Nova knjiga – Paška čipka na izložbama u Zagrebu i inozemstvu

Iz tiska je upravo izašla moja nova knjiga PAŠKA ČIPKA na izložbama u Zagrebu i inozemstvu.

Paška čipka na izložbama u Zagrebu i inozemstvu

Podsjećam: otvorenje izložbe PAŠKA ČIPKA koju je zagrebački Etnografski muzej organizirao 1995. u Zagrebu, a potom iduće godine u Ljubljani, imao sam priliku pratiti kao novinar.

S tih dvaju događaja u mojoj je arhivi ostalo mnoštvo fotografija. Smatrao sam da bi bilo šteta da ostanu neobjavljene jer su, prije svega, dokumentacija o nečemu što je za povijest paškog čipkarstva vrijedno pa zaslužuje objavu u formi knjige.

Tako je knjiga svojevrsni foto spomenar i svjedočanstvo o tim dvjema izložbama ali i  doprinos poznavanju povijesti suvremenoga paškog čipkarstva te spomen na konkretne osobe koje su toj manifestaciji pa na taj način i čipkarstvu, dale svoj osobni doprinos.

Kontaktirao sam i sve druge muzeje u europskim gradovima u kojima je Etnografski muzej, nakon Ljubljane, bio postavio izložbe paške čipke s namjerom da riječju i fotografijama prenesem informaciju i barem djelomično dočaram ozračje iz tih sredina.

Na moje pisane kontakte odgovorili su samo djelatnici Muzeja u Appenzellu, u Švicarskoj, pa sam u knjizi objavio i dio fotografija koje su mi poslali s otvorenja te izložbe.

U prethodnoj najavi o objavljivanju knjige naveo sam ponešto iz sadržaja knjige a danas objavljujem desetak fotografija.

U knjizi je više od 190 fotografija.

Prva generacija čipkarica u obnovljenoj Čipkarskoj školi u Pagu.


Detalji iz Galerije paške čipke
Detalji iz Galerije paške čipke (lijevo) te s Međunarodnog festivala čipke.
Detalj s Međunarodnog festivala čipke te iz Samostana benediktinki.
Srednja škola Bartula Kašića
Čipkarice u Srednjoj školi Bartula Kašića i njihovi radovi.
Izložba u Zagrebu
Izložba u Zagrebu razgledavala se s velikim zanimanjem.
Detalj s izložbe u Zagrebu
Na izložbi u Zagrebu moglo se vidjeti mnogo toga paškog.
Izložba u Ljubljani
Jednako znatiželjni bili su i posjetioci izložbe u Ljubljani.
Na ovoj i narednim fotografijama detalji su s izložbe u švicarskom gradu Appenzellu.
Izložba u Appenzellu
Klapa Chorus Croaticus
U Klapi Chorus Croaticus (gore desno) bila su i dvojica Pažana, otac i sin, Ivan i Alan Šavar.

Knjigu sam tiskao u vlastitoj nakladi.

Za sve  informacije o knjizi možete me kontaktirati na:

info@palcic.hr

Foto intermeco – Zub vremena

O tome kako vrijeme protječe najlakše je otkriti u – ogledalu. Ponekad se to isto može vidjeti i tijekom jedne, primjerice, šetnje otokom. U ovom slučaju od Luna do Paga.

Na mjestima na kojima je nekada život bujao, ostadoše ruine i, valjda, još samo uspomene. Barem za neke. Pa kažemo: eto što učini zub vremena.

Novaljski stani 2009. Prozor prema istoku.
Novaljski stani 2009. Invazija raslinja.
Lun 2012. Ima li koga?
Lun 2012. Davno odselili.
Šimuni 2012. Cisterna kod starih kuć.
Pag 2016. Nekad je to bio … bolje je i ne spominjati.
Pag 2016. Nekad je to bio… A pomogla je i tranzicija po domaću.
Novalja 2017. Početak gangrene.
Novalja 2017. Novo na razvalinama starog.

Uskoro: Moja nova knjiga – Paška čipka na izložbama u Zagrebu i inozemstvu

Velike vrućine proteklih dana usporile su ritam rada na ovom blogu. No, bilo je i drugih obveza pa je pisanje bilo potisnuto, kako se to kaže, u drugi plan. Ali zato sa zadovoljstvom najavljujem skori izlazak iz tiska moje nove knjige Paška čipka na izložbama u Zagrebu i inozemstvu.

Naslovnica knjige

Otvorenje izložbe Paška čipka koju je zagrebački Etnografski muzej organizirao 1995. u Zagrebu, a potom iduće godine u Ljubljani, imao sam priliku pratiti kao novinar i o tome izvještavati za Hrvatski radio Radio Rijeku, a prigodne tekstove objavio sam naknadno u Večernjem listu i zadarskom Narodnom listu.

U mojoj arhivi ostalo je mnoštvo fotografija s tih dvaju događaja. Smatrao sam da bi bilo šteta da ostanu neobjavljene jer su, prije svega, dokumentacija o nečemu što je za povijest paškog čipkarstva vrijedno pa zaslužuje objavu u formi knjige.

Osim fotografija sa izložaba u Zagrebu i Ljubljani, u knjizi su i fotografije sa otvorenja izložbe u švicarskom gradu Appenzellu.

Uzgred, u knjizi je više od 190 fotografija.

Iz sadržaja knjige izdvajam:

Pag grad čipke, Čipkarska škola, Obnova Čipkarske škole, Velika izložba paške čipke, Novi iskoraci u gajenju paške čipkarske tradicije, Prva generacija čipkarica u obnovljenoj Čipkarskoj školi, Galerija paške čipke, Međunarodni festival čipke, Samostan benediktinki, Paška dota, Nosiva tradicija Rosane Fabijanić, Etno kuća, Srednja škola Bartula Kašića, Izložba u Etnografskom muzeju u Zagrebu, Izložba u Ljubljani, Izložba u Appenzellu.

Iz sadržaja knjige vidljivo je da sam se dotakao i drugih tema koje predstavljaju nove iskorake u gajenju čipkarstva i čipkarske tradicije u Pagu pa su kao takve zaslužile biti spomenute.

Knjiga je po mom sudu najbolji i, k tome, trajni spomenar, osobni jednako kao i kolektivni. Kad bi mjerodavni u Pagu bili toga svjesni, ovakvih i sličnih publikacija bilo bi znatno više. Primjerice o Paškoj sirani, o Dobrovoljnom vatrogasnom društvu, o Gradskoj glazbi ili o Paškom ljetnom karnevalu.

Kako tome nije tako, čini mi još veće zadovoljstvo spomenuti da knjigu objavljujem u vlastitoj nakladi!

Ukoliko nekoga zanimaju bilo kakve dodatne informacije o knjizi, može me kontaktirati na info@palcic.hr

Do čitanja.

Finale

Na današnji dan, prije točno godinu dana, 15. srpnja 2018., hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je finalnu utakmicu svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Suparnici su nam bili Francuzi. Rezultat smo dobro upamtili. Francuzi su nas pobijedili rezultatom 4 : 2.

Utakmicu nisam gledao zato što sam htio izbjeći stresne situacije koje ogledi takvog ranga proizvode sve u šesnaest, tim više jer sam, u to vrijeme, još uvijek bio rekonvalescent.

Umjesto da sam sjedio pred tv ekranom, ja sam finalnu utakmicu prošetao središtem Novalje s fotoaparatom u rukama i fotografirao što se događa na tom terenu. Računao sam, utakmica se može pogledati u reprizi, a ovo sa novaljskih ulica ne, zato mi se učinilo da to vrijedi fotografski ovjekovječiti.

Sa ovim fotografijama, dakle,  podsjećam na taj veliki uspjeh naše nogometne reprezentacije i nadam se da ću barem donekle  predočiti ozračje toga srpanjskog popodneva.

Sve je bilo u znaku nogometa, sve je bilo prepuno crveno bijelih kvadratića.

Prodajni punktovi na kojima su se prodavali dresovi reprezentacije …
… ulični cvjetnjaci …
… pročelja kuća …
… a okitila se i Novaljka na trgu Brišćiću.
Lokali su bili okupirani publikom koja je utakmicu pratila na tamošnjim televizorima.
Početak utakmice nije bio obećavajući.
Ipak, dočekalo se i tračke nade nakon našeg prvog…
… i drugog gola.
Međutim, kako je vrijeme odmicalo, nade je bilo sve manje.
Ubrzo su nade posve splasnule…
…i uz neizbježno razočaranje, valjalo se pomiriti s porazom.
Ovako je to izgledalo nakon zadnjeg sučevog zvižduka.

No, kad se noć prespavala i zatomila nelagoda poraza, nacija je shvatila da je biti viceprvak svijeta veliki uspjeh – najznačajniji dosad u povijesti toga natjecanja – i predala se sasvim drugom ugođaju, veselju, zadovoljstvu, sreći, pače, euforičnom slavlju uspjeha.

Počelo je s onim legendarnim dočekom reprezentacije u Zagrebu, pozivom na Pantovčak i dodjelom odličja, pa svečanim dočecima pojedinih nogometaša diljem zemlje.

Tome ozračju i Novalja je dala svoj doprinos. Gradska vlast, sretna i ponosna što dvojica članova reprezentacije, Zlatko Dalić i Dejan Lovren,  u Novalji imaju svoje nekretnine u kojima povremeno borave, devetnaest dana nakon osvojene srebrne medalje svečano je dočekala nogometne heroje, priredila im feštu i okitila ih gradskim priznanjem, Počasnim građaninom Grada.

Kakav je odjek u medijskom prostoru imao taj događaj još i danas se može pogledati na internetu.

Boris Palčić Caskin

Bio je ugostitelj, turistički radnik, gastarbajter, prozni pisac, humorist, publicist, novinski kolumnist i nadasve pjesnik.

Rodio se u Novalji na današnji dan prije devedeset godina, 1. srpnja 1929. Školovao se u Novalji, Senju, Pagu, Opatiji i Zagrebu. Jedno je vrijeme radio u Austriji i Njemačkoj. Po povratku u Novalju kratko je vrijeme bio upravitelj hotela, a onda je od 1968. godine vodio svoj restoran u centru Novalje.

Kao pisac ogledao se u poeziji i prozi.  Pisao je uglavnom na lokalnom čakavskom izričaju, osobito poeziju. Ogledao se i u haiku formi. Pjesme su mu prevođene i na nekoliko stranih jezika. Objavljivao je u novinama i revijama kao novinar i kolumnist. O njemu i njegovim pjesmama snimljen je polusatni televizijski film.

Boris Palčić Caskin
Boris Palčić Caskin za radnim stolom u svom lokalu.

Nastupao je na lokalnim i drugim javnim skupovima mahom kao pjesnik ili humorist.

Bio je novaljska ikona, susretljiv i druželjubiv. Jedan od onih ljudi koji svojom osobnošću nadilaze gabarite svoje rodne sredine i zavičaja i u čijem se autorskom opusu, premda ne velikom, ogledaju i prepoznaju po svim svojim specifičnostima, od zemljopisnih do ljudskih, ta ista sredina i zavičaj.

U ovom tek fragmentarnom podsjetniku na Borisa Palčića Caskina u prigodi njegove devedesete obljetnice rođenja navest ću samo ponešto, za moguću skicu za portret.

Njegov bi cjeloviti ljudski i autorski portret tek trebalo temeljitije istražiti, zaokružiti i primjereno objelodaniti.

Sve nevere ljubav čepa
Knjigu Sve nevere ljubav čepa svojim su crtežima ilustrirali hrvatski naivni umjetnici, Ivan Lacković Croata i još jedanaest drugih.

Caskin je živio za pjesništvo, od mladih dana kada je prvim stihovima izricao proteste protiv nametnutih životnih stega, od časa kada je shvatio da je život samo jedna gromača koja se vječno ruši, ali i da sve životne nevere i nevolje samo ljubav može slamati.

Pisao je zvonkom novaljskom čakavštinom jer je tako očito najbolje i najlakše izricao ono čega je bio vinovnik i stradalnik, svjedok i suputnik, ispovjednik i proskribnik ili najčešće zaljubljenik.

Premda se može činiti da je dijalektalni izričaj izvjesna prepreka između pjesnikovog individualnog doživljaja i univerzalnog shvaćanja njegove poruke, ipak, on je svojom poezijom korespondirao sa svijetom na besprijekoran način. Jer, kako je to na jednom mjestu istaknuo Antun Barac, „dobra su sva sredstva koja stvaraocu pomažu da iznese ono što hoće da kaže. Ali između najrazličitijih sredstava koja može upotrebiti najbolje će biti ono koje će mu učiniti mogućim da svoj doživljaj iznese na što jasniji i zbijeniji način.“

Za Caskina je to bila njegova čakavština.

Pjesnički mu je izričaj nerijetko pregnantan poput karikature a istodobno dovoljno slojevit i asocijativan, duhovit, oštrouman, pun smisla. Dosezi njegove poezije primjereni su stupnju fluidnosti koju pjesme isijavaju, duševnoj aktivnosti koju potiču i novim doživljajima koje unutarnjom porukom pobuđuju.

Boris Palčić bio je, koliko znam, zastupljen u dvjema zbirkama zajedno sa drugim autorima, u knjizi Suvremeno čakavsko pjesništvo zadarskog kruga, 1992.  te u Zborniku haiku poezije u Dalmaciji, 2001. godine, ali i u drugim publikacijama, primjerice u zadarskim zbornicima Domaća rič.

Suvremeno čakavsko pjesništvo
Suvremeno čakavsko pjesništvo
Haiku u Dalmaciji
Haiku u Dalmaciji

Fadil Hadžić, naš vrstan humorist i satiričar, jedan od najplodnijih autora u tom književnom izričaju, uvrstio je Caskina u Antologiju hrvatskog humora: Zlatnu knjigu humorističke i satiričke književnosti kroz šest stoljeća”, 1999. godine.

Na gotovo pet stotina stranica Hadžić je odabrao tekstove 124 autora te, na kraju knjige, i njihov popis s kraćim biografskim bilješkama. Svjestan činjenice da ne postoji idealan obrazac za priređivanje bilo koje antologije, pa tako ni ove koja se tiče humora i satire, odnosno da je  svaka antologija pomalo opterećena subjektivnim pogledom, Hadžić se ipak upustio u odgovoran posao nastojeći čitatelju dati što cjelovitiju sliku o hrvatskom humour.

Antologija hrvatskog humora
Antologija hrvatskog humora

Hadžić u popisu autora Caskina označuje kao jednoga od najboljih dijalektalnih pjesnika. Premda je Palčić objavljivao i prozne humorističke zapise, Hadžić je u Antologiju…” uvrstio njegove dvije pjesme, Brancini i Stari prč, u kojima opisuje karakteristično ponašanje domaćih ljudi za vrijeme kartanja, odnosno istrošenog čovjeka spremnog da ga se, pod konac života, još samo poškropi.

Borisu Palčiću Caskinu ovo antologijsko druženje s najznačajnijim imenima hrvatske književnosti bilo je veliko priznanje inače, a posebno stoga jer je objelodanjeno u godini u kojoj je obilježavao sedamdesetu obljetnicu života.

Boris Palčić Caskin sa prijateljima
Boris Palčić Caskin sa prijateljima, bračnim parom Zatezalo, Vlastom i Boškom (lijevo) i bračnim parom Hadžić/Kukić, Fadilom i Elizabetom, pred svojim lokalom.

Od Caskinovih proznih djela izdvajam knjige Moj prvi grih iz 1997.,  Mile non piu mile, susvita iliti sudnji dan (u knjizi nije naznačena godina izdanja) te Otrkani. Prve dvije knjige, koje su pisane u formi dnevnika, tiskane su za autorova života, a posljednja nakon njegove smrti.

Moj prvi grih
Moj prvi grih

Prva je pisana  u povodu prvih slobodnih izbora poslije Domovinskog rata na području cijele Hrvatske, a druga tijekom 1998. godine u osvit onog čuvenog proročanstva koje je sadržano u naslovu knjige ( Nikada više tisuću), a koje se trebalo dogoditi 2000-te godine. U njima Caskin  ne bilježi samo događaje koje pomno prati u cijeloj zemlji, već se o njima očituje i svojim osobnim stavom, iskreno, emotivno, dojmljivo.

Mille, non piu mille
Mile, non piu mile

Otrkani su napisani u povodu Šezdeset godina turizma u Novalji kroz pismu, priču, smih i suze. U njima su desetine crtica, najčešće anegdotalnog karaktera, te pjesama kojima autor ilustrira kolorit svoje Novalje.

Otrkani
Otrkani

Caskinov spisateljski opus obilježen je i novinarskim štivom, među kojim su najzanimljivije bile kolumne Novaljski čimbur što ih je tijekom ratnih godina objavljivao u regionalnom izdanju Večernjeg lista za Istarsku, Primorsko-goransku i Ličko-senjsku županiju te Naši teatri u zadarskom Regionalu.

U njima se referirao na dnevne aktualnosti, lokalne i šire, određujući se prema svemu na svoj način, izravno, nedvosmisleno, domoljubno.

Novaljski čimbur
Novaljski čimbur, 6. siječnja 1994.

U Caskinovoj rukopisnoj ostavštini ima jedna zanimljiva knjiga, vrlo intrigantnog sadržaja, za koju je autor smatrao da će, kad bude objelodanjena, imati svjetski odjek. Hoće li tako biti tek treba vidjeti, ako se knjiga uspije tiskati.

Boris Palčić Caskin umro je 13. prosinca 2013. godine.

Grad Novalja počastila je svoga sugrađanina trajnim spomenom imenovavši jednu ulicu njegovim imenom.