazbu Novalje iz siromašnog težačko-ribarskog naselja u razvijeno turističko mjesto, unijeti određene promjene u shvaćanju funkcionalnosti i arhitektonsko-estetskih slogova čovjekova životnog prostora, isticanja likovnosti u prostoru te organizaciji naselja. Sijanje i realizacija tih ideja urodili su plodom, što se vidi u svakodnevnom životu mjesta. Novalja je izmijenila svoju fizionomiju, svoj image; od ribarskog i težačkog naselja postala je središte turističkih zbivanja. Iz nekadašnjeg gotovo plemenskog ustrojstva iskoračila je prema svijetu, otvorila se. Mjesto koje prije nije imalo gotovo nikakvu komunikaciju s vanjskim svijetom, otvorilo se. Osjeća se svježina novog velikog prostora koji ima moć prihvaćanja i realiziranja noviteta.

Rekao mi je to u razgovoru za Večernji list davne 1996. godine. Ono što se u međuvremenu dogodilo Novalji – nesmiljena apartmanizacija sa svim posljedicama – samo još više ističu važnost Kunkerinih stručnih zamisli, no nisam siguran da ga čine sretnim kao arhitekta i čovjeka.

Galerija Era
Galerija Era

Galerija je otvorena 6. kolovoza 1988. godine. Od tada do danas u njoj su izlagala najuglednija imena hrvatske likovne scene. Impresivan je to niz iz kojega izdvajam samo neka imena: Zlatko Prica, Vilim Svečnjak, Greta Vizler, Matko Trebotić, Vatroslav Kuliš, Damir Fabijanić, Fadil Hadžić, Miroslav Šutej, Vasilije Josip Jordan, Vasko Lipovac, Edo Murtić, Đuro Seder, Nikola Reiser, Dubravka Babić, Dimitrije Popović, Nada Žiljak, Mersad Berber…

Zlatko Prica i Dominik Kunkera
Zlatko Prica i Dominik Kunkera, ljeti 1997.

No, Galerija je svoja vrata otvarala i nizu manje poznatih imena kao i lokalnim likovnim stvaraocima koji su, izložbama u Galeriji, mogli testirati reakciju znatiželjne publike: Branka Ćetković, Mladen Peranić, Ante Zubović, Frane Gligora, Rajko Vukomanović, Ankica Peranić, Ivo Škunca, Vinko Maržić, Zdravko Matković, Anton Dabo Kirin, Marina Badurina, Ana Gezi …

U Galeriji je svoje crtopise izlagao i sâm vlasnik.

Dugo je godina Galerija bila središnja  kulturna ustanova u Novalji. Postala je mjestom okupljanja najuglednijih imena domaće likovne scene, žarište nesvakidašnjih događanja, drugačijeg duhovnog ozračja i smislenijeg načina življenja. Po učinku i odjeku onoga što se u njoj događalo (a likovne izložbe su bile najbrojniji ali ne i jedini događaji), Galerija je dala doprinos brisanju one (nevidljive) crte koja odvaja sredine bogate kulturnim zbivanjima od tzv. provincije.

Svojom zauzetošću i organizacijskim pregnućem, zajedno s onim ljudima i lokalnim čimbenicima koji su mu u tome tijekom proteklih godina bili potpora, Dominik Kunkera pokazao je da se provincijalizam jedne pomalo izolirane sredine može nadrasti ukoliko ima barem malo spremnosti i sposobnosti, ali i da se taj isti provincijalizam može redefinirati kao pojam duha a ne zemljopisa. To je poruka koja upravo danas dobiva na važnosti.

Dominik Kunkera je Galeriju uredio u svojoj rodnoj kući. Pošavši, dakle, od vlastitog životnog ishodišta iskoračio je smjelo u nepoznatu budućnost motiviran težnjom da Novalja postane kulturan prostor koji ne zaostaje za drugima.

Vjerujem da osjeća da je u svome naumu uspio. Vjerujem, također, da to mogu posvjedočiti svi koji su s posebnom pomnjom svih minulih godina pratili zbivanja u Galeriji.

Dominik Kunkera je u visokoj životnoj dobi. No, vjerujem da  vitalni devedesetrogodišnjak ima viziju budućnosti svoje Galerije. Nadam se da među mjerodavnima u Gradu Novalji ima dovoljno senzibiliteta pa da se Kunkerina vizija ostvari. Da Galerija ERA ne ostane upamćena samo kao dio naše, nego i buduće ere.

Izložba u Gradskom muzeju otvorena je do 23. lipnja, a u Galeriji ERA do 21. srpnja.

Stećci i suhozidi

Nedavno sam se iz Zadra u Novalju vraćao autobusom. Dugo se nisam vozio autobusom inače, a pogotovo ne na ovoj relaciji.

Udoban autobus otočne tvrtke, lijep dan, ugodna vožnja, prvo sjedište na desnoj strani, široki pogled.

S povišene pozicije autobusnog sjedišta oku se otvaraju drugačije vizure krajolika koje, dok je čovjek za volanom u vlastitom automobilu, ne zapaža jer uglavnom i ne može. Ili može ako riskira, poput vrsnog Vjesnikovog novinara Živka Vnuka koji je, vozeći jednom davno autom od Zagreba do Slanog, jednim okom zapažao ljepote neretljanskog kraja, a drugim kao krelac buljio u asfaltnu traku ispred volana “da za vavʹjek ne ostanemo podno tih divota…

Putujući otokom na ovaj način, zapažam detalje koji mi nisu naravno nepoznati, ali s ove se kote otkrivaju u drugačijoj percepciji, više nekako asocijativnoj. Poneki od tih detalja poput stećaka iz modernog doba podsjetnik su na ambiciozne uzlete i neslavne posrtaje iz vremena  društvenih promjena, koje – mislim na stećke – neki percipiraju tek sa sjetom, a poneki, vjerujem, s nikad zatomljenim osjećajem gorčine…

Dinjiška, neveliko mjesto između Paga i Paškog mosta, kao da je još uvijek u nekadašnjoj zajedničkoj Općini Pag. Doima se poput osobe koja se nije snašla kad je trebalo misliti na sebe, ugrabiti šansu za bolje dane, za probitačniju budućnost. Na rubu je, na periferiji zbivanja, reklo bi se daleko od očiju, daleko od srca. Hrane ju obećanjima, zaborave što su rekli ranije, u nekom prošlom mandatu pa ponove istu priču opet, u sadašnjem mandatu.

A uskoči i poznati domaći poduzetnik čiji je poduzetnički credo ne otkrivati toplu vodu kad su je davno otkrili, već samo valja preslikati. Zašto ne bismo imali i mi kad imaju oni? Podgrijava i on nade Dinjičanima svojim mega ambicijama i glasovitim propagatorima.

Dinjiška

Autobus naravno neće stati uz Vinariju Vina otoka Paga pa neće biti ni prilike kušati, primjerice, gutljaj paškog gegića, otočnog vina što se proizvodi od istoimene autohtone sorte grožđa.

Prisjećam se početaka dvojice mladih ljudi koji su devedesetih krenuli u revitalizaciju otočnog vinogradarstva i vinarstva, odlučni da dadu nešto novo na temelju duge  tradicije proizvodnje grožđa i vina na ovom našem otoku. Bili su to Denis Rako, agronom, i Ivo Karavanić, ekonomist.

Vina otoka Paga
Denis Rako (lijevo) i Ivo Karavanić

Pažani se vole pohvaliti svojom paškom žuticom, vinom koje je davnih godina znalo biti i nagrađivano. No žutica je bila nedefinirana u smislu sastojaka, proizvodila se od više vrsta grožđa. Mladi su poduzetnici svoju poslovnu filozofiju usmjerili ka mikrovinifikaciji, postupku kojim su htjeli doznati koje će se otočne sorte pokazati najkvalitetnijima. A imali su osnove za to. Još je davnih godina Stjepan Bulić (1865-1937), naš poznati ampelograf, naišao na više autohtonih sorti na Pagu. Osim gegića, tu su još topol, višana, silbijanac, pagadebit, muškatel i muškat mali bijeli, torbijan, petovka te rumena sorta cipar.

Karavanić se u međuvremenu otisnuo u menadžerske vode, a Rako je ostao u tom poslu, podigao spomenutu vinariju i, ukoliko želite doznati detalje o njegovim iskustvima stečenim proteklih godina i popiti, osim gegića, i druga otočna vina, ovom prometnicom treba putovati – automobilom!

Solana je uvijek bila perjanica paške gradske privrede, bila je i ostala najveća hrvatska solana. Nije se bez razloga znalo reći Solana je Pag, Pag je Solana.

Stoljetni način proizvodnje soli, temeljen samo na pomoći prirodnih faktora, sunca i vjetra, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća moderniziran je izgradnjom nove tvornice. Od tada se sol proizvodi kombinacijom prirodnih faktora i korištenjem postrojenja. Morska se voda u bazenima ugušćuje do određenog stupnja gustoće (salamura), skladišti u otvorenom bazenu i potom upumpava u postrojenja u kojima se kristalizira sol.

Solana Pag d.d.
Solana Pag d.d.

Solana je već spomenutih godina prošlog stoljeća bila dio ambicioznog trolista zacrtanog u nekadašnjim općinskim društvenim planovima razvoja koji su u paški privredni milje uvodili dotad nepostojeći industrijski faktor. Druga je bila tvornica Pagplastika. Treći dio trolista, Lokunja, trebala je osnažiti turističke kapacitete i potencijale.

Privatizaciju devedesetih Solana je prebrodila, našavši se na kraju u portfelju moćnog Agrokora. Posluje i dan danas kao Solana Pag d.d.

S ostalima iz onog trolista druga je priča.

Napušteno zdanje nekadašnje Pagplastike bojom podsjeća na čeljade s oštećenom jetrom. Dobro, možda boju baš i nisam pogodio, ali jest činjenica da je ciroza, uzrokovana promjenama devedesetih, ratom, propašću domaće kemijske industrije i gubitkom jeftine sirovine, gubitkom prekograničnog tržišta u regiji i pomalo maćehinskim odnosom države prema privatnim poduzetničkim inicijativama, upokojila tu, nekad neveliku ali uspješnu, tvornicu plastičnih proizvoda u kojoj su se izrađivali oluci, kanalizacijske i vodovodne cijevi te cijevi za optičke kablove.

Pagplastika
Pagplastika

Lokunja je, pak, trebala biti turističko-ugostiteljski i zdravstveno rekreacijski centar baziran na iskorištavanju ljekovitoga blata, primjenom kojega se mogu uspješno liječiti reumatske bolesti i dermatološka oboljenja, a kojega u plitkim bazenima nedaleko Paga ima dovoljno za dugoročnu eksploataciju.

Bilo je svojedobno osnovano i posebno poduzeće, školovali su se budući fizioterapeuti, no sa svim tim dogodilo se isto što i sa Pagplastikom, samo znatno, znatno ranije, a da se zapravo nije ni udario temelj spomenutom kompleksu. Lokunja je, umjesto uzdanice cjelogodišnjeg paškog turizma, ostala tek samo pusta želja.

Maketa Lokunje
Maketa Lokunje

Povremeno se u organizaciji kakvih entuzijasta ili gradske vlasti podsjeti na moguće potencijale javnim predavanjem ili nekim strateškim planom razvoja turizma za neko razdoblje. Tako na resurse Lokunje nisu zaboravili – to je najsvježije na što sam naišao – ni stručnjaci Instituta za turizam kada su, prije koju godinu, pisali najnoviji Strateški plan razvoja turizma grada Paga za razdoblje od 2016. do 2020. godine.

Lokunja tako i dalje ostaje svojevrsna konstanta paških privrednih planova i želja, ali je kao ideja već je poprilično izraubana i pretvorena u  grotesku.

Na putu od Kolana do Novalje, s jedne i s druge strane ceste, pogled plazi karakterističnim otočnim krajobrazom. Uglavnom zaravnan kanat ispresijecan je kamenim suhozidima čime je čitavi prostor razdijeljen u ogradice, privatne posjede više vlasnika u kojima se, s vremena na vrijeme, čuvaju ovce. U ovo doba godine dobrim dijelom tog kamenjara razbokore se letinice, neka niska vlasuljasta trava kojoj ne znam latinskog naziva, koja u tepisima svijetle bež boje daje slici ugodnu notu.

Suhozidi
Suhozidi

Suhozidi, stoljećima građeni od otočnog kamena, specifikum su našeg kraja. Ima ih na kilometre po cijelome Pagu, ne samo na ovako ravnom terenu već i na otočnim nizbrdicama i strminama na kojima silaze do samoga mora. Načinom gradnje i funkcionalnošću ubrajaju se u ambijentalnu baštinu, vrijednu pažnje, posebne skrbi i zaštite, o čemu najbolje svjedoči udruga Suhozid iz Kolana sa  njezinim ambicioznim planovima.

Područje koje promatram iz autobusa, osobito ono s desne strane ceste, doima se baš kao ogledni primjerak otočne teksture. Jest da je krajolik već defloriran intervencijama u prostoru, kako bi to rekli arhitekti,  ali ipak, sačuvati tu njegovu prirodnu izvornost ne bi bio grijeh, naprotiv…

Ante Dabo Suhozidi
Ante Dabo, Suhozidi

Na tragu asocijacija koje mi se u mislima nižu, po povratku kući, u biblioteci tražim Suhozide Ante Daba, našeg Novaljca, liječnika i pjesnika, koji je s ovog našeg otoka davno odselio i svoj duboki ljudski, liječnički i pjesnički trag, ostavio na tlu Istre. Pisao je i prozu i poeziju. Bio je ugledni član Društva hrvatskih književnika i njegovog Istarskog ogranka.

Suhozidi, iz 1986., samo su jedna od njegovih pjesničkih zbirki. Naslagao je u njima zavičajne razglednice, uzmorske sličice, mrazne ugođaje, usputne zabilješke, tegobne priče…, strpljivo gradeći svojim poetskim kamenjem  jedan od simbola rodnog zavičaja.

Ante Dabo rodio se u Novalji 10. travnja 1925., a umro je u Puli, 11. travnja 2009. godine.

Spomen na Ivana Palčića (1892. – 1969.), drugi dio

Za Ivana Palčića prvi sam put čuo u  gimnaziji, na satu geografije. Predavao nam je Stevo Hajdukov, profesor iz Zadra. Jednom me prilikom upitao znam li tko je Ivan Palčić? Odgovorio sam da znam: jedan je moj djed, a drugi stric. Za takav sam odgovor dobio čvrgu u glavu. Prof. Hajdukov nam je potom objasnio tko je bio Ivan Palčić.

Puno godina kasnije, u sklopu svojih novinarskih zanimacija, raspitivao sam se u Novalji i o umjetniku Palčiću.

Doznao sam o njemu mnoge zanimljive podatke premda ne baš uvijek lako, pogotovo ne ondje gdje sam mislio da će to biti najjednostavnije.

Ivan Palčić, fotografija preuzeta iz monografije
Ivan Palčić, u ljeto 1965., Galerija umjetnina Zadar, fotografija preuzeta iz monografije.

Ja sam čovjek skroman… rekao je davne 1966. godine tadašnjoj učenici novaljske Osnovne škole Terezi Palčić u kratkom razgovoru za Naš glas, listu učenika navedene škole. Taj je razgovor objavljen i u jubilarnom broju istog lista koji je bio tiskan 1973. g. u prigodi 130. godišnjice Škole.

U tom razgovoru Palčić navodi nekoliko osnovnih biografskih podataka, ali i bitna obilježja svojih likovnih preokupacija i stilskog izražavanja.

Bio je čovjek bogat u svom duhovnom svijetu. Dio toga bogatstva ostao je zabilježen na mnogobrojnim crtežima njegovih Novaljaca čije je karaktere iscrtavao ugljenim štapićem i flomasterom bolje no što bi se to, možda, moglo učiniti riječima.

Nisu ga zanimale kućice i stabla. Ljudi, glave, karakteri, to je ono što tako uporno živi u meni, rekao je istom zgodom.

Svjetioničar (1963.), Galerija umjetnina Zadar, preuzeto iz monografije
Ivan Palčić, Svjetioničar (1963.), Galerija umjetnina Zadar, preuzeto iz monografije.

Pod konac iste te godine u jednom pismu poznatom zadarskom fotografu i pjevaču (sjajnom tenoru!) Josi Špralji, odaslanom u kanadski Toronto, pored ostaloga napisao je i ovo:

Radim samo u flomasteru. Ne radim veće slike, džepno je izdanje i dovoljno su velike da zamjene smokvin list što pokrije ljudsku sramotu. Slika je velika samo onda ako je dobra. Ne muči me moderno mudrovanje, ja sam za kulturu srca jer bez njega nema ljepote.

Bio je sposoban u čovjekov karakter proniknuti gotovo rendgenski precizno i to vjerno dočarati crtežom.

Ivan Palčić, Portret žene (1961.) Galerija umjetnina Zadar, preuzeto iz monografije
Ivan Palčić, Portret žene (1961.), Galerija umjetnina Zadar, preuzeto iz monografije.

Po unutarnjoj vokaciji bio je i pjesnik premda i to na poseban način.

Mnogo sam ih stvorio (pjesama, op. I. P.) ali one većinom usmeno žive u meni i postale su dio mog govornog izraza, rekao je  Terezi Palčić.

Svaka je takva pjesma bila svojevrsna sentencija, poruka puna smisla i mudrosti. Podsjetit ću kako je samo jezgrovito izrazio osjećaje domaćeg čovjeka, Novaljca, prema vremenskim mijenama u prirodi. Rekao je jednom:

Kad sunce zahaja na punti Gaja (ljeti, op. I. P.), svima ugaja; a kad zahaja na punti Vrtića (zimi, op. I. P.) jadna naša srića…

Današnjim naraštajima u ovdašnjoj sredini vrijedi pokazati da je i barba Ivan hodil na Zrće.

Pjesma Zrće, preuzeto iz monografije
Ivan Palčić, Zrće, preuzeto iz monografije.

Nakon što se povukao u Novalju (1925. g.) najčešće je boravio na obiteljskom imanju na Caski gdje je živio u zajednici sa svojom braćom i sestrama te nećacima i, kasnije, njihovim obiteljima.

U Novalji im je pomagao u trgovini koju su imali u današnjoj Dalmatinskoj ulici. Trgovina je u to vrijeme, između dva rata pa i kasnije, bila jedno od rijetkih mjesta sastajanja i okupljanja domaćih ljudi. Bila je mjesto na kojemu su se pretresale sve važne i nevažne teme iz svakodnevnog života ili visoke politike. Palčića politika, kazivali su mi oni koji su ga poznavali, nije zanimala. Nije se upuštao u razgovore te vrste, a klonio se i ćakula.

No, ipak je bio komunikativna osoba. Štoviše, bio je vrlo jednostavan u komunikaciji. Bio je osoba dobre naravi koja se nikada ni s kim nije sukobila. Nikada ni prema kome nije iskazivao superiornost premda je to, prema svome intelektualnom i umjetničkom habitusu, zacijelo mogao.

Imao je neki gospodski odnos prema sredini u kojoj je živio, a s ljudima s kojima se susretao komunicirao je na specifičan način: raznim domislicama i uzrečicama i to najčešće izrečenima u stihu. To je naprosto kiptjelo iz njega.

Ljudi koji su ga bolje poznavali i mogli bolje razumjeti (za razliku od priprostog puka kojemu je najvjerojatnije bio pravi čudak) tvrde da je bio osoba izvan toga novaljskoga svijeta. Bio je zacijelo skučen u Novalji.

U umjetničkoj produkciji odlikovao se originalnošću, ali je bio nepretenciozna umjetnička duša. U svakom slučaju bio je preskroman čovjek. Možda je sebi postavljao visoke kriterije.

Sudeći po svemu, vlastitu je slikarsku dimenziju ozbiljno shvatio tek nakon što je stekao mirovinu.

Crtao je mnogo, gotovo bi se moglo reći stalno. U trgovini, kažu, nije se mogao dobiti škartoc bez kakva njegova crteža. Koristio je olovku, ugljen a potom i flomaster što je za njega bilo veliko otkriće. Neki su njegovi crteži bili tiskani  kao razglednice. Najpoznatiji je svakako bio onaj Antuna Gustava Matoša.

Ivan Palčić, Antun Gustav Matoš, 1913., Grafička zbirka Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, preuzeto iz monografije
Razglednica s reprodukcijom Palčićevog portreta A. G. Matoša iz 1913. godine. Grafička zbirka Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, preuzeto iz monografije.

Ženio se nije, premda je imao djevojku, ne Novaljku, koja je mlada umrla. Kad ga je jednom prilikom supruga nećaka mu Ranka upitala zašto se nije oženio, odgovorio joj je:

Jedno je prošlo, drugo se ni našlo, a do tad je sunce iza brda zašlo!

Umro je ne dočekavši ono što svaki likovni umjetnik priželjkuje: monografiju.

Osvrćući se na vijest o iznenadnoj njegovoj smrti, zadarski novinar Zlatan Miodrag u tekstu Kraj jednog boema, objavljenog u Narodnom listu, 7. lipnja 1969., na kraju je zapisao:

Otišao je, otputovao je, ne sačekavši ni priznanja ni odlikovanja.

Palčićeva raspoloženja glede moguće monografije opisao je prof. Kažimir Šćiran, Novaljac, u pismu upućenom jednome svome prijatelju 8. srpnja 1975. godine. Prof. Šćiran je bio prosvjetni djelatnik u Zadru i  održavao je tijesnu vezu i korespondenciju sa Palčićem. Preslike dijela te korespondencije i novinskih tekstova ustupio mi je prof. Šćiran nakon što je tiskana monografija. Među ostalim, u spomenutom pismu, piše i ovo:

Barba Ivan je međutim otišao ne dočekavši ni najskromnijeg rezimea o svom likovnom radu. Potpuno se ostvarila Matoševa prognoza o sudbini našega mnogostruko talentiranog mještanina. Posljednjih je godina bio vrlo zabrinut za sudbinu svojih „pužića“, bojao se da će sve propasti. Želio ih je pohraniti na sigurno mjesto, a da nije zapravo znao ni gdje ni kamo. Bio bi sretan da mu je tko od povjerenja došao, sve bi bio razdavao. Nešto od njegovih radova danas je u Grafičkoj zbirci Sveučilišne knjižnice /zahvaljujući njegovu prijatelju, književniku Geni Senečiću/ a najviše ovdje u Zadru.

Barba Ivan imao je ovdje nekoliko svojih samostalnih, a izlagao je i na zajedničkim izložbama slikara zadarskog područja. Ti se radovi često nisu više ni vraćali u Novalju. Ovo je inače grad njegova gimnazijskog školovanja pa je za nj ostao emotivno vezan do kraja. Pred dvije godine umro je njegov posljednji školski drug g. Ante Brkan, otac međunarodnih majstora umjetničke fotografije Ante i Zvonka Brkana, kod kojih je najradije boravio kad god bi došao ovamo.

Ljudi iz Narodnog muzeja napokon su se osjetili obveznim da se nekako oduže barba Ivanu: obećali su mu objavljivanje jedne skromne ali uredne monografije s reprodukcijama najvrjednijih radova i užim izborom njegovih stihova, u kojima je također znao doći do izražaja njegov originalni temperament. Posljednjih je par godina barba Ivan živio u nestrpljivu čekanju te monografije i bio prežalostan kad bi osjetio da stvar sporo ide.

U početku, po običaju, sve je zapinjalo o mala novčana sredstva, a onda je zastalo na pitanju autora tekstovnog dijela. Računalo se na Senečića, na V. Ekl /čini se da je i na Rijeci barba Ivan izlagao/, na M. Peića, čak M. Tartagliu, ali rezultata nije bilo. Tražilo se ipak jedno stručno vrednovanje, jedna stručna ocjena.

Tako barba Ivan nije doživio zadovoljstvo izlaska iz anonimnosti. I sve je ostalo na mrtvoj točki do dana današnjega, premda mi direktor Valentin Uranija i jučer tvrdi kako oni ne odustaju od obećanja.

Možda će i Vaš dolazak biti prilika da se krene s mrtve točke.

A to bi mi bilo najdraže.

Gradska knjižnica
Osim Gradske knjižnice i jedna ulica u Novalji nosi ime Ivana Palčića.

O Ivanu Palčiću govorilo se i kao o nesuđenom opernom pjevaču.

 Nešto mi je o tome svjedočio akademik Andre Mohorovičić koji je Palčića poznavao i s njim se družio, a zadnji ga je put sreo u Novalji, ljeti 1956. ili 1957. godine. Akademik Mohorovičić došao je u Novalju sa ekipom za rekognosciranje spomenika kulture u kojoj su bili i slikari Jerolim Miše i Marino Tartaglia.

… Zamislite našu zajedničku radost kada smo se susreli na rivi s dragim i nezaboravnim slikarom i pjevačem Ivanom Palčićem, napisao mi je u pismu.

Prema sjećanju znadem da je na temelju svojih prirodnih pjevačkih sposobnosti bio primljen na bečki Konzervatorij, i da su mu najbolji pedagozi proricali sjajnu pjevačku karijeru. Ivan Palčić je imao “Bogom dani” glas. Njegov glas bio je kristalno čist, sonoran, zvučan, upravo zanosan, mediteranski otvoren i lijep. Stoga je jasno da su pedagozi u Beču tolike nade ulagali u Palčićevo školovanje pjevanja.

No, to su mi naknadno kazali Miše i Tartaglia, kada je Palčić morao nastupiti prvi puta pred publikom njegova samosvijest je popustila, on se slomio i nije mogao pjevati. Sve su pokušali da stanje sloma izbjegne, ali uzalud.

 Kada smo se našli, kao što sam naveo u Novalji, otpjevao nam je spontano neku cavatinu, jednu šaljivu opernu ariju i nekoliko dijelova pojedinih pjesama. Glas mu je bio sonoran, lijep i vrlo dobro kultiviran što je preostalo od školovanja. Vječita šteta, bio bi jedan od uvijek spominjanih svjetskih pjevača, bio bi uvjeren sam pjevačka legenda da nije bilo te psihičke slabosti. Nakon prekida pjevačke karijere prešao je na studij slikarstva, gdje je također pokazao snagu svoje umjetničke osobnosti. Bio je prirodno nadareni umjetnik.

Zaista šteta, da mu osobne kvalitete nisu afirmirane na umjetničkoj sceni Europe, a život u Novalji udaljio ga je od pogleda javnosti. I jednoga dana pročitao sam u novinama da je u Novalji umro slikar Ivan Palčić.

Velik čovjek za njegove dobre poznavaoce, ali nedovoljno poznat prema svojim prirodnim nadarenostima. Naglašavam da su njegov slikarski opus Miše i Tartaglia vrlo cijenili i da su ga smatrali dragim prijateljem i umjetnikom…

Ovaj dio Palčićeva života, međutim, nije temeljitije istražen, na što upozorava i Antun Travirka u svojoj monografiji. U onom razgovoru sa Terezom Palčić ni sam Ivan Palčić ne spominje svoje glazbeno školovanje.

No svakako ostaje činjenica da je, pored svoga likovnjačkog talenta, Ivan Palčić  imao i pjevačkog dara.

Što na kraju zaključiti? Bilo kako bilo, meni osobno čini veliko zadovoljstvo to što je, u konačnici, moj osobni poticaj revitalizaciji uspomene na Ivana Palčića realiziran upravo onako kako je sâm umjetnik očekivao, vrijednom monografijom, i upravo ondje gdje je to bilo najprimjerenije, u njegovoj rodnoj Novalji.

Bilo bi lijepo kad bi se u Zadru, baš u prigodi ove obljetnice smrti, do kraja  godine upriličila retrospektivna izložba njegovih radova. S malo angažmana mjerodavnih u Novalji možda bi se moglo mjerodavne u Zadru privoliti na takvo što. Da se barem na taj način oduže slikaru Ivanu Palčiću.