Ćutin otok svoj

Otok. Vječna inspiracija mnogima, na ovaj ili onaj način.

U ovom slučaju – otok Pag.

Kako kaže stih u pjesmi Kamena lađa Klape Sol: Otoka je bezbroj, a jedan je Pag.

Pag opjevan, opisan, oslikan. I fotografiran.

U fokusu je interesa i članova Foto kluba Pag koji već jedanaestu godinu zaredom priređuju izložbu fotografija naslovljenu Ćutim otok svoj.

Naslovnica kataloga izložbe s fotografijom Zrinke Balabanić.

Na tim se izložbama pokazuje svo bogatstvo motiva koje otok pruža u svojoj različitosti i ljepoti, motiva što ih fotografi trgaju s njegove teksture ovisno o vlastitoj optici, raspoloženju i domišljatosti.

U dosadašnjim izložbama iznjedrio se veliki mozaički niz fotozapisa koji ilustrira simbiozu otoka i otočana i koji bi, da ga je moguće preslikati na kakvu veliku zidnu površinu, predstavljao jedinstveni mural fotografske vještine.

Pogledao sam ovih dana izložbu u Novalji.

Izložba je ovom prigodom prvi put postavljena na otvorenome, na Trgu Alojzija Stepinca, s najavom da će se premjestiti i na druge gradske lokacije.

Postavljena je ne na klasičnim panoima već na ribarskim mrežama razapetim između dva držača od bambusa i trske, što se doima vrlo zgodnim rješenjem. Može se pogledati u večernjem terminu.

Na otvorenome, u ugodnom ambijentu Stepinčeva trga, izložba je dostupnija publici.

Foto klub Pag broji tridesetak fotografa s područja cijelog otoka, te nekoliko njih iz drugih sredina, među kojima su uglavnom fotografi amateri, ali ima i vrhunskih majstora fotografije, poput Aleksandra Tomulića, Željka Jelenskog, Tvrtka Marasa. 

Fotografije izlažu: Zrinka Balabanić, Helena Baričević, Mladen Brajša, Teofil Dabo, Vesna Denona, Davor Dobrijević, Ivana Dobrijević, Saša Domazet, Vesna Fabijanić, Jasminko Herceg, Željko Jelenski, Vesna Karavanić, Krešimir Kiš, Hrvoje Magaš, Tvrtko Maras, Nikola Maržić, Katica Mustapić, Emilijana Obrić, Rajko Peranić, Danijel Ružić, Elvis Šmit, Ivan Šupraha, Aleksandar Tomulić i Nataša Vučić Tomljanović.

Uz izložbu tiskan je i katalog s osamnaest odabranih fotografija.

Ova i sljedeće fotografije preuzete su iz kataloga izložbe.

U katalogu, međutim, nema prigodnog zapisa inspiriranog izložbom, nema podataka o Foto klubu, a nema ni, barem najkraćih, biografskih crtica o autorima fotografija. To je propust koji se ne bi smio ponavljati.

Bez tih dodataka izložba je okrnjena za jednu serioznu dimenziju.

Izložba će potrajati do 25. srpnja.

Pokrovitelj izložbe je Centar za kulturu Grada Novalje.

(Ne)zaboravljeni jubilej

Na današnji dan prije četvrt stoljeća, 27. lipnja 1995. godine, u Etnografskom muzeju u Zagrebu otvorena je velika, reprezentativna izložba Paška čipka.

Bio je to izniman događaj kako za organizatore i autore izložbe tako i za grad Pag i Pažane, a osobito za paške čipkarice, suvremenice tog događaja, koje su u ozračju te večeri  mogle osjetiti razmjere bogatstva nataloženog u povijesnim slojevima čipkarskog zanata i vještine mnogih naraštaja paških žena, majstorica čipkarstva koje su svijetom na različite načine pronijele ime grada Paga,  čiju je vještinu i vrijednost izrade čipaka prepoznala svjetska kulturna nomenklatura i pridodala je na listu UNESCO-ve svjetske zaštićene kulturne nematerijalne baštine.

U dugoj povijesti paškog čipkarstva zabilježeni su mnogi slučajevi javnog izlaganja paške čipke od prilike do prilike, na domaćim i inozemnim  manifestacijama.

Priznanje paškoj čipki na izložbi u Parizu 1937. godine.

Izložba u Etnografskom muzeju, međutim, bila je prva velika i reprezentativna izložba u neovisnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj, organizirana  pod pokroviteljstvom gđe. Ankice Tuđman, supruge prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Izložene primjerke čipke posjetitelji su razgledavali s velikim zanimanjem.

Izložba je bila primjereno stručno pripremljena, s precizno zadanim ciljevima: bogatstvo sačuvanog povijesnog i folklornog tekstila i čipkarske proizvodnje paškog podneblja, pohranjeno u muzejima i crkvenim riznicama, kao i suvremena čipkarska radinost predstavljali su obvezu na stručnu i znanstvenu valorizaciju, dostojnu prezentaciju i poticanje obnove čipkarske proizvodnje temeljene na bogatstvu baštinjenog.

Izložbom su pokazani zemljopisno-povijesni i socijalno-ekonomski uvjeti nastajanja čipkarske proizvodnje u Pagu, povijesni razvitak paške čipke vezano uz folklorni, sakralni i građanski upotrebni tekstil, povijest Čipkarske škole u Pagu i potrebu njezine obnove te današnju funkciju i jednu od mogućih budućih primjena čipke kao ekskluzivnog i prepoznatljivog hrvatskog suvenira.

Ukratko, prvi put je domaćoj javnosti na jednom mjestu pokazano sveobuhvatno bogatstvo paške čipke i tradicija njezine izrade.

Na otvaranje izložbe publika je došla, prema riječima muzealaca, u dotad neviđenom broju.

Izložba je bila upriličena u još uvijek ratnim okolnostima, bila je medijski dobro popraćena, imala je i svoju europsku dimenziju jer ju je Etnografski muzej, tijekom desetak narednih godina, organizirao u nekoliko europskih gradova s namjerom da se skrene pozornost na Hrvatsku i njezino specifično kulturno blago, a grad Pag pokaže kao značajno europsko čipkarsko središte. 

Meni se, kao svjedoku spomenutog događaja davnog lipnja u Zagrebu, čini da se s ovolikim vremenskim odmakom mogu još bolje evaluirati dosezi te izložbe i kako vrijeme bude odmicalo sve će veći značaj imati.

Više pojedinosti o izložbi u Zagrebu kao i o izložbama u Sloveniji i Švicarskoj (Ljubljana, 1996. i Appenzell 2005. godine) može se naći u ovoj knjizi, objavljenoj u vlastitoj nakladi u rujnu 2019.

Bit će to tako, uvjeren sam, sve dok ovu izložbu ne nadraste neka nova, veća, reprezentativnija, koja će ustrajnije obilaziti europske i svjetske gradove i koja će u fundusu pripremljenih izložaka imati najviše njih iz – Muzeja paške čipke grada Paga!

Autori izložbe u Etnografskom muzeju bili su Nerina Eckhel i Vesna Zorić, djelatnice Muzeja te vanjski suradnici, arhitekt prof. Nenad Fabijanić i fotograf Damir Fabijanić. Svoj autorski prilog izložbi dali su i akademkinja Željka Čorak , dizajnerski par Bruketa &  Žinić i mlada dizajnerica Nikolina Jelavić Mitrović.

Izložba je ostala otvorena do 1. listopada 1995. godine.

U vrijeme kad je izložba priređena, a i kasnijih godina kad je gostovala po europskim gradovima, ravnatelj Etnografskog muzeja bio je g. Damodar Frlan. Zamolio sam ga da mi za ovu prigodu iznese svoje viđenje toga događaja. Evo što je napisao.

Unatoč svojoj starosti i vrijednosti, umijeće izrade čipke u Gradu Pagu sticajem okolnosti je u desetljećima iza Prvog i Drugog svjetskog rata postupno gubilo svoju prepoznatljivost u društvu, te je sve više bilo ograničeno na lokalne okvire. Čipkarstvo, kojim se bavio sve manji broj žena, svodilo se sve više na proizvodnju suvenira. Zbog toga je toj vrijednoj baštini prijetila postepena degradacija i nestajanje.

Sredinom 1990-ih godina u Etnografskom muzeju u Zagrebu, matičnoj muzejskoj ustanovi u Republici Hrvatskoj koja brine o našoj kulturnoj baštini, počelo se razmišljati o pripremi reprezentativne izložbe popraćene kvalitetnim katalogom koji bi javnosti predstavila fenomen i vrijednosti paške čipke. O tom projektu počelo se razgovarati s uglednim arhitektom Nenadom Fabijanićem i njegovim bratom, poznatim majstorom fotografije, Damirom Fabijanićem. S obzirom da su obojica porijeklom iz Grada Paga, ideju o izložbi su zdušno podržali i uskoro se pristupilo razradi projekta.

Projekt izložbe i kataloga prijavljen je za financiranje Ministarstvu kulture RH i Gradu Zagrebu, osnivaču Muzeja. U lipnju 1995. godine u Etnografskom muzeju otvorena je reprezentativna izložba Paška čipka koje je predstavljala prekretnicu, prije svega za čipkarstvo u Gradu Pagu jer je senzibilizirala javnost i postepeno dovela do rasta interesa i revitalizacije ovog umijeća. Izložba je izazvala veliki interes medija i javnosti.

Za Etnografski muzej izložba je bila važna i zbog činjenice da je bila jedna od prvih u Hrvatskoj gdje su dizajn, oprema izložbe i katalog bili na svjetskoj razini. Upravo zahvaljujući tim činjenicama, ali prije svega ljepoti same čipke, izložba je krenula na svoj uspješni višegodišnji put po prestižnim europskim izložbenim i muzejskim prostorima. Uz gostovanja izložbe, na svim otvorenjima sudjelovale su čipkarice iz Paga i Grad Pag.

PS.

U Pagu je proteklih dana, umjesto Međunarodnog festivala čipke, zbog korona razloga, upriličen samo Dan paške čipke. Nisam imao prilike tih dana biti ondje jer sam, zbog lijepih obiteljskih obveza, izbivao sa otoka pa ne znam je li se tko od organizatora sjetio jubileja na koji ovdje ukratko podsjećam.

Na internetskim portalima vidio sam da je Srednja škola Bartola Kašića prigodnom izložbom u crkvi sv. Jurja obilježila također 25. obljetnicu obnavljanja rada Čipkarske škole koja se prakticira kroz srednjoškolski program obrazovanja odraslih u toj školi.

I to je vrijedan datum u povijesti paškog čipkarstva.

ZȄRNJE DOMAĆEGA ZAJȈKA (Zrnje domaćeg jezika)

Jedan od bitnih komponenata zavičajnog identiteta je zavičajni govor. Stoga, ne mislimo li  posve popustiti utjecajima svake vrste kojima smo u uvjetima opće globalizacije izloženi, posebice putem medija, u njegovanju zavičajne baštine posebnu  pozornost valja posvećivati zavičajnom govoru.

Već je i standardni hrvatski jezik ugrožen mnogim tuđicama, osobito anglizmima, do te mjere da to predstavlja ne samo ozbiljnu kontaminaciju vlastitog jezika već i ugrozu samopoštovanja.

Određeni utjecaj imaju i unutarnje migracije stanovništva. Ljudi iz drugih krajeva Hrvatske koji doseljavaju na otok zbog egzistencijalnih razloga donose sa sobom drugačiju govornu praksu koja, sasvim razumljivo, osvaja svoj dio komunikacijskog prostora.

U svemu tome govornome loncu bez poklopca pomalo se gube osobitosti zavičajnog govora, a, primjerice, razgovor ugodni između starijih i mlađih domicilnih žitelja, nerijetko može biti djelomično perforiran činjenicom da mlađi ne razumiju ponešto od razgovornog leksika što ga rabe stariji.

U novije doba na našem otoku ima vrijednih primjera kojima se želi pridonijeti očuvanju zavičajnoga govora kao blaga koje ne bismo smjeli zaboraviti.

Tijekom zadnjih dvadesetak godina objelodanjeno je pet rječnika lokalnih govora na otoku Pagu.

Nikola Kustić je objavio Cakavski govor grada Paga s rječnikom (nakladnik Društvo Pažana i prijatelja grada Paga u Zagrebu, 2002.), Ante Tičić Rječnik govora mjesta Povljana na otoku Pagu (Matica hrvatska Ogranak Zadar, 2004.),  Ivo Oštarić  Rječnik kolanjskog govora ili Ričnik mista Kolana na otoku Pagu (Matica hrvatska Ogranak Zadar, 2005.), Silvana Vranić i Ivo Oštarić  autori su Rječnika govora Novalje na otoku Pagu (Nakladnici Grad Novalja, Ogranak Matice hrvatske u Novalji i Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2016.).

Posljednji u nizu je Rječnik govora sela Zubovića na otoku Pagu (besede), autora don Šime Zubovića, objavljen 2019. godine u nakladi Matice hrvatske Ogranak Novalja.

Naslovnica Rječnika

Bitno obilježje otočnoga govora su narječja kojima se, osim standardnoga književnog, služi lokalno stanovništvo. Laiku nije teško zamijetiti da stanovnici otoka govore i štokavski i čakavski i cakavski, a u sklopu toga mogu se čuti riječi u ikavskoj i ekavskoj inačici. U nekim mjestima na južnom dijelu otoka govori se štokavski, stanovnici grada Paga govore cakavski, a u Novalji i drugim mjestima na tom dijelu otoka govori se čakavski. 

Tko se sustavnije hoće zadubiti u to govorno blago može se, osim uvida u navedene rječnike, poslužiti i tekstovima stručnjaka, primjerice sveučilišne profesorice dr. sc. Silvane Vranić s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci i uvjeriti se koliko su ti govori pojedinih otočnih mjesta međusobno srodni ali i različiti, koliko je važno njihovo civilizacijsko obilježje,  kulturološka i antropološka vrijednost.

Otok Pag se može ponositi činjenicom što je jedno od njegovih izvornih obilježja dokumentirano tim vrijednim leksikografskim izdanjima.

Na čast svakako služi i autorima koji su uložili svoje znanje, vrijeme i energiju, posebno onima koji nisu obrazovani jezični stručnjaci (s odgovarajućom diplomom), ali su bili motivirani jednostavnom ljudskom potrebom da se govorno zavičajno blago zabilježi i otrgne zaboravu, da se prenese mlađem naraštaju na znanje kao poveznica između njih i generacija koje su im prethodile.

Jedan od njih je prethodno spomenuti don Šime Zubović, svećenik Hrvatske salezijanske provincije, autor Rječnika govora sela Zubovića na otoku Pagu (besede).

Šime Zubović, autoportret (olovka)

Zubovići su jedno od tri manja mjesta na području Grada Novalje, na onom dijelu otoka Paga koji zatvara pašku uvalu s njezine sjeveroistočne strane. Uz Zuboviće to su još Kustići i Metajna.

Don Šime Zubović rodio se 1952. godine u rodilištu u Pagu, ali potječe iz Zubovića. Djetinjstvo je proveo i Osnovnu školu pohađao u Zubovićima, salezijansku gimnaziju u Rijeci i Križevcima, a diplomirao je na Teološkom fakultetu u Zagrebu 1980. godine. Magisterij iz školske pedagogije i kulturalne komunikacije postigao je na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu 1985. Iste je godine imenovan odgojiteljem i predavačem u Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji u Rijeci. Jedno je vrijeme, od 1988. do 1993. bio i njezin ravnatelj.

Obnašao je i druge dužnosti. Bio je kateheta i vjeroučitelj u osnovnoj školi župe Duha Svetoga na Jarunu u Zagrebu, zatim bolnički kapelan u riječkim bolnicama, u međuvremenu i kapelan u župi Svetog Antuna Padovanskog na Kantridi u Rijeci i ravnatelj salezijanske zajednice u Rijeci. Od 2007. do 2013. godine bio je kapelan u Općoj bolnici u Zadru. Potom je, do umirovljenja 2017., bio pedagog u Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji u Rijeci.

U biografskoj bilješci objavljenoj u Rječniku stoji i da piše poeziju i slika.

Zubovići

U nadahnuto napisanom Proslovu don Šime je dao opći okvir vrijednosti, važnosti, učinkovitosti i domašaja izgovorene ili napisane riječi koja odražava tipičnu ljudsku stvarnost, koja tu stvarnost oblikuje, u njoj je shvaćamo, prepoznajemo i prihvaćamo.

Na lokalnoj razini svaki govor i razgovor po domaću stanoviti je povratak u zavičaj (djetinjstvo i odrastanje), vraćanje na ishodišta prvotnoga materinskoga govora. Za njega je to, očevidno, bio dovoljno poticajan motiv da se prihvati zahtjevnog leksikografskog posla. Nedostatak formalnog jezičnog obrazovanja don Šime je nadoknadio konzultirajući objavljenu literaturu o govorima sjeverozapadnog dijela otoka Paga autorice Silvane Vranić, također podrijetlom otočanke iz mjesta Metajne, smještene nedaleko Zubovića.

Pri tom je pošao od polazišta da svekoliku životnost u prošlosti možemo, ovdje na škoju, slobodno izreći trolistom samoga čovjeka: on ribar, težak i čoban, koji je određen krajolikom: môren, pȍjen i kạ̑nton (morem, poljem i kamenitim pašnjakom) i konačno onima koji su mu pomagali u radu i u njegovoj životnoj egzistenciji: ovcom, ribom i tovaron (magarcem).

Pišući  Rječnik, ističe don Šime, sve je to imao na umu.

Zubovići

Svakovrsne mijene koje se događaju u tijeku vremena, a svjedoci kojih su stariji naraštaji, prije naravno nego mlađi, na rubove života potiskuju, ili štoviše, sasvim istiskuju, mnogo čega, pa tako i govor jedne male lokalne zajednice. Rječnik, kao svojevrsni leksikografski artefakt, sačuvat će za budućnost onu staru, domaću, ljudsku i kršćansku besedu.

Don Šime Zubović svom je Rječniku dao još jedno nesvakidašnje autorsko obilježje: sva objašnjenja riječi napisana su u stihu, bilo da ih je preuzeo od domaćih pjesama nȁkanat, od pučkih pjesmica i poslovičnih izričaja, bilo da ih je složio onako na jednostavan domaći način, kako bi ih izrekao domaći čovjek.

Leksikografi će znati ima li uopće ikoji rječnik u svijetu napisan tako.

Stručnu recenziju Rječnika govora sela Zubovića napisala je profesorica Silvana Vranić.

Objasnivši autorov metodološki pristup u izradi Rječnika, profesorica Vranić je zaključila da je Rječnik rezultat njegova višegodišnjega rada motiviranoga ljubavlju prema kraju iz kojega je potekao i kojemu se s poštovanjem ponovno vraća i vrijedan je uradak jer se autor upustio u tako težak zadatak bez stručnog znanja, ali spreman učiti, ne bi li pokušao odgovoriti barem na dio zahtjeva koje pred njega postavlja leksikografija, a ponajprije zbog važnosti da govor Zubovića bude zapisan i barem se tako pokuša sačuvati.

Usto, prema mišljenju profesorice Vranić, Rječnik je veliki prinos poznavanju fundusa čakavskih  riječi, u prvom redu paških govora i srednjega čakavskog prostora, ali time i čakavskoga narječja općenito. Istodobno, Rječnik je vrelo antropoloških i etnografskih podataka i zacijelo će biti zanimljiv i vrijedan ne samo lokalnom stanovništvu, već i stručnjacima različitih znanstvenih područja.

Već sam napomenuo da je Zubovićev Rječnik nesvakidašnji po načinu na koji je objasnio značenje pojedinih riječi.

Ovdje valja spomenuti i to da je Cakavskom govoru grada Paga Nikola Kustić također dodao jedan domišljat detalj što ga čini različitim od svih drugih otočnih rječnika i daje mu posebno obilježje. U knjizi je objavio i nekoliko tekstova s paškom tematikom te nekoliko prigodnih lirskih zapisa. On je publikaciji pridodao nosač zvuka (CD) na kojemu su snimljeni spomenuti tekstovi i pjesme koje autor govori po paški pa svaki korisnik Rječnika može čuti taj dotični govor i time na najbolji način zaokružiti dojam o govoru grada Paga.

Naslovnica knjige Nikole Kustića

Još ću nešto spomenuti, a tiče se lokalnog govora i zaslužuje pozornost. Jedan od naših otočana nastanjen u Rijeci, Pažanin Branimir Maričević, po  zvanju zdravstveni tehničar fizioterapeutskog usmjerenja, na svom internetskom blogu Iskonski Pag, uz ostalo, ima i rubriku Slikovni rječnik. S vremena na vrijeme, još od 2012. godine, objavljuje po koju riječ iz lokalnog govora koja se najčešće odnosi na neki predmet  i, osim što je tekstualno i kontekstualno te ponekad i anegdotalno objasni, objavi i fotografiju dotičnog predmeta. Tako svatko onaj, poglavito mlađi, koji ne zna ili nikada nije čuo ni vidio što je ili tko je lokva, gušterna, domijana, užal, mažinin, lumaca, lumin, šantul, bertvolin ili britvulin… može u tom opisu zorno upoznati pojedini predmet, a naiđe li na njega u prirodi, u kakvoj etnografskoj zbirci ili gradskom muzeju, moći će ga odmah i identificirati.

I Maričevićev Slikovni rječnik u našoj otočnoj praksi, također je vrijedan doprinos očuvanju zavičajnog govora kao bitnog dijela zavičajnog identiteta.

NOVALJA U DOBA KORONA VIRUSA

Novalja, ovih dana.

Sve aktualne informacije o situaciji s PANDEMIJOM KORONA VIRUSA na području Grada Novalje mogu se dnevno pratiti na službenim stranicama Grada u priopćenjima Gradskog stožera civilne zaštite i drugim informacija koje objavljuje gradska uprava.

Pusti Trg Bazilike u središtu Novalje i obližnje terase ugostiteljskih lokala.

S točke motrišta onoga tko živi u znaku preporuke Ostanite doma može se zaključiti da se gradska uprava na čelu s gradonačelnikom Antom Dabom dobro organizirala i primjereno reagirala na aktualne okolnosti u kojim god vidovima su nužne, od, primjerice, kontrole gradilišta do pomoći onima koji su najugroženiji posljedicama pandemije Covida 19, kao što su poduzetnici.

Velika je sreća što je stanovništvo, osim dva već poznata slučaja, ostalo pošteđeno zaraze korona virusom.

Zaštitni front  prema pandemijskoj pošasti  čine mnoge sastavnice organiziranog gradskog života i uprave: Stožer civilne zaštite Grada Novalje, Socijalno vijeće Grada, sve gradske udruge ( branitelji, članovi Nogometnog kluba, Sportsko-ribolovnog društva Luc …) Caritas, Vatrogasci, Dom zdravlja, Policija i  mnogi drugi, uključujući i pojedince volontere.

Među onima koji u Novalji ovih dana manifestiraju visok stupanj organiziranosti i polažu ispit savjesnosti i ljudskosti su i aktivisti Crvenoga križa.

Nešto više o njihovim dnevnim aktivnostima doznao sam u razgovoru s Tomislavom Škuncom koji vodi Crveni križ Grada Novalje.

Novaljski Crveni križ  jedna je od organizacijskih sastavnica Gradskog društva Crvenog križa Pag koji obuhvaća i druge sastavnice iz svih lokalnih jedinica na otoku. Ravnateljica toga Društva je Helena Grubišić, a Tomislav Škunca je potpredsjednik toga Društva.

Sa Škuncom sam razgovarao u njihovoj bazi, u Pekarni Coce, u Slatinskoj ulici, koju vodi Josip Škunca.

Tomislav Škunca

U rad Crvenog križa uključeno je ukupno 55 aktivista, ne samo članova Crvenog križa  nego i mnogi drugi iz već spomenutih gradskih udruga, uključujući i druge pojedince.

Predostrožnosti radi, organizirani su tako da je dnevno angažirano njih dvadesetak, što znači da se u slučaju nepredviđenih epidemioloških problema među njima može računati na preostale aktiviste.

Njihova je zadaća dnevno obilaziti one stanovnike u Novalji i u svim mjestima Grada Novalje, od Luna do Metajne, kojima je neophodna pomoć u dostavi svakodnevnih raznovrsnih potrepština, od spize do lijekova ili, za slučaj potrebe, pripremljenu hranu.

U tu kategoriju stanovnika spadaju oni najpotrebitiji, oni koji su u samoizolaciji (osim ona dva slučaja zaraženih to su i, primjerice, osobe kojima je omogućen organiziran povratak iz inozemstva pa su nužno određeno vrijeme u samoizolaciji) kao i oni koji spadaju u rizičnu skupinu i kojima se, zbog godina, preporuča da bez nasušne potrebe ne izlaze iz svojih domova.

Tjedno se obiđe pedesetak takvih kućanstava i odradi sedamdesetak dostava.

Prema statistici koja se pomno vodi od 19. ožujka kad su se okupili, odnosno od 21. ožujka kada se operativno počelo djelovati pa zaključno do 17. travnja, vidljivo je da se tjedno odradi 200 do 350 volonterskih sati, odnosno u naznačenom vremenu odrađeno je preko tisuću volonterskih sati.

Dio aktivista Crvenog križa. Slijeva: Lovro Guščić, David Samaržija (stoji), Margarita Matas, Elvira Šestan, Mario Dabo (čuči), Grgo Vidas (stoji iz Maria), Josip Škunca i Mateo Dabo.

Tomislav Škunca ističe dobru suradnju s Gradom, posebno sa Socijalnim vijećem koje vodi jedna od pročelnica u gradskoj upravi Ivana Kurilić. Grad im je stavio na raspolaganje tri vozila, a tri su još u pripravnosti. Dobra je suradnja i s pojedincima volonterima u svim mjestima na području Grada koji su im desna ruka u obavještavanju o aktualnostima na njihovom terenu i organizaciji potrebne pomoći ljudima.

Posebno sam ponosan na mnoge mlade ljude koji su se spremno stavili na raspolaganje i zdušno sudjeluju u aktivnostima Crvenog križa – istaknuo je Tomislav Škunca.