Novalja svoj dan ili Sjećanja Dinka Supića

Za Ljubov Orlovu, slavnu rusku glumicu i Staljinovu miljenicu, „sjećanja su poput bisera na ogrlici. Uhvatiš se za jedan, odmah slijedi drugi. Trebam se zaustaviti, pa ne možeš se sjetiti čitavog života, ne možeš sve ispričati. Počela sam kaotično, a završavam pobjedonosno“. (Voljela sam Staljina – i on mene.)

Miljenko Jergović u Selidbi piše: „A kad se čovjek previše sjeća, sve mu je u tom sjećanju uljepšano. Naročito ako se sjeća nečega što sâm nije doživio, nego su doživjeli njegovi pradjedovi i prabake“.

„Starci“, pisao je Aristotel u Retorici, „više žive od uspomena nego od nade, jer im je preostalo vrijeme života kratko, a prošlo dugo; nadanje je okrenuto budućnosti, a sjećanje prošlosti. To je razlog njihovoj glagoljivosti: neprestano pričaju o svojoj prošlosti, jer u predavanju uspomenama nalaze zadovoljstvo“.

Kristian Novak, hrvatski književnik mlađe generacije, pak, na jednom mjestu u svojoj knjizi Črna mati zemla zapisuje: „Sve se nešto osuši. Ko sjećanja. Tak i ona valjda izblijede. Ko potezi kistom“.

Podebljajmo sve prethodno ovim citatom:

„U opasnosti smo da zaboravimo, a takav zaborav – potpuno odvojen od samih sadržaja koji bi mogli biti izgubljeni – značio bi da bismo se, ljudski govoreći, lišili jedne dimenzije, dimenzije dubine, u ljudskim postojanju. Jer, sjećanje  i dubina su isto, ili radije, čovjek ne može dosegnuti dubinu osim pomoću sjećanja“. (Hannah Arendt, Politički eseji: Što je autoritet.)

Pa stoga:

„Sjećanje je moguće održavati samo zapisivanjem.  A ono čega se ne sjećamo nema nikakvog značenja i zato je literatura važnija od života“, tvrdi Alida Bremer u pogovoru knjige Julijane Matanović Laura nije samo anegdota.

Eto, baš kao da se nadvirivao nad spomenutom autoricom dok je ispisivala te rečenice, zapisivanju sjećanja priklonio se Novaljac Dinko Supić (Novalja, 1945.) u svojim knjigama Novalja svoj dan (2016.) i Novaljski Stani i Stanari (2019.).

Potonja knjiga je početkom ovog mjeseca predstavljena novaljskoj javnosti.

Dinko Supić u radnom ambijentu
Dinko Supić u radnom ambijentu.

U trećoj životnoj dobi, u umirovljeničkim danima, kada se u kuneštri memorije nakupilo već poprilično toga, potaknut osobnim razlozima, Supić se prihvatio računala i stao zapisivati sjećanja na minulo vrijeme svoga djetinjstva i mladenaštva (ali i na dane prije toga), na stasanje u zrelu osobu, na sredinu u kojoj je potekao i odrastao.

Zapisuje da se ne bi zaboravilo ono što ima svoje značenje u tijeku vremena, ono što je obilježilo živote naraštajâ i pojedinih osoba među njima. Sjeća se promjena koje su se dogodile u svakodnevnom životu, pamti oskudne životne uvjete, ali i poboljšice koje su nadošle s vremenom.

Supić piše o različitim životnim dogodovštinama, ljudima, običajima, anegdotama, igrama i radostima djetinjstva, o rijetkim susretima i osobnim dramama, nepodopštinama i tragedijama, o postupnim iskoracima u civilizacijsku „svjetliju budućnost“.

Svoja sjećanja bilježi nepretenciozno, slikarski rečeno u krokijima, bez namjere da dublje zaore u povijesna zbivanja svojega rodnog mjesta, bez potrebe da razgrće slojeve  socijalnih i ekonomskih prilika nakupljenih u talogu vremena ili da podrobnije zađe u skrovite zakutke pojedinih sudbina i da ih rasvijetli znatiželjom koja bi prešla granicu pristojnoga.

U nekim krokijima nedostaje pokoji potez, no to ne narušava opću, dobru recepciju štiva.

Obje su knjige  tako strukturirane da se može reći da su dva dijela jedne cjeline koja govori o onome što se dogodilo u prošlome vremenu, što se dogodilo svoj dan, kako se to označava lokalnim izrazom.

Obje su, također, bogato ilustrirane fotografijama.

Naslovnica knjige Novalja svoj dan
Naslovnica knjige Novalja svoj dan.

Ishodišna točka knjige Novalja svoj dan je postolarska radiona autorovog oca Ivana kao kultno mjesto obiteljskog doma, ali i mjesnih društvenih okupljanja.

U koncentričnim krugovima oko nje šire se novaljske priče, novaljski običaji, igre autorovog djetinjstva, dodatno začinjeni nadimcima i zdivanjima, rugalicama i starinskim izrekama, nazivima predmeta i obiteljskim pojmovima.

U knjizi Novaljski Stani i Stanari autorovo ishodišno polazište su baš to, stani ili stanovi, nastambe nekoliko novaljskih obitelji, koje su podignute na prostoru između Novalje i Lunjskog poluotoka.

Stani su posebna socio-gospodarska kategorija karakteristična baš za taj dio našeg otoka jer ih, takove, nigdje drugdje ne nalazimo premda stanova ima podignutih diljem cijeloga Paga, o čemu se više može doznati u knjizi Iva Oštarića Stani otoka Paga od prapovijesti do danas.

Supić je opisao vlasništvo, prilike i životne uvjete te način života na tim stanima nastojeći također dočarati proteklo vrijeme kada je ondje život pulsirao ritmom kakvim su ga određivale ondašnje prilike.

No, i u ovoj knjizi autor nastavlja nizati kraće zapise o ljudima i događajima  u Novalji kao središnjem mjestu njegovih memorabilija.

Naslovnica knjige Novaljski Stani i Stanari
Naslovnica knjige Novaljski Stani i Stanari.

Osim autorovog teksta u knjizi Novaljski Stani i Stanari objavljena su i dva teksta autorovog brata Josipa Supića.

U Predgovoru knjige piše o nekim svojim saznanjima o načinu života dijela balkanske populacije čije je etničko ime Vlah. To ime, zbog posla kojim su se bavili i zbog načina njihova življenja, postalo je sinonimom riječi stočar.

U Pogovoru, pak, piše o stanovnicima Novalje i njihovim prezimenima, posebno o prezimenima onih obitelji koje su posjedovale spomenute Stanove, Šanko, Škunca, Dabo, Vidas, Borović i Šonje.

Na ishodišnoj lokaciji u Novalji svoj dan danas je sve drugačije. Postolaraske radione odavno više nema. Obiteljska je kuća preuređena i prilagođena potrebama njezinih sadašnjih baštinika.

I Novaljski Stani su u međuvremenu doživjeli promjene. Na mjestima su tek ruine, na mjestima su barem donekle sačuvani, na mjestima, pak, „osuvremenjeni“ do te mjere da imaju posve drugačji vizualni i funkcionalni habit.

Dinko Supić kraj vratiju očeve postolarske radione
Dinko Supić kraj vratiju nekadašnje očeve postolarske radione.

Sve u svemu, Supićeve se knjige mogu iščitavati kao svojevrsno znakovlje predinternetskog vremena, toliko različitog od ove današnjice, i u tome nalazim njihovu istinsku vrijednost.

Kako će ih percipirati današnja mladež može se pretpostaviti, no siguran sam da će – kad za to bude pravo vrijeme,  onda kad se i oni počnu sjećati – znati to učiniti na primjeren način i s primjerenim respektom.

Nakladnik obiju knjiga je Ogranak Matice hrvatske u Novalji.

Uzgred moram spomenuti da je predstavljanje knjige Novaljski Stani i Stanari u medijskom prostoru prošlo posve nezapaženo. Informacija o skupu u hotelu Loža nije zabilježena čak ni na službenim facebook stranicama Grada Novalje, na kojima se inače objavljuju informacije s različitih skupova i događanja. Valjda u Ogranku to nije imao tko učiniti. Šteta.

Izložba KRIŽ Ive Šebalja u Pagu

U zagrebačkoj Modernoj galeriji proteklih je dana otvorena izložba „Slikarski memento“ Ive Šebalja. Kako smo mogli pročitati u medijima, premijerno su predstavljena 52 djela iz posljednjeg stvaralačkog razdoblja toga velikoga hrvatskog slikara, među kojima je i pet monumentalnih diptiha i triptiha nastalih od 1994. do 2001., a zajednički nazivnik su im umjetnikova razmišljanja o ratu. Autorsku koncepciju izložbe potpisuju arhitekt Nenad Fabijanić, povjesničar umjetnosti Zdenko Rus, koji je autor i monografije o Ivi Šebalju, te ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić.

Bio mi je to povod da prelistam svoj Zavičajni spomenar i podsjetim na izložbu istoga autora koja je bila upriličena u Pagu, 15. kolovoza 1995. godine u  crkvi sv. Jurja.

Pag - Crkva sv. Jurja
Pag – Crkva sv. Jurja

Za Pag i paške kulturne prilike bio je to izniman događaj i svojevrsna privilegija jer se izložbe takvog „kalibra“ ne događaju često.

I tom zgodom autor postava izložbe bio je arhitekt Nenad Fabijanić koji je u dotadašnjih gotovo dva desetljeća poznanstva s prof. Šebaljom ostvario više zajedničkih autorskih projekata.

Crkva sv. Jurja nije slučajno odabrana za mjesto izložbe. Godinu prije završena je obnova crkve a obnovljena je po projektu arh. Fabijanića. Dio intervencija u interijeru bio je plod slikarevih zamisli.

Za taj svoj projekt Fabijanić je 1994. dobio godišnju nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata „Viktor Kovačić“.

Na izložbi je bilo izloženo samo šest Šebaljevih radova na temu križa većih dimenzija.

Autor popratnog kataloga bio je Zdenko Rus.

Nenad Fabijanić otvara izložbu
Nenad Fabijanić na otvorenju izložbe. Desno od njega su msgr. Ivan Prenđa, Borko Oguić, načelnik Općine Pag i don Srećko Frka Petešić, paški župnik

Postoji prije svega, kao uvijek, neka simbolična vrijednost u ovoj crkvi. Kad je trebalo, ovaj je grad očuvao od naleta bure srebrni križ svetog Jurja, zaštitnika grada. Vremenom, oltar je izgubio oltarnu palu, a sada ponovo dobio srebrni križ.

Jasno je stoga da smo namjerno, bez simulacija i ilustracija prepustili svakom individualno da u ovoj crkvi sretne posvećeni simbol pobjednika nad zlim. Htjeli smo ostaviti trag za dugo vrijeme, postojane intervencije bile su glavni kriterij i cilj. Sada, u tijeku autorove izložbe u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu,  koja je izazvala izuzetan interes u lipnju (iste godine, op. I.P.), i s razlogom, ovog ljeta ovdje u crkvi sv. Jurja u Pagu, na dan Vele Gospe, imamo po prvi put priliku vidjeti šest velikoformatnih platna na temu križeva. To je zapravo najava našeg zajedničkog nastupa u kasnu jesen ove godine u Zagrebu..

Na primjeru crkve sv. Jurja sudjelovanje prof. Šebalja evidentno je i u interijerskim intervencijama. Na zidu je postavljena pozlaćena drvena ploča s križem a prostor i detalji kolorne obrade glavnog oltara plod su njegovih skica koje je u prostoru uspješno i strpljivo realizirao akademski slikar B. Vujanović, rekao je prilikom otvorenja izložbe Nenad Fabijanić.

Msgr. Ivan Prenđa govori na izložbi
Msgr. Ivan Prenđa govori na izložbi

Izložbu je prigodnom besjedom otvorio zadarski nadbiskup-koadjutor msgr. Ivan Prenđa.

Imao sam prilike i prije ove večeri zaći u ovo lijepo obnovljeno zdanje crkve sv. Jurja i to također navečer i vidjeti svu ljepotu ove crkve, iznova vraćanje u život, i prvo što mi je došlo na pamet, hraneći se Biblijom, pomislio sam: evo ovdje, novo i staro, staro i novo. Staro po svom značenju, po sadržaju sakralnom, a novo jer mu se dala duša, jer mu se dao jedan novi izgled; i to ne bilo kakav, nekonvencionalan, doista izvanredan, umjetnički dojmljiv, istaknuo je, pored ostalog, msgr. Ivan Prenđa.

Ozračje večeri obogatila je i mlada violinistica Martina Trnjar koja je izvela kratku glazbenu točku F. Schuberta.
Otvorenje izložbe, stjecajem okolnosti, upriličeno je u 23 sata, no sudeći po broju posjetilaca, bio je to pravi termin za jedan takav kulturni događaj.

Pred simbolom pobjednika nad zlim, pred temeljnim i najsveobuhvatnijim simbolom u kršćanskome svijetu.
Prof. Ivo Šebalj te večeri, zbog razumljivih razloga, nije bio u Pagu. Poneki od posjetilaca odgovore na pitanja što ih je provocirala izložba tražili su od arh. Nenada Fabijanića.
Publika je sa velikim zanimanjem razgledala izložene radove.

Organizator izložbe bio je Centar za kulturu i informacije Pag, a pokrovitelji su bili Općina Pag, Županija ličko-senjska, Radio postaja Pag i Župni ured Pag.

Tatjana Arambašin (1922. – 2009.)

Dana 28. travnja ove godine navršava se deseta godišnjica smrti hrvatske književnice Tatjane Arambašin.

Rođena je u Pagu 12. siječnja 1922., u kući svoga djeda po majci Stjepana Coschine, koji je također rođen u Pagu.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je Tatjana-Arambašin-copy-2.jpg
Tatjana Arambašin. Fotografija preuzeta iz časopisa Jurina i Franina, svezak 52/Zima 1992. Snimio: Eduard Strenja.

Rodila se u kući koja danas pripada obitelji Zec a koja je smještena na uglu Branimirove obale i Vele ulice.

Premda je u Pagu proboravila tek dio djetinjstva, grad i otok  Pag ostali su joj u posebnom sjećanju.

O tome je pisala u  tekstu „Album s paške korablje“, koji je, zajedno sa još dva teksta, Paška čipka i Kolacići od koludrica (o koludraškim baškotinima, op. I.P.), objavila u poznatom istarskom časopisu Jurina i Franina, u svesku 52./zima 1992.

Godinu dana nakon toga imao sam je priliku upoznati u Pagu, na trodnevnom skupu koji je bio upriličen u prigodi obilježavanja 55o. obljetnice utemeljenja grada Paga, i izravno se uvjeriti s kolikim je osjećajima doživljavala svoj rodni grad.

O tome i sama svjedoči na početku svog Albuma s paške korablje:

Premda sam cijelo djetinjstvo i mladost provela u malim primorskim mjestima između Kaštel-Novog (gdje su Arambašinovi starosjedioci), Splita i Paga, čini mi se da nisam živjela u ovom potonjem da bih bila prikraćena za mnogoštošta, što mi se oduvijek činilo samo po sebi razumljivo, a što je ipak sasvim posebno, svojevrsno i svojstveno isključivo baš tom mom rodnom gradu i otoku. Iako je način života tog vremena i u drugim spomenutim mjestima (a koja sva imaju i ponekih sličnosti) bio gotovo isti, a ona po ljepoti krajolika ne zaostaju za Pagom, iako sam i tamo živjela u lijepim kućama, u mirnom i dobrom obiteljskom okruženju i s uobičajnim standardom građanskih i posjedničkih obitelji, opet moram reći, Pag je jednostavno bio nešto drugo…

Kuća obitelji Zec u kojoj se rodila Tatjana Arambašin.

Od 1954. godine stalno je živjela u Puli. Ondje se afirmirala kao profesionalna spisateljica i ostavila za sobom zamjetan trag u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Među prvim Istranima Tatjana Arambašin postala je članica Društva hrvatskih književnika, još 1966., a nalazimo je i među osnivačima te zaslužnim članovima njegova Istarskog ogranka. Bila je i članica Hrvatskoga PEN-a, od 1986., Matice hrvatske te raznih uredništava. Osobito je važna njezina aktivnost u uredništvu pulskoga časopisa Istarski mozaik tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća.

O književnici je 2008. godine objavljena knjiga Književni portret: Tatjana Arambašin u nakladi Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, po ideji i koncepciji književnika Borisa Domagoja Biletića, a sadrži nekoliko ogleda poznavatelja njezina književničkog opusa, dragocjenu dokumentarnu građu te posljednji intervju s autoricom.

Od 1964. do 2003. ta plodna spisateljica objavila je osam romana – Zvjezdani brojevi sitnicaLutaociBalada o morskom konjicuLjepotica s otokaSvakodneviceŽivot uhvaćen jednom rukomTraženja i Sama; osam knjiga pripovijesti – Priče iz ljeta 1965Pripovijesti o ŠimunuLa PiramideNovoljetne pripovijestiS prijateljem do zidaMoji londonski susretiPriče putuju vlakom i Gnjavatori; te iznimno vrijednu knjigu ogleda Koliki su te voljeli, moja Pulo!, kojom je na istraživački i književno posebno uvjerljiv način podigla trajan spomenik voljenomu gradu.

Naslovnica knjige

U nekima od njezinih romana, primjerice Balada o morskom konjicu, Ljepotica s otoka, mogu se prepoznati slike njezina rodnoga grada.

Tijekom književne karijere objavila je na stotine proza i ogleda u mnogim časopisima i novinama. Sustavno je pratila likovni život Pule i Istre, surađivala u riječkome dnevniku na talijanskom jeziku La Voce i objavljivala kolumne u pulskome dnevniku Glas Istre. Prevodila je s njemačkoga, talijanskoga i slovenskog. Pojedine njezine priče prevedene su na njemački, talijanski, engleski, mađarski i esperanto.

Priredila je za tisak svezak izabranih djela zaboravljena pulskog pisca Ante Tentora. Dobitnicom je mnogih književnih nagrada, među kojima je i Ksaver Šandor Gjalski, (kao jedini istarski autor), zatim Drago GervaisDr. Mijo Mirković, nagrade Revije iz Osijeka i drugih priznanja, koja nikada nije posebno isticala.

Zastupljena je u književnim antologijama, enciklopedijama, panoramama, leksikonima. Izvođena je i na kazališnoj pozornici. Punu je, zasluženu i dostojnu potvrdu književnoga rada dobila tek tijekom posljednjih dvadesetak godina njezina života, iako joj hrvatska književna kritika i dalje ostaje dužnom.

Oni koji su je bolje poznavali svjedoče da je bila samozatajna, nenametljiva i diskretna osoba, a svaki razgovor s njom sugovorniku je donosio novo i lijepo iskustvo, dragocjeno obogaćenje.

Osobno ću je pamtiti po njezinom zapisu PAŠKA ROBINJA S MOG OTOKA koji je objavila u Glasu Istre, 26. veljače 1997. godine u prigodi objavljivanja moje knjižice PAŠKA ROBINJA HRVATSKA PUČKA DRAMA.

Pedeset godina Paškog mosta

Dana 17. studenog 1968. godine u promet je pušten Paški most.

Velebnim armirano-betonskim mostom premoštena su Ljubačka vrata koja jugoistočni dio otoka Paga dijele od sjeverozapadnog dijela dalmatinskog kopna.

Bio je to izniman događaj za otok Pag i njegove stanovnike.

Izgradnjom mosta otok Pag je dobio čvrstu, postojanu vezu s kopnom, što je bilo neusporedivo s iskustvom iz vremena prije toga.

Puštanje u promet novoizgrađenog Paškog mosta. Fotografija je iz dokumentacije Muzeja grada Zadra.

Premda je već s realizacijom programa tzv. supstitucije nerentabilnih brodskih linija (kada su se tijekom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća umjesto klasičnih brodova uvodili trajekti) učinjen kvalitetniji pomak u povezivanju otoka s kopnom, izgradnja mosta značila je trajni iskorak iz prometne izoliranosti kojoj je otok, zbog vremenskih neprilika, bio nerijetko izložen.

Most je značio pozitivne promjene u životu otoka i otočana. Egzistencijalna osnovica njegovih žitelja stubokom se promijenila što je došlo do izražaja u razvoju gospodarstva, poglavito turizma. Mnogo toga je ljudima postalo dostupnije.

Paški most izgrađen je kao rezultat promišljanja ondašnjih otočnih i regionalnih (zadarskih) političkih čelnika o boljoj budućnosti otoka.

Ideja o izgradnji mosta iznjedrena je u kontekstu gradnje Jadranske magistrale s namjerom da se i otok Pag poveže s tom vrlo važnom prometnicom.

U pripremama za gradnju mosta tadašnji otočki čelnici vrlo su domišljato i marketinški uspješno za tu ideju pridobili i Josipa Broza Tita, predsjednika SFR Jugoslavije, kojega su, za njegova prvog posjeta otoku Pagu 14. kolovoza 1960. g., na putu od Novalje do grada Paga provezli brodom upravo kroz Ljubačka vrata. Tito je zamisao o izgradnji mosta svesrdno podržao.

Do realizacije ideje proteklo je punih osam godina. Most su zajednički sufinancirali Republika Hrvatska i Jugoslavenska narodna armija a izgradila ga je beogradska „Mostogradnja“. Po dimenzijama (dugačak 302 m, s rasponom luka od 193,20 m) bio je tada jedan od deset najvećih mostova na svijetu.

Izgradnju mosta u više su navrata ometale snažne bure s Velebita. Ipak, most je u konačnici bio izgrađen 12 dana prije predviđenog roka, za nepunu godinu dana!

Vremenski uvjeti, karakteristični za podvelebitsko primorje, pokazali su se vrlo značajnim čimbenikom za daljnji „život“ Paškog mosta. Slana morska prašina koja je s vremenom natapala konstrukciju mosta negativno je utjecala na njezino stanje. Prva oštećenja zapažena su već 1977. godine, a prvi vrlo ozbiljan incident dogodio se ljeti 1984. godine kada je most bio desetak dana zatvoren za promet zbog havarije na jednom od poprečnih nosača iznad stupa nad tjemenom luka.

Autor bloga na otvorenju Paškog mosta. Fotografiju je snimio Vlado Peranić ili Ivo Usmiani?

Za stručnjake građevinare sanacija i održavanje mosta bio je iznimno značajan zadatak. U više se navrata i na različite načine interveniralo na mostu. Do početka Domovinskog rata 1991. godine temeljito je bio obnovljen luk mosta. Međutim, namjeravanu obnovu  nadlučne konstrukcije mosta omeo je rat.

U Domovinskom ratu (1991-1995.), nakon rušenja Masleničkog mosta, Paški most je, zahvaljujući Jadrolinijinoj trajektnoj vezi Prizna – Žigljen na drugom kraju otoka, postao jedina pouzdana ali potencijalno vrlo ranjiva prometna veza između sjeverne i južne Hrvatske. Stoga je obrana mosta bila izvanredno značajna zadaća. A nju su uspješno obavili upravo otočani, Pažani, okupljeni u postrojbi veličine jednog samostalnog voda, s ukupno oko četrdesetak ljudi.

Zračni napadi Jugoslavenske armije  dogodili su se u nekoliko navrata tijekom listopada i studenoga 1991. godine. Najžešći je zabilježen 8. studenoga. Premda je most bio oštećen, ostao je sačuvan za promet, a nekoliko je neprijateljskih aviona oboreno. Nakon 8. studenoga 1991. godine više nije bilo pokušaja napada na Paški most. Među braniteljima mosta nije bilo poginulih ni ranjenih, ali je u području mosta poginulo troje i ranjeno osmero civila.

Ono što je Paški most izdržao u vremenu od rušenja Masleničkog mosta do izgradnje pontonskog prijelaza uz isti taj most (nakon prethodno izvedene vojno-redarstvene Akcije Maslenica u siječnju 1993. godine,) graniči gotovo s nemogućim.

Ratna oštećenja i višestruko povećanje obujma prometa donijeli su neslućeni preokret u zbivanja u svezi s mostom. Gotovo ništa od ljudskih iskustava sabranih u knjigama i časopisima nije doraslo veličini ovoga stručnog izazova. Stručnjaci su procijenili da je u te dvije godine preko njega prošlo više tereta nego li svih onih godina ranije, od puštanja u promet 1968. godine do početka Domovinskog rata. Stoga na ovom mjestu  valja ponoviti riječi stručnjaka: “Koliko god izričaji kao junak domovinskoga rata imali prizvuk boljševičkoga, ako je išta što je čovjek stvorio u našoj domovini zavrijedilo taj naslov, zavrijedio ga je Paški most.”

Naslovnica knjige. Fotografiju je snimio Franči Palčić, moj brat.

O važnosti Paškog mosta moglo se čuti  na stručno-znanstvenom skupu pod nazivom “Uloga i značaj paške spojnice u Domovinskom ratu”,  upriličenom u Pagu, 28. lipnja ove godine, kojeg su organizirali Udruga hrvatskih veterana Domovinskog rata Paga zajedno sa Sveučilištem u Zadru, Odjel za povijest i zdravstvene studije te Hrvatski liječnički zbor Podružnica Zadar, u suradnji sa Gradom Pagom.

Prof. dr. sc. Josip Faričić sa Sveučilišta u Zadru, Odjel za geografiju, govorio je o “Geostrateškom značaju Paškog mosta”; admiral Davor Domazet-Lošo o «Vojno strateškom položaju Paškog mosta“; dr. sc. Jakša Raguž i dr. sc. Slaven Ružić s Hrvatskog instituta za povijest i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata iz Zagreba izlagali su teme «Zračni napadi na Paški most 1991. godine na temelju dostupnih izvora hrvatske i srpske provenijencije“, a  doc. dr. sc. Zlatko Begonja sa Sveučilišta u Zadru, Odjel za povijest, temu: “Napad na Paški most u svojstvu amputacije Hrvatske”.

Prof. dr. sc. emeritus Andrija Hebrang govorio je o ulozi ratnih bolnica u obrani srpske agresije a doc. dr. sc. prim. Petar Lozo sa Sveučilišta u Zadru, Odjel za zdravstvene studije, i predsjednik HLZ Podružnice Zadar, o radu Ratne bolnice Šiška, koja je bila organizirana u Pagu.

Na žalost, taj je skup, unatoč važnoj faktografiji koja je bila izložena i obrazložena, bio katastrofalno loše medijski popraćen, što je bio očigledni propust organizatora a i lokalne radio postaje.

Više informacija o skupu moglo se pročitati tek na privatnom blogu “Iskonski Pag”, autora Branimira Maričevića, Pažanina, koji se stjecajem okolnosti zatekao u Pagu i na svoj način medijski popratio skup.

Na navedeni značaj Paškog mosta  zaboravlja se kadgod se obilježava obljetnica Akcije Maslenica. Na prigodnim javnim skupovima i u medijskom prostoru govori se i piše o ponovnoj uspostavi prometne veze između sjevera i juga Hrvatske postavljanjem pontonskog mosta na onome mjestu gdje je bio srušeni Maslenički most. Čak se ne spomene ni toliko da je postavljanjem pontonskog mosta na mjestu srušenog Masleničkog mosta, otok Pag bio umnogome rasterećen dotadašnjeg prometnog pritiska. Jer, i to treba spomenuti, i nakon postavljanja pontonskog mosta dio prometa se i dalje odvijao preko otoka Paga.

Puštanje u promet obnovljenog Paškog mosta.

Time se ignorira činjenica (i praktično falsificira važan dio povijesti Domovinskog rata) da veza između sjevernog i južnog dijela Hrvatske nikada nije bila prekinuta, da se održavala u otežanim uvjetima, ali se održavala zahvaljujući zemljopisnom položaju otoka Paga, te posadama Jadrolinijinih trajekata koje su također bile izložene napadima iz zraka i paškim braniteljima koji su branili i trajektnu vezu Prizna – Žigljen i Paški most.

Održavanje i obnova mosta bila je nužna i tijekom svih ratnih godina, no tek po završetku rata bilo je moguće pristupiti temeljitoj rekonstrukciji mosta. Taj iznimno zahtjevan posao uspješno su tijekom 1999. godine obavili djelatnici splitskog Konstruktor inženjeringa d.d., koji su iznad luka mosta staru armirano-betonsku konstrukciju zamijenili novom, čeličnom.

Obnovljeni Paški most u promet je pušten 29. prosinca 1999. godine. Opet je zasjao punim sjajem. Od tada do danas most se redovito održava.

  • Izvorni tekst sa foto ilustracijama objavljen je 17. studenog 2018. na PORTALU OTOK PAG i ANTENA ZADAR