ZȄRNJE DOMAĆEGA ZAJȈKA (Zrnje domaćeg jezika)

Jedan od bitnih komponenata zavičajnog identiteta je zavičajni govor. Stoga, ne mislimo li  posve popustiti utjecajima svake vrste kojima smo u uvjetima opće globalizacije izloženi, posebice putem medija, u njegovanju zavičajne baštine posebnu  pozornost valja posvećivati zavičajnom govoru.

Već je i standardni hrvatski jezik ugrožen mnogim tuđicama, osobito anglizmima, do te mjere da to predstavlja ne samo ozbiljnu kontaminaciju vlastitog jezika već i ugrozu samopoštovanja.

Određeni utjecaj imaju i unutarnje migracije stanovništva. Ljudi iz drugih krajeva Hrvatske koji doseljavaju na otok zbog egzistencijalnih razloga donose sa sobom drugačiju govornu praksu koja, sasvim razumljivo, osvaja svoj dio komunikacijskog prostora.

U svemu tome govornome loncu bez poklopca pomalo se gube osobitosti zavičajnog govora, a, primjerice, razgovor ugodni između starijih i mlađih domicilnih žitelja, nerijetko može biti djelomično perforiran činjenicom da mlađi ne razumiju ponešto od razgovornog leksika što ga rabe stariji.

U novije doba na našem otoku ima vrijednih primjera kojima se želi pridonijeti očuvanju zavičajnoga govora kao blaga koje ne bismo smjeli zaboraviti.

Tijekom zadnjih dvadesetak godina objelodanjeno je pet rječnika lokalnih govora na otoku Pagu.

Nikola Kustić je objavio Cakavski govor grada Paga s rječnikom (nakladnik Društvo Pažana i prijatelja grada Paga u Zagrebu, 2002.), Ante Tičić Rječnik govora mjesta Povljana na otoku Pagu (Matica hrvatska Ogranak Zadar, 2004.),  Ivo Oštarić  Rječnik kolanjskog govora ili Ričnik mista Kolana na otoku Pagu (Matica hrvatska Ogranak Zadar, 2005.), Silvana Vranić i Ivo Oštarić  autori su Rječnika govora Novalje na otoku Pagu (Nakladnici Grad Novalja, Ogranak Matice hrvatske u Novalji i Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2016.).

Posljednji u nizu je Rječnik govora sela Zubovića na otoku Pagu (besede), autora don Šime Zubovića, objavljen 2019. godine u nakladi Matice hrvatske Ogranak Novalja.

Naslovnica Rječnika

Bitno obilježje otočnoga govora su narječja kojima se, osim standardnoga književnog, služi lokalno stanovništvo. Laiku nije teško zamijetiti da stanovnici otoka govore i štokavski i čakavski i cakavski, a u sklopu toga mogu se čuti riječi u ikavskoj i ekavskoj inačici. U nekim mjestima na južnom dijelu otoka govori se štokavski, stanovnici grada Paga govore cakavski, a u Novalji i drugim mjestima na tom dijelu otoka govori se čakavski. 

Tko se sustavnije hoće zadubiti u to govorno blago može se, osim uvida u navedene rječnike, poslužiti i tekstovima stručnjaka, primjerice sveučilišne profesorice dr. sc. Silvane Vranić s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci i uvjeriti se koliko su ti govori pojedinih otočnih mjesta međusobno srodni ali i različiti, koliko je važno njihovo civilizacijsko obilježje,  kulturološka i antropološka vrijednost.

Otok Pag se može ponositi činjenicom što je jedno od njegovih izvornih obilježja dokumentirano tim vrijednim leksikografskim izdanjima.

Na čast svakako služi i autorima koji su uložili svoje znanje, vrijeme i energiju, posebno onima koji nisu obrazovani jezični stručnjaci (s odgovarajućom diplomom), ali su bili motivirani jednostavnom ljudskom potrebom da se govorno zavičajno blago zabilježi i otrgne zaboravu, da se prenese mlađem naraštaju na znanje kao poveznica između njih i generacija koje su im prethodile.

Jedan od njih je prethodno spomenuti don Šime Zubović, svećenik Hrvatske salezijanske provincije, autor Rječnika govora sela Zubovića na otoku Pagu (besede).

Šime Zubović, autoportret (olovka)

Zubovići su jedno od tri manja mjesta na području Grada Novalje, na onom dijelu otoka Paga koji zatvara pašku uvalu s njezine sjeveroistočne strane. Uz Zuboviće to su još Kustići i Metajna.

Don Šime Zubović rodio se 1952. godine u rodilištu u Pagu, ali potječe iz Zubovića. Djetinjstvo je proveo i Osnovnu školu pohađao u Zubovićima, salezijansku gimnaziju u Rijeci i Križevcima, a diplomirao je na Teološkom fakultetu u Zagrebu 1980. godine. Magisterij iz školske pedagogije i kulturalne komunikacije postigao je na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu 1985. Iste je godine imenovan odgojiteljem i predavačem u Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji u Rijeci. Jedno je vrijeme, od 1988. do 1993. bio i njezin ravnatelj.

Obnašao je i druge dužnosti. Bio je kateheta i vjeroučitelj u osnovnoj školi župe Duha Svetoga na Jarunu u Zagrebu, zatim bolnički kapelan u riječkim bolnicama, u međuvremenu i kapelan u župi Svetog Antuna Padovanskog na Kantridi u Rijeci i ravnatelj salezijanske zajednice u Rijeci. Od 2007. do 2013. godine bio je kapelan u Općoj bolnici u Zadru. Potom je, do umirovljenja 2017., bio pedagog u Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji u Rijeci.

U biografskoj bilješci objavljenoj u Rječniku stoji i da piše poeziju i slika.

Zubovići

U nadahnuto napisanom Proslovu don Šime je dao opći okvir vrijednosti, važnosti, učinkovitosti i domašaja izgovorene ili napisane riječi koja odražava tipičnu ljudsku stvarnost, koja tu stvarnost oblikuje, u njoj je shvaćamo, prepoznajemo i prihvaćamo.

Na lokalnoj razini svaki govor i razgovor po domaću stanoviti je povratak u zavičaj (djetinjstvo i odrastanje), vraćanje na ishodišta prvotnoga materinskoga govora. Za njega je to, očevidno, bio dovoljno poticajan motiv da se prihvati zahtjevnog leksikografskog posla. Nedostatak formalnog jezičnog obrazovanja don Šime je nadoknadio konzultirajući objavljenu literaturu o govorima sjeverozapadnog dijela otoka Paga autorice Silvane Vranić, također podrijetlom otočanke iz mjesta Metajne, smještene nedaleko Zubovića.

Pri tom je pošao od polazišta da svekoliku životnost u prošlosti možemo, ovdje na škoju, slobodno izreći trolistom samoga čovjeka: on ribar, težak i čoban, koji je određen krajolikom: môren, pȍjen i kạ̑nton (morem, poljem i kamenitim pašnjakom) i konačno onima koji su mu pomagali u radu i u njegovoj životnoj egzistenciji: ovcom, ribom i tovaron (magarcem).

Pišući  Rječnik, ističe don Šime, sve je to imao na umu.

Zubovići

Svakovrsne mijene koje se događaju u tijeku vremena, a svjedoci kojih su stariji naraštaji, prije naravno nego mlađi, na rubove života potiskuju, ili štoviše, sasvim istiskuju, mnogo čega, pa tako i govor jedne male lokalne zajednice. Rječnik, kao svojevrsni leksikografski artefakt, sačuvat će za budućnost onu staru, domaću, ljudsku i kršćansku besedu.

Don Šime Zubović svom je Rječniku dao još jedno nesvakidašnje autorsko obilježje: sva objašnjenja riječi napisana su u stihu, bilo da ih je preuzeo od domaćih pjesama nȁkanat, od pučkih pjesmica i poslovičnih izričaja, bilo da ih je složio onako na jednostavan domaći način, kako bi ih izrekao domaći čovjek.

Leksikografi će znati ima li uopće ikoji rječnik u svijetu napisan tako.

Stručnu recenziju Rječnika govora sela Zubovića napisala je profesorica Silvana Vranić.

Objasnivši autorov metodološki pristup u izradi Rječnika, profesorica Vranić je zaključila da je Rječnik rezultat njegova višegodišnjega rada motiviranoga ljubavlju prema kraju iz kojega je potekao i kojemu se s poštovanjem ponovno vraća i vrijedan je uradak jer se autor upustio u tako težak zadatak bez stručnog znanja, ali spreman učiti, ne bi li pokušao odgovoriti barem na dio zahtjeva koje pred njega postavlja leksikografija, a ponajprije zbog važnosti da govor Zubovića bude zapisan i barem se tako pokuša sačuvati.

Usto, prema mišljenju profesorice Vranić, Rječnik je veliki prinos poznavanju fundusa čakavskih  riječi, u prvom redu paških govora i srednjega čakavskog prostora, ali time i čakavskoga narječja općenito. Istodobno, Rječnik je vrelo antropoloških i etnografskih podataka i zacijelo će biti zanimljiv i vrijedan ne samo lokalnom stanovništvu, već i stručnjacima različitih znanstvenih područja.

Već sam napomenuo da je Zubovićev Rječnik nesvakidašnji po načinu na koji je objasnio značenje pojedinih riječi.

Ovdje valja spomenuti i to da je Cakavskom govoru grada Paga Nikola Kustić također dodao jedan domišljat detalj što ga čini različitim od svih drugih otočnih rječnika i daje mu posebno obilježje. U knjizi je objavio i nekoliko tekstova s paškom tematikom te nekoliko prigodnih lirskih zapisa. On je publikaciji pridodao nosač zvuka (CD) na kojemu su snimljeni spomenuti tekstovi i pjesme koje autor govori po paški pa svaki korisnik Rječnika može čuti taj dotični govor i time na najbolji način zaokružiti dojam o govoru grada Paga.

Naslovnica knjige Nikole Kustića

Još ću nešto spomenuti, a tiče se lokalnog govora i zaslužuje pozornost. Jedan od naših otočana nastanjen u Rijeci, Pažanin Branimir Maričević, po  zvanju zdravstveni tehničar fizioterapeutskog usmjerenja, na svom internetskom blogu Iskonski Pag, uz ostalo, ima i rubriku Slikovni rječnik. S vremena na vrijeme, još od 2012. godine, objavljuje po koju riječ iz lokalnog govora koja se najčešće odnosi na neki predmet  i, osim što je tekstualno i kontekstualno te ponekad i anegdotalno objasni, objavi i fotografiju dotičnog predmeta. Tako svatko onaj, poglavito mlađi, koji ne zna ili nikada nije čuo ni vidio što je ili tko je lokva, gušterna, domijana, užal, mažinin, lumaca, lumin, šantul, bertvolin ili britvulin… može u tom opisu zorno upoznati pojedini predmet, a naiđe li na njega u prirodi, u kakvoj etnografskoj zbirci ili gradskom muzeju, moći će ga odmah i identificirati.

I Maričevićev Slikovni rječnik u našoj otočnoj praksi, također je vrijedan doprinos očuvanju zavičajnog govora kao bitnog dijela zavičajnog identiteta.

NOVALJA U DOBA KORONA VIRUSA

Novalja, ovih dana.

Sve aktualne informacije o situaciji s PANDEMIJOM KORONA VIRUSA na području Grada Novalje mogu se dnevno pratiti na službenim stranicama Grada u priopćenjima Gradskog stožera civilne zaštite i drugim informacija koje objavljuje gradska uprava.

Pusti Trg Bazilike u središtu Novalje i obližnje terase ugostiteljskih lokala.

S točke motrišta onoga tko živi u znaku preporuke Ostanite doma može se zaključiti da se gradska uprava na čelu s gradonačelnikom Antom Dabom dobro organizirala i primjereno reagirala na aktualne okolnosti u kojim god vidovima su nužne, od, primjerice, kontrole gradilišta do pomoći onima koji su najugroženiji posljedicama pandemije Covida 19, kao što su poduzetnici.

Velika je sreća što je stanovništvo, osim dva već poznata slučaja, ostalo pošteđeno zaraze korona virusom.

Zaštitni front  prema pandemijskoj pošasti  čine mnoge sastavnice organiziranog gradskog života i uprave: Stožer civilne zaštite Grada Novalje, Socijalno vijeće Grada, sve gradske udruge ( branitelji, članovi Nogometnog kluba, Sportsko-ribolovnog društva Luc …) Caritas, Vatrogasci, Dom zdravlja, Policija i  mnogi drugi, uključujući i pojedince volontere.

Među onima koji u Novalji ovih dana manifestiraju visok stupanj organiziranosti i polažu ispit savjesnosti i ljudskosti su i aktivisti Crvenoga križa.

Nešto više o njihovim dnevnim aktivnostima doznao sam u razgovoru s Tomislavom Škuncom koji vodi Crveni križ Grada Novalje.

Novaljski Crveni križ  jedna je od organizacijskih sastavnica Gradskog društva Crvenog križa Pag koji obuhvaća i druge sastavnice iz svih lokalnih jedinica na otoku. Ravnateljica toga Društva je Helena Grubišić, a Tomislav Škunca je potpredsjednik toga Društva.

Sa Škuncom sam razgovarao u njihovoj bazi, u Pekarni Coce, u Slatinskoj ulici, koju vodi Josip Škunca.

Tomislav Škunca

U rad Crvenog križa uključeno je ukupno 55 aktivista, ne samo članova Crvenog križa  nego i mnogi drugi iz već spomenutih gradskih udruga, uključujući i druge pojedince.

Predostrožnosti radi, organizirani su tako da je dnevno angažirano njih dvadesetak, što znači da se u slučaju nepredviđenih epidemioloških problema među njima može računati na preostale aktiviste.

Njihova je zadaća dnevno obilaziti one stanovnike u Novalji i u svim mjestima Grada Novalje, od Luna do Metajne, kojima je neophodna pomoć u dostavi svakodnevnih raznovrsnih potrepština, od spize do lijekova ili, za slučaj potrebe, pripremljenu hranu.

U tu kategoriju stanovnika spadaju oni najpotrebitiji, oni koji su u samoizolaciji (osim ona dva slučaja zaraženih to su i, primjerice, osobe kojima je omogućen organiziran povratak iz inozemstva pa su nužno određeno vrijeme u samoizolaciji) kao i oni koji spadaju u rizičnu skupinu i kojima se, zbog godina, preporuča da bez nasušne potrebe ne izlaze iz svojih domova.

Tjedno se obiđe pedesetak takvih kućanstava i odradi sedamdesetak dostava.

Prema statistici koja se pomno vodi od 19. ožujka kad su se okupili, odnosno od 21. ožujka kada se operativno počelo djelovati pa zaključno do 17. travnja, vidljivo je da se tjedno odradi 200 do 350 volonterskih sati, odnosno u naznačenom vremenu odrađeno je preko tisuću volonterskih sati.

Dio aktivista Crvenog križa. Slijeva: Lovro Guščić, David Samaržija (stoji), Margarita Matas, Elvira Šestan, Mario Dabo (čuči), Grgo Vidas (stoji iz Maria), Josip Škunca i Mateo Dabo.

Tomislav Škunca ističe dobru suradnju s Gradom, posebno sa Socijalnim vijećem koje vodi jedna od pročelnica u gradskoj upravi Ivana Kurilić. Grad im je stavio na raspolaganje tri vozila, a tri su još u pripravnosti. Dobra je suradnja i s pojedincima volonterima u svim mjestima na području Grada koji su im desna ruka u obavještavanju o aktualnostima na njihovom terenu i organizaciji potrebne pomoći ljudima.

Posebno sam ponosan na mnoge mlade ljude koji su se spremno stavili na raspolaganje i zdušno sudjeluju u aktivnostima Crvenog križa – istaknuo je Tomislav Škunca.

Drži se Zagrebe!

U Zagrebu sam studirao i diplomirao.

Moja supruga Margareta je Zagrepčanka.

U Zagrebu smo se vjenčali.

Naš Ivan se rodio u Zagrebu, u Petrovoj.

Naša djeca, Ivan i Ivana, studirali su i diplomirali u Zagrebu i ondje započeli svoje radne karijere.

Moja sestra Katica i brat Franči također su studirali i diplomirali u Zagrebu.

Zagrebački studenti su bili i njihova djeca. Najmlađa među njima je brucošica na Medicinskom fakultetu.

Katica je ostala u Zagrebu i ondje radi.

U Zagrebu žive, rade i moji nećakinje i nećaci.

U Zagrebu su i drugi rođaci i mnogi dragi prijatelji.

Za Zagreb me vežu  mnoge lijepe uspomene.

Zagreb mi je na dohvat ruke.

Milan Pavić, zagreb, fotomonografija, Orbis, Zagreb, 1959.
Marija Braut, ZAGREB moj grad, ČGP DELO, OOUR GLOBUS, Izdavačka djelatnost, Zagreb, 1986.
Pavao Cajzek, ZAGREB Snimio Pavao Cajzek, MASMEDIA, Zagreb, 2008.
Stanko Abadžić, Zagreb – skica za portret, ARTRESOR, Zagreb, 2011.

U ovoj nevolji koja je zadesila grad poručujem: drži se Zagrebe!

Ne dajte se Zagrepčani!

U mislima smo s vama!

Verba volant…

Prije trideset godina, koncem veljače 1990., u Vjesniku sam objavio razgovor s prof. Nikolom Crnkovićem pod naslovom Tajne prošlosti.

Povod je bila najava da će se tijekom te godine tiskati Cissa, prvi broj otočnog zbornika. Svrha zbornika je bila da se na njegovim stranicama s vremenom rasvijetle ( rasvjetljavaju) mnoge historijske nepoznanice otoka Paga.

Na tragu te zamisli koncipiran je i spomenuti intervju. Prof. Crnković (1928. – 2016.) govorio je o tome koliko se (malo) zna o prošlosti našega otoka, kakva bi se mogla postaviti periodizacija otočne povijesti, kakva je bila uloga otoka u doba naseljavanja Hrvata…

Ideja o jednoj takvoj publikaciji u paški je javni i politički prostor puštena godinu/dvije prije toga. Prof. Crnković je 1986. godine umirovljen pa se iz Rijeke, gdje je zadnjih godina radio u Državnom arhivu, vratio u rodnu Novalju s namjerom, uz ostalo, da svoje znanje (bio je profesor povijesti) stavi u funkciju kulturnih pregnuća na lokalnoj razini.

Početkom svibnja 1989. godine paškoj javnosti je bila predstavljena publikacija Prinosi za gospodarsku povijest otoka Paga što su je objavili Historijski arhiv u Rijeci i Historijski arhiv u Pazinu te Skupština općine Pag. Jedan od autora tekstova bio je i prof. Crnković.

Moglo bi se reći da je upravo ta publikacija osnažila ideju o zborniku Cissa. Bila  je prihvaćena i politički blagoslovljena u okviru ondašnjega Socijalističkog saveza. Izabrano je uredništvo a prof. Crnković imenovan je glavnim urednikom publikacije.

No, na tome se stalo. Ideja nije zaživjela, nikada nije objavljen prvi broj.

Zašto sve ovo pišem?

Podsjetit ću na poznatu latinsku izreku: verba volant – scripta manent. Doslovni prijevod bio bi: riječi lete – zapisano ostaje. Ili u slobodnijem prijevodu: što nije zapisano, nije se dogodilo.

Naravno da u životu nije baš sasvim tako. Mnogo toga se dogodi a ostane nezapisano.

Ipak, spomenuta izreka sadrži u sebi važnu poruku: ako ne mislimo potomstvo ostaviti bez vrijednoga zaloga (Matoš bi rekao: bez amaneta) u kojemu će se ogledati obilježja kolektivnog identiteta (u ovom slučaju lokalnoga, zavičajnog, onoga specifičnoga otočnoga mikrokozmosa koji se nerijetko percipira kao samodostatan ili kao izgubljen u samoći svemira), onda valja zapisivati i zapisano objavljivati, učiniti to dostupnim naraštajima koji stasaju i onima koji će tek doći.

U potrazi za (kako bi rekao Ivan Lovrenović) genetskom šifrom spomenutoga identiteta, čovjek biva upućen najčešće na tekst. Istina, Lovrenović je u potrazi za spomenutom šifrom bosanske franjevačke akcije i formacije, no nismo daleko od njegove konstatacije i u kontekstu ove teme.

Ne može se reći da otok Pag nije predmet interesa  mnogobrojnih autora raznovrsnih zvanja, kako publicista tako i znanstvenika, književnika, fotografa, arhitekata, slikara te drugih  poklonika  njegove povijesti, zemljopisnih osobitosti, prirodnih karakteristika, gospodarstvenih dosega, tradicijske i kulturne baštine, društvenih zbivanja i inoga. Dapače. Tko zna služiti se s dostupnim alatima za pretraživanje bibliografskih   baza podataka to lako može provjeriti i u to se uvjeriti.

No, pored svega što je već do sada obrađeno, zapisano i objavljeno, usuđujem se napisati da su zavičajne bisage još uvijek poprilično teške od neistraženih zaliha koje vape za istraživačkim naporima. To vrijedi za cijeli otok.

Te će se zalihe smanjivati onoliko koliko bude snažila kolektivna svijest o njihovom značaju i, posebice, o spremnosti svakoga tko tomu može pridonijeti, poglavito onih koji su po prirodi svoga društvenog statusa mjerodavni da se tome poslu pristupi odgovorno i bez zadrške, organizirano i sustavno, s primjerenom dozom potpore svake vrsti.

Na otoku Pagu postoje tri ogranka Matice hrvatske, u Pagu, Novalji i Kolanu. Ogranak u Pagu obnovljen je 1993., u Novalji 1997., a u Kolanu je utemeljen 2016. godine.

Može se konstatirati da ogranci ostvaruju osnovno poslanje Matice hrvatske i da su tijekom minuloga vremena objelodanili više desetaka naslova zavičajne tematike, otočnih ili drugih autora, među kojima su naslovi od kapitalnog značaja.  

To osobito vrijedi za novaljski ogranak Matice hrvatske koji bilježi najbolje nakladničke rezultate, dobrim dijelom zato što ima primjerenu financijsku potporu Gradskog proračuna.

Danas u prigodi tridesete obljetnice jednog neuspjelog pokušaja čini mi se da bi bilo dobro revitalizirati ideju o otočnoj publikaciji upravo u okrilju Matičinih ogranaka. Publikaciji koja bi po svojoj koncepciji mogla javnosti predočavati širok spektar otočnih tema vrijednih trajnog spomena, ne samo povijesnih nego i aktualnih a bila bi namijenjena najširem krugu čitatelja.

U našem najbližem okružju ima takvih publikacija i nije ih teško locirati a mogle bi poslužiti kao poticajni primjeri. Publikacija (časopis) bi za početak mogla biti godišnjak, a ovisno o prigodama i potrebama, mogao bi se objavljivati u dva ili tri broja.

Držim da bi tješnjom suradnjom tih ogranaka bilo moguće polučiti jedan takav sinergijski učinak na dobrobit zavičajne kulturne i civilizacijske baštine.

In memoriam: Damir Badurina

U Zadru je 26. veljače  ove godine u 62. godini preminuo Damir Badurina iz Jakišnice na našem otoku. Bio je dugogodišnji i težak bolesnik.

Vjerujem da će ga mnogi otočani, i ne samo oni, pamtiti  kao autora vrijedne knjige  Lunjski libar (Ogranak Matice hrvatske u Novalji i Grad Novalja, 2012.).

Lunjski libar je opsežna monografija o poluotoku Lunu, onom dijelu otoka Paga koji se proteže otprilike  dvadesetak kilometara od Novalje do rta Lun, u smjeru otoka Raba.

Knjiga je napisana prema zapisima o. Odorika Badurine, franjevca (1896. – 1969.) također otočanina s toga područja, ali i drugim pisanim i usmenim izvorima, što je autor naznačio na naslovnici knjige.

U knjizi se redom donose podatci  o povijesti otoka Paga i poluotoka Luna, o geografskom položaju, o vjeri i sakralnim lokalitetima, gospodarskim djelatnostima, stanovništvu župe Lun, naseljima u toj župi te uvjetima života na Lunu. Knjiga sadrži mnogo zanimljivih podataka o Lunu i Lunjanima, pored ostaloga o lunjskim prezimenima, odnosno rodoslovljima te lunjskim tragedijama.

Ilustrirana je mnogobrojnim fotografijama iz prošlih vremena i suvremenoga doba.

Damir Badurina

Damir Badurina rodio se 4. siječnja 1959. godine u Rabu. Osnovnu školu završio je u Jakišnici a srednju Pomorsku školu brodostrojarskog smjera u Bakru. Potom je, do 2007. godine, plovio na brodovima Jugolinije, Slobodne plovidbe Šibenik i Jadrolinije, najprije kao pripravnik stroja a kasnije i kao upravitelj stroja. Bio je oženjen i otac dvoje djece, kćerke i sina.

Prvotna mu je namjera bila, kako sam ističe na početku knjige, da kao zaljubljenik Luna, njegovih ljepota, ljudi i običaja, o svemu tome, ali i o prezimenu Badurina, zapiše nešto za sebe i za svoju djecu. No, što je više istraživao to je više snažila želja i namjera da dublje i opsežnije zahvati u materiju života Luna kroz prošlost pa sve do suvremenog doba.

Bolest s kojom se suočio prerano učinila ga je teškim bolesnikom s mnogo slobodnog vremena.

U poslu kojega se prihvatio imao je relevantnog poticatelja. Štoviše njegov je uzor bio očev mu stric o. Odorik Badurina, franjevac, koji je napisao Kroniku Luna koja je ostala u rukopisu, sačuvana u obitelji autora.

Uzgred, nije to jedino što je o. Odorik Badurina napisao, no o tome se više može doznati u Enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.

Kronika Luna napisana je u šest svezaka. Prva tri sveska obuhvaćaju kroničke zapise o domaćim i svjetskim događajima od 2000. godine prije Krista do 1946. godine poslije Krista. Ostala tri sveska enciklopedijska su djela o mnogim temama, jezikoslovnim, prirodoslovnim, društvenim, kulturnim, religioznim i mnogima drugima.

Upravo je Kronika bila, navodi Damir Badurina, njegova zvijezda vodilja i glavni temelj na kojemu je iznikla njegova knjiga.

Posebno je bio motiviran dvjema pobudama.

Osjetio je potrebu  da mora izvršiti rodbinsku obvezu da velebno djelo svoga prastrica  o. Odorika  sažme, dopuni i uradi da se ono objavi na slavu i čast pokojnog autora i na korist svih čitatelja, u prvom redu Lunjana ali i svih onih koji poštuju i vole Lun, otoke Pag, Rab, Krk, Lošinj i Cres, i cijelu Hrvatsku.

Drugo, događalo se da su rukopise o. Odorika koristili mnogi, nehotice  – kako precizira Damir – i zlorabili pa mnogo toga pripisivali u vlastitu zaslugu. Upravo je zato uz naslov Lunjski libar istaknuto da je napisan prema Kronici o. Odorika  Badurine i drugim pisanim i usmenim izvorima.

U recenziji knjige dr. sc. Josip Faričić, sveučilišni profesor iz Zadra pored ostaloga je zapisao:

Knjiga Lunjski libar Damira Badurine zacijelo predstavlja značajan doprinos proučavanju zavičajne prošlosti Luna ali i cijeloga otoka Paga. Djelo odražava autorovu veliku ljubav prema rodnom kraju bogate prirodne i kulturne baštine. Iscrpan sadržaj Lunjskog libra umnogome je upotpunio postojeće spoznaje o sjevernom dijelu otoka Paga koji se razvijao na dodiru rapskoga i paškoga otočnog sustava. D. Badurina s pravom ističe veliko značenje geografske osnove razvedenoga poluotočnoga prostora te povijesne veze s gradom Rabom. Osobito je dragocjen detaljan pregled lunjskoga gospodarstva u kojemu su poglavitu ulogu imali stočarstvo, maslinarstvo i ribarstvo, dok su u novije vrijeme te djelatnosti upotpunjene turizmom.

A Josip Baričević, franjevac, glavni urednik knjige i suradnik za lunjska prezimena, sažimajući svoje dojmove o knjizi i autoru u Riječi glavnog urednika zapisao je, uz ostalo, i ovo:

Tako se dogodilo da se pranećak o. Odorika svojim Lunjskim librom istodobno očituje vjernim sljedbenikom i  kreativnim nasljednikom svoga prastrica. Time se potvrđuje evanđeoski izričaj da učenik nije nad učiteljem, ali i općeljudsko i duhovno-pedagoško načelo da se kakvoća učitelja mjeri upravo po tome je li omogućio učeniku da ga u mnogočemu nadvisi.

Damir Badurina je nedostatak formalne naobrazbe u ovako zahtjevnom poslu uspio nadrasti snažnom voljom i znalačkim odabirom suradnika koji su mu pomogli da uspije ukoričiti autorski rad trajne vrijednosti.

U svakom slučaju, u nizu publicističke zavičajne literature knjizi Damira Badurine svakako  pripada istaknuto mjesto. Može biti poticajan primjer za slična autorska postignuća i u drugim sredinama na našem otoku.