F i n a l e

Na današnji dan, prije točno godinu dana, 15. srpnja 2018., hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je finalnu utakmicu svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Suparnici su nam bili Francuzi. Rezultat smo dobro upamtili. Francuzi su nas pobijedili rezultatom 4 : 2.

Utakmicu nisam gledao zato što sam htio izbjeći stresne situacije koje ogledi takvog ranga proizvode sve u šesnaest, tim više jer sam, u to vrijeme, još uvijek bio rekonvalescent.

Umjesto da sam sjedio pred tv ekranom, ja sam finalnu utakmicu prošetao središtem Novalje s fotoaparatom u rukama i fotografirao što se događa na tom terenu. Računao sam, utakmica se može pogledati u reprizi, a ovo sa novaljskih ulica ne, zato mi se učinilo da to vrijedi fotografski ovjekovječiti.

Sa ovim fotografijama, dakle,  podsjećam na taj veliki uspjeh naše nogometne reprezentacije i nadam se da ću barem donekle  predočiti ozračje toga srpanjskog popodneva.

Sve je bilo u znaku nogometa, sve je bilo prepuno crveno bijelih kvadratića.

Prodajni punktovi na kojima su se prodavali dresovi reprezentacije …
… ulični cvjetnjaci …
… pročelja kuća …
… a okitila se i Novaljka na trgu Brišćiću.
Lokali su bili okupirani publikom koja je utakmicu pratila na tamošnjim televizorima.
Početak utakmice nije bio obećavajući.
Ipak, dočekalo se i tračke nade nakon našeg prvog…
… i drugog gola.
Međutim, kako je vrijeme odmicalo, nade je bilo sve manje.
Ubrzo su nade posve splasnule…
…i uz neizbježno razočaranje, valjalo se pomiriti s porazom.
Ovako je to izgledalo nakon zadnjeg sučevog zvižduka.

No, kad se noć prespavala i zatomila nelagoda poraza, nacija je shvatila da je biti viceprvak svijeta veliki uspjeh – najznačajniji dosad u povijesti toga natjecanja – i predala se sasvim drugom ugođaju, veselju, zadovoljstvu, sreći, pače, euforičnom slavlju uspjeha.

Počelo je s onim legendarnim dočekom reprezentacije u Zagrebu, pozivom na Pantovčak i dodjelom odličja, pa svečanim dočecima pojedinih nogometaša diljem zemlje.

Tome ozračju i Novalja je dala svoj doprinos. Gradska vlast, sretna i ponosna što dvojica članova reprezentacije, Zlatko Dalić i Dejan Lovren,  u Novalji imaju svoje nekretnine u kojima povremeno borave, devetnaest dana nakon osvojene srebrne medalje svečano je dočekala nogometne heroje, priredila im feštu i okitila ih gradskim priznanjem, Počasnim građaninom Grada.

Kakav je odjek u medijskom prostoru imao taj događaj još i danas se može pogledati na internetu.

Boris Palčić Caskin

Bio je ugostitelj, turistički radnik, gastarbajter, prozni pisac, humorist, publicist, novinski kolumnist i nadasve pjesnik.

Rodio se u Novalji na današnji dan prije devedeset godina, 1. srpnja 1929. Školovao se u Novalji, Senju, Pagu, Opatiji i Zagrebu. Jedno je vrijeme radio u Austriji i Njemačkoj. Po povratku u Novalju kratko je vrijeme bio upravitelj hotela, a onda je od 1968. godine vodio svoj restoran u centru Novalje.

Kao pisac ogledao se u poeziji i prozi.  Pisao je uglavnom na lokalnom čakavskom izričaju, osobito poeziju. Ogledao se i u haiku formi. Pjesme su mu prevođene i na nekoliko stranih jezika. Objavljivao je u novinama i revijama kao novinar i kolumnist. O njemu i njegovim pjesmama snimljen je polusatni televizijski film.

Boris Palčić Caskin
Boris Palčić Caskin za radnim stolom u svom lokalu.

Nastupao je na lokalnim i drugim javnim skupovima mahom kao pjesnik ili humorist.

Bio je novaljska ikona, susretljiv i druželjubiv. Jedan od onih ljudi koji svojom osobnošću nadilaze gabarite svoje rodne sredine i zavičaja i u čijem se autorskom opusu, premda ne velikom, ogledaju i prepoznaju po svim svojim specifičnostima, od zemljopisnih do ljudskih, ta ista sredina i zavičaj.

U ovom tek fragmentarnom podsjetniku na Borisa Palčića Caskina u prigodi njegove devedesete obljetnice rođenja navest ću samo ponešto, za moguću skicu za portret.

Njegov bi cjeloviti ljudski i autorski portret tek trebalo temeljitije istražiti, zaokružiti i primjereno objelodaniti.

Sve nevere ljubav čepa
Knjigu Sve nevere ljubav čepa svojim su crtežima ilustrirali hrvatski naivni umjetnici, Ivan Lacković Croata i još jedanaest drugih.

Caskin je živio za pjesništvo, od mladih dana kada je prvim stihovima izricao proteste protiv nametnutih životnih stega, od časa kada je shvatio da je život samo jedna gromača koja se vječno ruši, ali i da sve životne nevere i nevolje samo ljubav može slamati.

Pisao je zvonkom novaljskom čakavštinom jer je tako očito najbolje i najlakše izricao ono čega je bio vinovnik i stradalnik, svjedok i suputnik, ispovjednik i proskribnik ili najčešće zaljubljenik.

Premda se može činiti da je dijalektalni izričaj izvjesna prepreka između pjesnikovog individualnog doživljaja i univerzalnog shvaćanja njegove poruke, ipak, on je svojom poezijom korespondirao sa svijetom na besprijekoran način. Jer, kako je to na jednom mjestu istaknuo Antun Barac, „dobra su sva sredstva koja stvaraocu pomažu da iznese ono što hoće da kaže. Ali između najrazličitijih sredstava koja može upotrebiti najbolje će biti ono koje će mu učiniti mogućim da svoj doživljaj iznese na što jasniji i zbijeniji način.“

Za Caskina je to bila njegova čakavština.

Pjesnički mu je izričaj nerijetko pregnantan poput karikature a istodobno dovoljno slojevit i asocijativan, duhovit, oštrouman, pun smisla. Dosezi njegove poezije primjereni su stupnju fluidnosti koju pjesme isijavaju, duševnoj aktivnosti koju potiču i novim doživljajima koje unutarnjom porukom pobuđuju.

Boris Palčić bio je, koliko znam, zastupljen u dvjema zbirkama zajedno sa drugim autorima, u knjizi Suvremeno čakavsko pjesništvo zadarskog kruga, 1992.  te u Zborniku haiku poezije u Dalmaciji, 2001. godine, ali i u drugim publikacijama, primjerice u zadarskim zbornicima Domaća rič.

Suvremeno čakavsko pjesništvo
Suvremeno čakavsko pjesništvo
Haiku u Dalmaciji
Haiku u Dalmaciji

Fadil Hadžić, naš vrstan humorist i satiričar, jedan od najplodnijih autora u tom književnom izričaju, uvrstio je Caskina u Antologiju hrvatskog humora: Zlatnu knjigu humorističke i satiričke književnosti kroz šest stoljeća”, 1999. godine.

Na gotovo pet stotina stranica Hadžić je odabrao tekstove 124 autora te, na kraju knjige, i njihov popis s kraćim biografskim bilješkama. Svjestan činjenice da ne postoji idealan obrazac za priređivanje bilo koje antologije, pa tako ni ove koja se tiče humora i satire, odnosno da je  svaka antologija pomalo opterećena subjektivnim pogledom, Hadžić se ipak upustio u odgovoran posao nastojeći čitatelju dati što cjelovitiju sliku o hrvatskom humour.

Antologija hrvatskog humora
Antologija hrvatskog humora

Hadžić u popisu autora Caskina označuje kao jednoga od najboljih dijalektalnih pjesnika. Premda je Palčić objavljivao i prozne humorističke zapise, Hadžić je u Antologiju…” uvrstio njegove dvije pjesme, Brancini i Stari prč, u kojima opisuje karakteristično ponašanje domaćih ljudi za vrijeme kartanja, odnosno istrošenog čovjeka spremnog da ga se, pod konac života, još samo poškropi.

Borisu Palčiću Caskinu ovo antologijsko druženje s najznačajnijim imenima hrvatske književnosti bilo je veliko priznanje inače, a posebno stoga jer je objelodanjeno u godini u kojoj je obilježavao sedamdesetu obljetnicu života.

Boris Palčić Caskin sa prijateljima
Boris Palčić Caskin sa prijateljima, bračnim parom Zatezalo, Vlastom i Boškom (lijevo) i bračnim parom Hadžić/Kukić, Fadilom i Elizabetom, pred svojim lokalom.

Od Caskinovih proznih djela izdvajam knjige Moj prvi grih iz 1997.,  Mile non piu mile, susvita iliti sudnji dan (u knjizi nije naznačena godina izdanja) te Otrkani. Prve dvije knjige, koje su pisane u formi dnevnika, tiskane su za autorova života, a posljednja nakon njegove smrti.

Moj prvi grih
Moj prvi grih

Prva je pisana  u povodu prvih slobodnih izbora poslije Domovinskog rata na području cijele Hrvatske, a druga tijekom 1998. godine u osvit onog čuvenog proročanstva koje je sadržano u naslovu knjige ( Nikada više tisuću), a koje se trebalo dogoditi 2000-te godine. U njima Caskin  ne bilježi samo događaje koje pomno prati u cijeloj zemlji, već se o njima očituje i svojim osobnim stavom, iskreno, emotivno, dojmljivo.

Mille, non piu mille
Mile, non piu mile

Otrkani su napisani u povodu Šezdeset godina turizma u Novalji kroz pismu, priču, smih i suze. U njima su desetine crtica, najčešće anegdotalnog karaktera, te pjesama kojima autor ilustrira kolorit svoje Novalje.

Otrkani
Otrkani

Caskinov spisateljski opus obilježen je i novinarskim štivom, među kojim su najzanimljivije bile kolumne Novaljski čimbur što ih je tijekom ratnih godina objavljivao u regionalnom izdanju Večernjeg lista za Istarsku, Primorsko-goransku i Ličko-senjsku županiju te Naši teatri u zadarskom Regionalu.

U njima se referirao na dnevne aktualnosti, lokalne i šire, određujući se prema svemu na svoj način, izravno, nedvosmisleno, domoljubno.

Novaljski čimbur
Novaljski čimbur, 6. siječnja 1994.

U Caskinovoj rukopisnoj ostavštini ima jedna zanimljiva knjiga, vrlo intrigantnog sadržaja, za koju je autor smatrao da će, kad bude objelodanjena, imati svjetski odjek. Hoće li tako biti tek treba vidjeti, ako se knjiga uspije tiskati.

Boris Palčić Caskin umro je 13. prosinca 2013. godine.

Grad Novalja počastila je svoga sugrađanina trajnim spomenom imenovavši jednu ulicu njegovim imenom.

Era naše ere

U sklopu višednevnog i raznovrsnog obilježavanja ovogodišnje Antonje i Dana Grada Novalje (13. lipnja) upriličene su i dvije izložbe.

U Gradskom muzeju postavljena je izložba Riznica srednjovjekovnog Nina.

Riznica grada Nina nema mnogo predmeta, ali to što ima remek su djela srebrnarske i zlatarske umjetnosti. U Novalji je izloženo samo pet eksponata. Neki od njih datiraju iz 9. st. Na izložbi se mogu vidjeti: Bursa – relikvijar s lopaticom sv. Asela; Škrinjica – relikvijar nepoznatog sveca; Dva relikvijara – Stopala sv. Asela; Prsten biskupa N. Giorgija s natpisom pape Pija II te Relikvijar Judinog srebrnjaka.

Stopala sv. Asela
Stopala sv. Asela. Fotografija je preuzeta iz kataloga izložbe.

Pojedinosti o tehnici izrade spomenutih izložaka kao i o samoj Riznici mogu se pročitati u katalogu izložbe koja, sama po sebi, predstavlja organizacijski zahtjevan posao pa je utoliko vrjedniji iskorak u izlagačkoj aktivnosti Gradskog muzeja.

U Galeriji ERA postavljena je skupna izložba slika 63 autora, u formatu 50×50 cm.

Riječ je o eksponatima autora koji su u njoj izlagali tijekom trideset godina djelovanja Galerije, a izrađeni su na zamolbu vlasnika Galerije, novaljskog arhitekta Dominika Kunkere, da budu poseban dio ukupnoga fundusa Galerije i specifična iskaznica te privatne ustanove koja je obilježila likovni život Novalje.

Galerija Era izložba
Galerija Era, Antonja 2019, skupna izložba slika, 60 + 3 izlagača

Među izlošcima ima radova izrađenih u različitim likovnim tehnikama, ali i fotografija.

Galerija Era izložba 60+3
Galerija Era, Antonja 2019, skupna izložba slika 60 + 3 izlagača

Osim njih izloženo je i nekoliko preslika crteža poznatog novaljskog slikara Ivana Palčića.

Crteži Ivana Palčića
Galerija Era, Antonja 2019, preslike crteža Ivana Palčića

Dominik Kunkera po zvanju je arhitekt, a po unutarnjoj vokaciji umjetnik. Ta je karakteristika njegova osobnog habitusa došla do izražaja u profesionalnom angažmanu jednako kao i u likovnoj aktivnosti kojoj je bio naklonjen.

Godinama je živio i radio u Belgiji, no čvrstim sponama bio je vezan uz rodnu Novalju. Pače, Novalja je sinonim njegovog kreativnog angažmana i znak stvaralačke identifikacije.

U Novalji je mnogobrojnim konkretnim rješenjima, projektima, sugestijama, intervencijama na mnogim objektima pokazao svoje poimanje graditeljstva, funkcionalnosti i kulture stanovanja.

Dominik Kunkera
Dominik Kunkera, sredinom 1990-tih

Zaokupljen problematikom prostora nastojao sam, prateći preobrazbu Novalje iz siromašnog težačko-ribarskog naselja u razvijeno turističko mjesto, unijeti određene promjene u shvaćanju funkcionalnosti i arhitektonsko-estetskih slogova čovjekova životnog prostora, isticanja likovnosti u prostoru te organizaciji naselja. Sijanje i realizacija tih ideja urodili su plodom, što se vidi u svakodnevnom životu mjesta. Novalja je izmijenila svoju fizionomiju, svoj image; od ribarskog i težačkog naselja postala je središte turističkih zbivanja. Iz nekadašnjeg gotovo plemenskog ustrojstva iskoračila je prema svijetu, otvorila se. Mjesto koje prije nije imalo gotovo nikakvu komunikaciju s vanjskim svijetom, otvorilo se. Osjeća se svježina novog velikog prostora koji ima moć prihvaćanja i realiziranja noviteta.

Rekao mi je to u razgovoru za Večernji list davne 1996. godine. Ono što se u međuvremenu dogodilo Novalji – nesmiljena apartmanizacija sa svim posljedicama – samo još više ističu važnost Kunkerinih stručnih zamisli, no nisam siguran da ga čine sretnim kao arhitekta i čovjeka.

Galerija Era
Galerija Era

Galerija je otvorena 6. kolovoza 1988. godine. Od tada do danas u njoj su izlagala najuglednija imena hrvatske likovne scene. Impresivan je to niz iz kojega izdvajam samo neka imena: Zlatko Prica, Vilim Svečnjak, Greta Vizler, Matko Trebotić, Vatroslav Kuliš, Damir Fabijanić, Fadil Hadžić, Miroslav Šutej, Vasilije Josip Jordan, Vasko Lipovac, Edo Murtić, Đuro Seder, Nikola Reiser, Dubravka Babić, Dimitrije Popović, Nada Žiljak, Mersad Berber…

Zlatko Prica i Dominik Kunkera
Zlatko Prica i Dominik Kunkera, ljeti 1997.

No, Galerija je svoja vrata otvarala i nizu manje poznatih imena kao i lokalnim likovnim stvaraocima koji su, izložbama u Galeriji, mogli testirati reakciju znatiželjne publike: Branka Ćetković, Mladen Peranić, Ante Zubović, Frane Gligora, Rajko Vukomanović, Ankica Peranić, Ivo Škunca, Vinko Maržić, Zdravko Matković, Anton Dabo Kirin, Marina Badurina, Ana Gezi …

U Galeriji je svoje crtopise izlagao i sâm vlasnik.

Dugo je godina Galerija bila središnja  kulturna ustanova u Novalji. Postala je mjestom okupljanja najuglednijih imena domaće likovne scene, žarište nesvakidašnjih događanja, drugačijeg duhovnog ozračja i smislenijeg načina življenja. Po učinku i odjeku onoga što se u njoj događalo (a likovne izložbe su bile najbrojniji ali ne i jedini događaji), Galerija je dala doprinos brisanju one (nevidljive) crte koja odvaja sredine bogate kulturnim zbivanjima od tzv. provincije.

Svojom zauzetošću i organizacijskim pregnućem, zajedno s onim ljudima i lokalnim čimbenicima koji su mu u tome tijekom proteklih godina bili potpora, Dominik Kunkera pokazao je da se provincijalizam jedne pomalo izolirane sredine može nadrasti ukoliko ima barem malo spremnosti i sposobnosti, ali i da se taj isti provincijalizam može redefinirati kao pojam duha a ne zemljopisa. To je poruka koja upravo danas dobiva na važnosti.

Dominik Kunkera je Galeriju uredio u svojoj rodnoj kući. Pošavši, dakle, od vlastitog životnog ishodišta iskoračio je smjelo u nepoznatu budućnost motiviran težnjom da Novalja postane kulturan prostor koji ne zaostaje za drugima.

Vjerujem da osjeća da je u svome naumu uspio. Vjerujem, također, da to mogu posvjedočiti svi koji su s posebnom pomnjom svih minulih godina pratili zbivanja u Galeriji.

Dominik Kunkera je u visokoj životnoj dobi. No, vjerujem da  vitalni devedesetrogodišnjak ima viziju budućnosti svoje Galerije. Nadam se da među mjerodavnima u Gradu Novalji ima dovoljno senzibiliteta pa da se Kunkerina vizija ostvari. Da Galerija ERA ne ostane upamćena samo kao dio naše, nego i buduće ere.

Izložba u Gradskom muzeju otvorena je do 23. lipnja, a u Galeriji ERA do 21. srpnja.

Stećci i suhozidi

Nedavno sam se iz Zadra u Novalju vraćao autobusom. Dugo se nisam vozio autobusom inače, a pogotovo ne na ovoj relaciji.

Udoban autobus otočne tvrtke, lijep dan, ugodna vožnja, prvo sjedište na desnoj strani, široki pogled.

S povišene pozicije autobusnog sjedišta oku se otvaraju drugačije vizure krajolika koje, dok je čovjek za volanom u vlastitom automobilu, ne zapaža jer uglavnom i ne može. Ili može ako riskira, poput vrsnog Vjesnikovog novinara Živka Vnuka koji je, vozeći jednom davno autom od Zagreba do Slanog, jednim okom zapažao ljepote neretljanskog kraja, a drugim kao krelac buljio u asfaltnu traku ispred volana “da za vavʹjek ne ostanemo podno tih divota…

Putujući otokom na ovaj način, zapažam detalje koji mi nisu naravno nepoznati, ali s ove se kote otkrivaju u drugačijoj percepciji, više nekako asocijativnoj. Poneki od tih detalja poput stećaka iz modernog doba podsjetnik su na ambiciozne uzlete i neslavne posrtaje iz vremena  društvenih promjena, koje – mislim na stećke – neki percipiraju tek sa sjetom, a poneki, vjerujem, s nikad zatomljenim osjećajem gorčine…

Dinjiška, neveliko mjesto između Paga i Paškog mosta, kao da je još uvijek u nekadašnjoj zajedničkoj Općini Pag. Doima se poput osobe koja se nije snašla kad je trebalo misliti na sebe, ugrabiti šansu za bolje dane, za probitačniju budućnost. Na rubu je, na periferiji zbivanja, reklo bi se daleko od očiju, daleko od srca. Hrane ju obećanjima, zaborave što su rekli ranije, u nekom prošlom mandatu pa ponove istu priču opet, u sadašnjem mandatu.

A uskoči i poznati domaći poduzetnik čiji je poduzetnički credo ne otkrivati toplu vodu kad su je davno otkrili, već samo valja preslikati. Zašto ne bismo imali i mi kad imaju oni? Podgrijava i on nade Dinjičanima svojim mega ambicijama i glasovitim propagatorima.

Dinjiška

Autobus naravno neće stati uz Vinariju Vina otoka Paga pa neće biti ni prilike kušati, primjerice, gutljaj paškog gegića, otočnog vina što se proizvodi od istoimene autohtone sorte grožđa.

Prisjećam se početaka dvojice mladih ljudi koji su devedesetih krenuli u revitalizaciju otočnog vinogradarstva i vinarstva, odlučni da dadu nešto novo na temelju duge  tradicije proizvodnje grožđa i vina na ovom našem otoku. Bili su to Denis Rako, agronom, i Ivo Karavanić, ekonomist.

Vina otoka Paga
Denis Rako (lijevo) i Ivo Karavanić

Pažani se vole pohvaliti svojom paškom žuticom, vinom koje je davnih godina znalo biti i nagrađivano. No žutica je bila nedefinirana u smislu sastojaka, proizvodila se od više vrsta grožđa. Mladi su poduzetnici svoju poslovnu filozofiju usmjerili ka mikrovinifikaciji, postupku kojim su htjeli doznati koje će se otočne sorte pokazati najkvalitetnijima. A imali su osnove za to. Još je davnih godina Stjepan Bulić (1865-1937), naš poznati ampelograf, naišao na više autohtonih sorti na Pagu. Osim gegića, tu su još topol, višana, silbijanac, pagadebit, muškatel i muškat mali bijeli, torbijan, petovka te rumena sorta cipar.

Karavanić se u međuvremenu otisnuo u menadžerske vode, a Rako je ostao u tom poslu, podigao spomenutu vinariju i, ukoliko želite doznati detalje o njegovim iskustvima stečenim proteklih godina i popiti, osim gegića, i druga otočna vina, ovom prometnicom treba putovati – automobilom!

Solana je uvijek bila perjanica paške gradske privrede, bila je i ostala najveća hrvatska solana. Nije se bez razloga znalo reći Solana je Pag, Pag je Solana.

Stoljetni način proizvodnje soli, temeljen samo na pomoći prirodnih faktora, sunca i vjetra, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća moderniziran je izgradnjom nove tvornice. Od tada se sol proizvodi kombinacijom prirodnih faktora i korištenjem postrojenja. Morska se voda u bazenima ugušćuje do određenog stupnja gustoće (salamura), skladišti u otvorenom bazenu i potom upumpava u postrojenja u kojima se kristalizira sol.

Solana Pag d.d.
Solana Pag d.d.

Solana je već spomenutih godina prošlog stoljeća bila dio ambicioznog trolista zacrtanog u nekadašnjim općinskim društvenim planovima razvoja koji su u paški privredni milje uvodili dotad nepostojeći industrijski faktor. Druga je bila tvornica Pagplastika. Treći dio trolista, Lokunja, trebala je osnažiti turističke kapacitete i potencijale.

Privatizaciju devedesetih Solana je prebrodila, našavši se na kraju u portfelju moćnog Agrokora. Posluje i dan danas kao Solana Pag d.d.

S ostalima iz onog trolista druga je priča.

Napušteno zdanje nekadašnje Pagplastike bojom podsjeća na čeljade s oštećenom jetrom. Dobro, možda boju baš i nisam pogodio, ali jest činjenica da je ciroza, uzrokovana promjenama devedesetih, ratom, propašću domaće kemijske industrije i gubitkom jeftine sirovine, gubitkom prekograničnog tržišta u regiji i pomalo maćehinskim odnosom države prema privatnim poduzetničkim inicijativama, upokojila tu, nekad neveliku ali uspješnu, tvornicu plastičnih proizvoda u kojoj su se izrađivali oluci, kanalizacijske i vodovodne cijevi te cijevi za optičke kablove.

Pagplastika
Pagplastika

Lokunja je, pak, trebala biti turističko-ugostiteljski i zdravstveno rekreacijski centar baziran na iskorištavanju ljekovitoga blata, primjenom kojega se mogu uspješno liječiti reumatske bolesti i dermatološka oboljenja, a kojega u plitkim bazenima nedaleko Paga ima dovoljno za dugoročnu eksploataciju.

Bilo je svojedobno osnovano i posebno poduzeće, školovali su se budući fizioterapeuti, no sa svim tim dogodilo se isto što i sa Pagplastikom, samo znatno, znatno ranije, a da se zapravo nije ni udario temelj spomenutom kompleksu. Lokunja je, umjesto uzdanice cjelogodišnjeg paškog turizma, ostala tek samo pusta želja.

Maketa Lokunje
Maketa Lokunje

Povremeno se u organizaciji kakvih entuzijasta ili gradske vlasti podsjeti na moguće potencijale javnim predavanjem ili nekim strateškim planom razvoja turizma za neko razdoblje. Tako na resurse Lokunje nisu zaboravili – to je najsvježije na što sam naišao – ni stručnjaci Instituta za turizam kada su, prije koju godinu, pisali najnoviji Strateški plan razvoja turizma grada Paga za razdoblje od 2016. do 2020. godine.

Lokunja tako i dalje ostaje svojevrsna konstanta paških privrednih planova i želja, ali je kao ideja već je poprilično izraubana i pretvorena u  grotesku.

Na putu od Kolana do Novalje, s jedne i s druge strane ceste, pogled plazi karakterističnim otočnim krajobrazom. Uglavnom zaravnan kanat ispresijecan je kamenim suhozidima čime je čitavi prostor razdijeljen u ogradice, privatne posjede više vlasnika u kojima se, s vremena na vrijeme, čuvaju ovce. U ovo doba godine dobrim dijelom tog kamenjara razbokore se letinice, neka niska vlasuljasta trava kojoj ne znam latinskog naziva, koja u tepisima svijetle bež boje daje slici ugodnu notu.

Suhozidi
Suhozidi

Suhozidi, stoljećima građeni od otočnog kamena, specifikum su našeg kraja. Ima ih na kilometre po cijelome Pagu, ne samo na ovako ravnom terenu već i na otočnim nizbrdicama i strminama na kojima silaze do samoga mora. Načinom gradnje i funkcionalnošću ubrajaju se u ambijentalnu baštinu, vrijednu pažnje, posebne skrbi i zaštite, o čemu najbolje svjedoči udruga Suhozid iz Kolana sa  njezinim ambicioznim planovima.

Područje koje promatram iz autobusa, osobito ono s desne strane ceste, doima se baš kao ogledni primjerak otočne teksture. Jest da je krajolik već defloriran intervencijama u prostoru, kako bi to rekli arhitekti,  ali ipak, sačuvati tu njegovu prirodnu izvornost ne bi bio grijeh, naprotiv…

Ante Dabo Suhozidi
Ante Dabo, Suhozidi

Na tragu asocijacija koje mi se u mislima nižu, po povratku kući, u biblioteci tražim Suhozide Ante Daba, našeg Novaljca, liječnika i pjesnika, koji je s ovog našeg otoka davno odselio i svoj duboki ljudski, liječnički i pjesnički trag, ostavio na tlu Istre. Pisao je i prozu i poeziju. Bio je ugledni član Društva hrvatskih književnika i njegovog Istarskog ogranka.

Suhozidi, iz 1986., samo su jedna od njegovih pjesničkih zbirki. Naslagao je u njima zavičajne razglednice, uzmorske sličice, mrazne ugođaje, usputne zabilješke, tegobne priče…, strpljivo gradeći svojim poetskim kamenjem  jedan od simbola rodnog zavičaja.

Ante Dabo rodio se u Novalji 10. travnja 1925., a umro je u Puli, 11. travnja 2009. godine.

Spomen na Ivana Palčića (1892. – 1969.), drugi dio

Za Ivana Palčića prvi sam put čuo u  gimnaziji, na satu geografije. Predavao nam je Stevo Hajdukov, profesor iz Zadra. Jednom me prilikom upitao znam li tko je Ivan Palčić? Odgovorio sam da znam: jedan je moj djed, a drugi stric. Za takav sam odgovor dobio čvrgu u glavu. Prof. Hajdukov nam je potom objasnio tko je bio Ivan Palčić.

Puno godina kasnije, u sklopu svojih novinarskih zanimacija, raspitivao sam se u Novalji i o umjetniku Palčiću.

Doznao sam o njemu mnoge zanimljive podatke premda ne baš uvijek lako, pogotovo ne ondje gdje sam mislio da će to biti najjednostavnije.

Ivan Palčić, fotografija preuzeta iz monografije
Ivan Palčić, u ljeto 1965., Galerija umjetnina Zadar, fotografija preuzeta iz monografije.

Ja sam čovjek skroman… rekao je davne 1966. godine tadašnjoj učenici novaljske Osnovne škole Terezi Palčić u kratkom razgovoru za Naš glas, listu učenika navedene škole. Taj je razgovor objavljen i u jubilarnom broju istog lista koji je bio tiskan 1973. g. u prigodi 130. godišnjice Škole.

U tom razgovoru Palčić navodi nekoliko osnovnih biografskih podataka, ali i bitna obilježja svojih likovnih preokupacija i stilskog izražavanja.

Bio je čovjek bogat u svom duhovnom svijetu. Dio toga bogatstva ostao je zabilježen na mnogobrojnim crtežima njegovih Novaljaca čije je karaktere iscrtavao ugljenim štapićem i flomasterom bolje no što bi se to, možda, moglo učiniti riječima.

Nisu ga zanimale kućice i stabla. Ljudi, glave, karakteri, to je ono što tako uporno živi u meni, rekao je istom zgodom.

Svjetioničar (1963.), Galerija umjetnina Zadar, preuzeto iz monografije
Ivan Palčić, Svjetioničar (1963.), Galerija umjetnina Zadar, preuzeto iz monografije.

Pod konac iste te godine u jednom pismu poznatom zadarskom fotografu i pjevaču (sjajnom tenoru!) Josi Špralji, odaslanom u kanadski Toronto, pored ostaloga napisao je i ovo:

Radim samo u flomasteru. Ne radim veće slike, džepno je izdanje i dovoljno su velike da zamjene smokvin list što pokrije ljudsku sramotu. Slika je velika samo onda ako je dobra. Ne muči me moderno mudrovanje, ja sam za kulturu srca jer bez njega nema ljepote.

Bio je sposoban u čovjekov karakter proniknuti gotovo rendgenski precizno i to vjerno dočarati crtežom.

Ivan Palčić, Portret žene (1961.) Galerija umjetnina Zadar, preuzeto iz monografije
Ivan Palčić, Portret žene (1961.), Galerija umjetnina Zadar, preuzeto iz monografije.

Po unutarnjoj vokaciji bio je i pjesnik premda i to na poseban način.

Mnogo sam ih stvorio (pjesama, op. I. P.) ali one većinom usmeno žive u meni i postale su dio mog govornog izraza, rekao je  Terezi Palčić.

Svaka je takva pjesma bila svojevrsna sentencija, poruka puna smisla i mudrosti. Podsjetit ću kako je samo jezgrovito izrazio osjećaje domaćeg čovjeka, Novaljca, prema vremenskim mijenama u prirodi. Rekao je jednom:

Kad sunce zahaja na punti Gaja (ljeti, op. I. P.), svima ugaja; a kad zahaja na punti Vrtića (zimi, op. I. P.) jadna naša srića…

Današnjim naraštajima u ovdašnjoj sredini vrijedi pokazati da je i barba Ivan hodil na Zrće.

Pjesma Zrće, preuzeto iz monografije
Ivan Palčić, Zrće, preuzeto iz monografije.

Nakon što se povukao u Novalju (1925. g.) najčešće je boravio na obiteljskom imanju na Caski gdje je živio u zajednici sa svojom braćom i sestrama te nećacima i, kasnije, njihovim obiteljima.

U Novalji im je pomagao u trgovini koju su imali u današnjoj Dalmatinskoj ulici. Trgovina je u to vrijeme, između dva rata pa i kasnije, bila jedno od rijetkih mjesta sastajanja i okupljanja domaćih ljudi. Bila je mjesto na kojemu su se pretresale sve važne i nevažne teme iz svakodnevnog života ili visoke politike. Palčića politika, kazivali su mi oni koji su ga poznavali, nije zanimala. Nije se upuštao u razgovore te vrste, a klonio se i ćakula.

No, ipak je bio komunikativna osoba. Štoviše, bio je vrlo jednostavan u komunikaciji. Bio je osoba dobre naravi koja se nikada ni s kim nije sukobila. Nikada ni prema kome nije iskazivao superiornost premda je to, prema svome intelektualnom i umjetničkom habitusu, zacijelo mogao.

Imao je neki gospodski odnos prema sredini u kojoj je živio, a s ljudima s kojima se susretao komunicirao je na specifičan način: raznim domislicama i uzrečicama i to najčešće izrečenima u stihu. To je naprosto kiptjelo iz njega.

Ljudi koji su ga bolje poznavali i mogli bolje razumjeti (za razliku od priprostog puka kojemu je najvjerojatnije bio pravi čudak) tvrde da je bio osoba izvan toga novaljskoga svijeta. Bio je zacijelo skučen u Novalji.

U umjetničkoj produkciji odlikovao se originalnošću, ali je bio nepretenciozna umjetnička duša. U svakom slučaju bio je preskroman čovjek. Možda je sebi postavljao visoke kriterije.

Sudeći po svemu, vlastitu je slikarsku dimenziju ozbiljno shvatio tek nakon što je stekao mirovinu.

Crtao je mnogo, gotovo bi se moglo reći stalno. U trgovini, kažu, nije se mogao dobiti škartoc bez kakva njegova crteža. Koristio je olovku, ugljen a potom i flomaster što je za njega bilo veliko otkriće. Neki su njegovi crteži bili tiskani  kao razglednice. Najpoznatiji je svakako bio onaj Antuna Gustava Matoša.

Ivan Palčić, Antun Gustav Matoš, 1913., Grafička zbirka Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, preuzeto iz monografije
Razglednica s reprodukcijom Palčićevog portreta A. G. Matoša iz 1913. godine. Grafička zbirka Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, preuzeto iz monografije.

Ženio se nije, premda je imao djevojku, ne Novaljku, koja je mlada umrla. Kad ga je jednom prilikom supruga nećaka mu Ranka upitala zašto se nije oženio, odgovorio joj je:

Jedno je prošlo, drugo se ni našlo, a do tad je sunce iza brda zašlo!

Umro je ne dočekavši ono što svaki likovni umjetnik priželjkuje: monografiju.

Osvrćući se na vijest o iznenadnoj njegovoj smrti, zadarski novinar Zlatan Miodrag u tekstu Kraj jednog boema, objavljenog u Narodnom listu, 7. lipnja 1969., na kraju je zapisao:

Otišao je, otputovao je, ne sačekavši ni priznanja ni odlikovanja.

Palčićeva raspoloženja glede moguće monografije opisao je prof. Kažimir Šćiran, Novaljac, u pismu upućenom jednome svome prijatelju 8. srpnja 1975. godine. Prof. Šćiran je bio prosvjetni djelatnik u Zadru i  održavao je tijesnu vezu i korespondenciju sa Palčićem. Preslike dijela te korespondencije i novinskih tekstova ustupio mi je prof. Šćiran nakon što je tiskana monografija. Među ostalim, u spomenutom pismu, piše i ovo:

Barba Ivan je međutim otišao ne dočekavši ni najskromnijeg rezimea o svom likovnom radu. Potpuno se ostvarila Matoševa prognoza o sudbini našega mnogostruko talentiranog mještanina. Posljednjih je godina bio vrlo zabrinut za sudbinu svojih „pužića“, bojao se da će sve propasti. Želio ih je pohraniti na sigurno mjesto, a da nije zapravo znao ni gdje ni kamo. Bio bi sretan da mu je tko od povjerenja došao, sve bi bio razdavao. Nešto od njegovih radova danas je u Grafičkoj zbirci Sveučilišne knjižnice /zahvaljujući njegovu prijatelju, književniku Geni Senečiću/ a najviše ovdje u Zadru.

Barba Ivan imao je ovdje nekoliko svojih samostalnih, a izlagao je i na zajedničkim izložbama slikara zadarskog područja. Ti se radovi često nisu više ni vraćali u Novalju. Ovo je inače grad njegova gimnazijskog školovanja pa je za nj ostao emotivno vezan do kraja. Pred dvije godine umro je njegov posljednji školski drug g. Ante Brkan, otac međunarodnih majstora umjetničke fotografije Ante i Zvonka Brkana, kod kojih je najradije boravio kad god bi došao ovamo.

Ljudi iz Narodnog muzeja napokon su se osjetili obveznim da se nekako oduže barba Ivanu: obećali su mu objavljivanje jedne skromne ali uredne monografije s reprodukcijama najvrjednijih radova i užim izborom njegovih stihova, u kojima je također znao doći do izražaja njegov originalni temperament. Posljednjih je par godina barba Ivan živio u nestrpljivu čekanju te monografije i bio prežalostan kad bi osjetio da stvar sporo ide.

U početku, po običaju, sve je zapinjalo o mala novčana sredstva, a onda je zastalo na pitanju autora tekstovnog dijela. Računalo se na Senečića, na V. Ekl /čini se da je i na Rijeci barba Ivan izlagao/, na M. Peića, čak M. Tartagliu, ali rezultata nije bilo. Tražilo se ipak jedno stručno vrednovanje, jedna stručna ocjena.

Tako barba Ivan nije doživio zadovoljstvo izlaska iz anonimnosti. I sve je ostalo na mrtvoj točki do dana današnjega, premda mi direktor Valentin Uranija i jučer tvrdi kako oni ne odustaju od obećanja.

Možda će i Vaš dolazak biti prilika da se krene s mrtve točke.

A to bi mi bilo najdraže.

Gradska knjižnica
Osim Gradske knjižnice i jedna ulica u Novalji nosi ime Ivana Palčića.

O Ivanu Palčiću govorilo se i kao o nesuđenom opernom pjevaču.

 Nešto mi je o tome svjedočio akademik Andre Mohorovičić koji je Palčića poznavao i s njim se družio, a zadnji ga je put sreo u Novalji, ljeti 1956. ili 1957. godine. Akademik Mohorovičić došao je u Novalju sa ekipom za rekognosciranje spomenika kulture u kojoj su bili i slikari Jerolim Miše i Marino Tartaglia.

… Zamislite našu zajedničku radost kada smo se susreli na rivi s dragim i nezaboravnim slikarom i pjevačem Ivanom Palčićem, napisao mi je u pismu.

Prema sjećanju znadem da je na temelju svojih prirodnih pjevačkih sposobnosti bio primljen na bečki Konzervatorij, i da su mu najbolji pedagozi proricali sjajnu pjevačku karijeru. Ivan Palčić je imao “Bogom dani” glas. Njegov glas bio je kristalno čist, sonoran, zvučan, upravo zanosan, mediteranski otvoren i lijep. Stoga je jasno da su pedagozi u Beču tolike nade ulagali u Palčićevo školovanje pjevanja.

No, to su mi naknadno kazali Miše i Tartaglia, kada je Palčić morao nastupiti prvi puta pred publikom njegova samosvijest je popustila, on se slomio i nije mogao pjevati. Sve su pokušali da stanje sloma izbjegne, ali uzalud.

 Kada smo se našli, kao što sam naveo u Novalji, otpjevao nam je spontano neku cavatinu, jednu šaljivu opernu ariju i nekoliko dijelova pojedinih pjesama. Glas mu je bio sonoran, lijep i vrlo dobro kultiviran što je preostalo od školovanja. Vječita šteta, bio bi jedan od uvijek spominjanih svjetskih pjevača, bio bi uvjeren sam pjevačka legenda da nije bilo te psihičke slabosti. Nakon prekida pjevačke karijere prešao je na studij slikarstva, gdje je također pokazao snagu svoje umjetničke osobnosti. Bio je prirodno nadareni umjetnik.

Zaista šteta, da mu osobne kvalitete nisu afirmirane na umjetničkoj sceni Europe, a život u Novalji udaljio ga je od pogleda javnosti. I jednoga dana pročitao sam u novinama da je u Novalji umro slikar Ivan Palčić.

Velik čovjek za njegove dobre poznavaoce, ali nedovoljno poznat prema svojim prirodnim nadarenostima. Naglašavam da su njegov slikarski opus Miše i Tartaglia vrlo cijenili i da su ga smatrali dragim prijateljem i umjetnikom…

Ovaj dio Palčićeva života, međutim, nije temeljitije istražen, na što upozorava i Antun Travirka u svojoj monografiji. U onom razgovoru sa Terezom Palčić ni sam Ivan Palčić ne spominje svoje glazbeno školovanje.

No svakako ostaje činjenica da je, pored svoga likovnjačkog talenta, Ivan Palčić  imao i pjevačkog dara.

Što na kraju zaključiti? Bilo kako bilo, meni osobno čini veliko zadovoljstvo to što je, u konačnici, moj osobni poticaj revitalizaciji uspomene na Ivana Palčića realiziran upravo onako kako je sâm umjetnik očekivao, vrijednom monografijom, i upravo ondje gdje je to bilo najprimjerenije, u njegovoj rodnoj Novalji.

Bilo bi lijepo kad bi se u Zadru, baš u prigodi ove obljetnice smrti, do kraja  godine upriličila retrospektivna izložba njegovih radova. S malo angažmana mjerodavnih u Novalji možda bi se moglo mjerodavne u Zadru privoliti na takvo što. Da se barem na taj način oduže slikaru Ivanu Palčiću.

Spomen na Ivana Palčića (1892. – 1969.), prvi dio

U svibnju 1997. godine jednim sam tekstom u riječkom Otočnom Novom listu (urednik je tada bio Branko Šuljić) htio javnost podsjetiti na našega otočnog umjetnika i osobenjaka, Novaljca Ivana Palčića, priznatog slikara i pjesnika.

Rodio se u Novalji 25. studenog 1892., a umro je, također u Novalji, na današnji dan prije pedeset godina, 28. svibnja 1969. godine.

Među osobama prosvijećena duha i duše obdarene umjetničkom crtom što ih je iznjedrila Novalja, njemu nedvojbeno pripada posebno mjesto. Zato sam smatrao da obljetnicu rođenja treba iskoristiti i, prije svega, novaljsku javnost podsjetiti na njegov lik i djelo.

Pod konac spomenute godine navršavalo se 105 godina od njegova rođenja pa mi se učinilo da je to prava prigoda, tim više što je nakon smrti bio pomalo zaboravljen, ne samo na rodnom otoku nego i u domaćem likovnjačkom miljeu.

U spomenutom tekstu za Otočki Novi list podsjetio sam da je ime Ivana Palčića bilo zabilježeno u Likovnoj enciklopediji još za njegova života i izrazio nadu da će se i u njegovoj Novalji smoći volje, naći ljudi i osigurati materijalna potpora da se trajno i primjereno sačuva uspomena na njega.

Sugerirao sam neka spomenuta obljetnica bude povod da se s debele knjige, s njegovim imenom na naslovnici, raspuše prašina i da se nanovo ukoriči, dopunjena i sustavno obrađena, priča o čovjeku koji je to zaista zaslužio.

Moram priznati da je ovako napisan javni apel bio svojevrsni mamac jer do tada nije postojala nikakva knjiga o njemu.

U tridesetogodišnjoj novinarskoj praksi nije mi se baš događalo da mi se uslišaju javni apeli oko nečega ili nekoga, posebice u području kulture.

Ivan Palčić s nećacima
Ivan Palčić sa nećacima, fotografija iz obiteljskog albuma Borisa Palčića Caskina.

U slučaju Ivana Palčića dogodilo se, međutim, upravo ono što sam htio. Nakon objave teksta vrlo brzo je reagirao tadašnji novaljski gradonačelnik Ivan Dabo. Pri gradskoj upravi i u Matici hrvatskoj osnovan je odbor čija je zadaća bila pripremiti tiskanje monografije o našem slikaru. Najpozvanija osoba za taj zahtjevan zadatak bio je prof. Antun Travirka, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar iz Zadra, sveučilišni nastavnik na tamošnjem Filozofskom fakultetu, koji je zamolbu odbora sa zadovoljstvom prihvatio.

Nakon nekog vremena zamisao je ostvarena i Palčićeva 105. obljetnica rođenja bila je obilježena reprezentativnom monografijom.

Prof. Travirka dao je zaokružen prikaz života i rada Ivana Palčića i stručno ocijenio njegova likovna djela. (U monografiji je, omaškom, naveden 29. svibanj kao datum smrti. ) Ona su, ukratko, od izuzetne vrijednosti i nesumnjivog značaja za hrvatsku umjetničku baštinu.

Monografija Ivan Palčić
Monografija Ivan Palčić

Palčićeva osebujna umjetnička ličnost vrlo je zanimljiva, posebice zato što je pripadao umjetničkim boemskim krugovima Zagreba, Splita, Beča i Praga te je tako bio očevidac, a nerijetko i sudionik, mnogih prijelomnih trenutaka u kulturnom, društvenom i političkom životu Europe.

Ivan Palčić pripada onoj generaciji hrvatskih umjetnika i intelektualaca koja se počela formirati u vremenu neposredno prije 1. svjetskog rata i koja se u Zagrebu okupljala oko A. G. Matoša. U Zagrebu je studirao likovnu umjetnost kod Auera i Čikoša, a u Pragu kod Bukovca i Švabinskog. Prag je u to vrijeme bio pod jakim utjecajem avangardnih pokreta iz Pariza i Berlina. Utjecaji kubizma i ekspresionizma su dominantni, a formira se i hibridna varijanta kuboekspresionizam. U tim avangardnim kretanjima sudjeluje i Ivan Palčić. Jedan od njegovih najznačajnijih javnih nastupa početkom dvadesetih godina bilo je sudjelovanje na zagrebačkom Proljetnom salonu 1921. g.

Po svom likovnom izrazu Palčić je pripadao krugu slikara koji su promovirali tada najaktualnije likovne tendencije. Sredinom dvadesetih godina povukao se u Novalju i u tom razdoblju nastao je jedan potpuno nov opus, čitava galerija portreta, fizionomija i karaktera, rijetka u našem slikarstvu po svojoj širini i crtačkim metodama. Od 1950. do 1967. godine priredio je sedam samostalnih izložaba.

Čovjek s knjigom, ulje na platnu, 1921
Ivan Palčić, Čovjek s knjigom, ulje na platnu, 1921.

U monografiji je tiskan i izbor od  dvadesetak Palčićevih stihova.

Monografija je, po izlasku iz tiska, predstavljena javnosti najprije u Novalji, u travnju 1998., a potom, početkom svibnja iste godine, i u Zadru.

U Zadru je knjiga predstavljena na Filozofskom fakultetu. Tom je prigodom o slikaru Palčiću vrlo nadahnuto govorio zadarski likovni kritičar i publicist mr. Vinko Srhoj, ocijenivši monografiju do sada jedinim kompletnim pregledom njegove umjetnosti, a neki od akcenata autora monografije ujedno su i  prve stručno-kritičke prosudbe o dijelovima ovog opusa.            

Autoportret, ulje na platnu, Prag 1920
Ivan Palčić, Autoportret, ulje na platnu, Prag 1920.

Monografiju su obilježila i dva značajna priznanja.

U lipnju 1998. godine na šestoj Glavnoj skupštini Matice hrvatske u Zagrebu bile su dodijeljene Matičine nagrade, među kojima, osim za književnost i znanost, i Zlatne povelje za tiskane knjige u okrilju Matičinih ogranaka.

Jedna od Zlatnih povelja dodijeljena je upravo Matici hrvatskoj Novalja za monografiju Antuna Travirke Ivan Palčić. Bilo je više nego ugodno pročitati tu vijest na stranicama Slobodne Dalmacije u broju od 14. lipnja 1998. g.

Zlatna povelja Matice hrvatske
Zlatna povelja Matice hrvatske, s omaškom u autorovu prezimenu.

Iste godine, 16. studenog, u Zadru je, u Znanstvenoj knjižnici, upriličena tradicionalna izložba Izdavaštvo i tiskarstvo zadarskog područja u prošlih godinu dana. Na toj su izložbi bila pokazana 82 nova naslova knjiga, časopisa, publikacija, monografija i drugih izdavačkih vrsta. Kao najvažnija djela među njima proglašene su – prema vijesti Hine objavljene u Novom listu 17. studenog – fotomonografija Ivan Palčić Antuna Travirke i monografija Sto godina zadarske gimnazije – pobjeda hrvatskog jezika autora Pavla Jerolimova!

U trenutku kada sam javno predložio pripremu monografije, nisam znao da je već odavno monografiju o Ivanu Palčiću trebalo objaviti i to u Zadru. Ideja je bila pokrenuta 1966. godine, dakle još za slikareva života, a povod je bio taj što je Ivan Palčić poklonio Galeriji umjetnina Narodnog muzeja u Zadru sva 44 rada izlagana na samostalnoj izložbi u Gradskoj loži u veljači te godine, a kasnije i izbor svojih najvrjednijih 200 ostvarenja.

Do toga, u međuvremenu, ipak nije došlo.

Ivan Palčić na vratima Gradske lože u Zadru u vrijeme održavanja prve samostalne izložbe u Zadru 1960 (Foto Ante Brkan, Galerija umjetnina Zadar)
Ivan Palčić na vratima Gradske lože u Zadru u vrijeme održavanja prve samostalne izložbe u Zadru 1960. Foto Ante Brkan, Galerija umjetnina Zadar. Fotografija je preuzeta iz Monografije.

Antun Travirka podrobnije o tome piše u uvodnom tekstu u monografiji. Navodi i razloge zbog čega se ideja nije realizirala, odnosno zašto Galerija umjetnina nije oživotvorila svoju obvezu prema našemu slikaru. Prema njemu, osnovni razlog bio je nedostatak je novaca.

Ovdje moram spomenuti još nešto. Na predstavljanju monografije u Zadru gradonačelnik Ivan Dabo bio je najavio i obradu Palčićevih pjesničkih radova te utemeljenje galerije. Knjiga njegovih pjesama do danas nije tiskana, a umjesto galerije, Grad Novalja je u Dalmatinskoj ulici, na mjestu nekadašnje butige obitelji Palčić, u kojoj je s one strane pulta često znao biti i Ivan Palčić, sagradila gradsku knjižnicu koja nosi njegovo ime.

Napomena: Drugi dio teksta objavit ću za nekoliko dana.

Mladost, vazda lijepa radost

Fotografije koje danas objavljujem snimljene su sedamdesetih godina 20. stoljeća u Pagu.

Fotografija 1
Slijeva: Jasna i Katica
Fotografija 2
Stoje slijeva: Eta, Ljiljana i Neda, sjedi Đurđa



Fotografija 3
Slijeva: Marija, Tončica i Rita

Fotografija 4
Slijeva: Anđela, Jelkica, Jelkica, Renata i Zvjezdana

Fotografija 5
Slijeva: Luka, Rita, Marija i Nenad, čuči Tončica

Četrdeset godina Vodovoda Hrvatsko primorje južni ogranak

Davnog dana, 1. veljače 1979. godine, osnovano je trgovačko društvo Vodovod Hrvatsko primorje južni ogranak sa sjedištem u Senju. Osnovale su ga ondašnje općine Senj, Rab, Pag i Gospić, a danas je u suvlasništvu sedam gradova i općina: Senja, Raba, Paga, Novalje, Karlobaga, Lopara i Povljane. Tim se, za naše prilike velikim, vodoopskrbnim sustavom vodom opskrbljuju dijelovi Grada Senja, otoci Rab i Pag te područje Općine Karlobag.

Voda iz dviju čistih ličkih rijeka, Like i Gacke, najprije magistralnim vodom, a onda podmorskim cjevovodima stiže na Rab i Pag.

Tim povodom, uprava Vodovoda priredila je putujuću izložbu koju su već vidjeli Senjani i Rabljani, a od jučer se može razgledati i u Pagu, u prizemlju Kneževa dvora. Idućega mjeseca planira se postaviti i u Novalji.

Na sedam plakata kraćim tekstovima i fotografijama, na sažet ali vrlo slikovit način, prikazana je povijest nastanka vodoopskrbnog sustava, značaj i način funkcioniranja, tehnologija obrade vode i njezina kvaliteta. Može se vidjeti ozemlje koje sustav opslužuje i mjesta u kojima se voda koristi.

Prikaz vodoopskrbnog sustava na ozemlju
Prikaz vodoopskrbnog sustava na ozemlju

Hvale je vrijedno da se uprava Vodovoda sjetila te, za spomenute sredine, izuzetno važnog događaja. Vodoopskrba je, za ove krajeve siromašne s vodom, značila život, bila je neophodna za gospodarski razvoj, osobito turizma.

O tome su nešto mogli čuti i okupljeni na otvaranju izložbe, posebice oni mlađi, koji nisu imali priliku svjedočiti naporima nekadašnjih političkih i privrednih struktura. Na to su ih podsjetili predstavnici Vodovoda, direktor Milan Nekić  i njegova kolegica Martina Galić Rukavina.

Milan Nekić govori na otvaranju izložbe
Marina Galić Rukavina
Marina Galić Rukavina

U realizaciji projekta vodoopskrbe našem otoku pripada posebno mjesto. Dalo se to zaključiti i po riječima direktora Nekića koji je, među ostalim, spomenuo da se vodoopskrbni sustav, ovakav kakav je,  počeo graditi od kraja, istakavši da se najprije rješavalo pitanje opskrbe Novalje zbog njezinih potreba glede rastućeg turizma.

Mi koji duže pamtimo i koji smo imali priliku iz neposredne blizine pratiti realizaciju projekta, dobro znamo koliko je Novalja, sa svojim tadašnjim vodećim ljudima u Mjesnoj zajednici i Komunalnom poduzeću Zrće, godinama „gurala“ i „vukla“ da bi se ideja ostvarila i da bi riješila jedno od svojih životnih potreba. Od tih pojedinaca treba spomenuti svakako najistaknutije, Luku Čemeljića, Zorana Šimatovića i Antu Vidasa.

Pamtimo mi i koliko je političkog napora trebalo uložiti, koliko političke energije potrošiti, s kojim se sve političkim alatima i metodama valjalo poslužiti da bi se i drugi na otoku, u okvirima ondašnje zajedničke Općine Pag, uvjerili da je nužno financijski se napregnuti i zajednički sudjelovati u izgradnji vodovoda jer će biti od koristi za cijeli otok.

Na kraju se to i dogodilo. Voda je podmorskim cjevovodom dotekla najprije u Novalju 22. srpnja 1982., a tijekom narednih nekoliko godina vodoopskrbni krak produžio se i do grada Paga.

Jučer smo čuli da se od svih jedinica lokalne uprave i samouprave na Pagu jedino Povljana vodom opskrbljuje iz lokalnog izvora uz pomoć desalinizatora.

Izložba ostaje otvorena do 17. svibnja.

Pag, grad paškog sira

U Pagu do nedjelje, 5. svibnja, traju GASTRO DANI – manifestacija u sklopu koje će se u nekoliko paških ugostiteljskih lokala nuditi paški specijaliteti po promotivnim cijenama, upriličit će se predavanje na temu Budućnost gastronomije na otoku Pagu s predavačem chefom Matom Jankovićem, a bit će i drugih sadržajno zanimljivih ponuda.

Publika je u srijedu, 1. svibnja navečer, već imala prilike čuti ponešto o projektu PAG NA MENIJU Srednje škole Bartola Kašića i Turističke zajednice Grada Paga, a potom, na istom mjestu, u  prizemlju Kneževa dvora na glavnom gradskom trgu, razgledati izložbu fotografija Alenke Festini  PAG, GRAD PAŠKOG SIRA koja se prigodno uklapa u „zadanu temu“ manifestacije.

Alenka Festini
Alenka Festini

Na tridesetak izloženih fotografija u boji (od kojih su neke već bile objavljene u Večernjem listu i Zadarskom listu) autorica je ponudila svoje viđenje velike priče o paškom siru.

Doći na Pag a ne kušati paškog sira isto je kao poći u Rim i ne vidjeti Papu! Paški je sir najpoznatiji proizvod s tog podvelebitskog otoka, njegov zaštitni znak. Čovjek može biti veći ili manji gurman, više ili manje potkovan u tajnama prehrane, nutricionist i hedonist, no feticu paškog sira rijetko će tko ne poželjeti kušati ili se sirom obilato sladiti. U znalačkom komponiranju načina blagovanja otočne i ine spize paškome siru najčešće pripada mjesto uvertire, predjela, premda ga se, s ništa manje ugode, može konzumirati i nakon svega, kao krunsku deliciju kojom se zaokružuje užitak dotičnoga blagovanja. Njegov je hranidbeni učinak gotovo u svakoj prigodi izniman, bio poslužen na najbogatijoj trpezi za najzahtjevnije konzumente, bio popudbina u kakvoj izletničkoj uprtnjači ili, s komadom kruha i kapljicom dobra domaćeg vina u težačkoj torbi, kao okrjepa u stankama naporna rada.

Paški sir, najpoznatiji proizvod Paške sirane.
Paški sir, najpoznatiji proizvod Paške sirane.

Zlatno-žuti kolut čvrste kore, težine oko 2 do 2,5 kg najpoželjniji je u zreloj fazi, star od 6 do 12 mjeseci, karakterističnog pikantnog okusa, prepoznatljivog svojstvenog mirisa, blago mramorirane i zrnaste strukture, kada se mrvi i topi u ustima. Pustite li ga otvrdnuti, dobro će vam doći kao ribani sir u svojstvu dodatka mnogim specijalitetima.

Ovčari sele stado na svježu ispašu.
Ovčari sele stado na svježu ispašu.

Da je Pag grad paškog sira ne treba posebno isticati. Mnoga se domaćinstva već dugi, dugi niz godina bave proizvodnjom sira. Među svima njima najpoznatiji i najveći proizvođač je PAŠKA SIRANA, jedna od najstarijih paških tvrtki, koja je uspješno prošla kroz sito i rešeto hrvatske tranzicijske prakse i u kojoj se godinama već proizvodi jedan od najpoznatijih sireva u svijetu, nemalo puta okrunjen prestižnim nagradama na svjetskim manifestacijama.

Poslušno stado za svojim pastirom.
Poslušno stado za svojim pastirom.

Autoricu fotografija, Alenku Festini, poznam jako dugo. Premda je rođena u Rijeci (1966.), prava je Paškinja.  Dvadesetak godina svoga dosadašnjeg radnog staža posvetila je novinarstvu radeći za više pisanih i drugih medija kao honorarni suradnik.

Prije toga, još u učeničkoj dobi, tijekom 1978. i 1979. godine, pjesme i tekstove o svom gradu i otoku objavljivala je u  Modroj lasti, jednome od najpopularnijih školskih listova.

Davne 1977. godine, u jednoj anketi među paškim učenicima, koju sam radio za Večernji list, rekla mi je: „Kada ja budem velika putovat ću, pisati i fotografirati“.

Bila je to njezina prva izjava za javnost.

Disciplinirane sudionice u prometu.
Disciplinirane sudionice u prometu.

Dječji se san u jednom dijelu njenoga života ostvario, a ono što je pisala i fotografirala velikim dijelom ostalo je zabilježeno na stranicama Vjesnika, Jutarnjeg listaVečernjeg lista, Novog lista i Zadarskog lista. Njene tekstove i fotografije objavljivali su i Agroklub, Ministarstvo kulture i razni hrvatski i inozemni portali. Surađivala je sa HTV-om u emisiji Globalno sijelo.

Djevojčica sa janjetom.
Djevojčica sa janjetom.

Svoj je novinarski, kreativni i umjetnički rad fokusirala na  svoju lokalnu zajednicu, na Pag, grad i otok.

Kao novinar svoju ljubav pretočenu u lavinu riječi, a svoj pogled kroz objektiv foto aparata,  prenosila je hrvatskoj i široj javnosti od početka 90-tih pišući za  već spomenute medije. Pri tom nije skrivala ljubav prema onim, kako sama kaže, najvažnijim primarnim potrebama čovjeka, a te su diši, pij i jedi.

U ovoj trećoj ljudskoj primarnoj potrebi zauzela sam se upravo za predstavljanje paške janjetine i paškog sira, pašnjaka i zanimljivog krša, gdje se skriva obilje bilja, visoke kakvoće po bogatstvu eteričnosti, sadržanog u biljci zbog obilja posolice kao prirodnog konzervansa. Posebnu ulogu u cijeloj priči dala sam upravo čovjeku, vrijednim i spretnim rukama ovčara, sirara, jer bez tog trojstva – krajolika, ovce i čovjeka – paških delicija, sira i janjetine, ne bi bilo.

Mladi sir Paške sirane sa certifikatom Izvorno hrvatsko.
Mladi sir Paške sirane sa certifikatom Izvorno hrvatsko.

Tako je i ovom zgodom. Fotografijama predočuje ono što najbolje pozna, a to je Pag. Pokazuje zanimljivosti paškog ovčarstva, ljepotu zlatnog koluta paškog sira, čovjeka i ovcu, podsjeća nas na svjetski raritet koji od davnina postoji na otoku i koji ga uzdiže do razine jedinstvenog simbola. Onome tko Pag ne pozna dovoljno, njezine fotografije mogu poslužiti kao neka vrsta začinskog dodatka kojim se upotpunjuje opći dojam o gradu i otoku.

Jedan od paških ovčara sa svojim stadom
Jedan od paških ovčara sa svojim stadom.

Obilježje fotografija je svojevrsna lirska dokumentarnost koja će na značaju dobivati sve više kako vrijeme bude odmicalo.

Ovom izložbom autorica još jednom potvrđuje svoj radni moto, VOLI LOKALNO, DJELUJ GLOBALNO. Ovo je njezina druga samostalna izložba. Fotografije je izlagala i u organizaciji Zadarta.

Organizator izložbe je Turistička zajednica Grada Paga.

Alenka Festini diplomirala je upravno pravo. Posljednjih devet godina radi u Općinskom sudu Zadar, u zemljišnoknjižnom odjelu u Pagu.

Novalja svoj dan ili Sjećanja Dinka Supića

Za Ljubov Orlovu, slavnu rusku glumicu i Staljinovu miljenicu, „sjećanja su poput bisera na ogrlici. Uhvatiš se za jedan, odmah slijedi drugi. Trebam se zaustaviti, pa ne možeš se sjetiti čitavog života, ne možeš sve ispričati. Počela sam kaotično, a završavam pobjedonosno“. (Voljela sam Staljina – i on mene.)

Miljenko Jergović u Selidbi piše: „A kad se čovjek previše sjeća, sve mu je u tom sjećanju uljepšano. Naročito ako se sjeća nečega što sâm nije doživio, nego su doživjeli njegovi pradjedovi i prabake“.

„Starci“, pisao je Aristotel u Retorici, „više žive od uspomena nego od nade, jer im je preostalo vrijeme života kratko, a prošlo dugo; nadanje je okrenuto budućnosti, a sjećanje prošlosti. To je razlog njihovoj glagoljivosti: neprestano pričaju o svojoj prošlosti, jer u predavanju uspomenama nalaze zadovoljstvo“.

Kristian Novak, hrvatski književnik mlađe generacije, pak, na jednom mjestu u svojoj knjizi Črna mati zemla zapisuje: „Sve se nešto osuši. Ko sjećanja. Tak i ona valjda izblijede. Ko potezi kistom“.

Podebljajmo sve prethodno ovim citatom:

„U opasnosti smo da zaboravimo, a takav zaborav – potpuno odvojen od samih sadržaja koji bi mogli biti izgubljeni – značio bi da bismo se, ljudski govoreći, lišili jedne dimenzije, dimenzije dubine, u ljudskim postojanju. Jer, sjećanje  i dubina su isto, ili radije, čovjek ne može dosegnuti dubinu osim pomoću sjećanja“. (Hannah Arendt, Politički eseji: Što je autoritet.)

Pa stoga:

„Sjećanje je moguće održavati samo zapisivanjem.  A ono čega se ne sjećamo nema nikakvog značenja i zato je literatura važnija od života“, tvrdi Alida Bremer u pogovoru knjige Julijane Matanović Laura nije samo anegdota.

Eto, baš kao da se nadvirivao nad spomenutom autoricom dok je ispisivala te rečenice, zapisivanju sjećanja priklonio se Novaljac Dinko Supić (Novalja, 1945.) u svojim knjigama Novalja svoj dan (2016.) i Novaljski Stani i Stanari (2019.).

Potonja knjiga je početkom ovog mjeseca predstavljena novaljskoj javnosti.

Dinko Supić u radnom ambijentu
Dinko Supić u radnom ambijentu.

U trećoj životnoj dobi, u umirovljeničkim danima, kada se u kuneštri memorije nakupilo već poprilično toga, potaknut osobnim razlozima, Supić se prihvatio računala i stao zapisivati sjećanja na minulo vrijeme svoga djetinjstva i mladenaštva (ali i na dane prije toga), na stasanje u zrelu osobu, na sredinu u kojoj je potekao i odrastao.

Zapisuje da se ne bi zaboravilo ono što ima svoje značenje u tijeku vremena, ono što je obilježilo živote naraštajâ i pojedinih osoba među njima. Sjeća se promjena koje su se dogodile u svakodnevnom životu, pamti oskudne životne uvjete, ali i poboljšice koje su nadošle s vremenom.

Supić piše o različitim životnim dogodovštinama, ljudima, običajima, anegdotama, igrama i radostima djetinjstva, o rijetkim susretima i osobnim dramama, nepodopštinama i tragedijama, o postupnim iskoracima u civilizacijsku „svjetliju budućnost“.

Svoja sjećanja bilježi nepretenciozno, slikarski rečeno u krokijima, bez namjere da dublje zaore u povijesna zbivanja svojega rodnog mjesta, bez potrebe da razgrće slojeve  socijalnih i ekonomskih prilika nakupljenih u talogu vremena ili da podrobnije zađe u skrovite zakutke pojedinih sudbina i da ih rasvijetli znatiželjom koja bi prešla granicu pristojnoga.

U nekim krokijima nedostaje pokoji potez, no to ne narušava opću, dobru recepciju štiva.

Obje su knjige  tako strukturirane da se može reći da su dva dijela jedne cjeline koja govori o onome što se dogodilo u prošlome vremenu, što se dogodilo svoj dan, kako se to označava lokalnim izrazom.

Obje su, također, bogato ilustrirane fotografijama.

Naslovnica knjige Novalja svoj dan
Naslovnica knjige Novalja svoj dan.

Ishodišna točka knjige Novalja svoj dan je postolarska radiona autorovog oca Ivana kao kultno mjesto obiteljskog doma, ali i mjesnih društvenih okupljanja.

U koncentričnim krugovima oko nje šire se novaljske priče, novaljski običaji, igre autorovog djetinjstva, dodatno začinjeni nadimcima i zdivanjima, rugalicama i starinskim izrekama, nazivima predmeta i obiteljskim pojmovima.

U knjizi Novaljski Stani i Stanari autorovo ishodišno polazište su baš to, stani ili stanovi, nastambe nekoliko novaljskih obitelji, koje su podignute na prostoru između Novalje i Lunjskog poluotoka.

Stani su posebna socio-gospodarska kategorija karakteristična baš za taj dio našeg otoka jer ih, takove, nigdje drugdje ne nalazimo premda stanova ima podignutih diljem cijeloga Paga, o čemu se više može doznati u knjizi Iva Oštarića Stani otoka Paga od prapovijesti do danas.

Supić je opisao vlasništvo, prilike i životne uvjete te način života na tim stanima nastojeći također dočarati proteklo vrijeme kada je ondje život pulsirao ritmom kakvim su ga određivale ondašnje prilike.

No, i u ovoj knjizi autor nastavlja nizati kraće zapise o ljudima i događajima  u Novalji kao središnjem mjestu njegovih memorabilija.

Naslovnica knjige Novaljski Stani i Stanari
Naslovnica knjige Novaljski Stani i Stanari.

Osim autorovog teksta u knjizi Novaljski Stani i Stanari objavljena su i dva teksta autorovog brata Josipa Supića.

U Predgovoru knjige piše o nekim svojim saznanjima o načinu života dijela balkanske populacije čije je etničko ime Vlah. To ime, zbog posla kojim su se bavili i zbog načina njihova življenja, postalo je sinonimom riječi stočar.

U Pogovoru, pak, piše o stanovnicima Novalje i njihovim prezimenima, posebno o prezimenima onih obitelji koje su posjedovale spomenute Stanove, Šanko, Škunca, Dabo, Vidas, Borović i Šonje.

Na ishodišnoj lokaciji u Novalji svoj dan danas je sve drugačije. Postolaraske radione odavno više nema. Obiteljska je kuća preuređena i prilagođena potrebama njezinih sadašnjih baštinika.

I Novaljski Stani su u međuvremenu doživjeli promjene. Na mjestima su tek ruine, na mjestima su barem donekle sačuvani, na mjestima, pak, „osuvremenjeni“ do te mjere da imaju posve drugačji vizualni i funkcionalni habit.

Dinko Supić kraj vratiju očeve postolarske radione
Dinko Supić kraj vratiju nekadašnje očeve postolarske radione.

Sve u svemu, Supićeve se knjige mogu iščitavati kao svojevrsno znakovlje predinternetskog vremena, toliko različitog od ove današnjice, i u tome nalazim njihovu istinsku vrijednost.

Kako će ih percipirati današnja mladež može se pretpostaviti, no siguran sam da će – kad za to bude pravo vrijeme,  onda kad se i oni počnu sjećati – znati to učiniti na primjeren način i s primjerenim respektom.

Nakladnik obiju knjiga je Ogranak Matice hrvatske u Novalji.

Uzgred moram spomenuti da je predstavljanje knjige Novaljski Stani i Stanari u medijskom prostoru prošlo posve nezapaženo. Informacija o skupu u hotelu Loža nije zabilježena čak ni na službenim facebook stranicama Grada Novalje, na kojima se inače objavljuju informacije s različitih skupova i događanja. Valjda u Ogranku to nije imao tko učiniti. Šteta.