Spomen na Ivana Palčića (1892. – 1969.), prvi dio

U svibnju 1997. godine jednim sam tekstom u riječkom Otočnom Novom listu (urednik je tada bio Branko Šuljić) htio javnost podsjetiti na našega otočnog umjetnika i osobenjaka, Novaljca Ivana Palčića, priznatog slikara i pjesnika.

Rodio se u Novalji 25. studenog 1892., a umro je, također u Novalji, na današnji dan prije pedeset godina, 28. svibnja 1969. godine.

Među osobama prosvijećena duha i duše obdarene umjetničkom crtom što ih je iznjedrila Novalja, njemu nedvojbeno pripada posebno mjesto. Zato sam smatrao da obljetnicu rođenja treba iskoristiti i, prije svega, novaljsku javnost podsjetiti na njegov lik i djelo.

Pod konac spomenute godine navršavalo se 105 godina od njegova rođenja pa mi se učinilo da je to prava prigoda, tim više što je nakon smrti bio pomalo zaboravljen, ne samo na rodnom otoku nego i u domaćem likovnjačkom miljeu.

U spomenutom tekstu za Otočki Novi list podsjetio sam da je ime Ivana Palčića bilo zabilježeno u Likovnoj enciklopediji još za njegova života i izrazio nadu da će se i u njegovoj Novalji smoći volje, naći ljudi i osigurati materijalna potpora da se trajno i primjereno sačuva uspomena na njega.

Sugerirao sam neka spomenuta obljetnica bude povod da se s debele knjige, s njegovim imenom na naslovnici, raspuše prašina i da se nanovo ukoriči, dopunjena i sustavno obrađena, priča o čovjeku koji je to zaista zaslužio.

Moram priznati da je ovako napisan javni apel bio svojevrsni mamac jer do tada nije postojala nikakva knjiga o njemu.

U tridesetogodišnjoj novinarskoj praksi nije mi se baš događalo da mi se uslišaju javni apeli oko nečega ili nekoga, posebice u području kulture.

Ivan Palčić s nećacima
Ivan Palčić sa nećacima, fotografija iz obiteljskog albuma Borisa Palčića Caskina.

U slučaju Ivana Palčića dogodilo se, međutim, upravo ono što sam htio. Nakon objave teksta vrlo brzo je reagirao tadašnji novaljski gradonačelnik Ivan Dabo. Pri gradskoj upravi i u Matici hrvatskoj osnovan je odbor čija je zadaća bila pripremiti tiskanje monografije o našem slikaru. Najpozvanija osoba za taj zahtjevan zadatak bio je prof. Antun Travirka, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar iz Zadra, sveučilišni nastavnik na tamošnjem Filozofskom fakultetu, koji je zamolbu odbora sa zadovoljstvom prihvatio.

Nakon nekog vremena zamisao je ostvarena i Palčićeva 105. obljetnica rođenja bila je obilježena reprezentativnom monografijom.

Prof. Travirka dao je zaokružen prikaz života i rada Ivana Palčića i stručno ocijenio njegova likovna djela. (U monografiji je, omaškom, naveden 29. svibanj kao datum smrti. ) Ona su, ukratko, od izuzetne vrijednosti i nesumnjivog značaja za hrvatsku umjetničku baštinu.

Monografija Ivan Palčić
Monografija Ivan Palčić

Palčićeva osebujna umjetnička ličnost vrlo je zanimljiva, posebice zato što je pripadao umjetničkim boemskim krugovima Zagreba, Splita, Beča i Praga te je tako bio očevidac, a nerijetko i sudionik, mnogih prijelomnih trenutaka u kulturnom, društvenom i političkom životu Europe.

Ivan Palčić pripada onoj generaciji hrvatskih umjetnika i intelektualaca koja se počela formirati u vremenu neposredno prije 1. svjetskog rata i koja se u Zagrebu okupljala oko A. G. Matoša. U Zagrebu je studirao likovnu umjetnost kod Auera i Čikoša, a u Pragu kod Bukovca i Švabinskog. Prag je u to vrijeme bio pod jakim utjecajem avangardnih pokreta iz Pariza i Berlina. Utjecaji kubizma i ekspresionizma su dominantni, a formira se i hibridna varijanta kuboekspresionizam. U tim avangardnim kretanjima sudjeluje i Ivan Palčić. Jedan od njegovih najznačajnijih javnih nastupa početkom dvadesetih godina bilo je sudjelovanje na zagrebačkom Proljetnom salonu 1921. g.

Po svom likovnom izrazu Palčić je pripadao krugu slikara koji su promovirali tada najaktualnije likovne tendencije. Sredinom dvadesetih godina povukao se u Novalju i u tom razdoblju nastao je jedan potpuno nov opus, čitava galerija portreta, fizionomija i karaktera, rijetka u našem slikarstvu po svojoj širini i crtačkim metodama. Od 1950. do 1967. godine priredio je sedam samostalnih izložaba.

Čovjek s knjigom, ulje na platnu, 1921
Ivan Palčić, Čovjek s knjigom, ulje na platnu, 1921.

U monografiji je tiskan i izbor od  dvadesetak Palčićevih stihova.

Monografija je, po izlasku iz tiska, predstavljena javnosti najprije u Novalji, u travnju 1998., a potom, početkom svibnja iste godine, i u Zadru.

U Zadru je knjiga predstavljena na Filozofskom fakultetu. Tom je prigodom o slikaru Palčiću vrlo nadahnuto govorio zadarski likovni kritičar i publicist mr. Vinko Srhoj, ocijenivši monografiju do sada jedinim kompletnim pregledom njegove umjetnosti, a neki od akcenata autora monografije ujedno su i  prve stručno-kritičke prosudbe o dijelovima ovog opusa.            

Autoportret, ulje na platnu, Prag 1920
Ivan Palčić, Autoportret, ulje na platnu, Prag 1920.

Monografiju su obilježila i dva značajna priznanja.

U lipnju 1998. godine na šestoj Glavnoj skupštini Matice hrvatske u Zagrebu bile su dodijeljene Matičine nagrade, među kojima, osim za književnost i znanost, i Zlatne povelje za tiskane knjige u okrilju Matičinih ogranaka.

Jedna od Zlatnih povelja dodijeljena je upravo Matici hrvatskoj Novalja za monografiju Antuna Travirke Ivan Palčić. Bilo je više nego ugodno pročitati tu vijest na stranicama Slobodne Dalmacije u broju od 14. lipnja 1998. g.

Zlatna povelja Matice hrvatske
Zlatna povelja Matice hrvatske, s omaškom u autorovu prezimenu.

Iste godine, 16. studenog, u Zadru je, u Znanstvenoj knjižnici, upriličena tradicionalna izložba Izdavaštvo i tiskarstvo zadarskog područja u prošlih godinu dana. Na toj su izložbi bila pokazana 82 nova naslova knjiga, časopisa, publikacija, monografija i drugih izdavačkih vrsta. Kao najvažnija djela među njima proglašene su – prema vijesti Hine objavljene u Novom listu 17. studenog – fotomonografija Ivan Palčić Antuna Travirke i monografija Sto godina zadarske gimnazije – pobjeda hrvatskog jezika autora Pavla Jerolimova!

U trenutku kada sam javno predložio pripremu monografije, nisam znao da je već odavno monografiju o Ivanu Palčiću trebalo objaviti i to u Zadru. Ideja je bila pokrenuta 1966. godine, dakle još za slikareva života, a povod je bio taj što je Ivan Palčić poklonio Galeriji umjetnina Narodnog muzeja u Zadru sva 44 rada izlagana na samostalnoj izložbi u Gradskoj loži u veljači te godine, a kasnije i izbor svojih najvrjednijih 200 ostvarenja.

Do toga, u međuvremenu, ipak nije došlo.

Ivan Palčić na vratima Gradske lože u Zadru u vrijeme održavanja prve samostalne izložbe u Zadru 1960 (Foto Ante Brkan, Galerija umjetnina Zadar)
Ivan Palčić na vratima Gradske lože u Zadru u vrijeme održavanja prve samostalne izložbe u Zadru 1960. Foto Ante Brkan, Galerija umjetnina Zadar. Fotografija je preuzeta iz Monografije.

Antun Travirka podrobnije o tome piše u uvodnom tekstu u monografiji. Navodi i razloge zbog čega se ideja nije realizirala, odnosno zašto Galerija umjetnina nije oživotvorila svoju obvezu prema našemu slikaru. Prema njemu, osnovni razlog bio je nedostatak je novaca.

Ovdje moram spomenuti još nešto. Na predstavljanju monografije u Zadru gradonačelnik Ivan Dabo bio je najavio i obradu Palčićevih pjesničkih radova te utemeljenje galerije. Knjiga njegovih pjesama do danas nije tiskana, a umjesto galerije, Grad Novalja je u Dalmatinskoj ulici, na mjestu nekadašnje butige obitelji Palčić, u kojoj je s one strane pulta često znao biti i Ivan Palčić, sagradila gradsku knjižnicu koja nosi njegovo ime.

Napomena: Drugi dio teksta objavit ću za nekoliko dana.

Mladost, vazda lijepa radost

Fotografije koje danas objavljujem snimljene su sedamdesetih godina 20. stoljeća u Pagu.

Fotografija 1
Slijeva: Jasna i Katica
Fotografija 2
Stoje slijeva: Eta, Ljiljana i Neda, sjedi Đurđa



Fotografija 3
Slijeva: Marija, Tončica i Rita

Fotografija 4
Slijeva: Anđela, Jelkica, Jelkica, Renata i Zvjezdana

Fotografija 5
Slijeva: Luka, Rita, Marija i Nenad, čuči Tončica

Četrdeset godina Vodovoda Hrvatsko primorje južni ogranak

Davnog dana, 1. veljače 1979. godine, osnovano je trgovačko društvo Vodovod Hrvatsko primorje južni ogranak sa sjedištem u Senju. Osnovale su ga ondašnje općine Senj, Rab, Pag i Gospić, a danas je u suvlasništvu sedam gradova i općina: Senja, Raba, Paga, Novalje, Karlobaga, Lopara i Povljane. Tim se, za naše prilike velikim, vodoopskrbnim sustavom vodom opskrbljuju dijelovi Grada Senja, otoci Rab i Pag te područje Općine Karlobag.

Voda iz dviju čistih ličkih rijeka, Like i Gacke, najprije magistralnim vodom, a onda podmorskim cjevovodima stiže na Rab i Pag.

Tim povodom, uprava Vodovoda priredila je putujuću izložbu koju su već vidjeli Senjani i Rabljani, a od jučer se može razgledati i u Pagu, u prizemlju Kneževa dvora. Idućega mjeseca planira se postaviti i u Novalji.

Na sedam plakata kraćim tekstovima i fotografijama, na sažet ali vrlo slikovit način, prikazana je povijest nastanka vodoopskrbnog sustava, značaj i način funkcioniranja, tehnologija obrade vode i njezina kvaliteta. Može se vidjeti ozemlje koje sustav opslužuje i mjesta u kojima se voda koristi.

Prikaz vodoopskrbnog sustava na ozemlju
Prikaz vodoopskrbnog sustava na ozemlju

Hvale je vrijedno da se uprava Vodovoda sjetila te, za spomenute sredine, izuzetno važnog događaja. Vodoopskrba je, za ove krajeve siromašne s vodom, značila život, bila je neophodna za gospodarski razvoj, osobito turizma.

O tome su nešto mogli čuti i okupljeni na otvaranju izložbe, posebice oni mlađi, koji nisu imali priliku svjedočiti naporima nekadašnjih političkih i privrednih struktura. Na to su ih podsjetili predstavnici Vodovoda, direktor Milan Nekić  i njegova kolegica Martina Galić Rukavina.

Milan Nekić govori na otvaranju izložbe
Marina Galić Rukavina
Marina Galić Rukavina

U realizaciji projekta vodoopskrbe našem otoku pripada posebno mjesto. Dalo se to zaključiti i po riječima direktora Nekića koji je, među ostalim, spomenuo da se vodoopskrbni sustav, ovakav kakav je,  počeo graditi od kraja, istakavši da se najprije rješavalo pitanje opskrbe Novalje zbog njezinih potreba glede rastućeg turizma.

Mi koji duže pamtimo i koji smo imali priliku iz neposredne blizine pratiti realizaciju projekta, dobro znamo koliko je Novalja, sa svojim tadašnjim vodećim ljudima u Mjesnoj zajednici i Komunalnom poduzeću Zrće, godinama „gurala“ i „vukla“ da bi se ideja ostvarila i da bi riješila jedno od svojih životnih potreba. Od tih pojedinaca treba spomenuti svakako najistaknutije, Luku Čemeljića, Zorana Šimatovića i Antu Vidasa.

Pamtimo mi i koliko je političkog napora trebalo uložiti, koliko političke energije potrošiti, s kojim se sve političkim alatima i metodama valjalo poslužiti da bi se i drugi na otoku, u okvirima ondašnje zajedničke Općine Pag, uvjerili da je nužno financijski se napregnuti i zajednički sudjelovati u izgradnji vodovoda jer će biti od koristi za cijeli otok.

Na kraju se to i dogodilo. Voda je podmorskim cjevovodom dotekla najprije u Novalju 22. srpnja 1982., a tijekom narednih nekoliko godina vodoopskrbni krak produžio se i do grada Paga.

Jučer smo čuli da se od svih jedinica lokalne uprave i samouprave na Pagu jedino Povljana vodom opskrbljuje iz lokalnog izvora uz pomoć desalinizatora.

Izložba ostaje otvorena do 17. svibnja.

Pag, grad paškog sira

U Pagu do nedjelje, 5. svibnja, traju GASTRO DANI – manifestacija u sklopu koje će se u nekoliko paških ugostiteljskih lokala nuditi paški specijaliteti po promotivnim cijenama, upriličit će se predavanje na temu Budućnost gastronomije na otoku Pagu s predavačem chefom Matom Jankovićem, a bit će i drugih sadržajno zanimljivih ponuda.

Publika je u srijedu, 1. svibnja navečer, već imala prilike čuti ponešto o projektu PAG NA MENIJU Srednje škole Bartola Kašića i Turističke zajednice Grada Paga, a potom, na istom mjestu, u  prizemlju Kneževa dvora na glavnom gradskom trgu, razgledati izložbu fotografija Alenke Festini  PAG, GRAD PAŠKOG SIRA koja se prigodno uklapa u „zadanu temu“ manifestacije.

Alenka Festini
Alenka Festini

Na tridesetak izloženih fotografija u boji (od kojih su neke već bile objavljene u Večernjem listu i Zadarskom listu) autorica je ponudila svoje viđenje velike priče o paškom siru.

Doći na Pag a ne kušati paškog sira isto je kao poći u Rim i ne vidjeti Papu! Paški je sir najpoznatiji proizvod s tog podvelebitskog otoka, njegov zaštitni znak. Čovjek može biti veći ili manji gurman, više ili manje potkovan u tajnama prehrane, nutricionist i hedonist, no feticu paškog sira rijetko će tko ne poželjeti kušati ili se sirom obilato sladiti. U znalačkom komponiranju načina blagovanja otočne i ine spize paškome siru najčešće pripada mjesto uvertire, predjela, premda ga se, s ništa manje ugode, može konzumirati i nakon svega, kao krunsku deliciju kojom se zaokružuje užitak dotičnoga blagovanja. Njegov je hranidbeni učinak gotovo u svakoj prigodi izniman, bio poslužen na najbogatijoj trpezi za najzahtjevnije konzumente, bio popudbina u kakvoj izletničkoj uprtnjači ili, s komadom kruha i kapljicom dobra domaćeg vina u težačkoj torbi, kao okrjepa u stankama naporna rada.

Paški sir, najpoznatiji proizvod Paške sirane.
Paški sir, najpoznatiji proizvod Paške sirane.

Zlatno-žuti kolut čvrste kore, težine oko 2 do 2,5 kg najpoželjniji je u zreloj fazi, star od 6 do 12 mjeseci, karakterističnog pikantnog okusa, prepoznatljivog svojstvenog mirisa, blago mramorirane i zrnaste strukture, kada se mrvi i topi u ustima. Pustite li ga otvrdnuti, dobro će vam doći kao ribani sir u svojstvu dodatka mnogim specijalitetima.

Ovčari sele stado na svježu ispašu.
Ovčari sele stado na svježu ispašu.

Da je Pag grad paškog sira ne treba posebno isticati. Mnoga se domaćinstva već dugi, dugi niz godina bave proizvodnjom sira. Među svima njima najpoznatiji i najveći proizvođač je PAŠKA SIRANA, jedna od najstarijih paških tvrtki, koja je uspješno prošla kroz sito i rešeto hrvatske tranzicijske prakse i u kojoj se godinama već proizvodi jedan od najpoznatijih sireva u svijetu, nemalo puta okrunjen prestižnim nagradama na svjetskim manifestacijama.

Poslušno stado za svojim pastirom.
Poslušno stado za svojim pastirom.

Autoricu fotografija, Alenku Festini, poznam jako dugo. Premda je rođena u Rijeci (1966.), prava je Paškinja.  Dvadesetak godina svoga dosadašnjeg radnog staža posvetila je novinarstvu radeći za više pisanih i drugih medija kao honorarni suradnik.

Prije toga, još u učeničkoj dobi, tijekom 1978. i 1979. godine, pjesme i tekstove o svom gradu i otoku objavljivala je u  Modroj lasti, jednome od najpopularnijih školskih listova.

Davne 1977. godine, u jednoj anketi među paškim učenicima, koju sam radio za Večernji list, rekla mi je: „Kada ja budem velika putovat ću, pisati i fotografirati“.

Bila je to njezina prva izjava za javnost.

Disciplinirane sudionice u prometu.
Disciplinirane sudionice u prometu.

Dječji se san u jednom dijelu njenoga života ostvario, a ono što je pisala i fotografirala velikim dijelom ostalo je zabilježeno na stranicama Vjesnika, Jutarnjeg listaVečernjeg lista, Novog lista i Zadarskog lista. Njene tekstove i fotografije objavljivali su i Agroklub, Ministarstvo kulture i razni hrvatski i inozemni portali. Surađivala je sa HTV-om u emisiji Globalno sijelo.

Djevojčica sa janjetom.
Djevojčica sa janjetom.

Svoj je novinarski, kreativni i umjetnički rad fokusirala na  svoju lokalnu zajednicu, na Pag, grad i otok.

Kao novinar svoju ljubav pretočenu u lavinu riječi, a svoj pogled kroz objektiv foto aparata,  prenosila je hrvatskoj i široj javnosti od početka 90-tih pišući za  već spomenute medije. Pri tom nije skrivala ljubav prema onim, kako sama kaže, najvažnijim primarnim potrebama čovjeka, a te su diši, pij i jedi.

U ovoj trećoj ljudskoj primarnoj potrebi zauzela sam se upravo za predstavljanje paške janjetine i paškog sira, pašnjaka i zanimljivog krša, gdje se skriva obilje bilja, visoke kakvoće po bogatstvu eteričnosti, sadržanog u biljci zbog obilja posolice kao prirodnog konzervansa. Posebnu ulogu u cijeloj priči dala sam upravo čovjeku, vrijednim i spretnim rukama ovčara, sirara, jer bez tog trojstva – krajolika, ovce i čovjeka – paških delicija, sira i janjetine, ne bi bilo.

Mladi sir Paške sirane sa certifikatom Izvorno hrvatsko.
Mladi sir Paške sirane sa certifikatom Izvorno hrvatsko.

Tako je i ovom zgodom. Fotografijama predočuje ono što najbolje pozna, a to je Pag. Pokazuje zanimljivosti paškog ovčarstva, ljepotu zlatnog koluta paškog sira, čovjeka i ovcu, podsjeća nas na svjetski raritet koji od davnina postoji na otoku i koji ga uzdiže do razine jedinstvenog simbola. Onome tko Pag ne pozna dovoljno, njezine fotografije mogu poslužiti kao neka vrsta začinskog dodatka kojim se upotpunjuje opći dojam o gradu i otoku.

Jedan od paških ovčara sa svojim stadom
Jedan od paških ovčara sa svojim stadom.

Obilježje fotografija je svojevrsna lirska dokumentarnost koja će na značaju dobivati sve više kako vrijeme bude odmicalo.

Ovom izložbom autorica još jednom potvrđuje svoj radni moto, VOLI LOKALNO, DJELUJ GLOBALNO. Ovo je njezina druga samostalna izložba. Fotografije je izlagala i u organizaciji Zadarta.

Organizator izložbe je Turistička zajednica Grada Paga.

Alenka Festini diplomirala je upravno pravo. Posljednjih devet godina radi u Općinskom sudu Zadar, u zemljišnoknjižnom odjelu u Pagu.